Autobiografija (E. N. Milaš) 2

Izvor: Викизворник
Idi na navigaciju Idi na pretragu
AUTOBIOGRAFIJA
Pisac: episkop Nikodim Milaš


AUTOBIOGRAFIJA NIKODIMA MILAŠA

Danas, 4. (17) aprila 1905, navršio sam 60 godina života. Tijelom sam slab, i dugo mi ne preostaje živjeti. Doživio sam svega i svačega u životu: malo prijatnoga, a neprijatnoga i premnogo. Kriva je tome moja narav, jer sam mnogo osjetljiv, i jer se za svašto i za najsitniju stvar odmah uznemirim i naljutim, i tu ljutnju prikrivam u sebi, pa to mi troši život. A najviše mi je te ljutnje prouzrokovala zavist ljudi, koja me je počela pratiti još od đačkog mog vremena, i nije prestala ni danas. Za zavist kazao je još mudri Salomun, da je nemoguće odoljeti joj. Istinu ovih riječi ja sam najbolje ispitao na sebi. Pokušavao sam na sve moguće načine, da zadobrim svoje zavisnike, i da im pokažem, da sve što sam činio u javnosti činio sam u namjeri da nešto dobra učinim svojem narodu i crkvi; ali to nije ništa pomoglo, i kad sam tu skoro pročitao jedan Černingov epigram: „Du kannst dir jeden Feind versohnen und verbinden, nur bei der Neider wirst du niemals Gnade finden", vidio sam i razumio sam na sebi, da je to sveta istina, i da mi je uzaludno bilo, kao što je i danas, sve što sam činio da se od zavisnika oslobodim. Pa koliko me ta ljudska zavist, toliko isto me uznemiravalo to, što za dobro koje sam svojim zavisnicima činio, da im pokažem kako su prema meni nepravi, uvijek sam neblagodarnost ispitivao i još veću zavist prema sebi izazivao. A ovo me je sve više osjetljivim, pa i razdražljivijim činilo, i naravno bilo uzorkom da sam ovako fizički oslabio. Malo mi je vremena još živjeti. To ja svaki dan više osjećam. Zavist ljudi će me, mislim, pratiti i poslije smrti, i zavisnici moji gledati da mi i uspomenu satru. A ovo hoću da predupredim, i da na ovim listovima zabilježim glavnije iz moga života. Šta se nađe kogod poslije moje smrti, da me po ovim bilješkama prikaže potomstvu, da nijesam bio onakav, kakvim me moji nekadašnji i sadašnji zavisnici prikazivahu i prikazuju svijetu.[1]

(Pokojni moj djed Stevan, ratar u selu na vrelu rijeke Cetine, pričao mi je, da su Milaši doselili iz Duvna, mjesta u duvanjskoj nahiji mostarskog vezirluka, i da su se nastanili kod vrela Cetine, blizu današnje Vrlike u sjevernoj Dalmaciji, i da je od toga doba prošlo okolo 200 godina. Kazivao je, da je, po pričanju starih, Milaševo pleme bilo veliko u Duvnu i sastavljalo više porodica, od kojih da je mnogo preselio u Dalmaciju u pomenuto selo neki knez Nikola Milaš (Milašević) i tu ih nastanio.

Pričanje ovo moga djeda Stevana, koje je bilo dosta suho i neodređeno, ja sam htio koliko mogu da rasvijetlim, i zato sam razgledao stari arhiv današnjeg Namjesništva dalmatinskog u Zadru. Tu sam našao nekoliko zvaničnih isprava o Milašima iz poslednjih godina XVII vijeka i iz XVIII vijeka. Najstarija isprava nosi datum 3. oktobra 1693. godine, i po tome podudaralo bi se vrijeme kad su Milaši preselili se u Dalmaciju sa onim kazivanjem mog pokojnog djeda.

Od 1687. godine gotovo sva sjeverna Dalmacija od rijeke Zrmanje i do rijeke Cetine oslobođena je bila od Turaka i prešla je pod vlast Mletačke Republike. Od toga doba počeli su prelaziti iz pograničnih turskih tadašnjih oblasti (Bosne i Hercegovine) mnoge srpske porodice u Dalmaciju, a pod zaštitu Mletačke Republike. Tako je bilo i sa Milaševim plemenom.

Prvi spomen o Milašima nalazi se u jednoj ispravi od 3. oktobra 1693. godine dalmatinskog proveditora Danila Dolfina, koji ustupa arambaši Nikoli Milašu neke zemlje u selima Bucala (Bukala) i Covacevzi (Kovačevci) pri vrelu Cetine, da ih može naseliti sa porodicama svoga plemena. Ovo potvrđuje 9. avgusta 1697. proveditor Alvize Moćenigo. Sedamnaest godina poslije dođoše iz Duvna nekolike porodice u pomenuta sela pri vrelu Cetine pod vodstvom Bože Milaša, i tim porodicama ustupa 19. februara 1714. proveditor Anđelo Emo nove zemlje pored pređašnjih. Svečana potvrda u uživanju svih zemalja, koje su dobili knez (il conte) Nikola Milaš i poslije Božo Milaš 1. jula 1721. proveditor Marko Antonio Dijedo. Potvrdu istih zemalja pri vrelu nalazimo zatijem 4. juna 1792. godine u dekretu proveditora Anđela Dijeda na ime Petra Milaša (i Đure Barišića), i tu se izrikom spominje da su prvobitno one zemlje ustupljene bile knezu Nikoli Milašu, koji je sa mnogim porodicama prešao iz Duvna, otomanske države pod vlast republike.

Potomak toga Nikole Milaša u naseobini pri vrelu rijeke Cetine, bio je i moj pok. djed Stevan, ili otac moga oca, koji se rodio u istome mjestu i zvao se Trivun, a rodio se 1816. godine.

Do svoje 12. godine živio je moj otac Trivun u svome selu kao prosto seljačko dijete bez školovanja. Tada ga je uzela sebi u Šibenik tetka mu Jelena, koja je bila tu udata za Nikolu Parašćevu, porijeklom iz Krfa. Bio je ovaj Parašćeva trgovački sansal, imućan čovjek sa priličnim italijanskim obrazovanjem i vanredno pobožni pravoslavni hrišćanin. Znao je dobro grčki, jer mu je to bio maternji jezik, i svako večer za preko jednoga sata čitao je molitve iz jednog grčkog molitvenika pred sv. ikonama. Osobitu pobožnost imao je prema sv. Spiridonu, pokrovitelju njegovog rodnog mjesta, i prema sv. Nikoli, njegovom pokrovitelju. Od njega sam i ja, kao nejako dijete, naučio je ljubiti pravoslavnu vjeru, i do smrti svoje bio joj je slije, kao stariji čovjek i vladika, naročito sam putovao u Bari, da se poklonim i cijelivam mošti sv. Nikole. Od istoga toga moga poludjeda naučio sam da vanredno ljubim i poštujem pravoslavnu vjeru i pravoslavne crkvene obrede. Moja polubaba Jelena bila je takođe vrlo pobožna hrišćanka, a bila je i vrlo mudra domaćica. Svoje djece rođene nijesu ovo dvoje imali, i zato su uzeli sebi moga oca Trivuna. Prve početne škole izučio je moj otac u Šibeniku, naravno na italijanskom jeziku, jer o kakvim slavenskim školama tada nije bilo ni spomena nigdje u Dalmaciji. Poslije tih škola dali su mog oca u trgovinu. Bio je vrlo bistar i ponesen za nauku, tako da se poslije uvijek žalio, što nije mogao produžiti školovanje. Od tetka naučio poštovati na osobiti način ova dva svetitelja, i poodan toliko, da je radi nje imao poslije dva puta da postrada, braneći je javno protivu rimokatolika u Šibeniku, koji su bili fanatici i bezobzirni napadači naše vjere, i to 1854. kad su rimokatolici napadali na pravoslavne Šibenčane prilikom proglašenja novog latinskog dogmata o neporočnom začeću Bogorodice, i poslije 1868, kad su napali pravoslavne, što su zvonili na službu u crkvi u rimokatolički veliki petak.)[2]

(Otac mi je bio Srbin pravoslavne vjere.)[3]

(Živeći u Šibeniku, moj je otac upoznao jednu rimokatoličku djevojku, porijeklom Italijanku, čiji su roditelji doselili iz Udine u Šibenik. Zvala se ta djevojka Marija, i bila je kći Franćeska i Tadije Valmazoni (Valmassoni). S ovom se djevojkom htio moj otac da vjenča. Ali bila su tada (1843. i 1844.) takva vremena da o prelazu jedne rimokatolikinje u pravoslavnu vjeru nije se moglo ni misliti, a moj otac htio je svakako da ta djevojka (moja mati) primi tu vjeru, da bi je vjenčao. Ona je voljna bila to da učini, ali s jedne strane latinski popovi, a s druge politička vlast, stavljale su sve moguće smetnje, i vjenčanje teško se moglo obaviti. Poslije svakojakih mučenja, na posljetku prvih dana februara 1844. vjenčaše se.

Prešavši u strogo pravoslavnu kuću, moja mater naskoro postane takva pravoslavna, da je bolja bila od mnogih, koje su se u toj vjeri rodile, i takva je ostala uvijek do same smrti svoje u 84. godini života.)[4]

Po narodnosti mater mi je bila Italijanka, i tek malo je znala srpski govoriti, tako da prvu riječ koju sam ja kao dijete proslovio, bila je na italijanskom jeziku, i na tom sam jeziku sam sa svojom materom govorio sve do smrti njene (u decembru 1902. godine.)[5]

(Vrlo siromašni su bili roditelji moji: otac se bavio sitnom trgovinom u jednom dućančiću u Šibeniku, a mati mi je bila krojačica ženskog odijela.)[6]

(Na dan sv. Josifa pjesmopisca 4. (16.) aprila 1845. godine ja sam se rodio u Šibeniku. Krstio me je protojerej Todor Šušić, kum kršteni šibenički posjednik Jakov Simić, a svjedok pri krštenju trgovac Simo Vučković.

Prvih šest godina bio sam u kući poludjeda mi Parašćeve i polubabe mi Jelene, u kojoj su kući stanovali i moji roditelji. Djed i baba pazili su me vanredno i njegovali, tako da se i danas u starosti sjećam toga sa dubokom zahvalnošću.)[7]

(Bio sam vrlo slabog fizičkog sastava, i često sam poboljevao. Njegovali su me u kući, te sam uslijed te njege i ostao u životu. Najviše se o meni tada bavila baba mi Jelena, jer mati je morala neprestano da radi, da bi zadobila za življenje, isto tako i otac mi, koji je morao da je uvijek u dućanu da bi što zaradio.)[8] (Pored vanredne fizičke njege, nastojali su da odgaje u meni duh pobožnosti i ljubavi k crkvi. Ovo isto činili su i moji roditelji. Umre mi tada (1851.) dobri moj polu-djed Nikola Parašćeva. Sjećam se i danas kako sam žalio tu smrt. Živjeli smo u familiji dosta dobro, jer mi je otac imao lijepu trgovačku radnju, a trajale su još i prište pokojnog mi poludjeda. Ali poslije smrti njegove počelo se već slabije živjeti. Trgovačka radnja očeva propala je, i on se morao predati kožarskom zanatu, isto i moja mater morala je da preduzme zanat ženskog odijela, te se počelo bilo dosta siromaški živjeti u porodici, i takav siromaški život trajao je poslije neprestano. Ja sam ga ispitao kroz sve vrijeme moga školovanja.

Početkom 1851-52. školske godine dadoše me roditelji u elementarnu školu u Šibeniku. Bila je to četverorazredna škola na italijanskom jeziku u franciškanskom manastiru. Upravitelj ove škole bio je tada stariji jedan fratar, Pinica, koji me je mnogo volio, jer sam bio dobar i marljiv đak, i često me je darivao raznim stvarčicama i knjižicama.

Kad sam svršio tu školu, stupio sam u novembru 1856. u privatnu gimnaziju, koja je bila u dominikanskom manastiru u Šibeniku. Profesori su bili svi dominikanci, koji su učili u raznim svešteničkim licejima u Italiji i koji kao takvi nijesu bili abimtirani za predavanje u austrijskim državnim gimnazijama, te prema tome i ova šibenička gimnazija, niža četverorazredna, nije imala pravo javnosti, i smatrala se konfesionalno-rimokatoličkom.)[9]

|- |Profesori u toj privatnoj šibeničkoj gimnaziji bili su sve fratri dominikanci, dobri i marljivi učitelji, tako da sam mogao vrlo dobro uspijevati, osobito u latinskom jeziku.[10]

(Bio sam uvijek prvi đak. Na godišnjim ispitima predsjedavao je rimokatolički episkop Petar Mopa (Maupas), i pošto sam ja na tim ispitima uvijek izvrsno odgovarao, svaki put bi me taj episkop darivao sa raznim knjigama, većinom rimokatoličkim molitvenicima. Poslije jednog godišnjeg ispita, čini mi se trećeg razreda, isti se episkop izrazio pred profesorima o meni: „peccato che questo ragazzo e greco")[11] (Ovo sam poslije, kao zadarski vladika, na prvoj mojoj posjeti, što sam učinio istom biskupu, koji je tada već bio zadarski arcibiskup, i napomenuo mu, i on mi reče da se toga dobro sjeća.

