Bespuće/II
GLAVA DRUGA
Poslije nemirne i neprijatne noći, isprekidane snovima bez misli, kad se je, prvo jutro, neodmoran i neispavan, probudio u svojoj kući, on se prestrašio od ravnodušnosti koju je osjećao u sebi. Lijeno i lagano je podigao oči, pogledavao nekoliko puta po sobi, zaustavio pogled na jednom mjestu gdje je bio obijen zid, spustio ga na prozor koji je gledao u vedar dan, pun modrine i svjetla, uvjerio se da se nalazio u svojoj kući, ponavljao tu riječ, naglašavao je, i ništa se u njemu nije maklo, zaigralo, potreslo. Uspomene na prijatnije dane bile su utekle nekud u daljinu i tamo izgledale male i neznatne, a sadašnjost mu se činila plitka. I zamalo mu ne uteče jedan prezriv osmijak. On se ipak suzdrža.
On je strahovao od toga prvog jutra; bojao se budalaština, suza. Juče mu se te djetinjarije vrzle po glavi, bio je slab da nadjača samog sebe; u jednom času osjetio je da su mu oči vlažne. Juče nije smio da se toga stidi, bojao se da ne uvrijedi, da ne ponizi nešto, — što je to bilo, nije znao da li sebe ili one koji su umrli.
Čitav dan se drmao kolima, slušao pričanja razgovornog kočijaša, koji je više volio da priča nego da ošine male i mršave konje koji su sporo odmicali, braneći se dugačkim repovima od muva. I Gavre Đaković strpljivo silažaše s kola kad su konji išli uza stranu, primao pozdrave od seljaka, sklanjao se kolima koja su jurila niz brdo, uzvitlavajući gustu prašinu; nemarno ponovo sijedao, prolazeći varošice, pune dućana, dječurlije i pandura. Zaustavljao se po osamljenim brdskim krčmama pred kojima zakrčivala cestu visoko natovarena kola sa robom, sanducima i buradima; sijeno i trava prostrta ispred konja koji odmahuju glavama sa nataknutim zobnicama, dok im se kokoši, pilići i vrapci vrzu ispod nogu; u krčmi grajali kirijaši, pijući rakiju. On je čekao dok se nazove konji, pio rđavo pivo i bio izubijan pričanjem krčmara i krčmarica. .
I opet kaskali konji tvrdom, zbijenom, kamenitom cestom, prolazili rasuta sela, dohvatali se brda; drum lagano obavijao goru i očajno dugačke bile drage; penjali se uz vlažne i prijatne šume ,sa drvećem koje pokazuje svoje debele snažne, čvornovate žile, isprepletane, grčevito obavijene oko kamenja pored kojega se zabadaju u zemlju. On je udisao svježi vazduh polumračnih šuma, gubio se pogledom u krošnjama koje su ulazile jedna u drugu i približavale debela, ostarjela, hrapava stabla. I kao da još vidi kad je, između starog, krupnog drveća uz koje novo i vižljivo stablje djetinjski trepeće mladim lišćem, ugledao ispod sebe, dolje u kotlini, između bijelog stijenja u koje udara sunce, — živu, svježu, zelenu prugu Une. On zna, kako mu je pogled vratolomno sletio niz brdo, izudaran o drveće koje smeta, upijao se željno u vodu koja je veselo odsijevala, gubila se i pomaljala, a on je neprestano čekao i tražio pogledom, kao da ima nešto da joj kaže.
Kasnije ga uhvati san. Kad stadoše konji pred kućom, trgao se i našao noć oko sebe, sa mjesecom koji se pomalja; još mu tabao u glavi kas konja i zveckala sjeckajući zveka bronza; još neprestano kao da odskaču točkovi od kamenja, uz truckanje kola i pucketanje biča. Spustio se s kola, osjećajući sloj prašine koji se bio nahvatao i nalijepio po njemu.
