Beg Ivan-beg na gradu sjedaše,
Od vjetra se štitom zaklanjaše,
A od sunca vezenim jaglukom.
Gledala ga s pendžera divojka,
Bacala se tunjam i narančam: 5
Žute tunje u štit udaraše,
A naranče u prsa junaka.
Progovara beže Ivan-beže:
„Miluj, miluj, moja draga dušo!
Kako si me stala milovati, 10
Svaka me je srića milovala.
Tri puta sam na ćabu hodio,
Sva tri puta zdravo dohodio,
Ništa dragu darovao nisam;
Šta ćeš, dušo, da te sad darivam? 15
Il ćeš, dušo, roba il robinju?
Il ćeš, zlato, dibu i kadifu?
Il ćeš, srce, spenzu nebrojenu?"
„Nit ću, dragi, roba ni robinje,
Jer ja nemam robu gospodara; 20
Nit ću, dušo, dibe ni kadife,
Jer je nemam pram komu nositi;
Nit ću, srce, spenze nebrojene,
Jer ja nemam spenzu di sasuti.“
Skoči Ivo na noge lagane, 25
Uze Maru za bijelu ruku,
Odvede je svome bilom dvoru.
