Beg Ali-beg ićindiju klanja,
siv mu soko na serdžadu pada.
Nema kada ni selama dati,
već on pita sivoga sokola:
— Jesi l’ skoro pod Loznicom bio? 5
Je l' i sada pod Loznicom vojska?
Bijele l’ se bijeli čadori?
Vijaju l’ se svileni bajraci?
Sijaju l' se toke Sijerčića?
Igraju li ati Atlagića? 10
Govori mu soko tica siva:
— S Loznice sam skoro odletio,
pod njome je silovita vojska,
bijele se bijeli čadori,
vijaju se svileni bajraci, 15
igraju se ati Atlagića
i paripi Atlibegovića.
Već da tebi jedan haber kažem!
Puška puče iz kaurske vojske
ter pogodi Sijerčića Muju, 20
među puca, gdje mu srce kuca!
Mujo pade u zelenu travu,
Mujo pade, a đogat ostade.
Zove Mujo sve svoje jarane:
— Ne dajte mi đoga u kaure, 25
skin’te s mene zelenu dolamu
pa je nos’te mojoj staroj majci,
jer kad vidi zelenu dolamu,
ko da vidi svoga sina Muju.
U dolami vedro ogledalo, 30
podajte ga mojoj vjernoj ljubi,
nek s’ ogleda, mene ne pogleda,
Mujo joj se mlađan oženio
crnom zemljom i zelenom travom!
Kad to čuo beže Ali-beže, 35
od žalosti na serdžadu pade,
kako pade, bogu dušu dade.
Sait Orahovac: Sevdalinke, balade i romanse Bosne i Hercegovine. Sarajevo: "Svjetlost", 1968. (Biblioteka Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine), str. 519-520.
