Baba Jovanina smrt

Baba Jovanina smrt Pisac: Svetozar Ćorović

Baba Jovanina smrt

     Dugačka smrdljiva avlija, izrovana, čvorugava i blatnjava, pružila se nekako baš pri kraju sokaka, opkoljena sa tri strane malim, prizemnim kućicama čija razlupana vrata i prozori zjape kao usta i oči mrtvačke lubanje. Nijedna kuća nema više od dvije mračne, vlažne, tijesne sobice, iz kojih vječito zaudara zagušljiv zadah ljudskoga isparavanja, pomiješan sa mirisom pečenih krompira ili kukuruza. A stanovnika mnogo! U tih dvadeset (toliko ih upravo ima) sobica, živi preko stotina duša! Sam Andrija Gliban u jednoj svojoj sobici ishranjuje desetero djece; Milan sapundžija ishranjuje osmero, da i ne spominjemo one koji ne rađaju naveliko, kao, na primjer, Anu Latinku, djevojku od svojih trideset godina, sa njezina četiri sinčića, što joj služe kao uspomena na četiri razne regimente koje se promijenile u Mostaru.
     Ipak su manje-više svi ti stanari neznatni ljudi za koje jedva ako se što zna van granica njihove mahale. Svi su nekako zaboravljeni! Jedino slavna, slavnog pomena dostojna, baba-Jovana, starica od osamdeset i više godina, što je nadaleko čuvena, i poznata gotovo svima mlađim i starijim ljudima i ženama i iz drugih mahala. Onako suha, duguljasta kao trstika, u svojoj dugačkoj anteriji, neobično dugih rukava, sa vješto umotanom tukom na glavi, ulivala je poštovanje i onima koji nijesu pobliže poznavali ni nje ni njezinih slavnih djela. Njezini avlijaši — kako je svoje sustanare zvala — poštovali su je najviše. Poštovali je zbog toga, što je ona jedina imala malu baščicu iza kuće kojom su se svi koristili, i dvoja vrata na sobi: jedna koja vode u avliju, druga koja vode u baštu; a poštovali je i zbog nekih drugih razloga o kojima će docnije biti govora. Ana Latinka opalila bi šamar svakome djetetu, ako bi minulo pored babe, ne poljubivši joj ruku; dvije mladolike udovice dolazile su same, da joj očiste i raspreme sobu i donesu vode, kako se sama ne bi mučila, a Stanoje bakal, krijući od žene, davao joj svake sedmice po litru kahve i po oku pirinča, da sama ne bi kupovala. I njezino mišljenje poštovali su svi. Ona je bila najmjerodavniji sudija u svima raspravama koje su se u tako bliskom komšiluku i pored toliko djece morale događati. Nikada se niko nije usudio, da joj riječi odgovori, poštovali su svi. Ona je bila najmjerodavniji su jedanput djeca — kad je uletela među njih, da ih razvađa — razbila joj čelo i napravili modricu pod okom, veću od talijera; ali samo jedanput, jer su je inače i oni slušali i voljeli zbog priča iz starih zemana: o zmajevima, troglavim Arapima i nesitim aždahama.
     Ni baba nije njih mrzila. Svako jutro obilazila je ona sobice i ako je gdje našla bolesno čeljade, nudila ga travama i zavarivala mu ugljevlje. Mlađe žene neobično je milovala, voleći da se neprestano sašaptava s njima. Djecu je divno znala raspoznati! Dešavalo se, pa rođeni ocevi, vraćajući se uveče s rada, u tolikoj gomili nijesu mogli namah raspoznati svoju, nego brkali i počeli milovati tuđe. A baba nikada da se prevari. Makar i žmirkajući ona ih je poznavala, naročito one nemirnije koji su voljeli da joj kroz prozor često proviruju u sobu. Na njih se ljutila, ali ih nije tukla, nego čak mitila, dajući im hljeba i suhih smokava.
     Baba Jovana znala je trave i lijekove razne, ali joj to nije bio glavni posao. Ona je bila i kao neki trgovac, to jest: prodavala je tanki bez, što su joj za jeftine novce tkale siromašnije žene i djevojke. Svaki dan, pošto bi se ljepše obukla, uzela bi pod pazuho veliki zavežljaj, prepun beza a u drugu ruku .aršin, i pošla po kućama da prodaje. I u gazdinoke i u siromašne kuće išla je podjednako, kao stari .znanac. Dođe, na primjer, do kuće u kojoj ima djevojaka, kucne alkom na vratima i iz glasa vikne:
     — He-ej, jeste li me se uželjeli? Mislite da baba nije ni živa, a?
