Bespuće/I

GLAVA PRVA

BESPUĆE

Gospođici O.S.

GLAVA PRVA

   Obična i svakidanja gungula u kavani; ljudi koji se mimoilaze i pozdravljaju; vrata koja se otvaraju i zatvaraju sa treskom; momci što žurno prolaze, njišući na poslužavnicima šolje i čaše vode; u viku naručivanja i prazno udaranje kugla na bilijaru, miješa se vatreno i glasno raspravljanje penzionaraca o narodnim pitanjima, pretrpano njemačkim riječima. Okolo, na svojim stalnim mjestima, stari gosti kavane, zavaljeni, zaklonjeni novinama koje su prošarane praznim, konfiskovanim stupcima; kadgod se, s jedne strane, začuje kratka, vatrena đačka svađa i utiša se; zvekne koja sablja i zazvekću mamuze; od vremena na vrijeme, čuje se s kase ženski smijeh, bezbojan i vječno jednak. I ta sva graja još je više povećavala sparinu u kavani, punoj dima koji je pravio maglicu, dizao se prema stropu i gušio u grudima.
   Za stolovima za igranje, vidjeli se pognuti ljudi; igralo se s vatrom i zanimanjem; s lupom padale karte po zelenoj čoji; nastajala trenutna tišina; sa zvekom padao koji put novac na zemlju; i od vremena na vrijeme dizala se svađa.
   Jedno đačko društvo očito se dosađivalo. Karte se lijeno miješale, nemarno uzimale, brojile bez zanimanja, pogledi padali na druge stolove; vidjelo se da svi jedva čekaju da se svrši partija koja se beskonačno otegla. I svi, u jedan mah, sa uzdahom olakšavanja, baciše karte, brišući maramama znojna lica pa posijedaše oko prozora.
   Napolju, jedno natušteno junsko popodne, sa suncem koje se izgubilo iza gustih oblaka, ali koje je ostavilo u vazduhu toplinu svojih zraka, upijenu u pločnik i u zemlju. Topao vjetar digne pokatkad debelu prašinu, zavitla je u vazduh i s njom naglo projuri, u nekoliko mahova, ulicu; tresne vratima kavane, zadrma prozore; negdje u susjedstvu tresnu vjetar prozorom i staklo se rasu po pločniku; nekome vjetar ponese šešir. Tmasti oblaci miješaju se nemarno i smućeno. U vazduhu nešto teško što zaražava čamom i malaksalošću.
   Njihovi pogledi pratili su krupne kaplje kiše koja je škropila pločnik, rasprskavajući se, uzimajući maha sve jače, pljušteći, stvarajući lokve i potočiće koji su krivudavo otjecali. Snažni mlazevi razbijali se o prozor kroz koji su oni gledali, i cijedili se niz staklo. Ljudi s uzdignutim jakama, i žene, prihvatajući suknje, žurili se, trčeći i tražeći zaklona. U kavanu jurnu naglo jedno mnoštvo ljudi, nalazeći jedva i s mukom mjesta.
   Gavre Đaković, mali, krupan, crn naslonio se, zavaljen na kanape od crvene kadife, s opruženim nogama, s palcima u džepovima od prsluka, s izgubljenim očima na stropu, u zbrkanim secesionističkim slikama koje su tada ušle u modu. Do njega, jedan visok, krupan, glavat Bosanac koji govori u basu, bubnja prstima po prozoru i svaki čas strahovito zijeva; jedan Srijemac, sitan, plav i kicoš, s visokom kragnom, crvenim prslukom i vazda tijesnim pantalonama, šara jednom olovčicom po mramornom stolu, ljuteći se što mu kiša pokvari jedan krasan sastanak u Tuškancu. U njihovom društvu nalazio se još jedan mlad, štrkljast, golobrad đak, vjerovatno brucoš i na svaki način jedan nov gost kavane, koji nošaše s uživanjem cviker i namještaše ga svaki čas, ogledajući se u velikim ogledalima uokolo, očito s dopadanjem.
   Sa drugog stola zovnu jedan poznanik Gavru Đakovića da igraju bilijara. On mahnu rukom i odbi. Nije osjećao ni najmanje volje za igru. Uze Simplicissimus koji je redovno čitao. Nije bio raspoložen za čitanje i baci ga na stranu.
