5
Bajo Pivljanin i paša od Zagorja
Podiže se paša sa Zagorja,
Pa on dođe Gacku polju ravnu
I tu bijel šator razapeo,
U široku polju Gatačkome,
Da on kupi carevu miriju.
Stade kupit' carevu miriju,
Oko sebe poziva knezove.
Svi knezovi njemu dolaziše,
Donose mu carevu miriju,
Donose mu velike pešćeše,
Sve pečene janjce donosahu
I velike grude i kolače;
Svi knezovi njemu dolazahu,
No mu nema najboljega kneza,
Od malena sela Vratkovića,
Nema kneza Žarković Mijajla.
Kad knezovi paši dolazili
I lijepo pašu dočekali,
To se paši dobro dopanulo:
"Baš aferim, gatački kneževi,
Kad ste mene vako dočekali,
Pripremili carevu miriju
I pešćeše mene donijeli.
Imate li u vašem plemenu,
Da mi date lijepu đevojku,
Ja rad bih se bio oženiti!"
Svi kneževi tako umuknuše,
Dokle reče Zimonjiću kneže:
"Mi nemamo za tebe đevojku,
Da bi bila pašinica mlada,
Nego ima lijepa đevojka,
U maleno selo Vratkovića,
A u kneza Žarković Mijajla,
U njeg' ima lijepa đevojka,
Bi za tebe pašo trebovala,
No Mijajla jošte ođe nema,
Niti ti je jošte dolazio!"
Čim začuo paša sa Zagorja,
Odmah paša uputi kavaze:
"Brže ajte selu Vratkovića,
Doved'te mi Žarković Mijajla!"
A kavazi na noge skočiše,
Pa debele konje prihvatiše,
Na gotove konje usjedoše,
Pa odoše selu Vratkovića,
Turci viču sa dobrijeh konja:
"Jesi l' doma Žarkoviću kneže?"
Knez s’ pomoli na prozor od kule,
Kad ugleda dvanajest kavaza:
"Ja sam ovđe na bijelu kulu,
Nego Turci konje osjedite!"
Turci konje dobre osjedoše,
Pa eto ih na bijelu kulu
U odaju Žarković Mijajla,
Donese im pivo i rakiju,
Te Turcima poslužio kneže.
A zavika dvanajest kavaza:
"Aj se spremi Žarkoviću kneže,
E je došo paša sa Zagorja,
Širokome polju Gatačkome,
Evo ima već neđelja dana,
Svi knezovi njemu dolazili,
Donijeli carevu miriju,
Brže kneže ponesi miriju!"
Odmah kneže na noge skočio
I na sluge viku učinio,
Te mu dobro konja opremiše,
Pa ponio u bisage blago
I za pašu spremio pešćeše,
On ponese pečene jaganjce
I bijele grude i kolače,
Pa otale konje posjedoše
I odoše polju Gatačkome
I dođoše paši pod šatore
I debele konje osjedoše,-
Eto kneza paši pod šatora,
Pred pašu se smjerno poklonio
I desnu mu ruku poljubio.
"Đe si vlaše, Žarkoviću kneže,
Svi kneževi gatački dođoše,
A ti si se more zadocnio,
Carevu mi ne nosiš miriju,
Niti mene donosiš pešćeše?
Jesi li mi donio miriju
I za mene pešćeš i kolače?"
"Jesam pašo, dragi gospodare,
Ja nijesam prije mog'o doći,
Dok ne skupih od raje miriju,
Zato sam se pašo zadocnio!"
Pruži paši carevu miriju
I donese pešćeš i kolače.
"E de kneže Žarković Mijajlo,
Vi ste mene dobro dočekali,
Miriju mi carsku pokupili
I pešćeše mene donijeli,
Lijepo ste mene dočekali,
Nego kneže Žarković Mijajlo,
Ja sam čuo, a ljudi mi kažu,
Da ti imaš ćerku na udaju,
Da je takve u drugoga nema;
Kad ste mene 'vako dočekali,
Da vi mene mlada oženite,
Da budemo glavni prijatelji,
Daj mi ćerku za vjerenu ljubu,
Da ti Ruža bude pašinica!"
"Prođ' se pašo, dragi gospodaru,
Ja ne imam za tebe đevojku,
U mene je lijepa đevojka,
Ne umije nosa obrisati,
A kamoli biti pašinica!"
"Čuješ mene Žarkoviću kneže,
Ajde idi na bijelu kulu,
Pa dovedi Ružicu đevojku,
Da ja vidim lijepu đevojku!"
Pošto jadna saletio kneza,
Te vidio druga bit' ne more:
"Daj se prođi, pašo gospodare,
Moja cura jeste isprošena,
Za sokola Pivljanina Baja,
Iz krvave Pive potočljive!"
Onda njemu paša progovara:
"Ajd' dovedi lijepu đevojku,
Ja ću s Bajom lako udesiti,
Ja ću Baja ovđe dobaviti,
Nek' obere lijepa đevojka,
Ako voli Pivljanina Baja,
Eto joj ga i sretno joj bilo,
Ak' u njega uzme obilježje!"
Pošto mu se druga ne mogaše,
On uzjaha svojega dorina,
Neveselo ode svome dvoru
I tu nađe svoju vjernu ljubu
I Ružicu lijepu đevojku,
Sve im kneže po istini kaže:
"Šćeri moja, Ružice đevojko,
Aj se spremi na bijelu kulu,
Da idemo Gacku polju ravnom,
Tebe paša traži od Zagorja,
Šćeri moja za vjerenu ljubu,
Da dobavi Pivljanina Baja,
Pa da prospu burme i prstenje,
Da obereš koga tebe drago;
No se nemoj ćerko prevariti,
Da te ljuta ne ujede guja,
Da ti uzmeš paši obilježje,
No ti uzmi Bajovo prstenje,
Aj se spremi na bijelu kulu!"