     Pa gegucajući ulazi u kuću, ljubi se sa domaćicom i djevojci pruža ruku da poljubi.
     — Evo nova beza! — veli. — Fina, svilenoga beza! Znam da vam treba, jer je đevojka na udaju i bogme momcima oko zapinje za njom...
     — Kakvijem momcima? — brani djevojačka majka, smješkajući se i prenemažući se. — Još je ona dijete! Nema joj još ni šesn’es godina.
     — Nije dijete, — odgovara baba, okrećući se djevojci. — Eno Pero Aničin svisnu za tobom. Veli: jali će tebe uzet’, jali u crnu zemlju... Pita me svaki dan dolazim li u vas i nagoni me da ti ovo kažem. Umrijeće za tobom, kaže.
     Djevojka rumeni i uvija se stidljivo, a majka joj veselo tare ruke i jednako brani:
     — Ostavi, baba, duše ti ... Oboje su mladi. Nije to još za njih ...
     — Ja to bolje znam — nastavlja baba, ukazujući bezove. — I znaš šta mi veli? — opet će djevojci. — Kaže da bi volio imat’ od tebe ružu, nego carsku krunu.
     Pošto se premjeri nešto beza i popije kahva, baba se diže. Majka djevojčina prati je do na stepenice, a djevojka je prati čak do na vrata i krijući tutka joj ružu među suhe prste.
     A dođe li u kuću gdje je mlada nevjesta, odmah se osmjejkuje i vrti glavom.
     — Nadaš li se unučetu? — pita svekrvu.
     Svekrva, makar kakav posao radila, ostavlja ga i pristaje za njom. Svaka hoće da zajedno sa nevjestom pregleda babinu robu. I svaka se pravi vesela, razgovorna, ispotaje motreći babine pokrete i poglede nevjestine.
     — Hajde, pa ispeci i donesi kahvu, jer sam ti umorna — govori baba svekrvi, želeći da sa samom nevjestom pazaruje.
     — Neka, neka ... Nevjesta je mlađa, pa će ona ispeći — odgovara svekrva, još pažljivije gledajući babu i starajući se da se pazar čim prije okonča.
     U kuće gdje ima mlada nevjesta, a nema svekrve, baba nije smjela javno ulaziti. Tu se ona prokradala krišom i krišom prodavala. Mladoženje su nekako zazirale od nje. Nijesu dopuštali ženama, da nose košulje od njezina beza, jer se dešavalo, te su se nekolike prevarile i misleći zar da su još djevojke, slale po njoj ruže i pisma kojekakvim momcima. Bilo ih, pa su se kleli kako su se neke nevjeste, prolazeći kroz ona baštenska vrata, sastajale u babinoj kući sa raznim muškarcima, čak i oženjenima. Doduše, to su samo zli jezici iznijeli, jer ako se pokatkada što i desilo, bilo je samo slučajno i zbog pazara. Naravno, da ni nevjestama nije bilo pravo da im mladoženje šuruju sa babom. Radi toga malo se našlo ljudi, koji su je smjeli, makar i poslom, primiti u dućan, bojeći se sijaseta kod kuće.
     Ali i ko nije želio šurovanja sa babom, nije joj to smio otvoreno kazati. Morao se majstorski izvlačiti i ukrivati ispred nje. Javno je još manje smio govoriti, — jer je baba bila nekako sveznajuća i znala stare, pokrupnje grijehove nekih koje drugi nije smio znati, — te otuda nije bilo otvorenih napadaja na nju.
     Pored ostalih tajnih glasova koji se o njoj pronosili, govorilo se i da je bogata i da ima dosta novaca, gotovine. U naše mjesto došla je kao udovica, upravo pristala za jednim trgovčićem, koji je, kako no se u pjesmi pjeva, „obljubio, pa je ostavio...” Svak je tvrdio, kako je tada donijela sa sobom mnogo gotovine. Osim toga i trgovina sa bezom išla joj je dobro, a padalo joj i lijepih novaca od momaka i od djevojaka, kao i od onih koji su se slučajno, kod nje sastajali. Sa travama, također, ćarila je ponešto, naročito su sredovječni ljudi (čak i starci neki) dolazili joj često, da ih izliječi od raznih, gotovo i neprebolnih bolesti.
     — Kome li će čitav mal pripasti? — zabrinuto su se pitali ljudi u čaršiji, sjedeći na besposlici pred dućanima i ispijajući kahvu.
     — Ima li ikoga od roda?