Kao svršeni đak drugog razreda gimnazije, govorio sam pri otvaranju srpske zakladne Bovanove škole u Šibeniku na proslavi besjedu, koju mi je sastavio tadašnji arhimandrit Gerasim Petranović. Tačno sam izgovorio tu besjedu, ali sa italijanskim naglaskom, jer nijesam znao dobro srpski. Ovo mi je opazio i arhimandrit i učitelj škole, i sjećam se da su me za ovo ukorili. U ovoj sam Bovanovoj školi poslije, kao gimnazijalac, slušao nauku vjere, koju je tobože predavao tadašnji šibenički pravoslavii paroh Jovan Šušić. Za toga popa ovo je bio dosadan posao, i sjećam se, da sam tada slušao od istoga više grdnje na tu školu, nego što sam naučio išta iz nauke vjere od njega.)[12]

Kad sam svršio četvrti razred gimnazije u Šibeniku, otac odluči da moram produžiti školovanje na kakvoj državnoj gimnaziji.[13]

(Da bi mogao produžiti školovanje u kakvoj javnoj velikoj gimnaziji, trebalo je da prikažem atestat jedne javne gimnazije da sam svršio prva četiri gimnazijska razreda. Takav atestat od one privatne šibeničke gimnazije nije vrijedio, nego sam morao podvrgnuti se ispitu pri nekoj javnoj gimnaziji. Nastavna osnova u šibeničkoj gimnaziji bila je različna od one u državnim gimnazijama, a jednaka osnovi u jezuitskoj gimnaziji u Dubrovniku, koja je imala pravo javnosti. Radi toga pošao sam u Dubrovnik, da pri onoj gimnaziji položim ispit iz četvrtog gimnazijskog razreda, kako bi mogao stupiti u peti. Taj sam ispit položio sa odlikom u svim predmetima. Sutradan kad sam došao u gimnaziju za atestat, upravitelj mi reče sa osmjehom na licu, da su profesori, jezuiti, u konferenciji našli prema mojim odgovorima na ispitu, da sam ja sposoban da odmah stupim u šesti razred gimnazije, i tada mi preda formalni atestat svršenog petog gimnazijskog razreda, preporučujući mi, da tako ustrajem i dalje u učenju.)[14]

(Biću valjda bio dobar đak, pa zato me tako dubrovački jezuiti profesori odlikovaše, a može biti da su tako postupili, jer me osobitim pismom preporučio jezuitima šibenički rimokatolički episkop Mopa. Kako bilo, ja sam tada dobio jednu godinu gimnazije bez truda osobitoga.)[15]

(Zahvalio sam mu, presretan što sam bez truda dobio jednu godinu gimnazije. Ovo je bilo u jesen 1860. godine.)[16]

(Kao što se vidi, prvih osam godina svoga školovanja ja sam proveo sve kod rimokatoličkih sveštenika: franciškanaca, dominikanaca i jezuita. Svi ti bili su svagda dobri i pažljivi prema meni, starajući se da čim više znanja dobijem u njihovim školama. O mojoj vjeri nije mi nikada ni jedan ni riječi proslovio, niti spomenuo, da bi njihova vjera bila bolja od moje. Možda su mislili da će me takvim svojim postupanjem lakše k sebi privezati, te su me radi toga često darivali sa raznim latinskim ikonicama i molitvenicima; ali, ponavljam, nikada ni riječi nijesam čuo od njih protivu pravoslavne vjere. Ove škole, osobito gimnazija, uputile su me u sistematsko učenje, kojega sam se poslije uvijek držao, te sam možda radi ovoga i bio poslije uvijek dobar đak. Odgojile su me te škole u strogo italijanskom duhu, tako da ja tada nijesam ni pojma imao o kakvoj slovenskoj narodnosti, a najmanje o srpskoj. Slabo sam znao i govoriti srpski, ili kao što se tada govorilo „in illirico", jer u školama nijesam nikada slušao govoriti taj jezik, a u mojoj kući govorilo se samo italijanski, jer moja mater, kao rođena italijanka, samo je taj jezik upotrebljavala sa svima u kući. Ovo sve učinilo je, da sam volio italijanski jezik i italijansku književnost, kao što je volim još i danas. Iz nauke pravoslavne vjere za svih tih osam godina ja nijesam naučno ništa. Znao sam samo dosta pravoslavnih molitava, kojima su me naučili moja baba i moj otac i mnogo sam volio crkvene službe, i to je bilo sve. Za pravoslavni katihizis ja nijesam znao ni da postoji. Šibeničkog pravoslavnog paroha malo se ticalo, da li znadu ili ne znadu pravoslavni katihizis njegovi parohijani. Sa strane življenja mog do pomenute godine ja sam bio zadovoljan. Siromašna je bila roditeljska mi kuća, ali zato su moji roditelji starali se, da meni ne fali ništa. Sa pomenutom godinom sve se za mene mijenja, jer od tada, pa za nekoliko godina, življenje mi je bilo mučno.

Sa onim atestatom petog gimnazijskog razreda trebalo je tada da stupim u kakvu javnu višu gimnaziju. Za ovo su trebala novčana sredstva, kakvih moji roditelji nijesu imali. Pritekao mi je u pomoć arhimandrit Gerasim Petranović, koji me poznavao kao dobroga đaka, i izradio mi je godišnju stipendiju od 150 forinti iz Zelićeve zaklade, pa da produžim gimnaziju u Zadru. Ali sa tolikom svotom nije se moglo živjeti u Zadru u privatnoj kući, i zato prijatelj moga oca, katihet u zadarskoj gimnaziji Nikola Vujinović izdjeluje kod tadašnjeg episkopa zadarskog Stevana Kneževića, da se pomenuta stipendija izdaje upravi zadarske pravoslavne seminarije, i da ću ja za to imati stan i hranu u seminariji.)[17]

(Pri takvom uređenju ja dođem početkom 1860-61. školske godine u Zadar, nastanim u seminariji i upišem se u šesti razred zadarske gimnazije sa nastavnim jezikom italijanskim, kao što je to tada bilo u svima i elementarnim i srednjim školama Dalmacije. U gimnaziji, kroz sva tri razreda do kraja gimnazijskog školovanja, bio sam dobar đak. Upravitelj gimnazije bio je, dok sam ja bio u šestom i sedmom razredu, abat Pulić, a kad sam bio u osmom neki Repić. Profesori su mi bili: Miho Klaić, F. Danilo, Iv. Danilo, pop Ivčević, Pagani (Pagani), Tore (Torre), Mur i još drugi, sve ljudi valjani i ozbiljni. Bio mi je profesor grčkog jezika dubrovčanin pop Kazali, koji me je odlikovao uvijek osobitim blagovoljenjem.

Bilo je doba, kad se uvađao državni ustav i kad se prvi put otvorio dalmatinski zemaljski sabor.)[18] (Tada se počela buditi u Dalmaciji narodna slavenska svijest. U saboru sastaviše se dvije stranke: slavenska i italijanska. Prva je težila za sjedinjenjem sa Hrvatskom, te su je zvali aneksionistička, druga je htjela da Dalmacija ostane samostalna, i zvala se autonomna. Prva je brojila samo nekoliko zastupnika u saboru, dok druga sastavljala je veliku većinu. Ova posljednja stajala je pod zaštitom c. k. Vlade, a zastupnici slavenske stranke bili su od iste proganjani.)[19] (Između gonjenih bili su upravitelj gimnazije Pulić, i profesori: Klaić, Fr. Danilo, Iv. Danilo, koji su bili zastupnici u saboru, i koji su bili ili premješteni iz Dalmacije ili penzionovani.)[20] (Između nas učenika starijih razreda gimnazije stvorile su se dvije stranke, prema onim strankama u saboru. Svi đaci, koji nijesu bili rođeni Italijanci, bili su na strani progonjenih svojih profesora, i među tim đacima bio sam i ja. Burne smo ovacije priređivali svojim profesorima i u saboru i van sabora, i zato smo mi bili dosta često podvrgavani disciplinskim kaznama. Tri sam puta i ja morao da izdržim takve kazne.)[21] (Ja sam u osmom razredu podvrgnut bio zatvoru od nekoliko sati dva puta.)[22] (Uzburkana su bila tada uopće vremena, te se i u gimnaziji nije baš osobita pažnja obraćala na nauku. Na svaki način, ja sam poslije tri godine svršio gimnaziju i u junu 1863. dobio atestat zrelosti.

Za sve te tri godine ja sam živio u seminariji. Koliko sam se sretan i zadovoljan osjećao sa svojim gimnazijskim drugovima i sa učenim i obrazovanim mojim profesorima, toliko sam nesretan i nezadovoljan osjećao se u seminariji. U tom sretnom zavodu nije bilo nikoga, koji me dobrim okom gledao, počinjući od upravitelja nekog prostog krupskog kaluđera, Sevastijana Lukačevića, pa svršavajući na najslabijega đaka. Đaci seminarije bili su sve stariji momci, koji su nekada učili normalnu školu, ili u manastirima naučili čitati i pisati, većinom težačke ruke i bez ikakvog općeg obrazovanja, i sada su bili u klirikalnoj školi, da se za pet godina spreme da budu sveštenici. Vrlo mlad sam bio uporedo sa tim momcima, i osjećao sam se u onoj seminariji, kao u tuđem svijetu, ne imajući ni s kim da proslovim lijepu riječ. Svi su me gledali kao nekakvoga stranca, koji je tu samo da jede njihov seminarski hleb. Gledali su me sa prezirom, ismijevajući moje latinske knjige i moje školske zadaće. Stavili su me bili u jednu od najgorih soba, vlažnu i nepatosanu, zajedno sa četvoricom najgorih seminarista, koji mi nikada nijesu davali mira. Morao sam da se krijem u razne zakutke, samo da mogu da se spremim za školu. Sjećam se, da sam vrlo često plakao od jada, pomišljajući, gdje i s kakvim divljim svijetom moram da živim, ali red mi je bio trpjeti, jer mi nije bilo kuda. U najcrnjoj su mi uspomeni još i danas one tri godine, što sam morao da provedem u zadarskoj seminariji.)[23] Krajem 1862/3. šk. godine položio sam u Zadarskoj gimnaziji ispit zrelosti.[24]

(Svršivši gimnaziju, vratim se kući u Šibenik sa atestatom zrelosti u rukama. Pa kuda ću sad, počnem misliti. Posljednje godine u Zadru začeo sam bio misao, kako bi postao profesor gimnazije, i kao takav predavao istoriju, koju sam nauku bio zavolio. Trebalo je radi toga poći u kakav univerzitet. Ali roditelji siromašni, a kakvu bolju stipendiju teško je bilo dobiti. Okretao sam se na sve strane ali pomoći ni od kuda.)[25]

Nagovarali su me da stupim kao pisar u kakvom javnom zvanju. Ali sam se tome opro, jer sam znao da nikakvu karijeru neću tim putem učiniti.[26]

(Krišom od mene, moj otac stupi u dogovaranje sa katihetom Vujinovićem. Jednog dana kaže mi otac, da bi ja morao, kad nemam kuda, da pođem u karlovačku bogosloviju, da će mi se zadržati ona Zelićeva stipendija i da ću u Karlovcima dobiti mjesto u Stratimirovićevom blagodjejaniju, a o tome svemu da mu je pisao katihet Vujinović, koji da me voli, i htio bi da mi pomogne. Na bogosloviju, i potome na sveštenički čin, u koji bi morao poslije bogoslovije stupiti, ja nikada nijesam ni pomislio; a klirikalna škola zadarska i njeni oni đaci učinili su mi bili, Bože mi oprosti, odvratnom bogosloviju. Čuvši sada ovo, što mi nuđaju, pomislim, šta ću ja naučiti u toj karlovačkoj bogosloviji, koja mi se predstavljala jednakom zadarskoj, a pomislim i to, da bi sada morao opet produžiti za tri godine onakav nevoljeni život, kakvog sam se tek oslobodio, i naći se sa karlovačkim blagodjejancima onako, kako sam se nalazio sa zadarskim seminaristima, a o žalosnoj hrani u Stratimirovićevom blagodjejaniju dosta sam već čuo bio govoriti. Pri tome, niko nije znao dotle da u meni uzbudi neku naklonost k svešteničkom činu. Našao sam se u nevolji šta da činim. Dugo sam se kolebao. Međutijem nastupio je već bio i početak nove školske godine, i ja još nijesam bio našao nikakva izlaza iz, trudnog mog položaja. Na posletku stegnem srce, i protivu svoje volje pođem u Karlovce.

Došao sam u Karlovce, kad je već počela bila 1863-64. školska godina. Episkop Knežević bio me je preporučio patrijarhu Samuilu Mašireviću, i ovaj, kad sam mu se predstavio, vrlo me je ljubazno primio i obećao mi svoju zaštitu, samo što je na tom obećanju poslije sve i ostalo. U prvo vrijeme nijesam se mogao nikako snaći u toj u svemu tuđinskoj za mene varoši, sa mojim italijanskim obrazovaniem i zapadnom kulturom. Kad sam poslije upoznao izbliže Karlovce i njegov život, vidio sam, da je to nešto sasvijem drugo od onoga, kako su mi tu varoš prikazivali episkop Knežević i katihet Vujinović, prije no što ću krenuti iz Zadra. Karlovci, taj oglašeni srpski Sion, bili su sve, samo ne Sion. O kakvom crkovnještvu nema tu ni traga. Patrijaršeski dvor sa patrijarhom i pridvornim kaluđerima naličio je više na dvor kakvog bogatog mađarskog spahije sa svjetskom raskoši i uživanjem, nego li na svešteno neko središte. Tu je čovjek mogao naći sve, samo ne ono što bi ga moglo religijozno hraniti i pobožno raspoložiti.

