Ahmet beg Ljubović i vila
Car čestiti sitan ferman piše,
Pa ga sprema Bosni kalovitoj,
I Travniku gradu bijelome,
A na ruke paši Sehidiji.
„Lalo moja, pašo Sehidija! 5
Eto tebi mojega Fermana,
Dobro vidi, šta ti Ferman piše!
Tamo kažu Bosnu kalovitu,
A u njojzi i Hercegovinu,
A u njojzi Gacka širokoga, 10
A u njemu tri sijena kažu —
Tri sijena od tri godinice;
A viš’ njega Volujak planinu,
I u njemu tri snijega kažu —
Tri snijega od tri godinice; 15
Na sred njega zeleno jezero,
I u njemu nagorkinju vilu.
Lalo moja, pašo Sehidija!
UFati mi u jezeru vilu!
Ako tebi Bog i sreća dade, 20
Te m’ ufatiš u jezeru vilu,
Daću tebi Bosnu ponositu,
Bosnu dati za sedam godina,
Te ti kupi groše i harače,
Ne ištem ti pare ni dinara — 25
Što učiniš da pitanja nema.
A što uzmeš da iskanja nema,
Ako li mi ne uFatiš vilu —
Rukom svojom pošjeću ti glavu!“
A kad paši carev ferman dođe — 30
Ferman uči, od njega se muči!
Pa je paša ’vako govorio:
— „Fala Bogu, fala istinome,
A mahnita cara u Stambolu —
Ko ć’ ufatit u jezeru vilu?!“ 35
Pa je paša divan učinio.
Za cijelu neđeljicu dana
Nije ni s kim riječ učinio.
To začula pašinica mlada,
Pripe peču, prigrnu feredžu, 40
Pa je eto paši u odaju.
Kako dođe turski selam viknu,
A paša joj selam prifatio.
Pa on pita ljubu vjerenicu:
„Što si došla, ljubo vjerenice?“ 45
A govori mlada pašinica:
„Gospodare, paša Sehidija!
Je li izun reći tri riječi?“
„Zbori, ljubo, koliko ti drago!“
A veli mu pašinica mlada: 50
„Gospodare, paša Sehidija!
Da ti kažem bijesna junaka,
Koji će ti ufatiti vilu.“
„Kaži, ljubo, ako Boga znadeš!“
Progovara pašinica mlada: 55
„Gospodare, paša Sehidija!
Ti načini sitnu bujruntiju,
Pa je spremi u Hercegovinu,
Tamo ima polje nevesinjsko,
Na sred njega odžak Ljubovića, 60
Tu imade silan Ljuboviću,
Kažu da je junak na svijetu;
On ako ti ne ufati vilu,
Drugi ti je ufatiti ne će.“
A kad začu paša Sehidija: 65
„Haj, aferim, moja vjerna ljubo!“
Pa dofati divit i hartije,
Pa načini sitnu bujruntiju,
Pa je sprema polju Nevesinju,
A na ruke begu Ljuboviću. 70
„Čuješ, beže, čuješ Ljuboviću!
Eto tebi sitne bujruntije,
Dobro gledaj, što ti ona kaže!
Tamo kažu Gacka širokoga,
A u njemu tri sijena kažu — 75
Tri sijena od tri godinice,
A viš’ njega Volujak planina,
I u njemu tri snijega kažu —
Tri snijega od tri godinice,
Na sred njega zeleno jezero, 80
I u njemu nagorkinju vilu —
Za nju i car u Stambolu znade.
Vet čuješ me, beže Ljuboviću —
Ufdti mi u jezeru vilu!
Ako tebi Bog i sreća dade, 85
Te m’ ufatiš nagorkinju vilu,
Daću tebi polje Nevesinje,
Bez promjene za sedam godina,
Te ti kupi groše i harače,
Ne ištem ti pare ni dinara; 90
Šta učiniš da pitanja nema,
A šta uzmeš da iskanja nema.
Ako li mi ne ufatiš vilu —
Rukom svojom pošjeću ti glavu!“
A kad knjiga Nevesinju siđe, 95
A na ruke begu Lzuboviću,
Kad vidio, šta mu sitna piše,
Knjigu uči, a od nje se muči;
Pa j’ ovako beže govorio:
„Fala Bogu, fala istinome, 100
Ja mahnita cara u Stambolu,
Mahnitijeg na Bosni vezira —
Ko ć’ ufatit’ u jezeru vilu?!
Za Gacko sam ja malo i čuo,
Volujaka nikad do vijeka, 105
Ni u njemu zelena jezera,
U jezeru nagorkinje vile!“
Ahmet bega pritiskoše misli,
On mislio za petnaest dana,
Niti spava dnevi, ni po noći. 110
Kad šesn'esto jutro osvanulo,
On sa svojom majkom podranio,
Pa ga pita ostarjela majka:
„Moj Ahmete, moj očinji vide!
