Banović Sekula u arapskoj tavnici

Izvor: Викизворник


Banović Sekula u arapskoj tavnici

San usnila carica gospoja,
Vjerna ljuba slavna car Stjepana,
U Prizrenu gradu bijelome,
Đe naleće soko 'tica siva,
Od istoka otklen grije sunce, 5
Pak naleće pokraj mora crnog,
Dok doleće jato gavranova,
Od primorja, iz mračne pećine,
Pak sokola 'ticu opkoliše,
Opkoliše, pa ga uhvatiše, 10
Odvedoše uz primorje ravno,
Kako soko jadovito cvili,
Sve cvijelja drvlje i kamenje,
I bijele u oblaku vile,
I one su suze propuštile. 15
Kad je gospa tak'i san usnila,
Oda sna se hitro probudila,
Probudila, pak se prepanula,
Objema se rukam' podnimila,
Pak sve misli, na što sanak sluti, 20
Na što li joj sanak prilikuje,
A gleda je slavan car Stjepane,
Te govori svojoj gospojici:
»Gospojice, moja vjerna ljubo
Što si tako satli nevesela, 25
Te se jesi rukam podnimila,
Svoje lice suzam' pokvasila?«
Progovara carica gospoja:
»Gospodine, slavan car Stjepane,
Noćaske sam čudan san usnila, 30
Đe poleće soko 'tica siva,
Od istoka otklen grije sunce,
Sve preleće velike planine,
Pak se savi polju u širine,
U širine pokraj mora crnog, 35
Dočeka ga jato gavranova,
Iz primorja, iz mračne pećine,
Opkoliše soko 'ticu sivu,
Opkoliše, pa ga uhvatiše,
Odvedoše u mračnu pećinu,
Kako cvili soko 'tica siva,
Sve cvijelja drvlje i kamenje,
I bijele u oblaku vile;
Od tog sam se teško prepa'nula,«
Na to joj se care nasmijao,
Te ovako gospi govorio:
»O carice, moja gospojice
Od sanka se nemoj prepanuti,
Ja ti mogu sanak tolkovati,
More Bog dat, pak će dobro biti,
San je klapnja, a Bog je istina;
Što s' usnila sivoga sokola,
To će naljeć jedan od vojvoda,
Niz primorje pokraj mora crnog;
Što izleće jato gavranova,
Iz primorja, iz mračne pećine,
Tamo ima kamena planina,
Pokraj mora viš' morske otoke,
U njoj vazda imade Arapa,
Dočekuju na moru đemije,
Otimaju trgovačko blago,
Dvije su se skele zatvorile,
Pod Goricom i viš' Dubravice,
Tu ne smije izbiti đemija,
Od Arapa i arapske straže,
Sve šićara pokraj mora traže,
Kad putuje po moru đemija,
Sada tuda prolazit ne smije,
Od Arapa i od ćesedžija,
Već izbija skeli dubrovačkoj.«
Kad to reče slavan car Stjepane,
Dok zavika Obilić Miloše:
»Gospodine, slavan Car Stjepane
Ja sve znadem šta će iz tog biti,
Otišo je Banović Sekule,
U Rusiju zemlju ponositu,
Ev' imade po godine dana,
Pak mi skoro sitna knjiga dođe,
Od banice Sekulove majke,
Đe se sinu iz Rusije nada,
To će naljeć Banović Sekule,
Preko mora u primorje ravno,
Arapi će njega dočekati.
Dočekati, pa ga uhvatiti,
Odvesti ga u pećinu mračnu,
Već ču li me, slavan car Stjepane,
Daj ti meni uzun i besjedu,
Da opremim kosnata ždralina,
Da odletim u primorje ravno?«
A veli mu slavan car Stjepane:
»Moj Miloše, junačko koljeno,
Bog ti dao i ko te rodio,
