Baba Ainđina slava
| Baba Ainđina slava Pisac: Svetozar Ćorović |
- Baba Ainđina slava
Čestitari su prolazili jedan za drugim. Prolazili i Cigani, u grupama, sa ćemanima pod pazuhom, i redom svraćali u kuće, gdje se slavila slava. A babi Anđi niko da svrati. Niko, čak, ni da joj se osvrne na vrata, iako su, kao sva kršnjačka vrata, bila očišćena i žutila se poput smilja i bila širom otvorena, iako se i otuda, kroz očišćenu avliju sve do na ulicu, razlijevao miris tamjana. Kao deran od šesnaest godina stajao sam prislonjen uz kanat svojih vrata i gledao sve. Gledao sam i gazdu Stojana, i gazdu Mitra, i gazdu Jevrema, i mnoge druge. Svi su bili čuveni u čitavoj varoši sa svog bogatstva i svoje pameti, bili poštovani i slavljeni. A oni su nekad redovno svraćali babi Anđi, dolazili joj, čestitali. Gazda Stojan donosio joj i peškeša; duboki džepovi njegovi bili su prepuni naranača i limunova, koje joj ostavljao na stolu, pod ikonom, starajući se tokorse da to baba ne vidi. Gazda Mitar, koji rijetko svrne u čiju kuću, a da ne izveze barem jednu zdravicu, u babinoj kući nizao je po tri, pa sve dužu od duže... Sad je, eto, i oni zaboravili. Prošli joj pored vrata, očešali se gotovo o direk na njima a nijedan da zastane, da barem s praga nazove dobro jutro i čestita slavu. I meni se nekako ražali za babom Anđom. Makar bio i deran, ali mi krivo, što će joj slava proći bez i jednog čestitara. Zar neće danas uzdahnuti ona, baba, koja je mene toliko puta, kad bih stao blizu njezinih vrata sa kakvim slatkišima u ruci, blago prekorila: „Sakri se, sine. Ne jedi na čaršiji. Može te viđeti kakvo siroče, pa uzdahnuti”...
I povuče me želja da sam odem babi, da je vidim.. Znao sam da je odavno ustala, opremila se i uredila. Mora da je obukla i svoju dugačku, svilenu anteriju, sa širokim, razrezanim rukavima što vise niz bedre; povezala malko nakrivljenu tuku na glavi, preko koje se prekrila ovećom bijelom okrugom; opasala se svilenim pojasom, čije su rese padale s prijeda po košulji gotovo do tala. Tako se ona obukla kad se vjenčavala, tako se uvijek samo o slavi oblači, to će joj odijelo biti i ukopno. I ona sad sigurno izviruje, čeka... Svaki čas popravlja ponešto u sobi, barem premjesti stolicu s jednog mjesta na drugo, i čeka... Ako se ko jače na ulici nakašlje, ako krupnje progovori, odmah se trza, hitno se okreće i spušta ruke na pojas, da tako dočeka čestitare.
Kad sam joj povirio u sobu, nije me opazila. Ušao sam lagano, na prstima, pazeći da mi preko avlije ne bi pijesak hrštao pod nogama, ili da u predsoblju ne bi daska škrinula. Baba se bila skrenula prema prozoru, naslonila se na čist, sbijeljen zid i nijemo gledala preda se. Tek pošto je pozdravih, ona se brzo okrenu, otra se okrugom oko očiju i, spustivši ruke na pojas, ispravi se.
— Sretna ti slava, bako!... U zdravlju slavila mnogo godina!...
— Fala ti, sine, i živ bio!... Fala ti...
Čini mi se da je htjela još nešto reći, ali se brzo okrenu u stranu i spopade je neki čudan kašalj. Okruga, koja joj padala po uskim plećima, tresla se i podrhtavala od kašlja... Jedva jedanput kao da se smiri malo, otra jaglukom oko nosa i opet se ispravi.
— Kako ti svi na domu? — zapita.
— Dobro su.
— Fala Bogu... Fala Bogu...
Pa uze cigare i spusti pored mene na stolicu.
— Uzmi!
— Ne pušim.
— Uzmi, sine... Slava je... Nek se barem jedan potroši...
Zatim donese slatko i ponudi me kolačima.
— Ne stidi se... Uzmi!...
I poče me milovati po glavi. Miluje, gleda me, a nikako da se spusti na stolicu, da i sama sjedne. Htjela me dvoriti kao kakvog pravog, odraslog čestitara.
— Kako ti je kosa zlatna! — reče nakon duže počivke. — K’o rukovijet kovilja!... — Pa spusti glas i tiho dovrši. — Taka je bila i u mog Sime...