U bogosloviji našao sam za mene sasvijem novi svijet. Drugovi su mi bili uopće bivši loši đaci mađarskih ili hrvatskih gimnazija, koji su se sklonili u bogosloviju, ili što nijesu mogli uspjeti u drugim zavodima, ili koji su reflektovali na bogate parohije. O ozbiljnom učenju bogoslovskih nauka i o spremanju za sveštenički čin, niko nije ni mislio. Naučan skromno i umjereno živjeti, našao sam se među drugovima, koji su znali sve, samo nijesu znali šta je skromnost i umjerenost. Pijančenje i noćno lumpovanje, to je bilo glavno zanimanje karlovačkih bogoslova. Crkva i crkveno bogosluženje bilo je za njih predmet šale i sprdnje, i sjećam se da sam se zgražao, kad sam gledao neke bogoslove, kako parodiraju razne sveštene pjesme i u kakvo ruglo pretvaraju metanije uz post. Ja sam zamišljao ozbiljnu bogoslovsku školu, a našao sam u Karlovcima samo parodiju te škole. I prosta zadarska klirikalna škola bila je ozbiljnija od karlovačke bogoslovije. Profesori su bili pridvorni kaluđeri, kandidati za episkopske stolice, ali ni jedan, da bi se spremio bio specijalno za profesora bogoslovije i za neku određenu trupu bogoslovskih predmeta. Bili su profesori za nevolju, bez novčane nagrade, i vršili su profesorsku dužnost, jer je to propisivala dvorska uredba. Na satovima tobožnjih njihovih predavanja ja nijesam nikada čuo ni jednu riječ kakvog tumačenja. Došli bi u razred, i jedan bi đak pročitao iz jedne rukopisne knjige jedan odlomak dotične nauke, koji se morao za slijedeći sat nabubati na pamet, zatijem je neki ćak, koga bi profesor prozvao, izgovorio na pamet ono što je na pređašnjem satu bilo pročitano, i tijem bi svršavalo predavanje. Redovno je taj sat predavanja trajao 15 do 20 minuta. Dok sam ja bio u toj bogosloviji, profesori su bili: Georgije Vojnović, potonji episkop temišvarski, Teofan Živković, potonji episkop gornjokarlovački, German Anđelić, potonji patrijarh srpski, i Ilarijon Ruvarac, tada patrijaršeski arhiđakon,)[27] neki duže, neki kraće vremena. Upravitelj bogoslovije bio je patrijarh Samuilo Maširević. O školskim ferijama, pošto nijesam imao čim da put platim, bivao sam u manastirima, i to jedne godine u man. Gergeteku, a druge godine u man. Hopovu. U man. Gergeteku bio je tada neki jeromonah Nikodim Mrzić. Nikakvog se drugog jeromonaha ne sjećam iz onoga doba; a ovoga sam sjetio se poslije, kad sam postao vladika, i kad sam doznao da u Baljcima, pri onomašnjoj unijatskoj crkvi, služi kao unijatski sveštenik ovaj isti Nikodim Mrzić, nekadašnji pravoslavni fruškogorski kaluđer. Kada se ovaj kaluđer pounijatio, i kako je dopao u Baljke, nijesam mogao nikada doznati tačno.[28]

(Za bogosloviju ja nijesam imao nikakve volje već pri polasku iz Dalmacije. Stupio sam u karlovačku bogosloviju od puste nevolje, jer nijesam imao kuda drugo; a kad sam već prvih mjeseci pohađanja te škole vidio, kako je ona žalosna, kako profesori za nju ništa ne mare, niti se staraju da im đaci što nauče, i kako su opet užasno raskalašni sami đaci i nemarni za nauku, ozlovoljio sam se bio do krajnosti, i bio bi pobjegao iz Karlovaca ma kuda, samo da sam i najmanjih sredstava imao. Ali morao sam da trpim, i tešku sudbu svoju da oplakujem. Pri tome, živio sam i hranio se prežalosno. Sa onom malom stipendijom, što sam primao, morao sam da plaćam stan, da se odijevam i da podmirujem sve druge troškove, tako da nijesam imao gotovo nikada ni pare u džepu,)[29] a od kuće jedva da bi dobio svako dva mjeseca pet forinti.[30]

(U blagodjejaniju hrana je bila užasna i najnečistija: ono što je ostajalo i šta se nije moglo upotrebljavati ni za sluge u patrijaršeskom dvoru i u fruškogorskim manastirima, to se slalo u Karlovce za nesretne blagodjejance. I to sam morao ja da jedem, ili da skapam od gladi, jer nijesam imao čim da kupim što drugo za jelo. Toliko mi je žalosno bilo življenje, da sam često dolazio do dešperata.

U školu sam išao redovno, ali ne da što naučim, nego što sam morao kao blagodjejanac, jer bi me inače bili lišili i toga. Znao sam da dobro „nabubam" lekciju, koja je bila zadana, ali sam slabu hasnu od te lekcije imao, prvo stoga, što nijesam dobro razumijevao crkveno-slavenski jezik, na kojem su bile napisane lekcije, i drugo, što ni jedan profesor nije nikada htio da nam što rastumači. Ali zato, što sam znao dobro „nabubati" lekcije i izgovoriti je kao papagal, profesori su me držali za prvoga đaka od prvoga dana, kad sam stupio u tu školu, pa dok je nijesam svršio; a u samoj stvari od bogoslovije ja nijesam znao apsolutno ništa, pokraj svega toga što sam imao „odlično" u svima predmetima.)[31]

U Karlovcima proveo sam tri godine (jer je toliko trajao bogoslovski kurs) i dobio sam apsolutoriju u svima predmetima „odlično". A mogu po duši reći, da kad sam svršio Karlovačku bogosloviju, znao sam iz bogoslovskih nauka toliko isto, koliko i kad sam ušao u tu bogosloviju, dakle ništa. Dosljedno tome, nijesam imao ni tada nikakvog oduševljenja za bogoslovske nauke, kao ni prije, a još manje sam imao oduševljenja za sveštenički čin. A da sam imao kakvog oduševljenja za ovaj čin, to bi mi bila Karlovačka bogoslovija uništila, i onaj užasni indiferentizam prema tome činu i višeg i nižeg klira, i svjetovnog i monaškog sveštenstva u Karlovcima i u onim mjestima okolo Karlovaca kroz koja sam prolazio idući u gorepomenuta dva fruškogorska manastira. U Karlovcima sam za tri godine samo vegetirao, i nikada prežaliti neću što sam u taman proveo tri lijepe godine života moga.

U avgustu 1866. godine povratim se u Dalmaciju, kao svršeni bogoslov i dakle tobožnji kandidat za sveštenstvo; a bilo mi je tek 21 godina.[32] (Zaustavio sam se u Zadru da pohodim episkopa Kneževića i da mu izručim pozdrav patrijarha Samuila. U razgovoru reče mi, da sada, kad sam svršio bogosloviju, gledam da nađem curu i da se oženim, pa da će me zapopiti i dati mi jednu parohiju,)[33] ako se dobro sjećam, čini mi se u Otonu, seosku parohiju među najslabijima u eparhiji.[34]

(U dalmatinskoj eparhiji svi tadašnji parohijski sveštenici bili su svršeni đaci klirikalne škole zadarske bez srednješkolskog obrazovanja, i kad mi je episkop ponudio neku parohiju, meni se učinilo to poniženjem za mene, da ja sa lijepim atestatom ispita zrelosti iz gimnazije ne mogu dobiti ništa drugo, nego kakvu seosku parohiju, kao najobičniji đak klirikalne one škole. Zahvalim episkopu na njegovoj ponudi, kazavši mu, da sam ja odveć još mlad za ženidbu i za popovstvo. Oprostim se od episkopa, i pođem kući u Šibenik, da mislim o daljoj sudbi svojoj.

U Šibeniku počnu me nagovarati, da se primim učiteljstva u zakladnoj Bovanovoj školi. Ovo sam ja smatrao još većim poniženiem za sebe, nego da budem, kao što mi je nudio episkop Knežević, seoski pop. Ovo me strašno ozlovolji, a i uvrijedi moj ponos, na koji sam uvijek pazio, te me odluči, da nastojim sada ostvariti onu misao, koju sam začeo bio, kad sam svršio gimnaziju, a to je, da bi pošao da slušam filozofiju u jednom univerzitetu i spremio se za profesora gimnazije.)[35]

O svešteničkom činu zgražao sam se i da pomislim; toliko me ona ponuda ep. Kneževića ozlovoljila! Živjela je tada u Šibeniku baba mi po ocu, Jelena Milaš, koja je imala nešto prišteđenog novca i koja me je mnogo ljubila. Otkrijem joj jedan dan svoje srce, i ona se sažali, te me osokoli da pođem u Beč u univerzitet i da će me ona moći izdržavati za jedan semestar, samo da gledam dobiti za dalje školovanje kakvu stipendiju.[36]

(Pođem u Zadar da pokušam, ne bi li dobio kakvu državnu stipendiju. Nijesam uspio. Sreća me nanese da se upoznam sa poznatim srpskim književnikom, sudskim višim savjetnikom, dr Božidarom Petranovićem, koji je htio da ga informišem o kulturnom životu u Vojvodini. Zavolio me je taj gospodin, i ja mu otkrijem svoje srce i kažem mu, kako žudim za univerzitetskom naukom, ali kako ne mogu da dobijem nikakvu stipendiju. Smiluje se na mene taj dobri gospodin, i poslije podužeg razgovora reče mi, da će mi on pozajmiti 200 forinti, da mu ih vratim kad budem mogao, pa da tom svotom mogu poći u Beč i prehraniti se za neko vrijeme na univerzitetu, ali da moram odmah gledati da dobijem kakvu stipendiju za dalje izdržavanje, a međutijem da će me on preporučiti u Beču jednom svom poznaniku, bečkom bankaru Hadži-Ristiću. Presretan, poljubim mu iz blagodarnosti blagotvornu ruku, i poslije nekoliko dana ja krenem za Beč.

Stigao sam u Beč polovinom novembra 1866, i odmah se upišem na filozofski fakultet, i počnem sa oduševljenjem i najvećim marom slušati odnosna profesorska predavanja. Poteško mi je išlo u početku, jer nijesam dobro znao njemački jezik, koji je uopće za Dalmatince tuđ jezik, ali nabrzo svladam i tu poteškoću.)[37] (Preporukom prijatelja dobijem od bečkog ministarstva obećanje da će mi se početkom godine dati novčana pomoć, a poslije redovna stipendija. Međutijem nabrzo nađem jednu dobru repeticiju kod bečkog bankijera Hadži-Ristića, te sam mogao dosta prilično da živim. Bio sam tada miran i zadovoljan, i nijesam propustio nikada ni jedan sat profesorskih predavanja. Poslije žalosne karlovačke bogoslovije, koja me mogla zaglupiti, činilo mi se u univerzitetu da sam preporođen, kad sam slušao kako profesori predavaju, i ushićavao sam se, kako ću moći i ja jednom postati dobar profesor gimnazije. Moj udes valjda je htio da to ne bude tako, kako sam ja tada mislio.)[38]

O Božiću iste godine, poslije službe Božje, koju sam slušao u kapeli ruskog poslanstva i koju je služio tadašnji ruski prota Mihajil Rajevski, pođem da čestitam tom proti praznik. Poznavao sam ga od dva već mjeseca, jer sam ga dva puta posjetio, i bio sam mu, čini mi se, mnogo simpatičan, te Me pozove na ručak za drugi dan Božića, dan za mene sudbonosan! Primim sa zahvalnošću ponudu i sutradan budem na ručku kod Rajevskog. Znao je on još od prije, jer sam mu ja pričao, da sam svršio gimnaziju i bogosloviju, a i zašto nijesam htio da se u Dalmaciji zapopim nego sam došao u Bečki univerzitet. Poslije ručka počne mi on dokazivati, kako bi dobro bilo, kad imam one atestate, da ja pođem u jednu duhovnu akademiju u Rusiji, da tamo usavršim svoje bogoslovsko znanje (koje je on mislio da je kod mene u osnovi učvršćeno), te bi mogao s vremenom postati profesor u novom bogoslovskom zavodu u Zadru, za koji zavod on je znao da je carskim riješenjem utvrđen, i da se ima otvoriti kroz koju godinu, a za izdržavanje u akademiji da bi mi on izradio od Petrogradskog sinoda stipendiju. Ovo mi je Rajevski sa toliko ljubavi i interesa govorio, da sam ja ostao čisto zbunjen, i nijesam znao šta da mu u onaj čas odgovorim. Razumio je on moju zabunu, i reče mi da dođem opet k njemu na ručak na dan nove godine, i tada da mu saopštim šta sam odlučio, i hoću li da primim njegovu ponudu.

Sutradan na Stevanjdan, bio sam na ručku kod veletržca bečkog Hadži-Ristića, čiju sam ćer ja korepetirao. Ne znam kako se dogodilo, ili je možda prota Rajevski uputio ovoga gospodina, znam samo da za ručkom on je zapodjenuo razgovor o tome, kako bi dobra stvar bila, da ja pođem na dalje nauke u Rusiju, i kako bi ja povrativši se poslije iz Rusije mogao prenijeti među pravoslavne u ovoj monarhiji duh pravoslavne bogoslovske nauke, jer da danas kod nas vlada svugdje rimokatolički pravac. Slušao sam sve što taj gospodin govori o toj stvari, ali nijesam mu iskazao šta ja sam o tome mislim a nijesam mu ni mogao ništa reći, jer je stvar za mene mnogo ozbiljna bila, a došlo je sve ovo sasvijem iznenada, kad sam ja samo o tome i mislio da čim više se koristim naukom u Bečkom univerzitetu, kako bi ostvario tadašnji svoj ideal da postanem s vremenom profesor gimnazije.

Pravu sam muku mučio poslije toga dana i daljih šest dana, jer sam morao na novu godinu odgovoriti proti Rajevskom na to presudno za moj život budući pitanje. A ovaj prota kao da je fiksirao bio da me pošalje svakako u jednu rusku akademiju, jer o tome on je pisao valjda još prije ep. Kneževiću, s kojim je stajao odavna na prijateljskoj nozi. Ovo sam razumio iz jednog pisma, koje sam uoči nove godine dobio iz Zadra od katihete Nikole Vujnovića, u kojem mi pismu ovaj katihet kaže, kako bi želja ep. Kneževića bila, d a pođem u Rusiju radi usavršavanja u bogoslovskim naukama ja i sin toga katihete Ljubomir Vujnović, kako bi po povratku iz Rusije odmah mogli obojica postati profeoori u novoorganizovanom bogoslovskom zavodu u Zadru. Pismo ovo postavilo me je sada između Scile i Haribde, i svu noć između stare i nove godine nijesam okom trenuo, misleći uvijek na što da se odlučim. Pred zoru sam zaspao, i kad sam se probudio, sjećam se kao da je sada, odlučan sam već bio, da primim ponudu Rajevskoga. Kad sam poslije liturđije na novu godinu došao k proti da mu čestitam novu godinu, prva riječ koju mi je obratio, bila je: nu hoćete li u Rusiju, pa da mi postanete magistar bogoslovije? Kao pod nekim nadahnućem odgovorim odlučno da hoću, i proto me tada zagrli i izljubi, kao da sam mu rođeni sin bio. Za ručkom već gotovo se isključivo govorilo o Rusiji, i posebno o Kijevskoj duhovnoj akademiji, kuda me je proto namjeravao poslati. Ovu moju odluku saopštim u Zadar katiheti Vujnoviću, i izjavim mu moje radovanje, što ću sa njegovim sinom, Ljubomirom, zajedno se dalje školovati i ako Bog da zajedno zatijem služiti kao profesori u novoj zadarskoj bogosloviji. Ostao sam poslije toga u Beču još do Uskrsa 1867, produžavajući neprestano pohađati profesorska predavanja i pitajući se naukom, koju sam tu slušao, osobito po općoj istoriji i psihologiji, i pred Uskrs pođem u Dalmaciju, da se dogovorim sa Lj. Vujnovićem kada ćemo krenuti na put u Rusiju, jer međutijem proto Rajevski bio mi je već javio, da smo stipendije dobili i da će nam se te stipendije početi izdavati, čim se upišemo kao redovni slušaoci Kijevske akademije.