   I kolikogod se trudio da nađe razlog zašto je neraspoložen, nije ga nalazio. Nije izgubio na kartama, imao je para, nije se ni s kim posvađao, nije se sjećao da mu se desilo nešto neugodno. Osećao je samo u sebi nešto slomljeno, satrveno, tjeskobno; kad se to desilo i zašto je došlo tako iznenada, u jednom trenutku, nije znao. Tek zavitlalo se nešto u njemu, zaigralo, zabolelo ga, steglo ga, streslo ga i tjeralo ga dalje, dalje otuda, iz toga bljutavog života u kome se gušio više od osam godina.
   I njegove oči gledahu sa zaprepašćenjem sav ovaj svijet u kavani, koji je, u jednom trenu, izgubio za njega svoj obični izgled, kao da je bilo nešto što ga je skrivalo, uljepšavalo i na jednom iščeznulo; kao da se zderao neki veo s tih lica koja je on naučio da viđa gdje ulaze u kavanu stalno vrijeme, gdje sjedaju na svoja mjesta, čitaju iste novine, i opet, u stalan čas, kreću se, dižu i izlaze. I on s čuđenjem posmatraše mnoštvo đačkih lica, s kartama, takovima u rukama, zavaljenih i bez misli; činovnika što donose sa sobom zadah kancelarije i debelih protokola; utegnutih i namirisanih oficira; sijedih i ćelavih penzionaraca, zapuštenih, neobrijanih, zaraslih u brade, s naočarima što padaju nisko po nosu, sa svojim svakidanjim, laganim navikama, koji čitave sate čitaju novine i raspravljaju o politici sutra u ranoj šetnji oko Cmroka u Tuškancu. I u tome svijetu on je proveo toliko godina, umirao, trunuo zajedno s njima, živeći kao i oni. Poznavao je te ljude po odijelu, šeširima, navikama; njihovi glasovi dolazili mu gadni, njihove kretnje odvratne, njihovi pogledi glupavi. I on, za jedan trenutak, nađe u sebi samo strašnu mržnju za njih i nizak prezir za sebe. On osjećaše neodoljivu potrebu da ode, da uteče od njih, da ih ne čuje, ne vidi, ne misli na njih. Pa onda, on je osjećao u sebi slabost da ih bijesno mrzi, oni su ga samo umarali, kao da se na njega sručio sav teret njihovih života koje oni tako mučno i naporno vuku, i lijeno, olovno mrtvilo njihovih duša. On je saznao u jednom trenu da ne može više da živi među njima; uzrujavala su ga ta nepromjenljiva lica koja redovno viđa, ulice kojima svaki dan prolazi, kao i njegova stara đačka soba, puna nereda, koja se već uživila u njega.
   Njega je gušio taj vazduh.
   Činilo mu se da će da odahne kad ugleda vrletne planine, s golim glavicama na kojima uveče umire sunce; sure šume sa proplancima na kojima ovce naliče na bijelo kamenje što se kreće; da otisne oko niz polja, puna boja, izrezana i ispresijecana međama, puna ječma što se žuti, zobi što se zeleni, rijetkih, malih crvenkastih kukuruza, gustih, sirovo zelenih konopalja, i šarenih bara i košanica. A živa svježa pruga Une ispresavijala se kao sjajna zmija preko polja, izgubljena pokatkad između brežuljaka, zaustavljana mlinovima, rušeći se šumnim i zapjenušanim slapovima koji prskaju i šire hladnoću oko sebe, gubi se u klance kroz koje se provlači stiješnjena i izubijana između strmih, odsječenih litica koje sijeku vodu. I on osjeti želju da vidi one visoke, krupne, pocrnjele ljude, da im stisne njihovu tvrdu, žuljevitu ruku, da ugleda sitne kućice, sa crnom istrulom šimlom, malim prozorčićima, nejednako izrezanim u drvetu, visokim pragovima, otvorenim vratima, kroz koja se crveni drhtava vatra na ognjištu.
   Gavre Đaković se diže, rukova se hladno s drugovima i iziđe na ulicu.
   Ulice su bile blatne i kaljave. Svijet je pažljivo prelazio s jedne strane na drugu, obilazeći lokve vode i gomile blata koje se zgrtalo; žene pokazivale donje suknje, uprskane blatom. Sredinom ulice, praveći velike korake, prolazili seljaci i seljakinje u bijelo s košarama na glavi: seljakinje s trobojkama u kosi, kratkim košuljama do koljena i bijelim čarapama; seljaci s malim šeširićima, nalik na pečurke, u tijesnim kaputima od bijele čoje s gajtanima.
   Oblaci se razmicali i cijepali. Pomaljalo se oprano, čisto plavetnilo neba; sunce odsijevalo u lokvicama vode; osjećalo se nešto bezazleno, s mnogo dobrog, djetinjeg osmjeha.