I u jednom trenutku zastrijepio je od nečega. Dugo mu je trebalo od Zagreba do kuće, dugo, ali on bi volio da put još traje, da se još vozi negdje daleko u noći, da zamišlja, i nehotice, svoju kuću osvijetljenu, punu nestrpljivosti i iščekivanja, iz koje vječito izviruje mati koju varaju uši, koja od svakog šuma čuje zvrjanje kola i topot konja, — kuću koje se ne tiče spoljašnji svijet, gdje sve samo njega čeka, gdje se mjesec dana misli i govori o njegovom dolasku, sprema za njega, postoji za njega.
Sinoć on stajaše tu, neodlučan, preplašen, ne vjerujući svojim očima da je to njegova kuća; granje je tako prazno šumilo, tako je bio tup šum rijeke, a iz kuće je bilo nešto ledeno, samrtničko; ona stajaše tu usamljena, nepomična, ukočena; iznad nje se izdizao jablan, visok i crn, i bacao preko kuće svoju tešku, prelomljenu sjenku. I kad su mu donijeli ključ i kad je sa škripom jeknula stara, zarđala i dugo nedirana brava, on je osjetio zimu gdje mu se prelijeva po cijelom tijelu. Prešao je uskim hodnikom, držeći u ruci mali, pozelenjeli, bakreni svijećnjak sa nakrivljenom svijećom koja je kapala, i otvorio naglo vrata od svoje sobe. Gušio ga je rđav vazduh: soba je bila neizvjetrena i odavno neotvarana. On je prišao prozoru, otvorio ga i stajao tako, ne skidajući kaputa, neko vrijeme, sa zatvorenim očima.
I kad je zatvorio prozor i lagano se okrenuo, sio i nalaktio se o sto, dok je komadić svijeće izgarao u velikim i nemirnim plamenovima, on lutaše očima po niskoj sobi u kojoj su sve stvari bile na istom mjestu, kako ih je on ostavio: i krevet od stare orahovine, pokriven grubom šarenicom, tkanom kod kuće; i mala gvozdena peć sa izlizanim strijelcem; rasturene fotografije po zidovima i nejasne u tami; i patriotske slike i jedna nezgrapna ikona sa zarđalim kandilom ispred nje, koje nije bilo odavno pripaljivano. Sa tavanica spao kreč i crnilo se drvo.
Njega je tištala tjeskoba u ovoj polumračnoj i ukočenoj sobi. Osjećao se zadah starine, groblja; sve je podsjećalo da ovdje više nema života, već da je bio, pa umro; i to osjećanje života koji je iščeznuo i gdje ga nije odavno bilo, plaši i užasava. Zidovi su bili tako hladni, tako netopli, tako dugo nezagrijavani ničijim dahom; pokućstvo je bilo nepomično, kao uraslo u ispucani crni, izderani pod, nemicano tako dugo vremena i zaprašeno; tavanice se pružale iznad glave, crne i čudnovate; zavjese na prozorima ostarjele, nerazmicane ničijom rukom. Nakrivljene slike tako su visile da je izgledalo da mogu svaki čas da se srozaju niza zid. Sve puno prašine i mraka, tmurno, ukočeno i zamrzlo. Kako mu je srce udaralo, s koliko bola zario je glavu u jastuk, tražeći malo topline u svojim uspomenama da njima malo razgali, zagrije, oživi ovu turobnu, ledenu, mrtvačku kuću.