Što su tebe pritisnule misli, 115
Evo ima za petnaest dana?“
„Ne pitaj me, moja stara majko!“
Sve joj kaže, što je i kako je.
„Ne znam, majko, što ću od života!“
A majka mu na čardaku kaže: 120
„Haj, ne boj se, beže Ljuboviću!
Već, ako ćeš majku poslušati,
Ti opremi svojega đogina,
Pa uđaši, beže Ljubovnću,
Pa ti hajde Gacku polju ravnu, 125
Tu imadeš dobra pobratima,
Pobratima Parović Lazara,
Kaži pobru na bijeloj kuli,
On će s tobom Volujaku poći;
Ako bude sreće i igbala — 130
Ti ćeš, beže, vilu ufatiti!“
A kad beže čuo lakrdiju,
Na čardaku pendžer otvorio,
Pa dozivlje slugu Radojicu:
„Izvedi mi debela đogina, 135
Pa opremi na mermer avliji,
Dok se spremim na bijeloj kuli!“
Radojica izvede đogina,
Pa sigura na mermer avliji.
A kad beže sa čardaka pođe, 140
Svojoj majci poletio ruci.
Njemu majka dovu učinila:
„Hajde, sine, hajirli ti bilo!“
A kad beže na avliju siđe,
Pa pritište svojega đogina, 145
Eto bega preko Nevesinja,
I na Zalom išćera đogpna,
Pa okrenu Gacku širokome,
Pa on dođe selu Lazarićim',
Do pod kulu pobratima svoga, 150
Pobratima Parović Lazara.
Kad naćera uz livade đoga,
Lazar bješe na bijeloj kuli,
Pa opazi svoga pobratima,
Pa potrča niz bijelu kulu, 155
Lazar pobru u sretanje dođe.
A kad beže konja doćerao,
Pobratimu Boga nazivao,
A pobro mu zdravlje prifatio:
„Zdravo bio, mio pobratime!" 160
Beže svoga odjaha đogina,
Ruke šire u lice se ljube,
A pitaju za junačko zdravlje
Dobro, zdravo i tamo i amo.
Jamiše se za bijele ruke, 165
Pa odoše na bijelu kulu.
Dobro ga je pobro dočekao
Na ićramu, na konaku svome.
Večeraše sobet zaturiše,
A Parović pobratima pita: 170
„Đe si, pobro, ako Boga znadeš,
Evo ima cijela godina?“
A veli mu beže Ljuboviću:
„Ne pitaj me, mio pobratime,
Evo ima dvije hefte dana, 175
Kako su me pritisnule misli!“
Pa poteže sitnu bujruntiju,
Ode beže učit’ avazile,
A sve sluša Parović Lazare.
Proučio, pa je poturio, 180
Pobratimu veli lakrdiju:
— „Ja sam Gacku malo dolazio,
Volujaku nigda do vijeka —
Šta ću, pobro, ako Boga znadeš?“
A veli mu Paroviću kneže: 185
„Ne boj mi se beže Ljuboviću!
Ja sam, beže, Volujaku tvrdom,
Volujaku tri put dolazio,
U njem ima zeleno jezero,
I u njemu nagorkinja vila. 190
Evo sreće i dobra igbala,
Ćurđev danak šjutra nam osviće;
Ja sam čuo, kazuju mi ljudi,
Da izlaze na teferič vile,
Prije zore i žarkoga sunca 195
Te ufate kolo kod jezera.
Ako nama Bog pomože jaki,
Te nađemo na jezeru vilu,
Lasno ćemo vilu ufatiti.“
To je begu vrlo milo bilo; 200
To rekoše na noge skočiše,
A debele konje pojahaše,
Kud gođ išla oba pobratima,
Iziđoše na Volujak tvrdi,
Prije zore i žarkoga sunca. 205
Ugledaše zeleno jezero;
Progovara Parović Lazare:
„Pobratime, beže Ljuboviću!
En’ ono je zeleno jezero.“
Pa sakriše konje u lužinu, 210
Pa sehire zeleno jezero —
Zeleni se k’o zelena trava.
A sehire oba pobratima:
Kad’ no dobro zora bijeljaše,
A danak se s noći dijeljaše, 215
Dok se stade mutiti jezero —
Ono dođe mutno i krvavo,
Iz jezera iskočila vila,
Na zelenu konju od mejdana.
Na obalu išćera zelenka, 220
Pa razigra nekoliko puta,
Pa razjaha svojega zekana;
Pa zeleni čador razapela,
Kod čadora priveza zelenka,
Pa se vila kraj jezera vrati. 225
Ona gleda na četiri strane,
Da insana u planini nema.
