Bakonja fra Brne/II
II KUŠMELj I KUŠMELjIĆI
Jere Jozov Jerković, Brzokus, Kušmelj, bješe štaponog, vrata kao u divokoze, glave okrugle i tvrde, da je mogao njom bukovu dasku razbiti. Riđi mu brci zatiskivahu nozdre i dopirahu do ušiju. Zubima mogaše nagristi pletu, a šakama slomiti čvrstu suhoricu. Mogao je pojesti pečeno dvize, ali piti je slabo mogao. Pored svega toga bješe mirnjačina, te ga je sitna i žoljava Barica, žena mu, ili kako je zvahu Osinjača (zbog zelenijeh očiju), mogla karati do mile volje.
Kušmelj življaše ponajbolje među svojima, a bijaše odijeljen od braće. A kako bogatstvo nije na odmet ni u svetloj lozi i kako je vrijedno znati koliko treba da čovjek ima pa da bude najbogatiji u Zvrljevu, čujte šta je bilo njegovo:
Od nepokretnijeh dobara Kušmelj imadijaše: kuću pod pločom, petnaest lakata dugu; uz kuću naslon; pod kućom vrt i desetak dana grohota, kao što je sva zemlja u Zvrljevu; pod brijegom oko petnaest motika vinograda i nješto zagajene ograde.
Od kretnog imetka imao je: ženu Osinjaču, tri sina, dvije kćeri, dvije krave, dvadesetoro vunjači, dvoje magaradi i svinju za posjek.
U rodnoj godini Kušmelj se mogaše ishraniti svojim žitom do Božića, a od tada do Petrova dne namirivaše kutnje potrebe prodavši vino, ako je i ono rodilo, prodavši vunu i smok, prodajući voće kad mu je doba, i drva preko sve godine u gradu. Uz to, Osinjača je tkala po vas dan, a njezino je tkanje bilo na cijeni.
Eto tako se u kući Kušmeljevoj sastajao kraj s krajem u rodnoj godini. Doduše njihove potrebe ne bijahu prevelike. Neka je svagda pure izobila, svečanikom pomalo i pomalo kominjaka da se zalije suhi zalogaj; neka je mrkadine da se tijelo pokrije, pa dosta. Po tome možete suditi kako su životarili Čagalj i Šunda, a kako i svi ostali Jerkovići. Ali siromaština nije sramota nikome, a najmanje svetoj lozi!
A kad bi ljetina izdala?
A kad bi ljetina izdala, bogme, i onda se njekako dolazilo kraju. Osinjača bi tkala po vas dan i po svu noć, magarci natovareni drvima i za njima Kušmelj kasahu češće put varošice, a, što je najglavnije u takvoj nevolji, i Kušmelj i Osinjača i Kušmeljići stegli bi se u pojasu. Duša valja, u zloj godini fra-Brne je pomagao najviše starijega brata, ponješto i onu dvojicu. To je duje činio kao dobar čovjek, ali tome bješe i jedan krupan uzrok, nije vajde kriti. Rekosmo poprijed da su Jerkovići maličak prihvatljivi, a glad je glad, a ljudi su ljudi, pa eto fratru bruke gotove, ako ne preteče zlo!
Sad da prijeđemo na ono što je pretežnije.
Kušmelj kao da bješe i najpošteniji među svojim zemljacima. Velimo: kao da bješe, jer ne znamo pouzdano. On se kleo da nikad nikome nije ništa ukrao osim stričevima dvije koze, i to prije no što se oženio, i to po nagovoru pokojnog strica Jurete; ali su se i Zvrljevljani kleli da on ima na duši bar trideset grla što sitne što krupne stoke, i još mnoge manastirske stvari. Sad, ko bi u tom mogao pravo presuditi? Odista se pretjerivalo i s jedne i s druge strane. Tako je kanda i carska vlast mislila, te prebivši na polak i uzevši na um da kad je čovjek iz Zvrljeva, a nije prihvatio više od petnaest glava životinje, da taj čovjek nije priješao iz granica čestitosti, te da može biti narodnijem glavarom. I postavi vlast Kušmelja knezom u Zvrljevu. A Zvrljevljani u toj prilici rekoše: „Lako je onome biti svetac, kome je bog otac!“ Biva: „Fra-Brne je bog, pak ti je lako, Kušmelju!“
A i jest fratar Kušmelja ljubio mimo braću i mimo sve rođake, ljubio ga je „kao kruh vino“. Samo da znate koliko je puta s njim jeo, baš s njim za jednijem stolom, i u manastiru i po župama! S njim je i putovao. Dva puta idoše zajedno čak do Zadra! On ga je od duga oslobodio, on mu je krov popločao, on stoku kupio, njegova ga je preporuka digla na kneštvo itd.
Čagalj, Šunda, Kljako, Rdalo, Rkalina, Rora i svi ostali izdanci svetoga korijena ne zaviđahu Kušmelju toliko ni jedeno jelo, ni putovani put, ni oduženi dug, ni pokriveni krov, ni zapaćenu stoku, ni stečeno kneštvo, sve mu to ne zaviđahu toliko, koliko nješto čemu se Kušmelj nadao.
A Kušmelj i Osinjača zebli su u srcu da im se nadanje neće obistiniti. O tome su svakog večera govorili, a uvijek jedno te jedno. Ne samo što svake bogovetne noći ponavljahu iste misli, nego ponavljahu isti istovjetni niz riječi, tako da im djeca naučiše napamet te razgovore, baš kao kakve molitve.