   On se žurio kroz tu gomilu svijeta, ne mareći da opazi ikoga, da se osvrne za kojom ženom, da pozdravi koga ili da kome vrati pozdrav. Zaustavi ga seminar koji je prolazio Ilicom, praveći večernju šetnju: dugačka povorka mladih klerika sva crna; sa širokim šeširima koji bacaju sjenku na lice i prave ga tamnim; u uskim mantijama, sa crnim pojasima; većina sa dugačkim, ispijenim, izbrijanim licima, sa naočarima, skidajući u jedan mah, lagano i duboko, šešire, opazivši jednog kanonika, malog, zabreklog u salo, s nabubrenim, rumenim, čistim licem, zadovoljnog i spokojnog, koji se lagano micao i prijateljski im klimnuo glavom. Oni su prolazili ćuteći, lijeno se provlačili ulicama i unosili u svježe predvečerje, puno smijeha i mladog života, nešto mračno i turobno, nalik na sprovod.
   Posvršavao je brzo sve poslove: spremio malo stvari; rekao gazdarici da ide na izvjesno vrijeme kući; brzo javio da mu se kod kuće spremi soba. I već se spuštao suton, sa nebom na zapadu još svježe okrvavljenim od sunca, kad se on lagano približavao stanici. Usput ga srete jedan njegov kolega, uze mu cigaretu duvana i dvije krune na zajam: „do sutra“ . On mu ih dade bez riječi, rekavši da ide malo u Karlovac. Nije ni sam znao zašto ga je slagao. I on sleže ramenima. Svejedno.
   U tom času zabrujaše zvona sa katedrale Zdravu Mariju i prolamahu vazduh svojim punim i širokim zvukom. Začas se oglasiše zvona s drugih crkava; nesložno, glasovi se sudarali i razbijali; sitno i visoko pištala zvona s jedne kapelice, nadmašivala ostala, gubila se u brujanju velikih zvona i plačno se ponovo isticala.
   On večeraše na stanici i, iščekujući voz, dosađivao se, pušio i posmatrao jedno društvo oficira koji su glasno razgovarali njemački i grohotom se smijali, gledajući izazivački žene koje su prolazile i praveći glupave i drske primjedbe.
   Kad je izišao na peron, veče je bilo ugodno i svježe; oblaci se bili sasvim izgubili; nebo bilo prošarano zvijezdama. Njega se ugodno dojmila lupnjava vozova i mašina koje su jurile pored njega, uz nervozno trčkaranje činovnika s fenjerima, sa mađarskim uzvicima i psovkama. On se trudio da ne misli ništa. Tek samo jednom natisnu mu se misao: „Kuda ja to, do đavola, idem?“ i izgubi se u onoj lomljavi i metežu.
   Njegov voz projuri i stade odjednom; iz njega kuljnu mnoštvo svijeta i, prolazeći pored njega, iščezavaše kroz jedna vrata. On se pope u kola i stajaše na prozoru.
   Iz čekaonice treće klase pojuri jedno raznoliko mnoštvo: seljaci i seljakinje, s košarama i velikim zavežljajima, gurajući se, spotičući se, sudarajući se da što prije uhvate mjesto; nekoliko vojnika natovarenih telećacima koji su ih tištali, s puškama, sa savijenim kabanicama preko grudi, putujući na određeno mjesto; dostojanstveno se penjala u kola dva žandarma, s bajonetima na puškama, praveći nekome društvo. Pomoli se gomila Ličana, zbrkana, nespretna, šarena; jedni još u gaćama i opancima, s crvenim kapicama na glavi, vukući vreće svojih stvari i drvene male sanduke; drugi, sa velikim šeširima, iskrivljenih krila, u prljavim, širokim, iskrpljenim pantalonama i teškim cipelama u kojima nisu znali da idu i koje su lupale. Oni su dizali galamu svojim glasnim razgovorom, vičući, dozivajući se, smijući se iz svega glasa, poneki malo napiti i zagrljeni, hitajući da sjednu, smeteni dalekim putem na koji se spremaju, unoseći među svijet dobrodušnu i prostu zabunu, smetajući prolaz, bojeći se da ne ostanu iza voza. Oni su bili projurili čitav peron i vraćali se natrag, isto tako zgužvani, smiješani, smućeni, s istom grajom, dovikivanjem, jedva dišući pod teretom koji su vukli, ne mogući da nađu svoj voz, zapitkivajući činovnike, koji su se na njih otresali mađarski. Kad jedan Ličanin prođe pored Gavre Đakovića, zaostao, hitajući da dostigne ostale, on ga zapita.