I navikao se kasnije, kao što se čovjek na sve navikava. Poslije mu je godio onaj studeni dah koji je provejavao kroz zamrzlu kuću. I on u njoj zamiraše polako. Kadgod se probude misli, jure, dignu se kao oblak prašine valjan vjetrom, i opet splašnjavaju, smiruju se, gase se, pod ovim vazduhom koji ne trpi života. Neugodno ga je dirao glas života koji dolazi spolja, uzbuđuje, potresa, unosi nemir i budi sjene. On voli te polumračne sobe sa spuštenim zavjesama, gdje samo odjekuju, prazno i poplašeno, njegovi koraci. On se kadgod boji da korača glasnije da ne uznemiri nekoga što spava i koji može svaki čas da se probudi. Njega dira i vrijeđa u mozgu kad zaškripe, pod njegovom težinom, stare daske na podu; kad pomakne sa lupom stolicu; kad obori koju zaprašenu knjigu, on sav zastrepi. On je utekao i sakrio se od života i grčevito se uhvatio za ovu kuću; on se boji da ga on ne nađe sa svojim pomamnim, plamenim vjetrom koji ulazi u duše, diže ih, kreće ih, buni ih, sa nadama, željama, ambicijama i svim onim nemirom koji zatalasava i goni naprijed; on strahuje od vjetra koji prolazi drsko i izvidnički kroz sobe, da mu ne odnese taj zamrli život, da ne donese svježine, kretanja, strujanja, bure, među ove zanijemjele zidove.
Neki dan, jednom nespretnom kretnjom oborio je slučajno jednu malu sliku. On se preko volje i ljutito sagnuo — zar ga i ti ljudi, obješeni na zidove i zatvoreni u okvire, počeše da smetaju ? — i zgledao se u nju. Nije ju raspoznao u prvi mah. Prišao je prozoru, zastrtom grubom zavjesom sa plavim prugama. I pogleda ponovo. To je bio njegov brat Milan, slika odraslog, golobradog dječaka, s ukrućenim, punim, djetinjim licem; sa bezazlenim, ozbiljnim očima, u kadetskoj uniformi; to je bio on na koga nije tako dugo mislio, koga nije prepoznao; kako smrt odrađa!
I kroz kuću kao da odjeknu bratov zvonki glas, kao da se razliježe njegov veseli smijeh, kao da zazveketa njegova sablja koju je on pasao sa tako mnogo uživanja, kao da se pomoli njegovo vedro, nasmijano lice sa blagim, dobrim pogledom; vazda izbrijan, dotjeran, namješten, utegnut; sa namazanom, pažljivo razdijeljenom kosom, sa visokom kragnom koja zasijeca u obraz — sušta protivnost bratu koji je bio nemaran, dosta neukusno odjeven, često neobrijan i zarastao u bradu koja je još više zamračivala njegovo lice.
To je bila materina želja da njezin mezimac bude oficir; ona je u svojoj prostodušnosti, sjećajući se nekih porodičnih tradicija, poštovala i obožavala uniformu kao znak pravog gospodstva. Milan je zato imao tako mnogo volje, a za ostale stvari nije pokazivao osobitog dara, brat nije imao razloga da se protivi i pustio mu da radi što hoće. Ali Gavre Đaković nije mnogo mario za te utegnute mundire s visokim okovratnicima i sjajnim pucima, ni za sablje koje zveckaju i odskaču od zemlje. Milan je to osjećao, ne buneći se nikad protiv oštrih bratovljevih riječi koje su padale češće, i poštovao i volio u njemu brata koji je stariji i pametniji.
Sjeća se, jednog dana, Milan je bio zaboravio da govori njemu, i pričao je veselo, s mnogo vjetrenjaste, lakomislene nemarnosti, o svemu, o lumpovanju, balovima i ženama; iznio pred njegove oči jedan život koji je za Gavru Đakovića bio sasvim tuđ i besmislen: sa svojim sjajnim salama, punim dekoltovanih dama, kafešantanima, sa svojim bijesnim satiranjem života i novca; ženskim budoarima, punim parfema i strasti. I Milan se zaboravljao, pričao veselo, udarao punom rukom po stolu koji se drmao, i po sablji koja je zveketljivo tresla. A on ga je samo gledao, zavaljen u naslonjaču, gledao u njegovo lice puno veselja i obijesne radosti za avanturama i uživanjima i sve mu se to činilo tako prazno i pusto. Milanove oči sjale su i lutale po tavanicama i kad se najednom njihove oči sretoše, njemu se jezik zaplete, pričanje posta smeteno i zbunjeno i naglo se završi, gotovo prekide. On ućuta i gledaše preda se. Vidjelo se da mu je bilo neugodno što je to sve pričao bratu.