Kad sam došao u Dalmaciju, pođem u Kistanje da se upoznam sa novim svojim drugom Ljubomirom Vujnovićem, koji je tu bio tada učitelj pučke škole. Ovaj moj novi drug svršio je bio klirikalnu školu u Zadru pre koju godinu, a poslije privatno položio ispit zrelosti u Zadarskoj gimnaziji. Mislio je zapopiti se, a međutim primio je bio učiteljsko mjesto u Kistanjama, dok ne dođe vrijeme da stupi u sveštenički čin. Kad mu je izrađeno bilo da može poći u Rusiju, napustio je naravno misao o stupanju u taj čin, u koji poslije nikada ni stupio nije. Utanačimo u Kistanjama tada nas dvojica, da ćemo krenuti iz Dalmacije u julu mjesecu put Rusije; i ja se tada povratim kući u Šibenik k roditeljima. Ali od kuda sada novaca za put daleki u Rusiju? Roditelji ne mogu mi dati ništa, jer siromašni, a baba mi, Jelena, istrošila se bila za moje boravljenje u Beču, te mi je mogla svega sakupiti 50 forinti, a za put je trebalo 150 forinti. Pomognu mi tada šibenički pravoslavni stanovnici: Sava Omčikus, Nikola Miletić, Andrija Jović i Petar Kovačević. Hvala im, kažem i sad, jer teško bi mogao bio inače krenuti na put.[39]

(U utanačeno vrijeme krenem iz Šibenika u Zadar, da primim blagoslov od vladike Kneževića na put. Znajući da sam siromašan, daruje mi na put 25 forinti. Pohodio sam tada i savjetnika Božidara Petranovića, kome sam bio dužnik. Kad sam mu ispričao sve što se ticalo tog mog odlaska u Rusiju, pohvalio me je, što sam se na to odlučio, a za dug mi reče blagim osmijehom, da ću mu ga isplatiti, kad se vratim iz Rusije kao magistar bogoslovije i kao redovni profesor u novom zadarskom bogoslovskom zavodu. Zahvalio sam mu iz dubljine srca. Iz Zadra krenem tada sa Ljubomirom u Beč, da se predstavimo proti Rajevskom prije nego što produžimo putovanje. Primio nas je ljubazno, i dao nam svakome po 100 rubalja ruskih u ime putnoga troška. Za stipendiju reče nam, da će nam biti doznačena pri akademiji.

Krenemo iz Beča preko Lemberga, Brodi, Žitomir u Kijev. Od Beča do Lemberga putovali smo željeznicom bez ikakve zaprijeke; ali od Lemberga do Kijeva bilo je drukčije, jer nije bilo neposredne željezničke veze između ta dva mjesta. Radi toga iznajmimo naročita kola (furgon) koja će nas dovesti do Kijeva. Krenuli smo iz Lemberga u nedjelju jutra i stigli smo u Kijev u petak pred večer, poslije šest dana strašnoga mučenja. U podne svakoga dana, i opet u noći zaustavljali smo, da konji otpočinu... Izmoreni i satrveni stigosmo na posljetku 15. avgusta 1867. u Kijev. Trebalo nam je dva dana odmora, dok smo se mogli nešto oporaviti i prikazati se u akademiju. Prikažemo se rektoru akademije, arhimandritu Filaretu. Znao je već da moramo doći i ko smo, te nas odmah upiše kao redovne slušaoce akademije, i saopšti nam, da nam je određena svakome godišnja stipendija od 200 rubalja, a u akademijski internat ne možemo biti primljeni, jer da to nije predviđeno za inostrance u ustavu akademije. Radi takve stipendije dosta zlovoljni se rastanemo sa rektorom, osobito ja, jer nijesam mogao da pojmim, kako mogu za 16 rubalja i 66 kopjejki mjesečno da imam i hranu i da se prilično odijevam. Vujnoviću je bilo lakše, jer još u Zadru dobio je uvjerenje, da će mu ujak Todor Babić slati iz Petrograda, gdje je služio, mjesečnu novčanu pripomoć; ali meni je bilo teško, jer se nijesam nadao od nikuda kakve pomoći. Nastanio sam se sa Vujnovićem u jednu sobu, koju je on plaćao sam, a pri koncu mjeseca, kad nijesam više imao ni kopjejke u džepu, davao mi je Vujnović i hranu. Mučno mi je bilo ovako živjeti, te sam odmah počeo raditi da bi našao kakvo dijete da korepetiram i tijem da nešto zaslužim. Uspio sam u tome nabrzo, jer već u početku drugoga semestra dobio sam mjesto u kući jednog bogatog trgovca ruskog, koji je imao sina u gimnaziji, i toga momčića ja sam korepetirao u gimnazijskim naukama i bio mu domaći vaspitač. Zato sam imao u toj kući stan, hranu i sve ostalo, i uz to 10 rubalja mjesečno nagrade. Osim nastojanja o mome pitomcu, što su mi priznavali njegovi roditelji, ja sam se naskoro i sprijateljio sa roditeljima mu toliko, da sam u istoj kući ostao poslije sve dok nijesam svršio akademijski kurs i otputovao iz Kijeva. Materijalno mi je dakle dobro bilo. Vujnović je ostao sa mnom u Kijevu za prve dvije godine, i tada je prešao u petrogradsku akademiju, i živio je zajedno sa ujakom Babićem u Petrogradu.

Sa naukama sam bio vrlo dobro. Bivao sam uvijek na predavanjima, i činilo se biti na predavanjima u bečkom univerzitetu, jer su profesori akademije sa velikom ozbiljnošću uzimali i predavali odnosne svoje predmete. Ovo mi je mnogo prijalo, osobito počinjući od drugog semestra prve godine, kad sam već dobro poznavao ruski jezik. Tada tek počeo sam prvi put da shvatam bogoslovsku nauku uopće, i posebno crkveno pravo i crkvenu istoriju. Ova dva predmeta zavolio sam, i na iste sam osobitu pažnju obraćao kroz sve vrijeme dok sam bio u akademiji. Marljivo sam učio i često provodio vrijeme u akademijskoj biblioteci. Ovo su moji profesori vidjeli i znali, i zato su me rado gledali i pružali savjete pri pismenom mom razrađivanju kakvog naučnog pitanja.)[40]

(Poznavali su me kao dobrog latinistu, pa su mi često davali da im prevedem razne odlomke iz dotičnih latinskih knjiga, a što je njima trebalo pri njihovim naučnim bogoslovskim radnjama.)[41]

(Profesori su mi bili: arhim. Silvestar, Petar Laškarev, Petar Linicki, Dimitrije Pospjehov, Vasilije Pjevnicki, Jurje Podgurski, Aleksandar Voronov, Ivan Maleševeki, i drugi po raznim jezicima. Svi svjetovnjaci, osim arhim. Silvestra. Najviše su me pazili: Laškarev, Linicki i Mališevski, kod kojih sam često bivao u kući. Bivao sam često i kod profesora filozofije u kijevskom univerzitetu S. Gogockoga.

Kad sam bio u četvrtoj posljednjoj godini akademije napisao sam propisanu ustavom stručnu radnju, i to o nomokanonu patrijarha Fotija. Ocijenjena je bilakao odlična. U julu 1871. godine izdržao sam završni ispit akademije. Akademijski savjet na osnovu toga ispita i one stručne radnje priznao je da sam dostojan stepena magistra bogoslovije. Pošto se magistarski diplom mogao po ustavu dobiti samo na osnovu naučne disertacije, poslije svršenog akademijskog kursa, to sam ja poslije u Zadru ispisao tu disertaciju i poslao akademiji. Akademijski savjet ocijenio je tu disertaciju kao dobru, i tada sam dobio iz akademije svečani magistarski diplom, i ujedno zlatni magistarski krst, koji i danas još u svečanim prilikama sa ponosom nosim o vratu.

Za vrijeme moga boravljenja u Kijevu starao sam se da od prišteđenog novca nabavim ruskih naučnih knjiga čim više mogu, da bi ih sa sobom ponio u Dalmaciju, a koje bi mi služile poslije kao profesoru bogoslovije. Dosta sam takovih knjiga nabavio, koje i danas još krase moju privatnu biblioteku. U ovome mi je mnogo pomogao jedan bogati tadašnji kijevski trgovac iz Stare Srbije, Sima Igumanov, koji je neku osobitu simpatiju imao prema meni, i koji je sve moguće radio, da bi ja pošao za profesora i valjda za upravitelja prizrenske bogoslovije.)[42] (Spomenuo sam ovdje toga čovjeka iz zahvalnosti moje prema njemu.)[43]

Da sam mnogo šta naučio za sve one četiri godine u Kijevskoj akademiji, ne mogu to kazati. Neke opće samo pojmove o bogosloviji sam tu dobio, ali nikakvo solidno bogoslovsko obrazovanie. Jedina nauka s kojom sam se, čini mi se, nešto bolje upoznao, to je bilo crkveno pravo, kojemu sam ozbiljniju pažnju obraćao. Zašto sam tu nauku zavolio, ne znam ni sam, jer odnosni profesor (Laškarev) nije baš, činilo mi se, bio osobito oduševljen za svoju nauku, tako da ne mogu pripisati njegovom uplivu što sam crkveno pravo višim marom izučavao. Možda će to biti od toga, što se ta nauka više podudarala sa realističkim pravcem moje prirode.[44]

(Kijevska duhovna akademija koliko mi je pomogla za moje naučno obrazovanie, toliko opet nije me ni najmanje oduševila za sveštenički čin. Osim rektora (arhim. Filareta) i inspektora (arhim. Silvestra), svi ostali profesori su bili svjetovnjaci, koji su starali se samo da svoju nauku čim bolje prikažu đacima, ali da bi u tim đacima oni odgajili i sveštenički poziv, o tome nijesu oni ni najmanje pomišljali. Drugovi pak moji u akademiji, to su bili ljudi, koji su se spremali da postanu nastavnici u duhovnim seminarijama, a ti nastavnici opet bili su svjetovnjaci, a ne sveštenici, i dakle ni drugovi moji nijesu mislili na sveštenički čin. Sve ovo skupa nije moglo ni mene da raspoloži za taj čin, niti sam ja o njemu tada i pomišljao, a još manje osjećao neki poziv za taj čin, a bilo mi je 26 godina kad sam svršio akademiju.

Živeći u Kijevu i općeći neprestano samo sa profesorima počeo sam bio zaboravljati zašto i radi čega sam došao da slušam bogoslovska predavanja u akademiji. Namjera je bila i onih, koji su me nagovarali da pođem u akademiju, kao i moja, da se tu spremim za profesora u novoj zadarskoj bogosloviji. Ali kad sam vidio razliku između Dalmacije i Rusije i života koji me čeka u Dalmaciji, kao profesora, i života koji bi mogao imati u Rusiji, kao profesor, počeo sam bio smišljati, da izaberem bolji život i da postanem profesor u Rusiji. Kad sam ovu moju misao otkrio nekim mojim profesorima u Kijevu, oni mi je odobriše, uvažavajući moje srednješkolsko zapadno obrazovanie, i moje poznavanje klasičnih i nekoliko zapadnih jezika, i predstavljajući mi, kako bi ja vrlo lako mogao zauzeti kakvu katedru i u duhovnim akademijama ruskim. Ovo mi je godilo, i ja sam se počeo već bio ozbiljno za to spremati. Nagovarali su me da se ja spremim za katedru crkvenog prava, videći kako se ja mnogo interesujem tom naukom, a za takvu katedru na akademijama bilo je tada vrlo malo kandidata. Tada sam napisao opširnu kritiku na francusko djelo: Histoire du droit byzantin (I. Mortrevil). Ali kad sam ja najviše o tome mislio, dogodi se nesreća u mojoj porodici u Šibeniku. Umrije mi otac, ostavivši mi udovu mater sa dvije kćeri, moje sestre, u najvećem siromaštvu bez igdje ičega svoga, a mlađoj mi sestri tek šest godina. Ovo me potrese, jer sam vanredno ljubio svoju mater, kojoj mi se činila sveta dužnost da joj budem od pomoći u siromašnom životu. Pisma što sam od nje dobijao, u kojima je vapila za moj povratak duboko su me dirnula, i ja napustim misao da ostanem u Rusiji i odlučim, da čim svršim akademiju, odmah se povratim u Dalmaciju.