Pa ostavn krila i okrilja,
Na obali kra’ jezera blizu,
Jer ako joj do nevolje dođe, 230
Neka su joj na paluci krila.
Pa se vila pod čadora vrati,
Ona češlja kosu pozlaćenu.
A zavika Paroviću knezke:
„Vidi pobro zagorkinje vile!" 235
A veli mu beže Lzuboviću:
„Viće l’, pobro, đe ostavi krila?“
Pa se stade svlačit’ Ljuboviću,
Samo osta u tankoj košulji,
U košulji i tankim gaćama. 240
Privlači se od krša do krša,
Ka’no guja oko crna trna,
Dok ujagmi krila i okrilja,
Pa se opet pobratimu vrati.
Pa zavika pobratima svoga: 245
„Drži, pobro, mojega đogina,
Dok prekujem ploče u hajvana!“
Pa on stade kovatp đogina —
Nikaka mu ne povraća čavla.
A pita ga Paroviću kneže: 250
„Jera konju ne povraćaš čavle?“
A veli mu beže Ljuboviću:
„Pobratime, Parović Lazare!
More pobjeć’ u jezero vila,
Ja ću za njom naćerat’ đogina, 255
Ne bi li joj kose prifatio.“
Ha to reče, uđaha đogina,
Pa naćera pravo do čadora.
Opazi ga zekan od mejdana,
Pa o’ jednom u jezero sinu. 260
Pa izleće pred čadora vila,
I opazi bega i đogina,
Pa poleće na obalu vila,
Đe ’no su joj ostanula krila;
Kad’ joj nema krila i okrilja — 265
Ciknu, pisnu ka ’no guja ljuta:
„Avaj meni, trides drugarica,
Poturte mi krila i okrilja,
Ufati me beže Ljuboviću!“
Pa i ona skoči u jezero. 270
A kad beže do jezera dođe,
Konja bije sjajnom bakračlijom,
I o’jednom u jezero sinu.
Sve se đogat po jezeru vrti,
A ne smije u dubine vila, 275
Jer joj nema krila i okrilja.
Dok joj đogat kose privatio,
Pa išćera beže na obalu;
Ufati je za bijelu ruku,
A sve viče pobratima svoga: 280
„Brže, pobro, izgubio glavu!“
Dok doleće Lazar na dorinu,
Napadoše, svezaše joj ruke.
Onda beže uđaha đogina,
Za se metnu nagorkinju vilu, 285
Pa on veli Parović Lazaru:
„Hoćemo li putovati, pobro?“
A veli mu Parović Lazare:
„Mio pobro, beže Lzuboviću!
Ne smijemo Gacku širokome, 290
Gačani su na namu junaci,
Oteće nam nagorkinju vilu,
No hajdemo Foči kalovitoj.“
Pa odoše oba pobratima,
Dok dođoše u Travnik veziru — 295
Dadoše mu nagorkinju vilu.
A kad viđe paša Sehidija,
Dade begu polje Nevesinje,
Da on kupi groše i hrače,
A Lazaru Gacka širokoga, 300
I skide mu danke i harače;
Caru vilu na pešćeš spremio.
A kad vila do Stambola siđe.
Te je viđe car Otmanoviću —
Vilu za se nićah učinio. 305
Š njome lijep porod izrodio —
Dvije šćeri i četiri sina.
Za njim bila nagorkinja vila,
Bila dvades i dvije godine.
Dvades druga kad se navršila, 310
Onda siđe trides sultanija,
Na avliji kolo ufatiše.
A gleda ih care sa pendžera,
Uz rame mu nagorkinja vila;
Pa je vila caru bešjedila: 315
„Sultan care, iza gore sunce!
Evo dvades i dvije godine,
Otkako si mene ufatio,
Sve mi kriješ krila i okrilja,
I još, care, meni ne vjeruješ. 320
Daj mi sada krila i okrilja,
Da ja mlada na avliju siđem,
Da t’ okrenem kolo naokolo!“
Prevari se ujede ga guja,
Pa joj dade krila i okrilja. 325
Kad se vila dočepala krila,
Ona siđe dolje na avliju,
Pa okrenu kolo naokolo.
Pa se stade izvijati vila,
Izvijati nebu pod oblake, 330
Dozivati sultan Sulejmana:
„Z Bogom ostaj, sultan Sulejmane!
Na poklon ti šćeri i sinovi,
A ja odoh Volujak planini.“
Kako ode više i ne dođe[1]. 335
Pjevao uz gusle Dedo Mašnjić u Gacku.
Zabilježio: St. R. Delić.