Kako spomenu Simu, ja digoh glavu i pogledah je otvoreno:
— Piše li ti? — zapitam.
— Ne piše — prošapta ona da se jedva čulo. — Ne javlja se...
— Ni sad?...
— Neka je živ i zdrav, a o čemu će mi pisat’?... I pis’o bi on, zlato moje, pis’o bi, ama možebit’ u poslu, pa ne može...
Opet iznese kolača i naslaga mi ih u krilo.
— Uzmi, sine, uzmi!... Tako sam i njega nudila... Dok je bio mali, blago meni, vazda mu kolači bili dragi... Vazda ih isk’o...
I kao da se sjeti nečega, uze me za ruku i pre-vede na drugu stolicu, ukraj prozora.
— Na toj je stolici vazda sjedio — reče. — Vazda... I baš tako je sjedio... tako... i gled’o kroz pendžer kako se laste ljuljaju na ružinoj grani...
Simo joj bio sestrić. Rodio se dva mjeseca nakon smrti očeve, pa se mati s njim zajedno preselila sestri Anđi, koja je otprije ostala udovica. I obje njih savile ruke oko djeteta, obje ga gojile, njegovale... Dušeke su prostirale oko kolijevke njegove, jedna s jedne, druga s druge strane, ljuljale ga i previjale naizmjence... Komšije su često iz svojih odaja lijepo mogle vidjeti kako do u kasnu noć žmirka u njihovoj sobici mala lojanica i čuje se tiha pjesma uspavanka, pjevana čas debljim čas tanjim glasom... Čak mi je i majka pričala kako je i ona više puta stajala kraj pendžera i slušala pjesmu, koja se razlijegala po noći i drhtala iznad bašta, a koju su svi nazivali pjesmom udovičkog djeteta...
Gledajući mene, baba Anđa kao da se sve više prisjećala svog Sime i, bojeći se zar da ne odem, donosila mi sve ljepše i ljepše ponude.
— Uzmi, sine, uzmi!... Ne stidi se... I on je uzim’o i jeo slatko, pa vazda tražio: jos, jos, jos...
Babu Anđu, preko smježuranih, mekih obraza obli lako rumenilo i ona mi spusti ruku na rame, pa, mimo svoj običaj, poče živo, uzbuđeno pričati:
— Iz moje ruke sve je slatko jeo... Volio k’o dijete više meni nego materi... Čim je malo poodrast’o, spav’o je sa mnom u dušeku... Legne kraj mene, zlato moje, zagrli me, pa zaspi k’o anđ’o jedan... Slatko zaspi... A i kroz san grli me i miluje po obrazu... jes’ duše mi... I majci neće ni da se okrene, nego samo meni, samo meni...
Slušao sam, kako su stariji često preda mnom govorili o Siminoj majci i, za čudo, nikad nijesu lijepo govorili. Zato, sa čisto dječijom iskrenošću, nekako iznenada, upanem u babin govor i prekinem je:
— Majka ga je i ostavila... Ni ona njega nije volila!...
Baba Anđa zastade i začuđeno me pogleda. Obrve joj se nabraše, a donju usnicu zagrize zubima.
— Ko ti je to prič’o? — zapita, a glas joj podrhtava. — Ko je kaziv’o?
— Čuo sam.
— I pred tobom govorili?
— Jesu...
— Lažu! — odsiječe baba i ponosito Uzdiže glavu. — Svi lažu!...
Pa, ne pazeći ni na kršnjački običaj ni na što drugo, sjede pored mene, uze mi ruke u svoju i stiskajući ih neprestano, poče pričati:
— Dušmani naši nju su oblagali — otkresa. — Dušmani su joj ime okaljali... A rašta?... Radi toga, što je k’o mlada ženska glava zagledala momka... Zagledala ga, k’o što i svaka druga može zagledati... Bio nam u komšiluku i, kad bi prolazio ispred vrata, zastao bi da vidi malog Simu... Sviđelo mu se nešto dijete, te vazda zastajao... Donosio mu kolača, šećerlema, voća... Tako, eto, počeo i s njom razgovarati i razgovarao svaki dan više i više... Najpošlje se zagledali.. Malo im bilo sastanaka po danu, pa okrenuli i sastanke po noći. A bio je mlad, zdrav, jedar, kršan i je li čudo što nije mogla odoljeti, što mu se pušćala da radi s njom šta hoće?.. Je li to čudo kakvo?... I je li ona prva žena koja nije mogla odljeti momku, koja nije zgriješila?..