Čim sam položio posljednje ispite u akademiji, poslije nekoliko dana krenem iz Kijeva kući svojoj u Dalmaciju. Akademija mi je dala na put 50 rubalja, a ja sam imao prišteđenih preko 200 rubalja, tako da sam mogao ugodno putovati, kao što je i bilo. Na putu zaustavio sam se u Černovcima, da razgledam tamošnji bogoslovski zavod, za koji sam dobro slušao. Razgledao sam i to i drugo, ali nijesam našao, da bi to bilo išta bolje nego u Kijevu. Ali našao sam zato u svim crkvenim ustanovama zapadni duh, kao i kod sveštenstva, i svugdje samo njemštinu, tako da nijesam razumijevao, nalazim li se ja među pravoslavnim svijetom, ili negdje na zapadu. Pošao sam iz Černovica, požalivši što sam se tu i zaustavio,)[45] (ali s druge strane opet milo mi je bilo što sam vidio kakva je to pravoslavna eparhija, a što mi je poslije poslužilo da pišem protivu sjedinjenja dalmatinske crkve sa bukovinskom eparhijom, kad je Beč htio da se to sjedinjenje izvede.)[46]

(Iz Černovica pošao sam u Lemberg, da vidim i to znamenito mnogovjersko mjesto, koje računaju između najljepših gradova, i nekada pravoslavno mjesto. Od pravoslavnih u Lembergu izgubio se danas gotovo i trag, jer od blizu 200.000 stanovnika ima pravoslavnih tu tek nekoliko stotina sa jednom sirotnom crkvom. Upoznao sam se sa pravoslavnim sveštenikom u Lembergu, koji je ujedno i vojni sveštenik, i koji mi je pokazao dvorove rimokatoličkog, unijatskog i jermeno-katoličkog arcibiskupa sa njihovim veličanstvenim katedralama, između kojih je možda najljepša unijatska u vizantijskom stilu i na mjestu, koje dominira sav grad. Najprije Poljaci, pa Austrijanci potrudiše se da sve pravoslavne Lemberžane pounijate i time da ih otrgnu od pravoslavlja. Žalosnu mi je sliku predstavio onaj sveštenik o odnosu bukovinskog pravoslavnog episkopa prema pravoslavnima u Galiciji, koje kao da taj episkop hotimično ostavlja, da ih latine i unijate.

U Lembergu (Lavovu) ostao sam do sutradan pred veče, i tada krenem direktno u Beč)[47] (da pohodim protu Rajevskog. Primio me najljubaznije i radovao se, kad sam mu hvalio se, kako sam potpuno zadovoljan svim što sam u Kijevu doživio. Radovao se osobito, što sam svršio akademiju kao magistar, i obećao mi je da će mi pomoći u svemu, što bi mi ustrebalo. Posjetio sam u Beču i naimenovanog episkopa bokokotorskog Gerasima Petranovića,)[48] (koji je tu očekivao da se riješi pitanje o vremenu i mjestu njegove hirotonije. Ljuto mi se žalio na episkopa Kneževića, koji da je bio kriv tome odugovlačenju hirotonije. Stvar je bila u ovome. U Karlovcima, gdje su se dotle hirotonisali dalmatinski episkopi, bila je tada mitropolitska sedisvakancija i administrator mitropolije bio je pakrački episkop Nikanor Grujić. Ovaj episkop bio je u prijateljskim odnosima sa ep. Kneževićem, te nagovoren od ovoga, koji je htio da prkosi Petranoviću, nije htio da sa dva druga episkopa hirotoniše Petranovića, navodeći, da to može izvršiti samo mitropolit sa episkopima, a ne administrator mitropolije. Radi toga se i odugovlačila ona hirotonija, i na to mi se i žalio Petranović. Ovaj Kneževićev prkos bio je, na žalost, uzrok, da se poslije osnovala ona čudovištna mitropolija bukovinsko-dalmatinska, u kojoj episkopi ne razumije jedan drugoga, jer dalmatinski episkopi ne znaju rumunski, a mitropolit opet ne zna srpski, te zato i biva sve naopako u toj sretnoj mitropoliji.)[49]

(Čekao je Petranović još dugo, dok se nije ustanovila srpsko-rumunska mitropolija,)[50] (i tada ga je hirotonisao u Beču bukovinski novi mitropolit sa vladikom Kneževićem.)[51]

(Prvih dana avgusta stignem naposljetku u Zadar, gdje sam se zaustavio dva dana, da vidim i čujem šta misle sada sa mnom. Prije nekoliko dana stigao je bio iz Petrograda i Ljubomir Vujnović, koji je tamo svršio akademiju. Od njega doznam, da preustrojena bogoslovija u Zadru već radi od dvije godine, da u njoj predavaju prota Đorđe Nikolajević i iguman Lukijan Kundajica, zadarski konzistorijski presjednici, i da će biti učinjen predlog Vladi da budemo nas dvojica suplenti umjesto pomenutih. Ovo mi je isto rekao sutradan i episkop Knežević, kad sam mu se predstavio, ali mi reče i to, da se boji, da će naići kod Vlade na protivnost, jer da smo učili u Rusiji. Ovo mi je ponovio i katihet Vujnović, ali reče da on o tome već radi kod Vlade, i nada se uspjehu, jer je tadašnji zemaljski namjesnik baron Gavro Rodić dobar pravoslavni. Poslije toga krenem u Šibenik, da čekam šta će biti.

U Šibeniku me radosno dočeka moja dobra mater. Bila je s njom mlađa mi sestra Angelina, kojoj je tek bilo osam godina;)[52] (a starija sestra Jelena već se udala bila za jednoga koji je tada već sveštenik bio.)[53] (Živjela mi je mater sa mlađom ćerkom vrlo skromno i neprestano radeći za kućno izdržavanje. Utješio sam je, da će prijeći sa mnom u Zadar, ako me imenuju za profesora, da zajedno živimo, te da prestane raditi za drugoga da se prehrani. Ovo se zatijem i zbilo. Pazio sam je uvijek kao dobru i čestitu mater sve do smrti njezine. Umrla je u dubokoj starosti, u 84 godini života.)[54] Bio sam joj u sobi kad je umirala, i izdahnula je blagosiljajući me. Blažena joj bila uspomena i pokoj joj vječni!

U Šibeniku sam se većim dijelom bavio spremanjem predavanja, koja ću poslije držati kao profesor u zadarskoj bogosloviji, u koju su se sada primali samo apsolvirani gimnazisti. Imao sam da u toj bogosloviji predajem crkveno pravo, liturgiku s crkvenom arheologijom, humanistiku i pastirsko bogoslovlje, i za te sam nauke sada razrađivao predavanja. A morao sam sada pomisliti i da položim temelj svom budućem privatnom životu. Trebalo je da stupim u sveštenički čin, jer po općoj normi profesor u zadarskoj bogosloviji mora biti svešteno lice. Niko dotle nije znao, ni u Karlovcima ni u Kijevu, da me spremi za sveštenički čin, nego sam o tome sam pomislio, i ispitavši sebe učinilo mi se da ću moći ipak biti dobar sveštenik i da ću kadar biti odgovarati dužnostima sveštenika. Smislim i odlučim da se oženim, te da postanem svjetovni sveštenik. U Šibeniku je živjela kod svog ujaka, bogatog pravoslavnog Šibenčana, Andrije Jovića, njegova netjaka Sofija, ćer drniškog bogatog posrednika Petra (Cice) Miovića. Upoznam se sa ovom djevojkom i zavolimo se. Prije polaska moga u Zadar utanačismo, da ćemo se vjenčati, čim ona uredi sa ocem svoje porodičke odnose.

Krajem oktobra ja krenem iz Šibenika u Zadar da zauzmem mjesto za sada suplenta u bogosloviji, za koje sam mjesto dobio bio već u Šibeniku odnosni dekret imenovanja,[55] (sa datumom 17. novembra 1871.)[56] Mjesto ovo zauzmem početkom 1871/2. školske godine, zajedno sa Ljubomirom Vujnovićem, koji je svršio bio takođe Duhovnu akademiju u Petrogradu (kada je iz Kijeva prešao bio poslije svršene druge školske godine u Kijevu), i počnemo odmah svoja predavanja kao suplenti. Oba smo bili tada svjetovnjaci; i meni se osobito činilo neprilično da kao svjetovnjak predajem đacima, koji su kao klirici nosili haljine, i koji će sutra biti sveštenici. Ovo je meni izgledalo pravilno, da kao što su đaci kandidati sveštenstva, tako nastavnici tih svešteničkih kandidata moraju biti sveštenici, premda sam to sasvijem obratno u Rusiji vidio. Ali za vremena, dok se ne oženim, mislio sam da moram služiti još kao svjetovnjak. Ovaj svjetovnjački moj položaj izgledao mi je još nezgodnijim, kad sam morao u martu 1872. da primim i rekturu sjemeništnog internata, u kojem su se pitomci spremali za svoj budući sveštenički poziv; ali trebalo je tada da se nekim načinom primirim sa prilikama.[57]

(Učenika je u bogosloviji bilo vrlo malo, a nije još bogoslovija ni potpuna bila, jer se tada tek treći razred otvarao. Sami kontigent učenika iz Dalmacije i Boke Kotorske, obzirom na malobrojnost naroda, koji je sastavljao obe eparhije, za koje je bogoslovija ustanovlena bila, nije ni mogao biti velik. Ali to nije nimalo oslabilo ni moju, ni moga druga Vujnovića profesorsku revnost, jer smo dobro razumijevali, da je svaki početak težak. Nabrzo su poslije počeli dolaziti u našu bogosloviju mladići iz drugih srpskih krajeva, najprije iz Bosne i Hercegovine, a poslije iz Vojvodine, te je broj učenika prilično porastao bio, a uslijed toga i nastojanje naše, da nam predavanja budu čim bolja i potpunija po dotičnim predmetima. Raznio se bio glas da u zadarskoj bogosloviji predaju dva profesora, koji su se za to naročito spremali u Rusiji, i to je nabrzo podiglo ime toj bogosloviji, na koju su smatrali svi kao na dobri bogoslovski zavod. Ovo je pobudilo i mene i moga druga, da to dobro ime zavoda uzdržimo i čim jače podignemo. Mogu i danas otvoreno i po savjesti reći, da ni ja ni moj drug nijesmo žalili za to nikakva truda. Javio nam se malo poslije u pomoć novi drug, koji je takođe učio u Rusiji, potom starobečejski prota Jovan Borota, čovjek spreman i vanredno revnostan kao profesor. Počela je bila tada naša bogoslovija da izdaje i godišnji izvještaj o svome radu u dotičnoj školskoj godini, i u tome izvještaju svake je godine jedan ili drugi profesor objavljivao naučnu kakvu radnju, te je i time bogoslovija podržavala u svijetu mnijenje, da se u njoj ozbiljno i marljivo njeguje bogoslovska nauka. Nastojalo se i da zavodska biblioteka čim više se množi i nabavljaju dobra bogoslovska djela. Blagodareći glavnim načinom knjigama iz te biblioteke, ja sam mogao već prvih godina moje profesure razviti priličnu naučnu bogoslovsku djelatnost.)[58]

Vrijeme je prolazilo, i nikako da vjerenica moja sredi svoje odnose sa svojom porodicom i da je dakle mogu vjenčati. Međutijem carskom odlukom od 30. juna 1872. budem imenovan za stalnog profesora bogoslovije. Vrijeme je sada krajnje bilo da stupim u sveštenički čin, i radi toga o ferijama pođem u Šibenik k materi, da tu, gdje mi je ona moja vjerenica živjela uredim i dokončam s njom stvar o ženidbi. Radi iste stvari pođem i u Drniš k ocu joj; ali tu naiđem na takve poteškoće, da sam odmah razumio, da će šta povoljnoga biti od svega toga. Ostavim neka prođe još koje vrijeme, a u isto doba učinim da mi mater sa sestrom mi prijeđu iz Šibenika u Zadar, pa da u jednoj kući svi zajedno živimo.[59]

(Koncem prvog semestra moje prve godine profesorske službe, ponudi mi episkop Knežević mjesto rektora sjemeništa, u kojem je bilo nekoliko slušalaca bogoslovije, ali većinom su tu živjeli gimnazijalci, koji su se spremali za bogosloviju, od prvog i do posljednjeg gimnazijskog razreda. Između tadašnjih gimnazijalaca u sjemeništu bio je i potonji urednik „Srpskog Glasa" i narodni poslanik u dalmatinskom saboru, Sava Bjelanović. Dotle rektorsko je mjesto zauzimao iguman Lukijan Kundajica, koji je morao ispustiti to mjesto, jer po ustavu rektor je morao da bude jedan profesor bogoslovije. Zahvalim episkopu na ponudi, i nijesam htio da primi to mjesto, prvo stoga, što mi se činilo neumjesnim, da upravitelj jednog svešteničkog internata bude svjetovnjak, kao što sam ja tada bio, a drugo opet stoga, što sam morao da vodim ja račune sjemeništa, a za računske posle bio sam uvijek nevješt. Moj drug Vujnović, koji je tada još jedini bio, koji je mogao biti rektor, nije htio za to ni da čuje, i poslije dugog otezanja i da se ne stvaraju neprilike, ja budem moralno prisiljen da primim tu rekturu, ako i sa najvećom zlovoljom. Posao nadziratelja djece bio mi je užasno nesnosan i otimao mi je vrijeme da se bavim onim, za što sam se spremao, niti se podudarao sa mojim naučnim pozivom. Još nesnosnije mi je bilo baratati sa tuđim novcem, a nijesam znao da sastavljam račune, kako se to zahtjevalo. Za ovo posljednje pomagao mi je u početku bivši rektor Kundajica, koji mi je koncem svakog semestra priređivao račune, a poslije mi je to činio redovno jedan računarski činovnik sa Namjesništva. Ovu rektorsku moju muku morao sam poslije da za nekoliko godina mučim, ali uvijek na silu i zlovoljno, i jer nije bilo profesora kaluđera, koji bi me zamijenio, a episkop Knežević nije htio ni da čuje, da bi mogao biti rektor koji profesor svjetovni sveštenik, kakvih je poslije bilo.)[60]

(Sa suplentskom platom teško mi je bilo u početku živjeti, jer je iznosila svega okolo 50 forinti mjesečno, i zato smo ja i moj drug Vujnović neprestano molili da bi postali pravi profesori, jer bi bar tada imali mjesečno 70 forinti (a normalna je plata pravog profesora bila tada od 840 forinti godišnje). Ali tu je i zapelo. Zapelo je kod Vlade, jer smo nas dvojica učili u Rusiji, i dakle po tome ne dosta pouzdani Austrijanci. Vladika Knežević mnogo se za naše pitanje zauzimao i mnoga razjašnjavanja morao da daje Vladi. Založio se bio za našu stvar i sam tadašnji namjesnik dalmatinski baron Rodić kod ministarstva u Beču, i tek poslije dugog dopisivanja, na posljetku u julu 1872. imenuju mene i Vujnovića za stalne profesore. Držali su nas poslije uvijek na oku, i pazilo se na našu korespondenciju, koju smo vodili sa pojedinim našim akademijskim drugovima u Rusiji. Meni se zamjeralo čak i to, što sam naređivao u Rusiji razne bogoslovske knjige i primao ruske bogoslovske časopise. Za vrijeme namjesnikovanja barona Stevana Jovanovića, pošto je već prije moj drug Vujnović bio pensionovan, dalmatinsko Namjesništvo potražilo je od vladike Kneževića moj „curriculum vitae" i zapitan je bio, da li je u državnom interesu, da ja ostanem i dalje u profesorskoj službi, obzirom na moj odgoj u Rusiji i na moju korespondenciju sa raznim Rusima, osobito sa generalom Kurjejevim i sa protoprezviterom Janiševim. Vladika Knežević postupio je tada kao otac mi. Dao je meni da napišem odgovor, koji je baronu Jovanoviću moglo samo na pouku da posluži.)[61]