— Igranke, trke, kafešantani, žene, reče Gavre Đaković, zaustavljajući se iza svake riječi, kao da izaziva njihovu sliku. - I zar samo to sačinjava tvoj život? upita.
Milan ga prekide, bojeći se da on ne nastavi svoja pitanja.
— Nemoj, reče i pruži ruku, kao da moli ili kao da se brani. — Nemoj da me koriš. Ja znam što ti hoćeš da kažeš. Oprosti što sam ti govorio o stvarima koje ne voliš. Zaboravio sam. Oprosti.
I pogleda ga blagim pogledom koji moli.
Gavre Đaković ćutaše. On htjede još nešto da mu kaže, tražeći samo u sebi blaže riječi.
— Vidiš, govoraše Milan, ja te razumijem. Ali ja nisam rođen za drugi život. Ja bih bio nesrećan kad bih radio drukčije. A našto onda tražiti nesreću? Ja volim trku za uživanjima, mene opija brzina kojom jurim. Ja se držim samo površine. Jer sumnjam da je život u svojoj dubini tako sladak. Pa našto onda tražiti gorčine? Ja tražim zadovoljstva.
I on se prisili na jedan osmijak i udari ga rukom po ramenu.
— Ko zna, reče, možda imaš pravo.
Ali Milan sjeđaše s praznim očima i licem bez izraza. I čitav dan ostao je tako zamišljen i neraspoložen.
Gavri Đakoviću je bilo krivo što ga je ozlovoljio. I uveče on se prisiljavaše da bude veseo i razgovoran, preko svoga običaja. Naposljetku se Milan odobrovolji, nađe svoje staro raspoloženje, uveseljavajući mater svojom šalom i razgovorom, i ona ga je gutala svojim dobrim i milim pogledom. I ponovo zvonila soba od njegova glasa, ponovo se razlijegao njegov veseo i zvučan smijeh kroz čitavu kuću, sa toplom i djetinjskom dobrodušnošću.
Tada su se posljednji put vidjeli.
Kad je u Zagrebu jednog zimskog jutra, još sav drjemovan i u krevetu, otvarao jedno pismo iz Ugarske, na kome je vidio bratov rukopis, on nije ni slutio što će u njemu da pročita. Pismo dugo, zgužvano, na ocijepljenom komadu hartije; nemirno pisano, sa nejednakim i krivim redovima i puno grešaka; isprekidano, sa zbunjenim, poplašenim, potiskivanim mislima koje su se gurale pod pero; sa puno mrlja od mastila i sa mnogo isprevlačenih i brižljivo zamazanih redova i riječi pod kojima se skrivala suvišnost sramote njegova položaja i svega što je trebalo da ostane skriveno. Zanesen jednom mahnitom ženom , vezan dugovima , uznemiravan vjerovnicima koji su prijetili da će iznijeti cijelu stvar na javnost i pred sud; užasavajući se od sramote i poniženja, boreći se sa pitanjem časti, misleći sa užasom na zatvor i poslije toga na beznadan život u izgledu; iz strahovanja da se sam ne kori bezutješno i ne kaje gorko kroz cio svoj život, i iz želje da sačuva ostatak imanja od koga je on i suviše potrošio, svome bratu, on je bio naumio da svrši sa životom. Praštao se sa bratom, molio ga da utješi jadnu mater, neka mu oproste, zaborave na ovo očajno djelo, jer, završavalo se ozbiljno i tužno njegovo pismo, bolje je i glupo umrijeti nego glupo živjeti.
Gavre Đaković ni sam nije znao kako se obukao, strčao bez doručka niz stepenice, jurio stanici, šetao nemiran i uzrujan, pogledajući na sat koji je milio i, najzad, popeo se u voz koji je tako sporo odmicao.