Kad si tako srca junačkoga,
Brže svoga opremi ždralina,'
Pak ti leti u primorje ravno.«
Hitro Miloš na noge skočio,
Pak ždralina konьa opremio,
Pak se kon>u na srijedu baci,
Opera ga od Prizrena grada,
Uz Šargana visoku planinu,
Sve planine zdravo pregazio,
Dokle Miloš u primorje siđe,
Kad se hvati kamena primorja,
Dok zavika nagorkinja vila,
Te doziva Obilić Miloša,
Iz oblaka, iznad Volujaka,
Te ovako njemu govoraщe:
»Pobratime, Obilić Miloše!
Kad valjade, tebe ne imade,
Da si juče bio u primorju,
Da poslušaš, mio pobratime,
Nešto ljuto u primorju cvili,
Ja t' je junak, ja t' je knjigonoša,
Ja t' je ljeljen, ja ti je košuta,
Ja t' je vranac Banović Sekule?
Kad pogledah u primorje ravno,
Kad to pišti Banović Sekula,
I Sekulov vranac od mejdana,
Uhvati ga trideset Arapa,
Sekulove savezaše ruke, 120
Savezaše ga za konja vrančića,
Odvedoše njega i vrančića,
U primorje, u kamen pećinu.«
Kad to začu Obilić Miloše,
Suze proli niz bijelo lice, 125
Te ovako ždralu govoraše:
»Moj ždraline, moje desno krilo,
Daja znadem za Sekula svoga,
Za Sekula pobratima moga,
Da ga Arap nije pogubio, 130
Ja bi' njega danas potražio?«
To polako Miloš govoraše,
Esabljaše niko ne čujaše,
A to začu nagorkinja vila,
Pak Milošu vila govorila: 135
»Moj Miloše, mio pobratime,
Arapi su njega uhvatili,
Bacili ga u tavnicu mračnu,
U prokletu primorsku pećinu,
U pećini voda do koljena, 140
A porasla šaša do pojasa,
A po n>oj se džilitaju guje,
Tu Sekula tavnovat ne more,
Sekula bi vile izbavile,
Ne bi njega seke upuštile, 145
Ali juče ne mogoše vile,
Poneđeljak sastanak u vila,
Mloge su se vile sastanule,
U oblaku prema žarku suncu,
Okretale kolo naokolo; 150
Tak'a sreća Sekulova bješe,
Tadaj njega Turci uhvatiše;
Već Miloše, mio pobratime,
Kad ti budeš niz primorje ravno,
Tu ćeš naći dva tijesna klanca, 155
Jedan desno, a drugi lijevo,
Desnijem ćeš naćerat ždralina,
Tu ćeš naći kameno korito,
Viš' korita česma od pirinča,
A na česmi slika od Arapa,
Kod nje sjedi straža Arapova,
Što mu česme i korita čuva,
Kad te vidi straža Arapova,
Arapu će haber učiniti,
A kad za te začuju Arapi,
Svi će na te juriš učiniti,
Ne čekaj ih u tijesnu klancu,
Jer se nije ždralin naučio,
Preskakivat mramorje kamenje,
Ko arapske vitke bedevije,
Svaki danak po primorju skaču,
Osvojiće tebe i ždralina,
Već' išćeraj konja na širinu,
Pak što tebi Bog i sreća dade.«
Kad to začu Obilić Miloše,
Miloš svome prituži ždralinu,
Opera ga niz tijesne klance,
Niz tijesne klance jadikovce,
Dok on nađe dva tijesna klanca,
Jedan desno, a drugi lijevo,
Pak desnijem okrenu ždralina,
Dok on nađe kameno korito,
Na koritu česma od pirinča,
A na česmi slika od Arapa,
Opazi ga straža Arapova,
Glas dopade troglav Arapinu,
Pak od zemlje na noge skočio,
Pred pećinu hitro iskočio,
