Mili Bože, čuda velikoga,
Đe u jesen gora prolistala,
i u gori jabuka cvetala.
Pod njom sjede kićeni svatovi,
Među njima lijepa djevojka.
Al' govori lijepa djevojka:
"Bogom vama, kićeni svatovi,
Tijo 'ajte, a vi ne pjevajte,
Ova gora nikad sama nije.
U njoj ima trideset ajduka,
Među njima arambaša Luka!"
Još su oni u riječi bili,
Kad eto ti trideset ajduka,
Ponajprednji arambaša Luka.
Progovara arambaša Luka:
"Bogom vama, kićeni svatovi!
Il' volite pogubiti glave,
Ili nama predati djevojku?"
Al' govore kićeni svatovi:
"Mi volimo glave pogubiti,
Nego vama curu pokloniti!"
Trže Luka sablju iz korica,
Svema redom poodsjeca glave!
Kad je došo redak na djevojku,
Njoj govori arambaša Luka:
"Oj, djevojko, imaš koga svoga?"
"Imala sam brata jedinoga,
I on mi je u ajduke o'šo,
Po imenu arambaša Luka."
Ciknu Luka kajno ljuta zmija
i Podvrisnu kajno bijela vila:
"Bogom tebi, moja sestro mila,
Što se prvo pokazala nijesi,
Da ne gubim tvojije' svatova,
I svojega zeta jedinoga!"