     — Đe joj je rod?
     Njezini avlijaši još su je više voljeli radi toga. Svako jutro obilazili su je, ili, ako ništa drugo, provirivali kroz prozor, da vide je li živa. Nadali su se da će onaj koji je najprvi proglasi mrtvom, postati joj našljednik. A svaki je želio da to bude.
     Baba-Jovana nasluhivala je sve svijetske razgovore i samo se smješkala. Naročito joj se dopadalo što se toliko brinu o njezinu blagu. Ipak u avlijaše nije imala mnogo vjere, te je svaku veče oboja vrata čvrsto zaključavala i podupirala ih gvozdenim polugama, koje je samo zato kupila.
     A ipak nije htjela na onaj svijet otići bez zavještanja i ne davši novac u sigurne ruke.
     Jedne zime, kad se osjeti nešto slabija, tri dana je gonila popa — koji se, Bog zna rašta, neprestano sakrivao — da se sporazumije s njime. Najpošlje ga uhvati u crkvenoj avliji, sa obojicom crkvenih tutora. Sastala se sva trojica, unijeli se jedan drugome u lice i živahno razgovarahu.
     — Dobro jutro! — nazva baba, sagnuvši se da poljubi popa u ruku.
     — Bog pomog’o! — procijedi pop kroz zube i prije nego je spustila usne na kožu mu, trže ruku natrag.
     — Tri dana ima kako te tražim, oče, pa ...
     Oba tutora malko iskosa pogledaše na popa. Pop pocrveni i silno poče zveckati brojanicama.
     — A što ću ti? — zapita nabusito. — Šta imaš sa mnom?
     — Puno imam — namignu baba, otirući se oko usta čistim, bijelim jaglukom. — Govorićemo o tome ... Ta znamo se mi, moj popo, dobro ...
     Pop otegnu vratom, proguta pljuvačku i poče se obazirati oko sebe kao da traži nešto. Tutori ga samo premjeravahu pogledima i zgledahu se međusobno.
     — Pa šta ćeš? Smijemo li mi znati? — laskavo poče Mitar, prvi tutor, gojazan, kočoperan starčić, rumenkast u licu, i nekadašnji dobar mušterija baba-Jovanin. Ona ga je često liječila, naročito od strune i srdobolje.
     Baba otegnu tankim obrvama i kao zamisli se.
     — Pa neka znate i vi ... I vi ste crkveni ljudi — reče. — Hoću, da ono moje sirotinje rasporedim po svojoj želji. Ove sam godine nešto slaba i, čini mi se, neću preboljeti zime. Pa neću umirati k’o niko. Hoću da se i moje ime u crkvi spominje i pošto umrem ...
     Mitar pogleda u popa, a pop u drugoga tutora Stanka Ćatića.
     — A šta si smislila? — zapitaše sva trojica gotovo jednoglasno.
     Baba-Jovana lukavo se osmjehnu i ne odgovori odmah.
     — Govori! — okosi se pop, igrajući se brojanicama. — Ne možemo mi tako čekati. Imamo još poslova...
     — Lakše, popo, lakše — dočeka ona, ponovo se otirući jaglukom. — I ovo je crkvenski pos’o ... Ti znaš da ja nikog od roda nemam, pa sam rada da sve svoje ostavim crkvi.
     Mitar rasklopi usta kao da će je progutati, dočepa je za prste i stište ih.
     — Ejvala ti! — Tome smo se od tebe i nadali. To... to je hristijanski. Bogougodno, brate, lijepo ... Čim izdahneš, da poletiš pravo u raj.
     Baba se zakašlja i otpočinu malo.
     — Ja imam onu kućicu... Kupila sam je za hiljadu groša, a toliko i sad valja ... — prošapta.
     — To je za sto fijorina! — upada Stanko.
     — Ne znam ti ja u fijorine. Ja kontam groše... — osiječe baba. — I, eto, kuća vam je prvo.
     — A drugo?
     Baba pristupi popu i ponizi glas.
     — Drugo je gotovina. K’o što svi znate, soba mi je popođena taftama. U kraju, đe ležim vazda, ispod samoga mi dušeka, ima jedna tafta, pa ako se dobro potegne, izvuče se. Pod tom taftom zakopala sam u jednoj kutiji svu gotovinu. To niko ne zna nego vi sada. To uzmite za crkvu čim umrem...
     Pop od radosti zaboravi se, pa zagrli babu i poljubi je u čelo.
     — Hiljadili se taki dobrotvori! — oduševljeno kliknu. — Blago nama sa takim darodavcima!