Baba Anđa zastade malo da predahne, pa još žešće i življe nastavi:
— I je li ona znala da on neće biti pošten? — zapita. — Je li to mogla znati?... Ispočetka pazio i volio Simu što se kaže k’o oči u glavi a pošlje ga omrzn’o... Je li se ona nadala da će se tako promijeniti?.. Kad joj je prvi put kaz’o da ne može maloga podnositi, umalo nije pala u nesvijes’... Pošlje joj to vazda govorio... „Simo je” veli „tuđe dijete, makar što si ga ti rodila, i meni je mrzak... Mrzak mi k’o pseto... Nit’ ga mogu gledati ni trpiti ukraj nas”... I šta je mogla ona, jadnica?... Nije smjela ispočetka ni zuba obijeliti, nego sve mirno slušala... Ni suza nije smjela pustiti, one joj se kamenile na srcu... Samo kad bi se rastala od njega, kad bi se vratila u sobu, pritisla bi Simu na srce, obgrlila ga i ljubila, ljubila, ljubila... Gledajući je, ja sam plakala... A kako je njoj bilo?... Ne pitaj!..
Pa usgade i ponovo mi gurnu nekoliko kolača u krilo.
— Jedne noći kaz’o joj — poče opet — kako će ići iz našeg mjesta... Dodijalo mu, veli, živjeti ovđe, među našim ljudima, koji će sjutra govoriti o njemu i ružiti ga... Njojzi je kaz’o da će je uzeti sobom, ako ostavi Simu.. Ona nije šćela.. Uzela je nekakva srdžba, pa zaboravila na se i udarila mu šamar... Išćerala ga iz avlije... I on otiš’o...
— I ostavio je?
— Ostavio — prošapta baba. — Nit’ je više doš’o da se pozdravi, ni da kaže zbogom... I ona kao da ga nije ni žalila... Nije ni plakala... Oči su joj bile suhe, ali su obrazi sve više i više blijedili... I šutila je... Moglo se oko nje govoriti koliko se hoće, bila je kao okamenjena; samo obufati rukom koljena i gleda nekud, gleda, a povije joj se mrežgaju, nakupljaju, a uzdiže se čas desna, čas lijeva obrva... Tako za nekoliko dana. I jedva, jednog jutra, što se primače meni, uze me za ruku i povuče u stranu.
„Ni ja ne mogu ovđe” reče suho, odsječno, a glas k’o da nije njezin, nego nekako promuk’o k’o u pjanca. — Iđem i ja njemu...
„Iđeš?” pitam ja, a koljena mi poklecnuše.
„Iđem” opet će ona isto onako. „Do nekoliko dana eto i drugog đeteta”...
„Pa fala Bogu, seko... Božji dar”...
Ona se podsmjehnu.
„Đavolji je dar”, reče. „Zar ne znaš, bona, šta će i kako će svijet?... Ne znaš li šta će biti kad pukne bruka?”
Ja sam šutila. Nit sam mogla nit sam znala što progovoriti. Poznavala sam svijet i nadala se sama svakakvijem porugama i 'sovkama.
„Pa neće bit’ samo moja bruka”, opet otegnu ona „nego će se razliti na svu ovu kuću.. I ti ćeš biti ružena i Simo će mi bit’ ružen”...
„Neka”...
„Kad dijete uzraste malo, neće mu dati s mirom na sokak izić’... Svi će mu se rugati... I moje će dijete omrznuti majku i ružiće me”...
Pa me zagrli i poljubi u obraz.
„Stoga ga tebi ostavljam na amanet, seko... Bogu i tebi.... Kaži svemu svijetu da si me išćerala iz kuće, da si me odbacila... Ti me prva ruži na svakom koraku, osim pred đetetom, dok još nije svijetu palo na pamet da ruži vas... Kaljaj mene, a peri sebe i njega”...
Nije mi dala više progovoriti. Pusti mene, zagrli dijete koje je spavalo, poljubi ga i ode iz sobe.. .I nikad je otada nijesam viđela...
Baba Anđa zamuknu. Primače se stolu, na kome je bilo poredano više čaša i boca s vinom i poče ih razmještati... Razmještala ih dugo, ne osvrćući se na me... Najpošlje okani se svega, odmahnu rukom i opet stade pored vrata, spustivši ruke na pojas...
— Čudi se sad sama sebi, što sam ti sve pričala — reče tiho, polušapatom. — Ti si još dijete, pa to ne razumiješ... Ama ružili su je pred tobom i ja ću da branim... Tako, — nastavi življe — tako sam i njemu nekad ispričala... Pričala mu sve...
— Zar Simi?
— Ja.
— A što si mu pričala?..
Baba Anđa slegnu ramenima.
