Beno Poplesija (Robinja)3/3
| ←Šena druga | Beno Poplesija (Robinja) Pisac: Nepoznati autor Šena treća |
Šena četvrta→ |
MARGARITA: Komu se imam uteć, da mi ukaže put po komu ću moć doć sred toliko valova od sreće u pravi porat moga pokoja? Ah, srećo, tebe ne zovem, pokli mi si se suprotiva ukazala, kad mi ugrabi u najljepšemu početku od mojijeh uživanja moje vječno dobro. Ljubavi, s tobom ne govorim, zašto si ti smela sve moje pokoje; ni s tobom, o smrti, pokli pa nesrećnijem onijem hridim, ostavljajući mene živu, ugrabi mi život.
PIJERO: Venem i tisuću puta na dan osvjesnivam, i — ne znam kako — u laživu ufanju sad mučeći se uživam, sad uživajući mučim se, i moje tužno srce, smeteno među tminam od bolesti i među svjetlostim od ufanja, drugo ne čini nego žalosno kida se.
MARGARITA: Svakoga koga zagledam čini mi se priličan momu Pijeru.
PIJERO: Desperan plačem moju mrtvu ljepotu i para mi da mi isti plač govori: „Ufaj da žive tvoja Margarita", i tako, od ufanja uzdignut, davam pokoj momu bolestivu tuženju. Ma ajmeh, nemio glas smeta moje umikuljeno cviljenje i govori mi: „Ne ufaj, zašto je ona mrtva“. Ah, uzroče moga vječnoga plača!
MARGARITA: Čujem gdje njeko veoma gorko tuži se; plač i uzdisanje biljezi su jednoga žalostiva srca. Ah, kad bi htjela nebesa da bude ovo moj Pijero!
PIJERO: Drugo ti ne ostaje, tužni Pijero, nego dati svrhu tvomu bolestivu životu.
MARGARITA: Ajmeh, reci mi, moj srcu, je li ovo moj Pijero, cijeć prilike od koga toliko uzdišem?
PIJERO: Umri dakle, o nevoljni Pijero!
MARGARITA: On je uistinu! ma kako ovako priobražen?! Poću mu se približat — ma kako? Ajmeh, hoće li bit on? Neće! Poću ga upitat — ma što?
PIJERO: Ah, prstenu, zelenilo od tvoga ošca dava ufanje momu srcu da imam vidjet moju ljubljenu Margaritu.
MARGARITA: Srce mi se raspukniva! ne znam što ću učinit!
PIJERO: Si, si, ti si živa! — Zijehalo, gdje si? što mi veće glase ne nosiš ili od moje smrti ili od moga života?! (Ide tja.)
MARGARITA: Odijeli se, i ne umjeh mu se javit! Ah, strahu usioni, koji si me izbavio od moga blaga! jur se stavljah da je ono moj Pijero bio: moje su ga oči vidjele, moje ga je srce poznalo! Ma što velim? ko je on bio? Ah, ne bi on, izdale me su oči za veće ne plakati, privarilo me srce za veće ne boljet se, i sebi sam istoj dala razumjet za tužna ne umrijeti.
Reference
[uredi]