(Druge godine moje profesorske službe stupio sam prvi put na polje javnoga rada.U početku 1873. godine javljeno je bilo episkopu Kneževiću, da je dalmatinska eparhija odcjepljena bila od Karlovačke mitropolije i potčinjena novoustanovljenoj tada Bukovinskoj mitropoliji. Ovo je učinjeno bilo, a da Knežević o tome nije ništa znao, te on odluči protestovati. Pozove mene k sebi i povjeri mi da napišem protest, koji će on podnijeti Bečkoj Vladi. Važna poruka, koju sam ja smatrao za sebe osobito časnom. Rado primim tu poruku i prionem odmah na posao. Radio sam nekoliko nedjelja, i početkom marta donio sam episkopu već gotovu radnju. Dopala mu se i odmah je dade prepisivati, te pošalje u Beč; ujedno prijepis te radnje, odnosno protesta, pošalje u Karlovce administratoru patrijaršije, pakračkom episkopu Nikanoru Grujiću, koji u odnosnom pismu episkopu Kneževiću pohvali njegov postupak, isto i tekst samoga protesta. Pismo Grujićevo dao je episkop i meni da ga pročitam. Pitanje ovo o potčinjenju Dalmacije dalekoj inoplemenoj Bukovini izazvalo je bilo veliko negodovanje kod svih pravoslavnih Dalmatinaca, a mene je ono osobito interesovalo, jer sam ja za episkopa Kneževića sastavljao svu komplikovanu i dugu njegovu korespondenciju sa Vladom. Znalo se u javnosti da ja to radim, te me počeše sa svih strana pobuđivati, da bi ja napisao i objavio štampom taj događaj, da bi se mogao narod i sveštenstvo orijentovati o stvari. Odazovem se toj općoj želji pravoslavnih Dalmatinaca, i uzevši za podlogu onaj protest episkopa Kneževića, napišem na brzu ruku, jer je napetost bila velika, jednu knjižicu, koju odmah i naštampam u Zadru sa naslovom: „Istorijsko-kanonički pogled na ustanovljenje nove srpsko-rumunske mitropolije". Knjiga ova bila je kod Srba dobro primljena i pohvaljena smjelost njenog autora. Vlada joj je zamjerila, ali u javnosti našla je za mudro ništa ne kazati protivu nje. Ovo je bila prva moja naučna radnja, koja je izašla u zasebnoj knjizi, a koja me je osokolila da se poslije, gotovo bez prestanka, pa i do današnjega dana bavim naučnim pitanjem u javnosti.)[62]

(Nastupila je 1873. godina, znamenita u mojem životu. Morao sam se već odlučiti, šta da bude sa mojim privatnim životom, a bio sam već stalni profesor bogoslovije. Na ovo me osobito često nukao vladika Knežević, kome su mnogi, a i namjesnik Rodić zamjerao, što je jedan svjetovnjak rektor sjemeništa budućih sveštenika. Rektor sam morao da ostanem, jer nije bilo drugoga za to mjesto, te sam morao ili da se zapopim, ili da se zakaluđerim.)[63]

Pisanje onog mog protesta, sastavljanje i štampanje ove moje knjige toliko me zauzelo bilo u toj (1873.) godini, da sam ja gotovo i zaboravio bio da imam u Šibeniku vjerenicu i da se imam ženiti, kako bi mogao tada zapopiti se. U jesen pišem u Drniš djevojčinom ocu da mi javi je li uredio sa svojom ćeri odnosna pitanja, jer da ja ne namjeravam više odugovlačiti ovu stvar. Taj mi je gospodin tada odgovorio na takav način, da sam ja istog časa, kad sam pročitao njegovo pismo, odlučio presjeći svaki dalji odnos s njim i njegovom ćeri. Nastojalo se poslije i iz Drniša i iz Šibenika odvratiti me od te odluke; ali ja sam ostao nepomičan. Malo vremena poslije riješim zakaluđeriti se, i to svečano objavim na Nikoljdan ep. Kneževiću.[64] (Obraduje to vladiku i uputi me da pođem u manastir Krku i da tu primim čin, pa da će me o Božiću ođakoniti. Spremao sam se da pođem u Krku, ali mi tadašnji arhimandrit krčki Jerotej Kovačević, koji me nije volio, ne znam zašto, počeo stavljati razne smetnje, i to stoga, kako mi kazivahu, da me odbije od kaluđerstva, kako mu ne bi s vremenom činio konkurenciju kao kaluđer, kad bi se imao postavljati novi dalmatinski vladika. Izaberem zato manastir Dragović, čije me bratstvo odmah primi. Na Badnji dan izvrši u Zadru u crkvi sv. Ilije nada mnom obred odjejanija rasi arhimandrit Čurlić, nazvavši me Nikodim, umjesto mog dotadašnjeg imena Nikola, a sutradan na Božić vladika Knežević rukopoloži me za đakona,)[65] a na Bogojavljenje već odlikuje me crvenim pojasom, a o Uskrsu protođakonstvom.[66]

(Ozbiljno sam uzeo rektorsku službu, i dugo sam se mučio dok sam uredio zavod po obrascu boljih sličnih zavoda. Glavni obrazac bio mi je zavod u Černovcima, koji sam posebno proučio, zadržavši se, na povratku iz Kijeva, pet dana u Černovcima. Morao sam se boriti sa raznim predrasudama bivše klirikalne škole zadarske, ali sam ipak uspio u zadatku, i položio sam čvrst temelj ustrojstvu i bogoslovskog zavoda i skopčanoga s njim internata (sjemeništa), onom ustrojstvu, koje se zatijem uvijek i zadržalo.

Da sam mnogo i mnogo, odmah iz samoga početka moje profesorske službe, radio o nauci, osobito o predmetima koje sam đacima predavao, o tome ne treba ni govoriti. Kijevska akademija učinila je da zavolim bogoslovsku nauku, i ta ljubav k nauci uvijek je samo jačom postajala. Dokazuju to moje štampane radnje, koje su u dodatku ovim bilješkama privedene u hronološkom popisu.)[67]

Nazvao sam gore znamenitom za sebe 1873. godinu, i to stoga što sam riješio veliko pitanje mog budućeg života, postavši sveštenikom, i što sam te godine učinio prvi pokušaj na književnom crkvenom polju. Sada sam miran bio, i mogao sam se slobodno i spokojno baviti profesurom u bogosloviji, a u slobodno vrijeme baviti se i knjigom i pisati što za javnost. Imao sam priličan već broj naučnih knjiga, a sada sam počeo nabavljati i drugih, i to nijesam propustio da činim sve do današnjega dana, ne žaleći nikada novaca za dobre knjige. Čitao sam te knjige mnogo, i težio sam da iz njih dopunim ono bogoslovskog općeg znanja, što sam u akademiji dobio. Osobitu sam pažnju obraćao na pravničku uopće i crkveno-pravničku napose literaturu, da bi što više znanja dobio po toj struci. Znao sam ostati sa knjigom u ruci i olovkom za bilježenje do dva i tri sata po ponoći. Po prirodi sam mnogo radišan i trudu na knjizi ja takoreći ne poznajem granica. A ovo je sigurno uzrok, što sam uvijek fizički slab bio, i nikada nijesam mogao da ojačam u tijelu; premda ovome je mnogo doprinijela i razdražljiva narav moja, koja čini da se žestim i ljutim i za najmanju stvar, a već ljudska zloba i ljudska zavist znala je činiti, da mi se moja urođena razdraženost samo uvijek množi.

Kad je u nekoliko skinuto bilo sa dnevnoga reda pitanje ono o potčinjenju dalmatinske crkve Bukovini, kojim sam se morao mnogo baviti, zainteresovalo me je u 1874. godini starokatoličko pitanje u Njemačkoj, koje je važno tada bilo postalo za mene, jer se ticalo da se ti starokatolici združe sa pravoslavnom crkvom; važno za mene pitanje, jer sam odgojio bio već dotle u sebi veliku odanost prema pravoslavnoj vjeri i crkvi, imao sam duboko uvjerenje da je ta vjera jedina između ostalih hrišćanskih konfesija, koja je najčistije sačuvala Hristovu nauku, a znao sam i to, koliko je pravoslavna crkva morala kroz vijekove da pretrpi od Latina, i koliko i danas ona od njih trpi osobito u Austriji, gdje otvoreno i bez zazora na nju neprestano napadaju i na sve one, koji joj pripadaju. Odanost tu moju prema pravoslavnoj vjeri i crkvi pothranjivala je divlja intolerancija dalmatinskog rimokatoličkog sveštenstva naspram pravoslavnih, i ista intolerancija izazvala je kod mene gotovost da svaki čas stanem na odbranu pravoslavlja, a i da Latinima povratim milo za drago, kad mi se god zgoda pružila. Sada u starokatoličkom pokretu ja sam vidio, da se starokatolici obraćaju i pravoslavnim bogoslovima, a da bi se složili u vjeri i zajednički radili protivu Rima i njegovih neprestanih pokušaja prozelitizma, te sam zato živo se zainteresovao za taj starokatolički pokret; a ovo tijem više, što sam još u Kijevu kao slušalac akademije počeo bio marljivo pratiti rad vatikanskoga sabora, koji će proglasiti dogmat o papinoj nepogrješivosti, a koji dogmat je i izazvao starokatolički pokret. Pratio sam marljivo sve što glava toga pokreta, Delinger, radi i kako sprema za slijedeću godinu konferenciju jednu u Bonu, na koju imaju biti pozvani i pravoslavni bogoslovi, i na kojoj bi se imao utanačiti, kako bi se izvelo vjersko sjedinjenje između starokatolika, anglikanaca i pravoslavnih. Stupio sam bio tada u neposrednu korespondenciju sa Overbekom u Cambridgetown, koji je primio bio pravoslavnu vjeru i štampao nekoliko knjiga o sjedinjenju anglikanske crkve sa pravoslavnom; tako isto i sa protojerejem Janiševim, rektorom petrogradske duhovne akademije, za kojega čitao sam bio u periodičnim časopisima, da se živo zauzimao za starokatoličko pitanje. Ova dvojica, Overbek i Janišev, ljubazno se odazvaše mojim pismima, i kad sam doznao, da će se u avgustu dojduće godine sastati u Bonu ona konferencija, odlučim da i ja tamo pođem, a međutijem počeo sam bio izučavati ona pitanja, koja će se na konferenciji raspravljati, a o čemu me je Overbek podrobno svojim pismima izvještavao.

U aprilu slijedeće (1875.) godine došao je u Dalmaciju car Franc Josif I da je pohodi. U lučimo ovu priliku nas tri tadašnja profesora (ja, Vujnović i Jovan Borota) da potražimo na audijenciji kod Cara da bi nam se povisila profesorska plata od 840 forinti godišnje, koju smo tada primali i s kojom se nije moglo prema položaju svom živjeti. Budemo na audijenciji kod Cara ja i Borota, i rezultatom je toga bilo, da su nam poslije nekoliko mjeseci povisili plate.

Početkom avgusta 1875. godine pođem iz Zadra u Bon na onu konferenciju za sjedinjenje crkava. Putovao sam na Trst, Beč, Minhen, u kojim sam se mjestima zaustavio po dva dana, a u Štutgartu, Štrasburgu i Frankfurtu po jedan dan, prije nego što ću doći u Bon. U Beču sam iz novina doznao da je tu neki arhimandrit Sava iz Srbije na putu u Bon. Htio sam ga naći, pa da zajedno putujemo. Ne znajući gdje stanuje, pođem u gostionicu „Zum goldenen Lamm" da raspitam tu koga od svite kneza Srbije Milana, koji je tada boravio u Beču, neće li mi znati da kažu, gdje bi našao onog arhimandrita; ali rekoše mi da je jutros (5. avgusta po zapadnom kalendaru) otputovao iz Beča. Sutradan pođem opet u onu gostionicu da upoznam dr Vladana Đorđevića, koji je bio u kneževoj sviti, i za kojega sam znao, kao za urednika valjevskog književnog časopisa „Otadžbina", koju sam u Zadru primao i marljivo čitao. Zatekao sam u gostionici Vladana, i s njim sam proveo jedan dobar sat vremena u razgovoru, najviše o političkim prilikama u Srbiji, što nije me baš tako mnogo zanimalo. Proizveo je na mene ovaj gospodin najljepši utisak, i zamolio me da mu pišem iz Dalmacije u Biograd.

U Bon sam stigao uoči dana kad će prvi sastanak konferencije biti. Odmah sam potražio i našao Overbeka, od kojega sam želio da budem obavješten o licima, koja su na konferenciju došla i o tome kako će se raditi. Primi me ovaj čestiti gospodin sa usklikom: „Evo nam druga iz otadžbine sv. Jeronima". Informisao me je potanko o svemu što mi je trebalo, i bio mi je nerazlučni drug za sve vrijeme što sam proveo u Bonu. Doznao sam da nas pravoslavnih, koji ćemo učestvovati u konferencijama, ima 22, i to: arhiepiskop Likurgos od Sire i Tenosa; iz Rumunske episkop Melhisedek izmailski i umirovljeni episkop Genadije; arhimandrit Vrienios, arhimandrit Anastasijades i đakon Vafidis iz Carigrada; arhimandrit Sava iz Biograda; iz Petrograda: protojerej Janišev, profesor Osinin, državni savjetnik Filipov i pukovnik Kirjejev; iz Moskve državni tajnik Sukotin; iz Atine profesor Damalas i profesor Rosis; iz Kijeva profesor Modestov; iz Visbadena protojerej Tačalov; iz Maćedonije rektor seminarije Marulis; profesor Evtahijas iz Grčke; profesor Jovanović iz Rumunske; Overbek iz Cambidgetowna; baron Cvirlaji iz Geisenheim (ova dvojica od malo godina tek pređoše u pravoslavnu vjeru), i ja iz Dalmacije. Doznao sam tako isto, da glavno pitanje, o kojem će se raspravljati na konferencijama, to je pitanje „o ishođenju Duha Sv.".

