Ajduk Jeremija

Izvor: Викизворник


Ajduk Jeremija

Da li grmi, jel’ se zemlja trese.
Ili ovce za jaganjci blaju?
Jeli more od breg bije?
Niti grmi, nit’ se zemlja trese,
ni mi ovce za jaganjci blaju, 5
ni mi more iz breg u breg bije, —
šenluk čine bosamske delije,
ufatiše ajduk Jeremiju.
Odma su ga Turci posvezali, —
bele ruke odopoko. 10
Kako su ga lako posvezali
od laktovi do beli noktovi,
od noktovi crni krvi tečev.
Oteraše g’ u Bosama grada,
frljiše ga u tamne tamnice, 15
u tamnice na te večne muke,
na te muke do pojas u vodu,
i u vodu teje ljute zmije.
Ljute zmije grizev, pijavice pijev.
Legaja je za godinu dana, 20
tag ga njega majka je razbrala,
te otide u Bosama grada,
pa se moli Turkem Bosamlijam:
„Imala sam jednog milog sina,
po imenu ajduk Jeremiju, 25
pa ga čujem na vaše je ruke;
vodite me na tamne tamnice,
da ga vidim u koji je život."
Vodiše gu na tamne tamnice,
na tamnice, na tamni prozori. 30
Odma majka sina je videla,
pa govori taja stara majka:
„Živ li si mi, sinko Jeremijo?"
„Živ sam, majke, ali u loš život,
na te muke do pojas u vodu, 35
a u vodu teje ljute zmije,
zmije jedev, prijavice pijev.
Oteše mi se, majko, ti mili životi!"
Pa mu majka njemu govorila:
„Što ne davaš toje pusto blago, 40
da l’ ne bi se s blago otkupija?"
„Davam, majke, no niko ne gleda,
no mi iskav đogu od megdana,
a ja, majke, đogu si ne davam,
glavu davam, a đogu ne davam. 45
No se vrati, moja stara majke,
no se vrati na moji dvorovi,
pa ulegni u tamni jarovi,
pa izvedi đogu od megdana,
pa mu stegni dvanaest kolani, 50
trinaestu ibrišim kaniju,
od crvenu svilu prepredena,
što mi brani đogu od kolani;
nazobi ga s beliju pšenicu,
i sveži mu pole pod terkiju, 55
pa ga izvedi u nijedno doba,
pa ga svedi na to ravno polje,
pa mu kaži sal junak kude je,
mene će me đoga brgo nađe.“
Tako majka njega poslušala: 60
svede đogu u to ravno polje,
pa mu kaza sal junak kude je.
Kad se pruži đoga preko ravna polja,
kako zvezda preko vedro nebo.
Kad otide u Bosama grada, 65
sve kaldrme beše isturija.
Sve su Turke stražu potfatili,
nikoj ne sme đogu da ufati,
pa tad vikav ajduk Jeremiju:
„Ja iskoči, ajduk Jeremijo, 70
da prifatiš đogu od megdana."
Al’ govori ajduk Jeremija:
„Ne smem ni ja junak da iskočim,
kose imam do crnicu zemlju,
a od bradu dole do pojasa, 75
pa će đoga da se prepoznaje,
oće da me i mene ubije.“
Tad vikaše Ture Bosamlije,
tad vikaše trojicu berberi:
jedan brije ruse kose, drugi crne brade, 80
a treći mu nokte sarezuje.
Tad iskoči ajduk Jeremija,
iskočija iz crne tamnice.
Kad ga vide đoga od megdana,
beše njemu đoga govorio: 85
„Živ li si mi, moj mladi sajbijo?
Ti si malo iz moć ispanuja,
ja ću kleknem malo na kolena,
ti se metni mene na ramena.“
Tad pokleče malo na kolena, 90
on se metnu njemu na ramena.
Kad se pusti đoga do megdana,
kad se pusti po Bosama grada,
kako zvezda preko vedro nebo,
sve čadore pod noge pogazi, 95
te otide kod njegovi dvori.

Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg



Reference[uredi]

Izvor[uredi]

  • Momčilo Zlatanović: Epske narodne pesme jugoistočne Srbije, Vranje, 1987., str. 56-59.