     — Amin! — dočekaše obojica tutora, gotovi da je i oni zagrle.
     Baba-Jovana pristupi im još bliže.
     — Ama nek ni meni nije naprazno — reče lukavo, jednako se otirući jaglukom oko usta. — Barem kad umrem, lijepo me ukopajte i svake godine nek mi se čini jedno malo opijelo.
     — Činiće se i osam! — uzviknu pop još zanosnije. — Ja ću tebe uvijek spominjati, na svakoj službi.
     Baba se prekloni i poljubi ga u ruku. Prekloni se i pred tutorima, a, pošto joj i oni pružiše ruke, rukova se s njima i polagano odgeguca dalje.
     — Šta velite? — zapita ih pop, čim se baba udaljila.
     — Ovo je zgoda jedna! — dočeka Mitar i poče trljati ruke. — Zgoda, brate! Biće tu para k’o pijeska! Ovo je dobrotvor jedan.
     — Šta misliš, hoće li biti koja hiljada fijorina sakrivena u kutiji? ...
     — Ja ne znam, ama biće puno... Koliko gođ ko računa, ona ima više ... Vazda radila, a nikad mnogo ne trošila ...
     Stanko zamota brk oko prsta i uvi ga.
     — Ama je velika grešnica! — reče mrko. — To me jedino peče. Znate vi u kakve je zanate gazila, pa su to baksuz-pare ...
     — Niktože bez grjeha, tokmo jedin Bog! — upade pop odižući kažiprst u vis i pokazujući na nebo.
     — Ko nije grešan, nek se kamenom baci na nju. I zar je ona kriva što je svijet pogan, pa čini bezakonija? ... Da je svijet nije šćeo slušat’, zar bi ona mogla sagriješiti?
     — Tako je! — potvrdi Mitar i zaklima glavom.
     — Grešni smo svi.
     I, da mu se ne bi riječi rđavo tumačile, bržebolje upade:
     — Ima puno grešnika!
     Od toga dana, baba-Jovana je mnogo poskočila u očima popa i tutora crkvenih. Pop je, dijeleći naforu, čak razgovarao s njome i pitao je za zdravlje, što je dalo povoda zlim jezicima da opet izmišljaju nekakve priče i da vežu popa sa onim udovicama iz babine avlije. Mitar je također razgovarao s njome i nudio je da stoji u stolu, blizu nekih česnih trgovaca. Jedini Stanko što je ostao povučen, jer mu je žena bila prava bogomoljka i vječito čamila u crkvi, pa bi mogla krivo shvatiti njegovo ponašanje i dignuti graju u kući.
     Naravno, da je tolika pažnja radovala baba-Jovanu. Ona bi još češće polazila crkvu, da je iznenadna bolest ne sruši na postelju. Jedne večeri zaboliše je prsa i kad avlijaši dođoše ujutru da je obiđu, ležala je u bunilu.
     — Kuku, šta joj je? — zapitaše svi začuđeno i počeše se kupiti oko nje.
     Za nekoliko minuta napuni se sva soba avlijašima. Neki nijesu mogli stanuti u sobu, ali se zbili oko vrata, pa samo paze da koji od onih bližih ne iskopa ispod babe novce. Teško da je iko u bolesti imao toliko poslužitelja, koliko baba Jovana. Neki joj namještahu jastuk pod glavom pipajući uzgred: ima li što pod njim, drugi popravljahu dušek, treći je trljahu sirćetom po njedrima, a četvrti poduhvatahu ispod leđa, „da joj je lakše disati ...”
     — Hu, brate, što smrdi! — reče, u neko doba, Andrija Gliban začepljujući nos prstima. — Treba barem polovica da nas izađe.
     — Treba reče i Milan somundžija, iskraj vrata. — Puno nas je.
     — Pa izlazite, brate ... Vi što ste bliže vratima, izlazite ...
     — Ne treba mi da izlazimo, — odgovori Milan nabusito, — mi smo potlje došli, pa smo odmorniji i možemo dulje ostat’ kod nje, a vi ste se umorili, pa izlazite.
     Međutim se javi i pop sa tutorima.
     — Šta je to? Kakva je to galama? — zadreča još sa avlije, probijajući se kroz svijet. — Bolesna žena, a vi galamite!
     — Slaba, oče. Umrijeće! — odgovori Milan, pa se skloni s puta i skide kapu.
     — I ne umrla ga, kad je ’vako zagušljivo! — osiječe pop bijesno. — Napolje svi!
     Svi ga pogledaše začuđeno.
