Ajduk Novak i đevojka

Izvor: Викизворник


Ajduk Novak i đevojka

Vjerno služi Peik-Ibrahime,
Vjerno služi kod Cara Turskoga.
U cara je gospođa đevojka:
Car je rani da za sebe uzme,
Car je hoće, a đevojka neće, 5
Ranio je petnajes godinah.
Kad đevojci veće dotužilo
Ona zove Peik-Ibrahima,
Pa je njemu 'vako govorila:
„Vjerna slugo Peik-Ibrahime! 10
Kradi konje i carevo blago,
Da idemo planini Kopajnoj;
Tamo jeste moja očevina,
Očevina stara đedovina.“
To je Turčin jedva dočekao. 15
Kradu konje i carevo blago,
Pobjegoše planini Kopajnoj,
U Kopajnoj noćcu prenoćili,
U Kopajnom pod zelenom jelom.
Kad sjutra bijel' dan osvanu, 20
Snjezi pali a drugi padaju.
Ljuto kune ljepotu đevojku,
Ljuto kune Peik-Ibrahime:
„Oj đevojko da te bog ubije!
Zašto mene od cara odmami? 25
„Ja kod cara mogah živovati,
Car bi mene boljom oženio,
Ljepšom, višom gospodskom đevojkom.“
Al` besjedi ljepota đevojka:
(To se njojzi sramota učini) 30
„Vjerna slugo Peik-Ibrahime,
Ako ti je zima dodeala,
Vrane konje popenj' u željezje,
I pomeći konje u katarne:
Pa mi ljezi na svileno krilo, 35
Dat' pokrijem kolastom azdijom.“
Kad je Turčin razabrao r'ječi,
Vrane konje pope u željezje
I pomeća konje u katarne,
Pa joj leže na svileno krilo; 40
Ona g' pokri kolastom azdijom.
Zaspa Ture kano jagnje ludo,
Ona trže od pojasa nože,
Pa pogubi Peik-Ibrahima.
Onđe sama noćcu prenoćila, 45
U Kopajnoj pod jelom zelenom.
Kad u jutru bijel' dan osvanu
Krasno jarko ogranulo sunce,
đevojka se diže putovati:
Ona sjede na dobra konjica, 50
Pa se pope gore na Kopajnu,
Uz Kopajnu gledi niz Kopajnu.
Ona stade razmišljati misli:
„Mili bože što ću i kako ću!
Natrag nesmjem a naprjed neumem, 55
Ako ću se natrag povratiti,
Golem zulum ja učinih caru:
Pokrah konje i Carevo blago,
I odvedoh slugu najboljega,
Odvela ga i pogubila ga. 60
Idem napred što god višnji Bog da.“
Kopaj' pređe u Kosovo siđe,
Kosov' pređe na Zvečan iziđe,
Zvečan pređe u Rogožnju dođe,
Sa Rogožnje u Prištinu dođe; 65
U Prištini noćcu prenoćila,
Kod jednoga dobra domaćina;
Domaćin joj konja napoio,
I sitne ga zobi nazobio.
Jošt ni b'jela ne dočeka dana, 70
Po noći se digla putovati;
Ona stade popjevati tanko,
Kroz Kačane stare Novakove.
Začuo je hajduk Novak stari,
Pa dozivlja dva Novakovića; 75
Jedno Gruju drugo Tatomira,
I svog brata Deli-Radivoja:
„Vi idite moja đeco draga,
Pa vidite, ko to noću pjeva,
Ako j' vila, ako je đevojka, 80
Pod šator je meni dovedite;
Akoli je kakva zatočnika,
Od njega mi krilo donesite;
Još ga djeco i vi pokarajte,
Ne ne pjeva noću kroz planinu, 85
Nek ne plaši naše zatočnike.“
Izađoše tri dobra junaka,
Pod đevojkom konja uvatiše.
„Stani more! Ko to noću pjeva?
Ako s' vila, ako si đevojka, 90
Pod šator te zove starješina;
Akoli si kakva zatočnika,
Kurva dat' je i otac i majka!
Što ti pjevaš noću kroz planinu?
Pa ti plašiš naše zatočnike.“ 95
Prosu suze ljepota đevojka:
„Nisam vila, moja braćo draga,
Već žalostna gospođa đevojka;
Kako ime vašem starješini?“
„ „Ajde amo, što mu ime pitaš.““ 100
Odvedoše po šator đevojku,
A đevojka tužno progovara:
„Mili Bože, na svemu ti hvala!
Đe dopadoh mlada, pod šatora!“
Gledi Gruja ljepotu đevojku, 105
Pa besjedi Novaković Gruja:
„Sladki babo, da l'jepe đevojke!
Davno tražiš za mene đevojku,
Evo, babo, za mene đevojka.“
Besjedi mu jaduk Novak stari: 110
„O Grujica, moje čedo drago!
Jest da' j' l`jepa gospođa đevojka,
Al' tu nema ni popa ni kuma,