I kad je sio u saonice, kako je rezala zima, kako je šibao vjetar, suh i hladan, po prostoru koji se smrzao. Nebo je bilo zaleđeno i sivo. Svuda naokolo nepregledan dubok snijeg iz koga se izdiže, pored druma, ogolićeno drveće, prozirne šume i planine u snijegu i oblacima. A vjetar snaša namete i zasipa snježnom prašinom u lice. Kola i putnici rijetki; tek što, pokadgod, jato gavranova zacrni snijeg, jedini život što se javlja. Njihove saonice polako uzlaze uz brdo i munjevito slijeću niza stranu. Okupani u znoju, konji upadaju duboko u snijeg i mučno se izvlače iz njega. On gledaše pred sobom kočijaša, svega zamotanog u biljce, sa rupcem preko ušiju, sa bijelim vunenim rukavicama kao čarape, kako preko volje drži uzde po kojima se hvata snijeg i ne diže bič na konje. Gavre Đaković se sav uvukao u šubu, samo mu, pokatkad, proviri nos i oko da vidi gdje je. I tako čitav dan. Gore mu je bilo kad počivaju, kad se zgrije i iziđe opet na zimu i nastave vožnju preko mraznih i pustih polja, preko zamračenih brda u kojima izvire bura. Smrznuto i ledeno zvekću i odskaču bronze na konjima i gube se u ovoj bijeloj, beživotnoj tišini. A dan tamni i gubi se, mećava obuzima mah, bura se razbija o klance i huči u njima. Oni zastaju, gube put, usred kakvog talasastog brdskog poljica, skučenog i stegnutog izbliza planinama. Staju, silaze s kola, kočijaš tare sijenom zadahtale konje, dok bura hoće da strga s ramena i da odnese šubu; oni traže put, podupiru zajedno svojim plećima saonice i izvlače ih na cestu, skrivenu nametima. Zajednički natežu bocu ruma; konji se jedva vuku kroz mrak zasipan snijegom; od časa do časa lijeno se zatresu bronze i njihova zveka smrzava se u pustoj tišini.
Oni moradoše noćiti u prvoj usamljenoj kući na koju se namjeriše, gdje ih primi jedan mršav, raspas seljak. Posijedaše oko ognjišta, čekajući da se razgori vatra, uz lojanu svijeću, zadjevenu u čašu sa kukuruzom, dok se iz nekog mračnog kuta ne pojavi jedna trudna žena, obučena na brzu ruku, koja im svari kavu. Pili su polako rum koji je Gavre Đaković imao uza se, i rakiju koja se našla u kući, dok je jedan bos starac, pored vatre od sirovih drva koja se dimila i dim grizao za oči, pričao nešto bolešljivim glasom: očevidno se tužio na vremena, što niko nije slušao. I zadrijemali su, sjedeći oko vatre; u drugom ćošku se micale dvije-trije ovce, i cijelu noć ječalo jedno bolesno dijete. Gavre Đaković bijaše nemiran i prezaše često, dok ostali sjeđahu i klimahu oborenim glavama; njega je prestravila ova nesvjesna, mirna, tiha bijeda koja se osjećala u ovoj kući, bi jeda pred kojom su svi sagibali vratove, poslušno i pokorno, bez pomisli da imaju pravo da se bune.
A ujutro kad je kretao, pri praštanju sa seljakom pred vratima , on mu gurnu u šaku nešto novca, dok se seljak snebivao da ga primi. I kad već pođoše saonice, on još vidje njega gdje stoji pred kućom, držeći novac u pruženoj ruci, boreći se i birajući između sirotinje i ponosa. Sirotinja je bila jača.
