Beg Jovan-beg seku kunijaše
Beg Jovan-beg seku kunijaše:
— Bog t’ ubio. mila seko moja,
što si meni odviše lijepa,
da si, bogd’o, u očim’ slijepa!
O te su se zemlje zavadile: 5
sedam kralja od sedam zemalja
i čestiti care od Stambula,
i lijepi Šćepo iz Primorja.
Ja bih tebe Šćepi poklonio,
al’ ne smijem od cara čestita, 10
već se vješaj, ja l’ u vodu skači!
Kad to čula plemenita Mara,
mislila je misli svakojake,
šta će mlada od života svoga?
Ili će se mlada objesiti, 15
il’ će mlada u vodu skočiti?
— A da bih se mlada objesila,
u mom rodu obješena nema.
Da bih mlada u vodu skočila,
u rodu mi utopnika nema. 20
Sve mislila na jedno smislila:
ona ode na visoku kulu
pa otvara sahtijan sanduke
i povadi bijelo ruho svoje.
Snese ruho na mermer avliju, 25
bijelu ruhu živu vatru daje.
Ona jami aršin bijela platna
pa otide za goru na vodu,
pa je vodu bogom posestrila:
— Bogom seko, studena vodice, 30
ne nosi me plaho po dubini,
već me nosi krajem po plićini!
Nemoj meni kose zamrsiti,
ni bijelo lice nagrditi!
Nosi mene u Primorje ravno 35
ne bi li me Šćepo uhvatio.
Zavi oči pa u vodu skoči,
al’ je voda za boga hajala:
ne nosi je plaho po dubini,
već je nosi tiho po plićini. 40
Ne šće njojzi kose zamrsiti,
ni bijelo lice nagrditi,
donese je do Primorja ravna.
I tu njojzi dobra sreća bila,
jera Šćepo u bašči bijaše, 45
iz ibrika cvijeće zalijevaše.
Dade mu se nešto pogledati,
pogledati u vodu studenu:
nešto voda po plićini valja.
Misli Šćepo riba u vodici 50
pa poleće na vodu studenu,
kad u vodi lijepa djevojka!
Izvadi je čelebija Šćepo,
al’ djevojka jošte u životu.
Njojzi Šćepo tiho progovara: 55
— Oj boga ti, lijepa djevojko,
kakva ti je golema nevolja
te si mlada u vodu skočila,
— A boga mi, neznani junače,
meni jeste golema nevolja. 60
Brat mi Jovo iz čaršije dođe
i ovako mene kunijaše:
— Bog t’ ubio, mila seko moja,
što si meni odviše lijepa,
da si, bogd’o, u očim’ slijepa! 65
O te su se zemlje zavadile,
sedam kralja od sedam zemalja
i čestiti care od Stambola
i lijepi Šćepo od Primorja.
Ja bih tebe Šćepi poklonio, 70
al’ ne smijem od cara čestita,
već se vješaj, il’ u vodu skači!
Mislila sam misli svakojake:
a da bi se mlada objesila,
u rodu mi obješena nema; 75
da bih mlada u vodu skočila,
u rodu mi utopnika nema.
Sve mislila, na jednu smislila:
voljeh mlada u vodu skočiti,
nego caru vjena ljuba biti. 80
Kad to začu čelebija Šćepo,
svojoj Mari tiho progovara:
~ A, ti li si, Maro, dušo moja,
baš si došla, kome ti je drago,
ja sam glavom od Primorja Šćepo! 85
Jami Maru za bijelu ruku,
odvede je svom bijelu dvoru
i vjenča je za vijemu ljubu.