Tu đevojka opremi se divno,
Pa debele konje posjedoše,
Pa odoše Gacku polju ravnu.
Kad dođoše pašinu šatoru
I s dobrijeh konja osjedoše,
Pod šatora paši uljegoše,
Kad tu paša sjedi pod šatorom,
Pored njega Pivljanine Bajo,
Tu pašinu ruku poljubiše,
Kad pašinu ruku poljubiše,
Oni dvore pašu pod šatorom,
A kad paša oči iskolači
I đevojci oči sagledao,
Đevojka se njemu dopanula,
Da je zgodna k'o bijela vila,
Da bi mogla biti pašinica.
Onda paša stade govoriti:
"Čuješ mene, lijepa đevojko,
Evo tebe dvije đuvegije,
Pa obiraj koga tebe drago,
Volj' ti uzmi Pivljanina Baja,
Al' silnoga pašu sa Zagorja!"
Pa se maši u džepove rukom,
Pa izvadi stotinu dukata,
Pa preda se baca na serdžadu:
"Evo curo moga obilježja,
Daj ti Vlaše tvoje obilježje!"
A kad čuo Pivljanine Bajo,
On se maši u džepove rukom,
Pa izvadi od međeda šapu,
Pa pred pašu turi na serdžadu:
"Eto curo moga obilježja,
Volj' ti uzmi od međeda šapu,
Vo' ti uzmi stotiiu dukata,
Biraj curo kog’ je tebe drago!"
A kad viđe lijepa đevojka,
Prevari se ujede je guja,
Ne šće uzet' od međeda šapu,
Nego primi stotinu dukata.
A kad viđe paša sa Zagorja,
To je njemu vrlo milo bilo:
"Baš aferim lijepa đevojko,
Uzeću te za vjerenu ljubu,
Ti ćeš biti mlada pašinica
I u ovoj zemlji gospojica,
Voljeću te lijepog mi dina!"
Pa đevojku prihvati za ruku,
Pa je sjede na desno koljeno,
Poljubi je u bijelo lice,
A to gleda Pivljanine Bajo,-
Skoči Bajo od zemlje na noge,
Pa đevojci tio progovara:
"O Ružica, šinula te guja,
Kamo moje obilježje prvo,
O đevojko, trideset dukata,
Što su tebe moja braća dala;
Vrati mene trideset dukata,
Eto tebe paša sa Zagorja!"
A da vidiš lijepe đevojke,
Turi ruku u džepove mlada,
Pa izvadi trideset dukata,
Pa ih pruži Pivljaninu Baju.
A da vidiš Pivljanina Baja,
On ne prima trideset dukata,
No đevojku dohvati za ruku,
Desnom rukom izvadi andžara,
Pa s andžarom curu udario,
Do ramena osječe joj ruku,
Pa joj ruku baci u lijevo:
"Eto tebe lijepa đevojko,
Grli sada pašu sa Zagorja!"
I pobježe šatoru na vrata
I pobježe poljem zelenijem.
A kad paša viđe od Zagorja,
Šta učini Bajo Pivljanine,
Pa zavika iz grla bijela:
"Držte Turci, sramota vas bila,
Uhvatite silna kaurina,
Doved' te ga mene do šatora,
Da mu rusu posiječem glavu!"
Ali bježi Bajo Pivljanine,
Bježi Bajo poljem zelenijem.
No ga jedno Ture uočilo,
Na đoginu konju od megdana,
Po imenu delibaša Ibro,
Pa je poljem Baja poćerao,
A za njime trideset delija,
Gone Baja poljem zelenijem,
Bježi Bajo preko polja ravna.
Niđe njega stići ne mogahu,
Dok sve polje Bajo pregazio
I primi se krila i planina
I Somine visoke planine,
U Sominu Bajo zagazio,
Al' ga niđe ne ostavlju Turci.
I pregazi Somanu planinu,
Pa on dođe na Utes planinu,
Al' ga niđe ne ostavlju Turci,
Sve ga goni delibaša Ibro.
No Bajove noge malaksale,
A Ture ga već pristiglo bilo,-
Pošto viđe Bajo Pivljanine,
Da će njega Turčin dostignuti
I rusu mu glavu pogubiti,
Pade Bajo pored druma puta
I on pade za studen kamena
I tu čeka delibašu Ibra,
Na nj'ga Ture zagon učinilo,
S oštrom ćordom u bijele ruke,
Da Bajovu posiječe glavu.
Bajo trže jednu pušku malu,
Te on gađa silnu poturicu,
Pa je Baju sreća donijela,
Te ga mala puška poslušala,
Te Turčina dobro pogodila,
U povije među oči dvije,
Klonu Ture niz konja đogina,
Živ se naže, zemlji pade mrtav,-
Skoči Bajo iza studen kama
Izvadi mu oštru posjeklicu
I rusu mu posiječe glavu,
I Ibrova uhvati đogina,
Pa gotova posjede đogina,
Pa u Turke juriš učinio,
Te je natrag Turke povrnuo
I siječe niz Utes planinu,
Naćera ih i siječe glave,
Išćera ih Somini planini,
Kako koga Bajo dostizaše,
Sve ih tako sabljom s'jecijaše,
Sve ih goni Sominom planinom,
Niz Sominu visoku planinu,
Đavoljega ne ostavi živa,
Što mu rusu ne iosječe glavu.
Samo jedno Ture pobjegnulo,
Bješe ono hitro na nogama,
Ma ni njega ne ćaše puštati,
No ga ne šće Bajo ni goniti,
No ga pušća Bajo Pivljanine,
Neka ide paši od Zagorja,
Da mu kaže kako im je bilo.
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