     — Napolje! — ponovi pop još bješnje.
     Andrija se odmaknu od bolesnice i iskrivi se malko.
     — Zar i ja? — zapita oštro.
     — I ti!
     — Ko mi to može zabranit’?
     — Ja ... — dreknu pop. — Kad hoću da pričestim bolesnika, zabraniću svakome.
     Andrija umuknu. Pri spomenu pričešća obori glavu i poguren pođe iz sobe gurkajući pred sobom ostale.
     — Sad prekrite pendžere, da ne može niko viriti! — zapovijedi pop tutorima osvrćući se na sve strane i mrgodeći se.
     I Stanko i Mitar skidoše fermene sa sebe. Njima začepiše pendžere.
     — Pomaknite bolesnicu!
     Oba tutora polako prihvatiše za dušek i pomakoše ga sa bolesnicom zajedno. Ispod dušeka virila je daska, baš kako je baba pričala. Pop se pre-krsti, zagrnu rukave i iz sve snage potegne dasku.
     — Eto kutije! — prošapta, opazivši oveću, polugnjilu kutiju, slabo zakopanu, koja je virila između nekakvih krpetina.
     — Eto je! — šapnu i Stanko. — Da brojimo!
     — Šta ćemo brojit’? — dočeka Mitar, lagano ga gurnuvši laktom u rebra. — Čuće se zvek, pa će ovi razbojnici naleteti na nas. Ostavite u mene do izjutra, pa ćemo izjutra brojati.
     Pop metnu obje ruke na kutiju i čvrsto je poklopi njima.
     — Jok! Ne dam je nikome! Zapečatićemo kutiju, pa neka stoji u crkvi — osiječe. — A sjutra ćemo brojati ...
     Složiše se.
     Mitar zavuče ruku u duboki džep svojih širokih, masnih čakšira i izvadi čitavu pregršt: kanapa, konaca, puca, pera, pečata i otpadaka od svijeća. Nađoše i kresavicu i zapališe svijeću. Zapečatiše. Pop umota kutiju u svoju bošču, kojom umotava crkvene knjige, i naredi, da se daska uvuče, gdje je i bila ...
     — Umrla! — ujedanput dreknu Mitar, pošto su namjestili dasku i dovukli dušek na staro mjesto.
     Pop se nadnese nad babu i popipa joj čelo.
     — Umrla! ... — procijedi kroz zube. — Bog da joj dušu prosti! ...
     Zapališe joj svijeću nad glavom i pop očita molitvu.
     — Umrla, pokoj joj duši! — objavi avlijašima, otvorivši vrata.
     I sa tutorima zajedno izađe, ne obzirući se ni malo na to, što avlijaši, gurajući i bijući se, nagrnuše u babinu sobu.
     — Treba je svečano ukopati — reče Mitar putem.
     — Treba! — potvrdi pop. — Sva zvona neka oglase smrt, sva školska djeca neka iđu na sprovod, a zvaćemo i naroda ... Sad je mrtva i smije se kazati njezino dobro djelo ...
     — Ti, popo, slovo da govoriš! Bez toga ne valja — napomenu Stanko.
     — I govoriću — dočeka pop brzo. — Ja sam to napis’o davno. Zar taki dobrotvor da ode bez slova?

                                                                  * * *

     Sjutra-dan, po sprovodu babinu, pop i tutori otvorili su kutiju i pet minuta zablenuto gledali u nju, ne mogući da se osvijeste i prihvate za novce. U kutiji su bili sami groši. Tek kad su se malo pribrali, uzeli su da broje i nabrojali dva groša više od hiljade.
     — To je sto fijorina! — reče Stanko, češkajući se po potiljku.
     — To nije ništa! — mrko odgovori pop, čupkajući se za bradu. — Samo sto fijorina! A sprovod vrijedio četiri puta toliko! ...
     Mitar ga poplašeno pogleda.
     — I kako ćeš sada svijetu račun dat’? — zapita. — Još će kazati da smo mi pokrali. Prevarila nas bezdušnica!
     — Bezdušnica, grešnica! — ciknu pop i tresnu kutijom o tle. — Ona se po zakonu nije smjela ni unijeti u crkvu... Znate li, šta je ona radila? Tuđe žene sastavljala sa tuđim domaćinima! Grešnica! A ja je u slovu toliko falio!

Izvori

• Svetozar Ćorović: Sabrana djela, knjiga 3, strana 65-76 , "Svjetlost", izdavačko preduzeće Sarajevo, 1967.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Svetozar Ćorović, umro 1919, pre 105 godina.