B'jele crkve, đe će se venčati.“
Kad to čuše dva Novakovića, 115
Digoše se na noge lagane,
Pa nađoše i popa i kuma,
B'jelu crkvu, đe će se venčati.
Dok nebiše stali na venčanje,
Dotle nebo čisto, vedro bilo – 120
Kad mladenci stali na venčanje,
Navuče se oblačina sinja:
Iz obloka dva groma pukoše,
Iz dva groma dva dažda krvava;
Nasluži se čaša molitvena, 125
Puna im se krvi naslužila;
Sveštenika oba osl'jepila,
I četiri đaka onjemila,
Samo osta samouče đače,
Što je samo knjigu naučilo. 130
Knjigu piše samouče đače,
Pa je šalje u Kačake stare:
„Od' Novače da čudo gledamo,
Od Grujice i tvoje snašice.
Dok ne bismo stali na venčanje, 135
Dotle nebo čisto, vedro bilo;
Kad mladenci staše na venčanje,
Navuče se oblačina sinja,
Iz oblaka dva groma pukoše,
Iz dva groma dva dažda krvava; 140
Nasluži se čaša molitvena,
Puna im se krvi naslužila;
Sveštenika oba osljepiše,
I četiri đaka onjemiše.“
Kad je Novak knjigu razgledao, 145
On se šeće u bijelu crkvu,
Pa uzima ljepotu đevojku,
Uzima je za desnicu ruku;
Izvede je pred bijelu crkvu,
Pa govori ajduk Novak stari: 150
„Oj đevojko, moje čedo drago!
Kaži pravo, tako zdravo bila,
Kog si roda koga li plemena,
Kog imena, kojeg prezimena
Da ti koji što od roda n'jesmo!“ 155
Suze prosu gospođa đevojka:
„Nisam vila dragi roditelju,
Već žalostna gospođa đevojka.
Mož'tel' znati, i u pamet brati
Kad su Turci Orid porobili, 160
Novakove dvore popalili,
Novakove i Radivojeve;
Nejaku su mene zarobili,
U velevci u zlatnoj kolevci.
Veziru me turskom poklonili, 165
Rani m' vezir do sedam godinah,
Od sedam me caru poklonio.
Car me rani do petnajst godinah,
Car me rani da uzme za sebe:
A ja babo za Turčina neću, 170
Već je meni na um pala majka,
Imam strica Deli-Radivoja,
Do dva brata Gruja i Tatomir';
Majka mi je iz gorice vila,
Pa sam pošla da ja njih potražim.“ 175
Kad je Novak r'ječi razumjeo,
Suze prosu niz' junačko lice;
„Ti si Jelo mezimice moja!
Ti si Jelo živa željo moja!
Malo baba ne ogr'ješi dušu, 180
Mal' ne uze ćerku za snašicu;
Mal' ne venča brata i sestricu.
Odi Grujo, odi Tatomire,
Evo vaše sestrice Jelice!“
Braća su jedva dočekala, 185
Za koju su i zaboravila.
Suze rone niz bijelo lice,
Od nje ištu testir i blagoslov,
Po najviše Grujica nejaki:
„Prosti meni moja sestro draga! 190
Prosti meni i blagoslov dajmi!
Ja sam tebe hteo obljubiti,
Je sam sestro ali za neznanja!“
Jedva su je braća dočekala.
Vodiše je po gori zelenoj, 195
Vodiše je za godinu danah;
Kad nastala druga godinica,
Braća sestru udomila l'jepo,
U Arada bijeloga grada,
U veliku kuću Dizdarića; 200
Među dvanajst mili bratenacah.
Pa otuda stekli prijatelje,
Jednom drugom gostom dohodili,
Fermani se b'jeli pozdravljali,
Ko ostali sretni i čestiti. 205

Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg



Napomena[uredi]

Aca Popović–Zub (1829. Ruma – 1894. Budimpešta) završio je Pravni fakultet i stupio u vojnu službu koju ubrzo napušta. Književnik i prevodilac sa nemačkog, ruskog i mađarskog jezika. Saradnik mnogih časopisa. Romantičar, klerikarac i slavjanofil. Bavio se politikom kao poštovalac Svetozara Miletića, vođe ugarskih Srba. U kasnijim vremenima bio mu je ogorčeni protivnik. Iz njegove zbirke izdvojili smo dve pesme: „Ajduk Novak i đevojka“ i „Ajduk Novak i trista Turakah“.

Reference[uredi]

Izvor[uredi]

  • Aca Popović Zub, Srbske narodne pjesme, izdala Jugoslavjanska mladež, 1852. Prag