Svega je bilo 99 učesnika na konferencijama, i to: njemačkih starokatolika 18, protestanata iz Njemačke 7, iz Engleske 44, sve anglikanci, iz Amerike 7, iz Francuske 1, i nas 22 pravoslavna. Od starokatolika glavni su bili: episkop Reinkens, prof. Dölinger, prof. Knoodt, prof. Langen, prof. Reusc i paroh Herzog. Predsjednik u konferencijama bio je uvijek Delinger, a predsjednik na našim sastancima pred konferencijama bio je arhiepiskop Likurgos.

Na javnim konferencijama govorili su od pravoslavnih samo oni, koje bi mi na sastanku odredili; a na našim sastancima mnogo sam i ja govorio, jer pitanje „o ishođenju Duha Svetoga" po pravoslavnom učenju dobro sam poznavao iz knjige arhiep. Inokentija „Obličiteljnoje bogoslovie", koju sam valjda svu napamet znao. Sjećam se, da se čak na mene na jednom sastanku malo i naljutio arhiep. Likurgos, kad sam ja neprestano navodio Inokentijevu knjigu (koju sam sa sobom bio ponio iz Zadra), i kad nijesam nikako htio da mi pravoslavii usvojimo ono Damaskinovo, da Duh Sveti ishodi od Oca kroz Sina. Svi ostali članovi našeg sastanka bili su da se to usvoji, i naravno ja sam morao pokoriti se većini.

Poslije dugih govora i prepiraka, na posljetku na četvrtoj svečanoj konferenciji 16. avgusta bili su usvojeni od starokatolika, anglikanaca i ono nekoliko protestanata slijedeći utanačeni na našem sastanku tezisi o ishođenju Duha Svetoga:

1. Mi svi primamo ona dogmatička opredjeljenja, koja su utvrđena starom nerazdjeljenom crkvom.
2. Mi svi saglasni smo u tome, da dodatak Filioque u simvolu nije izvršen na pravilni crkveni način.
3. Mi svi primamo ono učenje o ishođenju Duha Svetoga, kako je ono izloženo u spisima sv. otaca nerazdjeljene crkve.
4. Mi svi odbacujemo učenje, po kojem bi se imala primati i priznavati u Sv. Trojici dva početka.

Posebno pak, mi svi primamo učenje sv. Jovana Damaskina, kako je to učenje izraženo u slijedećim tačkama, u smislu učenja stare nerazdjeljene crkve:

a) Sv. Duh ishodi od Oca, kao iz početka, uzroka i izvora božanstva.
b) Sv. Duh ne ishodi od Sina, jer je u božanstvu samo jedan početak i jedan uzrok, iz kojeg je sve što je u božanstvu.
v) Sv. Duh ishodi od Oca kroz Sina.
g) Sv. Duh je slika Sina, slika Oca, ishodeći od Oca i počivajući u Sinu.
d) Sv. Duh predstavlja posredovanje između Oca i Sina i kroz Sina je sjedinjenje sa Ocem...[68]

(Zadatak je konferencije bio, da bi se našao način, kako bi se sjedinili sa pravoslavnom crkvom starokatolici i anglikanci, a eventualno i protestanti raznih konfesija. Ja sam živo pratio tok raspravljanja o pojedinim pitanjima dogmatičkim, u kojima se današnja hrišćanska vjeroispovjedanja razlikuju, a nekoliko puta sam uzimao riječ u tim raspravama i dokazivao pravilnost učenja pravoslavne crkve i kako ona ne smije ni pod koji način u ničemu odstupiti od dogmatičkih opredjeljenja vaseljenskih sabora nerazdjeljene crkve. Odobravali su i starokatolici i anlikanci moja razlaganja, ali su ostajali ipak nepomični u svojim vjerskim učenjima. Jedino gdje smo svi složni bili, to je u pitanju o primatu rimskog pape, koji su primat jurisdikcije svi poricali. Opći utisak za mene od svega onoga što se govorilo i raspravljalo na konferenciji je bio, da od svega ovog pokušaja sjedinjenja starokatolika i anglikanaca neće biti ništa, ili bar vrlo kasno. Na ovoj bonskoj konferenciji upoznao sam se izbliže sa mnogim odličnim bogoslovima iz Rusije, Carigrada i Atine, a i sa mnogim starokatoličkim i anglikanskim bogoslovima. Zadržao sam poslije to poznanstvo kroz pisma sa Delingerom, Rajnkengom, Overbekom, Latenom, Vrijenijosom, Damalasom, Zasisem, Janiševim i Kirjejevskim.)[69]

Ove (1875.) godine stupio sam u korespondenciju sa dva universitetska profesora: profesorom dr Josef Zhishman iz Beča i dr Lukom Marjanovićem iz Zagreba, oba profesori crkvenoga prava. Ovaj posljednji obratio mi se pismom pomoći, da ga uputim po čemu i po kakvim pomoćnim knjigama ja predajem crkveno pravo u zadarskom bogoslovskom zavodu. Dugo je godina trajala moja korespondencija sa ovim profesorom, Marjanovićem, koji je desetak godina kašnje bio jedan od prvih, koji me je pobudio da napišem i izdam svoje „Crkveno pravo". Ovaj gospodin mnogo se zauzimao za raspačavanje mojih raznih radnja po crkvenom pravu, i on je tako ljubazan bio uputiti me kako ću dobiti razna zakonska naređenja, koja se tiču crkve u Hrvatskoj.

Ali najdragocjenija je za mene bila korespondencija sa profesorom Čižmanom, s kojim sam se poslije u Beču nekoliko puta sastajao i s njim sklopio iskreno prijateljstvo. Pri svima mojim radnjama po crkvenom pravu uvijek sam se ja obraćao njemu za savjet i podnašao mu na odobrenje plan svake radnje koju sam htio izdati. Štedar mi je uvijek bio u pružanju dobrih njegovih savjeta i upućivanju na izvore crkvenog prava, koje ja slučajno nijesam poznavao. Ali on se i meni obraćao za savjet, kad je trebalo da šta izradi za Vladu, a po pitanjima naše crkve. Tako je bilo, kad je morao iskazati svoje suđenje o nacrtu konzistorijskog poslanika za Sarajevo, u koji nacrt tadašnji sarajevski mitropolit Kosanović (1883.) stavio je bio da se priznaje i „pravo patronata" u sarajevskoj eparhiji. Isto tako Čižman mi se obraćao za podatke, kad je sastavljao nacrt sinodskog ustava bukovinsko-dalmatinske mitropolije. Kad sam poslije bio s njim u Beču pravdao mi se, zašto nije mogao usvojiti moj predlog, da u sinodski ustav uđe, da Vlada mora saslušati članove sinoda prije nego što predloži Caru radi imenovania novog arhijereja na upražnjenu katedru. Dodao mi je uostalom tada, da je baš po mojem predlogu usvojio i Caru podnio na odobrenje ono, da sinodski zaključci, koji nijesu karaktera administrativnog izvršni su po sebi, bez potrebe da ih Car potvrđuje. Sa Čižmanom ostao sam u tijesnim prijateljskim odnosima sve do njegove smrti; i mnoga njegova dragocjena pisma, što mi je pisao, čuvam ih danas kao svetinju.

Svršio sam ovu za mene važnu 1875. godinu tijem što me je na Božić episkop Knežević rukopoložio u zadarskoj crkvi sv. Ilije za jeromonaha, i to na moju izričnu o tome molbu.

Slijedeće tri godine proveo sam bez ikakvog važnijeg događaja, učeći većim dijelom za sebe i dopunjujući one osnove znanja po crkvenom pravu, kojima sam u akademiji položio temelj. Morao sam mnogo učiti i to glavnim načinom zapadnu stručnu literaturu, koja mi je malo dotle poznata bila, jer sve što sam do toga doba znao, znao sam samo po ruskim knjigama. Tada sam počeo pisati i izdavati tumačenja kanona pravoslavne crkve, koja su učinila da mi je poslije Černovicki univerzitet darovao titul počasnog doktora bogoslovije.

Nastupila je i 1879. godina, za mene burna godina. Sasvijem protivu moje volje upleli su me bili moji prijatelji i u srpske političke poslove na Primorju, a najviše moj drug u bogosloviji prof. Vujnović, koji je sav samo politikom i živio. Još od 1874. godine počeo sam se bio i ja tim poslovima interesovati, i kroz dalje godine pomagao sam koliko sam mogao pomenutom svojem drugu u tome, ali nikada ne zaboravljajući svoj glavni poziv. Prema živoj i vatrenoj naravi svojoj ulazio sam ja u te poslove po kad kad sa dosta žestine. Od više godina dalmatinski su Hrvati počeli bili neprijateljski se odnositi naspram dalmatinskih Srba, koji su im dali života i pomogli da se osnuje „Narodna stranka", i ti Hrvati su do toga došli bili da poriču dalmat. Srbima njihovu nacionalnu individualnost. Prof. Vujnović, dr Lazo Tomanović i pojedini drugi odlučiše sakupiti u jednoj misli sve primorske Srbe i energično raditi da se osnuje samostalna politička srpska stranka na Primorju. U tome htjeli su da im i ja pomažem, i ja im se nijesam opro. Počelo se sastancima u glavnim primorskim i zagorskim mjestima, gdje je većina Srba bila, a takođe i sa člancima u raznim srpskim političkim listovima. Ustali su protivu našeg tog pokreta hrvatski listovi, a na čelu im zadarski „Narodni list". Uz Hrvate stao je tada i srpski protojerej Jovan Sundečić, koji nas je napao u jednom članku u „Nar. listu", insinuirajući, što su dva profesora pravoslavne bogoslovije u tom pokretu, kao da mi hoćemo da osnujemo „crkveno-srpsku stranku" u Dalmaciji.[70] (Poslije ovog Sundečićevog članka, ustali su protivu mene ne samo dalmatinski Hrvati, nego i mnogi dalmatinski Srbi, jer kao da ja tijem podrivam srpsko-hrvatsku slogu. Protivu ove sloge ja nijesam nikada bio, nego sam ustajao protivu onih dalmatinskih Hrvata, koji su poricali Srbima u Dalmaciji njihovu nacionalnu individualnost. Obranu ove svoje misli ja sam u to vrijeme ispisao i štampao u novosadskoj „Zastavi" i u cetinskom „Glasu Crnogoraca" nekoliko političkih članaka. Glavni su ovo:

1) Crkveno-srpska stranka u Dalmaciji,
2) Srpski zastupnici na dalmatinskom saboru,
3) Pogled na najnovije političke događaje u Dalmaciji,
4) Uzroci i težnje srpskog pokreta u Dalmaciji,
5) Srpski starosjedioci u Dalmaciji,
6) Nebratsko postupanje Hrvata prema Srbima u Dalmaciji,
7) Srbi u Dalmaciji nijesu „na vrbi svirala", kao što bi to htio don Miho (Pavlinović) i
8) Da kažemo otvoreno šta hoćemo mi Srbi u Dalmaciji.

Svi ovi članci bili su oštro napisani, onako kako je to odgovaralo mom sanguističkom temperamentu, i izazvali su, kao što je prirodno bilo, oštre napadaje na mene u hrvatskoj političkoj štampi, i stvorili mi mnogo neprijatelja među Hrvatima u Dalmaciji, i tako isto i među mnogim dalmatinskim Srbima koji se nijesu mogli osloboditi staroga prijateljstva sa hrvatskim političkim vođama. Kad sam se ja poslije povukao sa političkoga polja, Hrvati su zaboravili moju političku polemiku sa njima, ali nijesu zaboravili dalmatinski neki Srbi, što sam ih javno osuđivao za njihov slabi srpski patriotizam, i pritajeno u neka vremena, bili su prema meni poslije uvijek neprijateljski raspoloženi, tako da, čim bi im se ukazala prilika, oni su neprijateljski protivu mene i radili. Ovo moje isticanje u politici u odbranu srpstva izazvalo je zavidnost i kod nekih viđenijih pravoslavnih sveštenika u Dalmaciji, misleći da im ja tijem potkopavam njihovu popularnost u Dalmaciji i sveštenstvu, te da im tijem mogu tobože ja škoditi u njihovoj jerarhijskoj karijeri. Ovo je bio povod što su se ti sveštenici složili sa onim nezadovoljnim sa mnom dalmatinskim Srbima, i zajedno s njima poslije postupali neprijateljski protivu mene. Vidio sam ja ovo i razumio još tada, i ovo me je mnogo ozlovoljilo, te sam od jedan put prekinuo sve sa politikom i počeo se opet baviti svojom bogoslovskom naukom, s kojom se poslije nijesam prestao baviti nikada.)[71]

Odlučni rad pomenutih dalmatinskih srpskih političkih kolovođa pokazao se pri izborima na Carevinsko vijeće ljetom 1879, kad odlučiše da osujete u Bukovici izbor tadašnjega vođe hrvatske stranke u Dalmaciji dr Miha Klaića za zastupnika u Carevinskom vijeću u Beču; i da umjesto njega bude izabrano lice, koje će priznavati ime i nacionalnu srpsku individualnost na Primorju. Uz pomenute srpske kolovođe bio sam naravno i ja. Sakupljeni su bili svi birački glasovi za dr G. Ivanića, te je ovaj bio i izabran za zastupnika, a Klaić izgubio svoj dotadašnji zastupnički mandat u Dalmaciji.

