Bajo Pivljanin i Ale Novljanin
Grad gradila prebijela vila
Ni na nebo ni na zemlju crnu,
No od jele do zelene jele,
Ne gradi ga klakom i kamenjem,
No bijelom kosti od junaka,
Od junaka i od konja vrana,
Evo joj je preminula građa
Do pendžera i prvog tavana.
Tad se vila na nevolji nađe,
Te mi piše listak knjige tanke
U Perastu Baju Pivljaninu:
"Čuješ, Bajo, moj sivi sokole,
"Jesi l’ čuo, ali ti ko kazo,
"Da ja vila građevinu gradim,
"Ema mi je prekinuta građa
"Do pendžera i prvog tavana,
"Premanjka mi kosti junačkije.
"No okupi tvoju četu, Bajo,
"Ajde s njima u planinu, pobre,
"Ne bi li ti Bog i sreća dala,
"Da bi mene nabavio građe."
Kada Baju sitna knjiga dođe,
I kad vide što mu sitna piše,
Onu čita, brže drugu piše,
Odasla je u planini vili:
"Čuješ li me, posestrimo vilo,
"Ne mogu ti nabaviti građe,
"Nego ćeš me malo pričekati
"Do vesela danka Đurđevoga,
"Kad se gora izodije listom,
"A rudina travom i cvijetom,
"Kad okopni snijeg u vrhove,
"Kad presahne voda u lugove,
"Ženiće se Ale od Novoga,
"S milom ćercom paše od Čengića,
"Tadar ću ti građe nabaviti."
To vrijeme malo potrajalo,
Primače se vesel danak Đurđev,
Ustade se Ale od Novoga,
Stade Ale kupiti svatove,
Sve svatove birane sakuplja,
Pet stotina svata sakupio,
Sastavi ih Ale pred dvorove.
Tad se otlen s njima pokrenuo,
Tadar ga je Bajo upazio.
Ta ni Bajo zalud ne stajaše,
Nego Bajo četu okupiva.
Da ti neke poglavice kažem,
Od primorja neke vitezove:
Od Kratola dva brata Kostića,
Od Luštice do dva Rusovića.
A od Grblja dva siva sokola,
Dva sokola dva Lazarevića,
I serdara Vuka Mirkovića,
I sokola Ljepovića Rada,
I deliju Vukšića serdara.
Otle Bajo u Zaljuti minu,
I pokupi redom Zaljućane,
Baš junaka Perović-Radula,
I sokola Mićunović-Vuka.
Od Perasta Bajo sakupio
Desetero crne lacmančadi,
Koji kuće ni baštine nema,
Nego samo pušku šeišanu,
Đe omjeri, da ne pogriješi,
Đe pogodi, melem ne trebuje.
Otlena se pokrenuo Bajo,
Doklen s četom u planinu dođe,
Oko druma s četom zapanuo.
Ale ide putem pjevajući,
Jere bješe suminuo Baja,
Dokle Ale dođe na Zagorje,
Na Zagorje u paše Čengića.
Čengić paša dočeko ga divno,
Piju vino za neđelju dana.
Kad neđelja na punano dođe,
Ustade se Ale od Novoga,
I doziva pašu od Čengića:
"Mio taste, pašo od Čengića,
"Iznos’ dare, izvodi đevojku,
"Vrijeme je doma da idemo."
Posluša ga paša Čenginića,
Te iznese dare na svatove,
I izvede lijepu đevojku.
Svakojega svata darovao,
Svakojega koji za što bješe,
Mladoženji konja i đevojku.
Otalen se pokrenuo Ale,
Dokle usred od planine dođe,
[.........................................]
"Ali vijor od planine puhnu,
"I malo mi podiže maramu
"I ugledah golema junaka,
"Ljuto kratka, a dosta debela,
"Crn mu perčin bio vrat prekrio,
"Crna oka a crnoga brka,
"Dževerdarom đe broji svatove,
"Ne bih rekla ni porekla mlada,
"Nego da je od Perasta Bajo,
"Po prilici kako ljudi kažu."
Al’ đeveri curi besjedili:
"Muč’, đevojko, šinula te guja,
"Ono nije od Perasta Bajo,
"Nego naši brzi sretioci
"Iz Novoga grada bijeloga."
Malo stade, ne bi nikoliko,
U to tanke puške zapucaše,
Kroz planinu razagnaše Turke,
Ćeraju ih tamo i ovamo
Kao vuci kroz planinu ovce.
Nijednoga živa ne puštiše,
Ni da kažu kako im je bilo.
Ma uteče Ale od Novoga,
I uvede lijepu đevojku.
Viknu Bajo grlom bijelijem:
"Je li majka rodila junaka,
"Da on pođe za Turčinom tragom,
"Ne bi li mu Bog i sreća dala,
"Da bi ono pogubilo Ture,
"A đevojku divnu ufatio."
Ma se jedan dobar junak nađe,
Od primorja Rade Ljepovića,
Te on tragom za Turčinom pođe,
Al’ ga bogme stići ne mogaše,
No ga zove grlom bijelijem:
"Pričekaj me, Ale od Novoga,
"Povede mi lijepu đevojku,
"Ne dadoh ti dara nijednoga,
"No pričekaj da se darujemo."
Ma se Turčin lijen ne nahodi,
No pričeka u planini Rada,
Dok se Rade blizu primaknuo.
Kada je se primaknuo blizu,
A da vidiš ono silno Ture,
Od obraza uždi dževerdana
Na sokola Rada Ljepovića.
Đe ga smjeri, tu ga pogodio,
Pogodi ga u prsi junačke.
Ema Radu Bog i sreća dala,
E je zrno zrno udarilo:
Pogodi mu puce od dolame,
Tere Radu ne zađede mesa.
Rade svoga uždi dževerdana,
I pogodi od Novoga Ala,
Pogodi ga među lopatice
Izgorje mu crne utrobice,
Ni živoga zemlja ne dočeka.
Ture pade, a pripade Rade,
Ugrabi mu glavu i oružje,
I njegova dora debeloga,
I ufati lijepu đevojku,
Pa je vodi Baju Pivljaninu.
Teke dođe, darova je Baju,
Bajo njemu dvije puške male.
Otolen se četa pokrenula,
Pokupiše s Turaka oružje,
Na njiove konje tovariše.
Zdravo po’še doma na tragove,
Pjevajući i lumbardajući,
Razd’jeliše svijetlo oružje,
Baju daše divno starješinstvo
Dadoše mu lijepu đevojku.