   Dokle idete?
   — Preko mora, odgovori onaj dobroćudno i prazno, ne pojimajući značenje te riječi, nasmija se, pokaza svoje jake bijele zube i ode brzo. On vidje gdje ih potrpaše u jedan drugi voz koji ode prije njegovog. Oni projuriše pored njega, sa pjesmom, grajom i galamom, nadvikivajući lupnjavu željezničkih kola. Sa prozora mu mahnu rukom onaj s kojim je progovorio nekoliko riječi. Gavre Đaković se silom osmjehnu i mahnu rukom.
   On se spusti na sjedište i bi mu nešto teško kad mu iziđe pred oči gomila njegovih zemljaka. Voz se međutim uzdrma i krenu. On se pruži, zari glavu u kožni jastuk i pritisnu rukom oči, trudeći se da zaspi.
   Voz se ljuljao, treskao i tutnjao; kondukter prolažaše, lupajući vratima, sa fenjerom u ruci. To jednolično lupetanje navlačilo mu je drijem na oči, ali mu nije dalo da spava. Gavre Đaković tražio je silom sna da se odmori, da sve zaboravi, da prespava ovaj poznati put gdje zna i imena stanica i kojim redom dolaze i kako izgledaju. Sve što mu je polazilo za rukom, bilo je da pronađe neku vrstu poludrijemeža, izmiješanu sa polusnom, punim strašnih priviđenja, trzajući se svaki čas, namiještajući se i prevrćući se. Vazda, kad je otvarao oči, vidio je, u drugom, najudaljenijem ćošku kola, u prljavoj svjetlosti napola zastrte svjetiljke, jednog čovječuljka, mršavog i kržljavog, s malim, neurednim, nakostriješenim brcima koji su ulazili u usta, sa žutim licem i sitnim očima; šćućuren zguren, zbijen uz drvo, nepomičan, s velikim rukama koje držaše nespretno na koljenima, s jednim golemim zavežljajem iznad svoje glave, ispod kojega izgledaše još sitniji, jadniji, kržljaviji, sa svojim preplašenim očima, bojeći se vječno nečega. I kadgod je Gavre Đaković dizao oči, vidio je njega, vazda jednakog, s istim držanjem, istim preplašenim očima, ispod istog golemog zavežljaja.
   Kroz otvoren prozor udarao je vjetar i unosio oštar noćni vazduh; mašina sipala kišu varnica koje su se gasile; bjelasale se rijeke, s lomljavom se prelazili mostovi; zaustavljali se na stanicama, sa sitnim i zveckavim kucanjem zvonaca, s jednoličnim trčkaranjem činovnika koji mašu fenjerima, s uvijek istim uzvicima. Mašina izbacivala snažno i dahtavo paru, u punim, gustim i debelim dušcima i voz se ponovo kretao u tamu, u nepoznatu daljinu, punu mraka, buneći svojom tupom lomljavinom mrtvačku tišinu zaspalih polja; naličio na nemirnu i nesrećnu životinju koja juri preko mrtvih predjela, kroz jednu vazda istu noć, kao da traži puta koga nema.
   Gavre Đaković osjećaše se sav razdrman, izlomljen, izubijan, kao da putuje nekoliko dana. Lagano ga je bolila glava. On osjećaše po sebi nešto teško što ga sažima pod svojim teretom. Sve ga je smetalo, bunilo, uzrujavalo. On je već toliko puta, i nehotice, pročitao natpise u kolima i znao ih gotovo na pamet; neke fraze, grozne i sakate, urezale mu se u pamet i neprestano se ponavljale, mučeći, progoneći, kinjeći. O čemu god počimaše da misli, uvijek se utiskivala u tu misao ona sakata i nakazna izreka, štampana jednim nespretnim i zdepastim slovima. Njega to sve umaraše, i vožnja, i misli, i natpisi, i onaj nepomični čovječuljak s mišjim očima i ogromnim zavežljajem više glave. Pred osvit, on osjeti još veći umor, očni kapci bijahu mu teški i zapaljeni, duvan mu nije prijao, usta mu bijahu gorka, i olovna malaksalost umrtvljavaše mu cijelo tijelo.
   Noć je blijedila, zvijezde se trnule, pomaljale se telegrafske žice, nejasno drveće prolijetalo pored voza; polja dobivahu pomalo boje, ali još bijahu jednolika, nepomična i neprobuđena.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Veljko Milićević, umro 1929, pre 95 godina.