— On htio — reče. — On htio, pa mu i pričala... Dok je bio mali, bijaše i zaboravio na majku... Uza me se privij’o, sa mnom bio vazda... Nikad je gotovo ni spomenuo nije.... Ako je trebalo da mu haljinu sašijem, ako trebalo da okrpim, trč’o je samo meni... Kad nije im’o lopte, ja sam mu ušivala od krpetina; ako mu je trebala svirala, ja sam mu pravila od trske... I sama sam igrala s njime... Pođetinjim se i ja k’o on, pa pužem, sakrivam se, trčim... Jahala sam i ja na štapu, kroz avliju, s njime zajedno, ljuljala se i ja na ljuljajci, talizala se s njim po ledu... Ja sam ga i u školu odvela, ja mu prvi bukvar kupila, zlatu mom lijepome....
Baba uzdahnu.
— Otkako pođe u školu, poče i da mi se mijenja, — prošapta. — Ne znam šta je bilo: jali mu se jarani rugali, jali bježali od njega... Ništa mi o tom nije govorio, ama je post’o nekakav mučaljiv. Makar što sam ga molila da izlazi i da igra, nikad me nije šćeo poslušati... Sjedio je u sobi i šarao po tabli, jali čit’o što iz knjige... Katkada i ne čita, nego samo drži knjigu u ruci i misli nešto... Ako sam bila besposlena, molio me da mu izmišljam i pričam priče; ako sam bila u poslu, nije me ni zvao... Tada se nekako poč’o mijenjati u lišcu, slabio je, te sam se bojala da nije zapas’o kakvu boles’ i da mi, Bože sačuvaj, ne legne...
Nadao sam se da će mi baba Anđa u razgovoru da opriča i nešto, o čemu se u ono doba mnogo govorilo, a što sam ja kašnje slušao od svojih ukućana... Kad je Simo išao u školu, našla su se dvojica momaka, kojima Anđa bijaše zapela za oko. Obojica, kažu, bili dobri momci; obojica joj obilazili oko vrata. Slali su joj i poklone i poručivali: da odabira koga će od njih dvojice uzeti... I ona nije htjela... Bojala se zar da ne pođe sestrinim tragom, te nije dozvolila ni jednom ni da joj se približi, ni da joj riječ rekne. Obojici je povratila poklone i lijepo otporučila da ona više i ne pomišlja na ašikovanje. „Prošlo je to za me” kazala je, „prošla prva mlados’ pa i prva vatra s njome; na zgarištu nije ost’o ni grumen žerave, sve je hladno i mrtvo”...
Ali baba ništa nije govorila o tim mušterijoma... Ni spomenula ih nije... Kako je počela pričati o svom Simi, tako je zaboravila na sve drugo. On joj samo bio u glavi; samo je o njemu mislila i govorila...
— Kad je svršio školu, — nastavi, pošto je dvaput izvirila na vrata i osluhnula: ide li kogod, — bio je sve čudniji... Šutio je, dumenio nešto u sebi, ljutio se na sve.. Bijaše, oprosti mi, Bože, zaboravio i crkvu pa nikad da ode, da se pomoli Bogu... U crkvi bilo mnogo svijeta, a on nije šćeo među svijet. Jedino što je iš’o u radnju, — a dala sam ga jednom gazdi da izuči trgovinu, — i tamo se zabavljao... Gazda mi se falio da radi za trojicu.. „Šuti, čomrdi se, ni s kijem ne govori, ama radi ljucki” veli gazda. „Što on prifati u svoje ruke to se sve svršava brzo i sigurno”..
— A je li dugo bio u radnji? — zapitam babu, tek da se napravim kako me to mnogo zanima.
— Bio je nekoliko godina — ponosito odgovori baba. — I odrasgo u njoj i razvio se k’o bor zeleni... Ljepota ga viđeti!... Nije bilo čo’jeka, koji nije o njemu lijepo govorio. Zamjerali su mu što je svojeglav, mrk, otuđenik, ama su opet svi zborili, kako njegove valjaštine nema nadaleko i kako će, ako svoju radnju otvori, čuda počiniti.
Zatim se baba okrenu i pokaza po sobi.
— Kad sam ja prije slavila krsnu slavu, sve je ovo bilo puno — reče. — Zaboravili svi što su nekad zborili protiv naše kuće, pa opet počeli dolaziti... Ispočetka dolazio jedan po jedan; pošlje nagrnuše svi.. I gazde, one najkabastije, dolazile mi... I gazda Stojan, i gazda Mitar, i gazda Jevrem, i drugi... Svi oni dođu, pa posjedaju po šiltama i po stolicama, a ja ih dvorim, snebivam se pred njima, a srce mi bije bije od radosti...