Mati ga nije čula, kad, pred podne, stadoše njegova kola pred kućom. Samo što se pomoli jedna uplakana baba, neka njegova rođaka, povezana crnim rupcem, i pozdravi ga. On siđe s kola, vukući predugačku šubu po snijegu i uđe u hodnik, s otvorenim vratima sa oba kraja, kroz koji sviraše vjetar sa ceste u avliju. I uđe u sobu, bez kucanja. Soba je bila nezagrijana, hladna, nespremljena. Na stolu nedodirnuto jelo i piće — jelo izvađeno i ostavljeno — možda još od sinoć. U ćošku, pored hladne peći, na maloj tronogoj stoličici, sjedila njegova mati zaogrnuta i sva u crnini. Kad je ušao, ona se nije ni makla, nije otvorila usta, već digla samo oči i pogledala ga jednim čudnim pogledom. Samo se čuo njezin bolan, brz dah u kom se osjećao jauk. Koliko je bilo nesreće i studeni, — one studeni koja ne dolazi s polja, već iz duše, i koja je još strašnija i ledenija, — u toj hladnoj neuređenoj sobi, u toj ženi, zgurenoj u kutu, koja ćuti koja se ne miče s pogledom koji više ništa ne shvata; za koju je s njezinim sinom umro čitav život izvan nje, koja je prigrlila vrelu i krvavu uspomenu u svoje grudi, stvorila u sebi sliku svoga sina, oživila ga, sa hiljadu uspomena, zaboravljenih riječi, milošta; zavila ga svojom ljubavlju, osjećajući jednom strašnom boli njegovu ranu, preživljavajući stotinu puta njegovu smrt, umirući zajedno s njim teškom i mučnom smrću, očajavajući što nije jača od nje i što se to desilo tako daleko, tako daleko. Strahota preneraženja bila je ispisana na njezinom požutjelom i potamnjelom licu u koje se bore dublje i gušće urezale; oči izgorile od vatre i izgubile sjaj; ko zna koliko vremena sjedi ona tako nepomična i nijema, ne osjećajući svoj život, već samo nesreću u sebi, zaprepašćena i satrta jedna mati.
On je primakao jednu stolicu i sio pored ćuteći. I tuga materina prelazila je i na njega. On se zastidio sebe kad se ljutio na zimu; na samoživost jednog sitnog čovjeka koji ne voli da se uznemiruje u nevrijeme; da ostavlja toplu sobu, kavanu, svoje društvo s kojim prijatno, uz bermet, provodi zimske večeri kod Matkovića, u jednom ugodnom, malom „pajzlu“ u Gajevoj ulici. Zastidio se kad je vidio tu ženu koja je prepatila svu grozotu smrti sinovljeve; Milan je umro jednom, mučio se samo jednom, a ona će da se neprestano muči, to umiranje nju će vječno da boli, njezina rana vječno da krvavi, strašnije nego njemu.
— Ubio! — tupo i iz dubine, s nevjerovatnom teškoćom u izgovaranju, kaza ona. On osjeti svu strahotu te, tako kazane riječi; on je u njoj čuo i kratak, ubilački pucanj sa zrnom koje probija čelo; čuo pad, vidio krv, trzanje, mučenje i kratku agoniju u lokvi krvi koja otječe finim, skerletnim mlazovima.
On klimnu lagano glavom i okrenu se u stranu i tiho zaplaka, što nije radio do tada osjetivši, u tome trenutku, što je smrt.
I ta zaleđena materina bol kasnije se kravila, došle su suze koje ne presušuju; svaka stvar sjećala je mater na sina; njegove knjige, školske uspomene, slike, pisma, po svima njezinim džepovima, svaka ta stvar bila je za nju jedan jecaj. Ona prelažaše kućom kao sjenka, slomljena i klonula, s nogama koje klecaju, s mišlju koja zastaje, s riječi koja se guši. A sve prelijevale i pretapale suze, jecaji puni gorčine, jauci puni krvi. Čitava kuća bila je puna njezinih suza; jecaj se osjećao i titrao u vazduhu, upio se u zidove, dolazio s vjetrom; ta užasna nesreća jedne matere zavijala je u crno sve oko sebe svojim jadom i kukanjem.
Poslije petnaest dana, pošto je uredio stvari, neraspoložen i nervozan, ne mogući izdržati lelekanje i pisku zakrvavljene matere, Gavre Đaković se spremi za Zagreb. Ona ga nije zadržavala i oprostila se od njega jednim hladnim poljupcem.
Do godine je nije više našao.
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Veljko Milićević, umro 1929, pre 95 godina.
|