Dok opazi konja i junaka,
Kad ga viđe, tadaj ga poznade,
Arapima govoriti stade:
»Na йoge se, moji sokolovi,
Juče ste mi šićar zadobili,
Uhvatili Banović Sekula,
Bacili ga na dno u tavnicu,
Dobra ste mi lova ulovili,
Danas ćete boljeg uloviti,
Uhvatiti Obilić Miloša,
Koji cara u Prizrenu čuva,
Tak'e guje u Kaurim nema,
Da mu nije Obilić Miloša,
I njegova Kraljevića Marka,
Od Prilipa, nesretnoga grada,
Tu dvojicu kad bi pogubili,
Lasno bismo caru pritužili,
Ne bismo mu dali carovati.«
Kad to reče crni Arapine,
Sve podiže trideset Arapa,
Odlećeše u primorje ravno,
Da savežu Miloš Obilića,
Susretoše, pa ga opkoliše,
Na Miloša juriš učiniše,
Tadaj reče Arapine crni:
»Đeco moja, konje zastavite,
Pak gledajte mene i Miloša,
Ja ću njemu na mejdan izići,
Da vidite ko je junak bolji!«
Pak naćera mrku bedeviju,
Na Miloša rođena junaka,
Dočeka ga Obilić Miloše,
Buzdovane perne potegoše,
Stadoše se njima udarati,
Udari ga troglav Arapine,
Udari ga sedam-osam puta,
Nasatice među lopatice,
A Miloš mu stade besjediti:
»Udri bolje, Arapine crni,
Evo tebi čistu vjeru dajem,
Kad ja tebe stanem udarati,
Živu će ti zubi ispadati,
S crnom ću te zemljom sastaviti.«
Pak pripljunu u desnicu ruku,
A zavrati uz ruke rukave,
Udari ga u pleći junačke,
Koliko ga lako udario,
Sa crnom ga zemljom sastavio,
Dva mu zdrava ispadoše zuba,
Pak mu sveza naopako ruke,
Od lakata taman do nokata,
A zavika crni Arapine:
»Bogom, brate, Obilić Miloše,
Pokloni mi život na mejdanu,
Išti blaga koliko ti drago?«
Kad to začu Obilić Miloše,
On ovako njemu govoraše:
»Kopiljane, Arapine crni,
Kamo meni Banović Sekule?
Dobavi mi Banović Sekulu,
I sa njime do tri mazge blaga,
Pak ću tebi pokloniti glavu?«
Kad to začu Arapine crni,
Na Arape zohor učinio,
Dobaviše Banović Sekula,
Bijele mu oprostiše ruke,
Doćeraše tri tovara blaga,
Dadoše ga Obilić Milošu.
Kad se Sekul ruku dobavio,
Zubom škrinu, dok mu sablja sijnu,
Posiječe trideset Arapa,
Pak doleće Obilić Milošu,
A zavika grlom bijelijem:
»Moj Miloše, mio pobratime,
Pokloni mi crna Arapina,
Da mu sve tri odsiječem glave?«
Al' ne dade Obilić Miloše,
Već Arapu savezaše ruke,
Odvedoše do Prizrena grada,
I sa njime tri tovara blaga,
Kad dođoše do Prizrena grada,
Pokloniše Arapina crna,
Gospodaru slavnu car-Stjepanu,
Baciše ga na dno u tavnicu,
Da tavnuje sedam godinica.
Pak odoše slavnu car-Stjepanu,
Pokloni se Banović Sekule,
Te carici poljubio ruku,
Posjede ga gospa uz koljeno,
Donesoše vino i rakiju,
Pak sjedoše hladno piti vince,
U Prizrenu u carevu dvoru, 280
Vino pili, pak se rastanuli.



Reference[uredi]

Izvor[uredi]

Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine: Junačke pjesme starijeg vremena. Knjiga treća. Skupio Bogoljub Petranović. U Biogradu, u državnoj štampariji 1870., 357-364.