— A Simo je li bio tu?
— Bio jakako, — dočeka baba življe. — Zbog njega su oni i dolazili... Svaki od njih imao šćer i svaki za ranije bacio oko na onako momče.. Na mater njegovu bacali se kamenjem, ružili je, a najpošlje doš’o zeman, da love njezina sina za ženidbu... Bog naredio da budu taki ljudi i taki su oni... Čak su i za miraz nekakav spominjali... Ne znam koliko, ama su meni šapćali da bi dali i miraza... Preko mene šćeli su ga loviti...
Pa se zamisli i zatrese glavom.
— A kamo sreće da su ga ulovili!.. Možebit’ bi i bolje bilo — dodade.
— Rašta?
— Pa... možebit’ i sad bi bio ovđe... Ko zna!...
I opet sjede na stolicu ukraj mene.
— Možebit’ je on vidio kako ga love, pa se boj’o da ga ja ne naćeram na ženidbu — reče. — Biće da je stoga i pohitao s odlaskom, jer, jednom, mimo običaj, zapali cigar iza večere i pogleda me otvoreno.
„Što je mene moja mati ostavila?” zapita.
K’o da me tokmakom po glavi udario, tako me utuklo njegovo pitanje. Nikad prije da je otvoreno spomene, a sad, iznenada, pita za nju. Prije nije tražio ni da pričam sitnice, a sad, odjednom, hoće da ispričam sve...
„O njoj je svijet svašta govorio” opet će on.
Kako to spomenu odma me raspali. I k’o maloprije tebi, i njemu sam sve ispričala... Sve, sve, sve... Ništa sakrila nijesam. Mislila sam da će se zagrijati momče, naljutiti se, zagalamiti...
A on ništa.
„Svijet vazda laže, pa sam znao da i tu laže”, reče mirno. „Stoga sam tebe i pit’o... Sad mi je barem sve čisto”...
Nekoliko dana iza toga bio je nemirniji, osorniji, a nekako tužniji... Majke nije spominj’o, ali se lijepo moglo poznati, da mu je samo ona na pameti...
Kad sam ga zapitala, odgovorio mi je iskreno.
„Mislim o majki”, reče. „I prije, kad su me korili zbog nje, mislio sam a sad više... I sve mi je draža... Ne pamtim je više, gotovo sam joj i lišce zaboravio, ama... sad mi je milija ’vako nepoznata, nego da je oduvijek bila uza me”..
„Zar?” zapitam ga u čudu.
„Jes’ ” dočeka on i vas se zaplami. „Draga mi je ona milos’, što je nije smjela izlit’ na me nego odnijela u svijet... A to mi treba.. Milos’ njezina prečišćena u stradanju... To... to”...
Zatim je po čaršiji raspitiv’o o njoj. Pisao je i nekakva pisma.
„Ne mogu ’vako”, reče mi najpošlje. „Ja ću poći da je tražim kroz svijet”...
„Ti?.. Za njom?”...
„Hoću... Znam joj trag”...
„A mene ostaziti?”
„Oprosti” prošapća on, a snebiva se. „Zbog nje’ bih ostavio svakog... Jer kad sam ja ovliko strad’o, a koliko li je stradala ona?... Još ja sam im’o tebe, i ti si me milovala, a ona nije imala nikog... Niko je omilov’o, niko joj slatke riječi rek'o, niko utješio... Pa, biva, ja da je ne nađem, da ne zagrlim i ne zagrijem na svom srcu?... Ja da jsj pod staros’ ne osladim dane sa svojom milosti?... Phi!... Kakav bi’ onda sin bio?!..
Šta sam mu mogla?.. Nijesam ga smjela zaustavljati.. Nije bio samo moj i tražio je onu, koja mu je preča... Srce mi se cijepalo, a nijesam mogla ništa... Jedva sam ga umolila, da se opet vrati, ako je ne nađe... I to je obeć’o...
Baba Anđa ukaza na krsnu svijeću.
— Eno... Onđe stoji svijeća, koja nije tri godine upaljena... Na nj čeka... On će je upaliti... A nadam se da će se vratiti i da ću ga barem jednom zagrliti prije, nego me u grob polože...
Tek sam na podne krenuo kući i baba Anđa ispratila me do vrata.
— Nema više čestitara — reče tužno. — Moram zatvoriti kanate...
Izvori[uredi]
- Svetozar Ćorović: Celokupna dela, I—VII, knjiga 5, strana 360-374 , "BIBLIOTEKA SRPSKIH PISACA", Beograd, Izdavačko preduzeće "Narodna prosveta".
|