Po večeri žena bi započela:
— Čmanjak nije za to! Aja, brate, aja, aja, aja! Ovako slab i beduast niti bi umija stricu čizme očistiti, niti bi mogâ vode doniti, ni kamaru pomesti, a kamoli da se diže u zoru da zvoni Zdravu Mariju, a kamoli da prati pišice strica kad digod na konju pođe, a kamoli da bude svuda skokom, kuda redovnici okom, kâ šta je, bome, red najmlađem dijaku! Aja, brate! A i da nije svega toga, nego da ga pušte da lastvuje, pa da samo knjigu uči, zar bi ovo tele božje ikad knjigu naučilo? Ma na koga si se uvrgâ, ne bilo te!...
Poslije tijeh riječi nastao bi tajac i svi bi se pogledi stekli na Čmanjka, a on bi oborio glavicu, znajući lijepo da je kriv što dođe na svijet slabunjav i „beduast“...
Tome djetetu pravo ime bješe Jozica. Materino pitanje: „Na koga se uvrgao“, imalo je zaista smisla. Jozici je bilo već trinaest godina, a glava mu ne bješe veća od dobre kruške, a prema glavi sve ostalo, tijelo i trbuh mu utonuo pri rtenjači, ele, šaka jada, sašta ga i prozvaše Čmanjkom...
Zatijem bi Kušmelj, uzdahnuvši najprije što dublje može, probesjedio ovako:
— Bakonja, Bakonja, nesritno dite! Ti bi sve mogâ što Čmanjak ne može, mogâ i ter kako da te vrag nije obrnuja na svoju!... Bakonja, vrat slomija, oćeš li se ikad okaniti galijotstva, oćeš li se ikad pameti dozvati?... Bakonja, grom te ubija! Ti ćeš zlo svršiti, na višalima ćeš svršiti, kâ niko tvoj! Ti si priličniji za ajduka negoli za redovnika, ti kâ da si po sto puta od rišćanske krvi!... Nesritno dite! Nesritno dite, ubija te grom!...
Rekavši to, Kušmelj bi obično briznuo u plač, a Bakonji ni brigeša za to, no bi se raskoračio i gledao malo podrugljivo „ćaću“.
Ive ili Bakonja, „vtororođeni“ sin Kušmeljev, bijaše od dvanaest godina koliko drugo napredno dijete od petnaest, rumen i zbojit, živolazan, veseo i gotov uvijek na „galijotstvo“. On je odmetao kamenom i starijima od sebe, odskakao i u trci utjecao svijem svojim vrsnicima, mogao se popeti na drvo kao vjeverica, mogao je uzjahati gola konja, a imao je srca da se pobije i s kojim brkonjom. U cijelom Zvrljevu ne bijaše djeteta koje ne bi imalo biljega od Bakonjine ruke, ali i njegovo tijelo, bješe puno možulja, ama se nikad ne uteče ocu da ga on brani, nego se svetio sam, koliko je mogao, i trpio junački. A najviše ga odlikovaše od druge djece njegova tvrda volja; što bi naumio, to bi i učinio, pa mu stotinu smetnja na putu bilo; što bi hotio zatajiti, ne bi odao, pa da ga na muke mećeš. Ponjekad bi zasuo riječima, a pogdjekad postao bi mučaljiv, kao stanac kamen.
To je sve čudnovato, ali je čudnovatije što je Bakonju Osinjača više ljubila no i Kušmelja i Čmanjka i dvije kćeri, Galicu i Krivu. Ne ćaše dati prst jedan njegov za koje od njih, a pregorjeti ćaše sve skupa za njegovu lijepu glavu. Planula bi kad bi i malo što skrivile curice, iskalila bi se na svima u kući kad bijaše ljuta, a Bakonji ne samo što nikad ne reče grke riječi, no ga je zaklanjala u svakoj prilici, i onda kad je njegovo galijotstvo bilo i suviše očito. Koliko i koliko puta Kušmelju prevri, pa skoči da istuče „nesritno dite“, a Osinjača se onda nakostriješi put muža, baš kao kvočka braneći pilad. A rekosmo poprijed da se silni knez Kušmelj bojao žoljave Osinjače! Đavo neka razumije kako je to moglo biti, ali vi ćete razumjeti da je malome stoga lako bilo raskoračiti se i slušati podrugljivo očine prijekore.
Poslije Bakonje najmiliji bješe materi podjevojčar Škembo (ili Roko), djetence od četiri godine. Pošto bi se Kušmelj isplakao, uzela bi ona Škemba preda se, pa mu počne ovako tepati:
— Evo, ko će biti naš redovnik, naš biskup, naša kruna!... Je li da oces, moj kopicane (koprcane)? Ja šam maji, maji, maji, maji, pa cu biti viki, viki, viki, pa cu biti biskup, biskup, biskup!... Duso materina, sice materino, diko naša!... — Pa onda: cmok! cmok! cmok! ižljubi ga i ljuljuškaj dokle ne zaspi.
— Bog će sve na dobro upraviti! — rekao bi najposlije knez, nakon dugog razmišljanja.
— A da ko nego bog! — prihvatila bi zijehajući Osinjača, pa bi svi legli.
Tako je zadugo trajalo pod krovom najstarijega Brzokusa, a tako hoćaše trajati još, da se ne dogodi nješto.
|