Odmah poslije ovoga bude odlučeno da se osnuje i izdaje u Zadru jedan srpski list, kao organ primorskih Srba. Radi toga krene po sjevernoj Dalmaciji prof. Vujnović da kupi akcije za taj list, i ja krenem sa istom zadaćom u Dubrovnik i Boku Kotorsku. I sjajno smo u tome uspjeli, jer smo za nekoliko nedjelja sakupili preko 8. 000 forinti. Na odnosnom sastanku u Zadru iste godine u jesen bude utanačen program lista, koji se imao zvati „Srpski list", i koji je faktično početkom slijedeće godine počeo odmah i da izlazi u Zadru pod uredništvom Save Bjelanovića. Kad je to svršeno bilo, ja se nijesam više neposredno pačao u političke poslove Dalmacije.

Iste ove 1879. dogodilo se pensionovanje arhiepiskopa, mitropolita i patrijarha srpskog Prokopija Ivačkovića. Ovaj događaj bio je vrlo zamašan i uzbudio sav srpski narod u bivšoj Vojvodini. Uredništvo novosadske „Zastave" zamoli me, da bi ja ocijenio ovaj događaj sa kanonskog gledišta, jer da tamošnji narodni vođe namjeravaju podnijeti Caru protest protivu istog događaja. Pitanje je bilo vrlo interesantno za mene, koji sam se bavio crkvenim pravom, te napišem u novembru ili decembru iste godine dosta opširnu radnju o tom pitanju i pošaljem je u Novi Sad. Zahvalili su mi za to, i u njemačkom prijevodu to podnesoše uz motivaciju protesta sa nacionalnog i avtonomno-crkvenog pogleda Caru, ali, kao što se moglo predvidjeti, bez ikakvog rezultata. Kad sam se poslije dvije godine sastao u Beču sa Čižmanom, kad se radilo da episkop bački German Anđelić postane patrijarhom, zapitao me je Čižman sa osmijehom na licu, da li mi je poznato ono razlaganje sa kanonskoga gledišta pensioniranja Ivačkovića, što su uz protest Caru podnijeli narodni vođe iz Vojvodine. Otvoreno sam mu odgovorio, da mi je ono ne samo poznato, nego da sam ja to sastavio. Pohvalio je rabotu onu moju dodavši da mu je žao samo što je bila uzaludna, jer post factum. Tu svoju rabotu, mutatis mutandis, ja sam odmah tada naštampao kao komentar 9. kanona III vaseljenskog sabora u izdanju svoje radnje „Pravila pravoslavne crkve s tumačenjima" što je u Pančevu izilazilo. Arhimandrit grgeteški, Ilarion Ruvarac, moj dobri prijatelj i mudri svagda savjetnik, a nekada moj učitelj u karlovačkoj bogosloviji, kad je pročitao onaj moj komentar pomenutoga kanona, odmah mi je pisao i zahvalio mi. Ali, kao što je u naravi njegovoj bilo da kaže otvoreno sve što mu je na srcu, u istome pismu ukorio me je za ono pančevačko izdanje, što sam u istome stavio istoriju dotičnih sabora, koja da u kanonske komentare ne spada, „jer šta se Vas, kao kanoničara, tiču dogmati vere i svi oni eresiarhi i eretici, radi kojih su imali da lome glavu bedni oni naši sveti oci?", takvu mi je u istom pismu lekciju Ruvarac očitao o onom mom izdanju. I ovu sam njegovu lekciju, kao i sve drugo što je od njega dolazilo (a pisama njegovih imam bezbrojnu količinu) primio sa blagodarnošću i batalio poslije na svagda mučno sastavljanje istorije raznih sabora.

I još jedna rabota zadala mi je i glavobolje i posla u ovoj famoznoj 1879. godini. Zakavgala se takoreći do noževa dva tadašnja redovna predsjednika zadarske konzistorije: iguman Lukijan Kundajica i protojerej Đorđe Nikolajević, ko od njih dvojice ima pravo na nekih čini mi se 100 ili 200 forinti godišnje, što je povišeno bilo u plati konzistorijskog predsjednika. A obojica bijahu takovi cicije, da sličnih ja nijesam u životu svom vidio. Ganjali su se pismenim predstavkama svojim i kod vladike i kod Namjesništva i kod ministarstva, dokazujući iguman, da on ima na one forinte pravo, jer je kaluđerstvo starije od svjetovnog sveštenstva, a protojerej opet, da on ima pravo, jer da je starije svjetovno sveštenstvo od kaluđerstva. I tu svoju kavgu radi onih forinti prenesoše na sve sveštenstvo u eparhiji, tako da se radi te glupe rabote posvađaše svjetovni sveštenici sa kaluđerima u cijeloj eparhiji i počeše svaki za sebe dokazivati da su oni stariji a ne drugi. Nikolajević je u kavgi toj izgubio, jer je Vlada odredila da Kundajici idu one forinte radi toga što je ovaj zauzimao po ustrojstvu konzistorijskom drugo mjesto u konzistoriji, a Nikolajević treće. I postade sada Nikolajević martir od kaluđerske objesti. Ja sam se smijao u početku toj kavgi radi forinti, ali me je zgodilo kad sam vidio, da su se počeli svađati i grditi jedan drugoga kaluđeri i popovi, gdje bi se god dva srela, čak na ulicama; a ovo tijem jače, kad sam vidio, da je svoj martirski položaj Nikolajević iznio u štampi u jednoj brošuri, kazujući svijetu kako u Dalmaciji kaluđeri gone popove, ali ne spominjući da sve to gonjenje sastoji se isključivo u tome, što nije on dobio onih 100 ili 200 forinti više na godinu. Kad sam pročitao onu Nikolajevićevu brošuru, nijesam mogao da se uzdržim, a da mu ja ne odgovorim štampom. I napišem tada i izdam knjigu sa naslovom „Dostojanstva u pravoslavnoj crkvi". Kavga je ona kaluđersko-popovska skoro u ostalom svršila, jer Nikolajević je pošao zatijem u Sarajevo, da on, veliki pop i mrzac kaluđera, postane tamo arhimandrit i da na glavu metne mrsku mu kamilavku!

Meni je donijela lično ona moja knjiga tu hasnu, što je Savjet Kijevske duhovne akademije priznao onu knjigu za dobru magistarsku disertaciju, a petrogradski Sinod poslao mi je za to zlatni magistarski krst.[72] (Počeo sam od 1878. godine intenzivno raditi na nauci, i za dvije godine izdao sam tri radnje, koje su mi stekle ime u naučnom svijetu. Uslijed tih radnja Kijevska duhovna akademija priznala me je magistrom bogoslovlja i darovala mi zlatni magistarski krst, a Černovicki univerzitet darovao mi je naslov počasnog doktora bogoslovije. Ovaj moj rad na naučnom polju uvažio je i moj tadašnji vladika, Stevan Knežević, i proizveo me je za arhimandrita (1880.).

Sve ovo, koliko je meni lično godilo i podstrekavalo me na dalji naučni rad, toliko je u isto vrijeme ovo uzbudilo užasnu zavist kod pojedinih dalmatinskih sveštenika protivu mene, isto tako i kod onih dalmatinskih Srba koji me nikada nijesu mogli zaboraviti što sam ih javno žigosao za nikakav njihov patriotizam srpski i za polutanstvo njihovo u narodnim osjećanjima. Ko su bili poimence ti dalmatinski sveštenici, koji su protiv mene tada bili, i oni razni dalmatinski Srbi, ja neću ovdje ni da spominjem, jer ne zaslužuju da im ja ni ime zabilježim u ovim mojim memuarima. Na čelu prvih bio je arhimandrit man. Krke Jerotej Kovačević, koji je mrzio vladiku Kneževića i neprestano rovario protivu njega, i koji je radi moje privrženosti istome vladici i što je smatrao da sam mu konkurent za eventualnu vakantnu episkopsku stolicu, mrzio iz dna duše i mene, i tu mržnju on je znao svojim općepoznatim lukavstvom usaditi i u mnoge sveštenike i mnoge svjetovnjake, koji su mu sljepački vjerovali. Sav ovaj svijet ja nijesam prezirao, jer nijesu bili dostojni ni moga prezira, nego sam ih prosto ignorirao, kao da za mene i ne postoje, i produžavao sam raditi na knjizi, uvjeren da ću tijem najbolje postidjeti svakoga onoga, kojemu milo bješe tada da me podmuklo ili javno kleveta i napada. A zgodna mi se prilika tada za to pokazala takozvanim „Slavenskim hodočašćem u Rim", kad su Hrvati pošli da zahvale papi, što je on tobože priznao za svece slovenske apostole Kirila i Metodija. Prilikom toga „hodočašća", ili bolje, uslijed odnosne papine enciklike „Grande Munus" od 30. septembra 1880, većina latinskih biskupa naših krajeva, a na čelu im đakovački biskup Josip Juraj Štrosmajer, izdali su bili poslanice pozivajući vjernike svoje na „hodočašće", ali ujedno napadajući na pravoslavnu vjeru i crkvu. Ja sam sve ovo marljivo pratio, i žestili su me napadaji na moju vjeru, i odlučim se na djelo u odbranu pravoslavlja.)[73]

Još tada kad je ta papina enciklika izišla, i kad sam je pročitao, uzbudila se bila u meni volja, da se u javnosti na nju osvrnem i da upozorim na nju pravoslavne južne Slovene, posebno Srbe. Pošalje mi međutijem iz Carigrada moj stari znalac još od Bonske konferencije, tada arhimandrit, a sada već mitropolit nikodimijski Filotej Vrijenios, svoju kritiku na istu encikliku. Stupio sam tada u dopisivanje sa Vrijeniosom, i malo po malo svega me obuzela misao o toj encikliki, tako da sam već počeo bio činiti bilješke, kako bi izdao i ja što o njoj. Dok sam na tome radio dobijem pomenutu Štrosmajerovu poslanicu, i naravno, kakav sam bio žustar po naravi, eto meni sada novoga posla. Nije bilo dosta toga, nego eto mi iz Kotora pismo od mog prijatelja starog, koji me je volio kao sina, i koji me je kroz sve dalje vrijeme uvijek pazio i dobre mi savjete davao, a to je kotorski episkop Gerasim Petranović. Uz to svoje pismo šalje mi episkop Petranović u rukopisu uskršnju poslanicu, koju je on sastavio povodom one Štrosmajerove poslanice, i u kojoj upozoruje sveštenstvo i pastvu svoju na vjernost pravoslavnoj vjeri i crkvi i da se čuvaju od unijatske napasti, i moli me da taj rukopis pregledam, pa da mu ga povratim, da svoju poslanicu naštampa. Kakvo sam oduševljeno pismo tada napisao Petranoviću, povraćajući mu onaj rukopis, toga se i danas još sjećam. I o Uskrsu 1881. izišla je iz štampe Petranovićeva poslanica. Poslije Uskrsa pođem kod svog episkopa Stevana Kneževića i nagovorim ga da bi morao i on izdati jednu sličnu poslanicu o istom predmetu, kao ep. Petranović. U pitanjima vjere bio je Knežević ne samo čvrst kao litica, nego mogao bi reći čak i fanatičan, osobito kad bi mu se spomenula unija. A u tome duhu i mene je vaspitao, jer sam uz njega mnoge godine proveo. Odmah Knežević pristane na moj predlog, i pošto je on tada bio već starac od 75 godina, povjeri meni da mu odnosnu poslanicu sastavim i da će je on rado potpisati i izdati. Pristanem, i utanačimo da će on izdati tu poslanicu štampanu na Duhove iste godine. Na nekoliko dana pred Duhove javim Kneževiću da sam gotov sa poslanicom, i pozove me po podne da dođem da mu je čitam. Sjećam se još sada starčeva lica, kad sam mu čitao rukopis. Oči su mu sijevale od zadovoljstva kao u mladića. Kad sam svršio čitanje reče mi: „Sinko, Bog te živio!" i naredi mi da mogu odmah štampati poslanicu. Uoči Duhova poslanica je već poslana bila svemu sveštenstvu da je svaki sveštenik u svojoj crkvi pročita sa oltara na sami praznik. Sa vanrednim oduševljenjem primilo je sveštenstvo i narod tu poslanicu, a svjedoče to sve one adrese koje su zatijem stigle ep. Kneževiću od svega sveštenstva, i koje sam adrese ja poslije sve naštampao i svijetu objavio, kako misli pravoslavna Dalmacija o svojoj svetoj vjeri.

O ovim poslanicama: Petranovićevoj i Kneževićevoj odmah se pozabavila rimokatolička štampa, a profesor zadarske rimokatoličke bogoslovije Antun Franki izdao je knjižicu protivu tih poslanica naših vladika. Sve ovo ja sam poslije pribilježio i, kao što je poznato, štampao, neka se zna i pamti. Ali nijesam mogao ja da ostanem na miru pri toj općoj zabuni, što izazvaše s jedne strane papina enciklika i Štrosmajerova poslanica, a s druge ove poslanice naših vladika. Nego prionem i do decembra iste 1881. godine izdam moju knjigu „Slovenski apostol i Kiril i Metodije i istina pravoslavlja". Čitavu buru izazvala je kod rimokatolika ova knjiga moja, a ne znam koja rimokatolička novina, osobito hrvatska, nije me tada napala i izgrdila, ali ipak ne onako, kao što će me poslije grditi i psovati i ružiti Srbi, a o čemu ću ja već u svojim bilješkama spomenuti, kad dođe red na ovo. Najgore me tada napao i izgrdio onaj isti prof. Antun Franki; i kad nije ništa mogao da kaže protivu istina, koje sam ja u svojoj knjizi istakao, on je udario na moju ličnost, da bi me pred svijetom omalovažio i prikazao nemirnjakom.[74]

(Zahvališe mi za ovo oba naši vladike, i Knežević i Petranović. A činilo mi se, da na takvu zahvalnost imam pravo i od strane dalmatinskog pravoslavnog sveštenstva i od pravoslavnih dalmatinskih Srba. Ali sam se prevario. Preda mnom su kao odobravali moju radnju, a iza leđa mi tumačili tu istu radnju neprijateljski za mene, i iz svega sam vidio užasnu nenavidnost, koju pojedini nijesu znali ni da barem prikriju. Kad je pomenuti profesor Franki napao u štampi moju knjigu, arhimandrit Kovačević nije mogao da sakrije svoju radost radi toga napadaja, te mi je na fini dakako način jednom u lice reko, da u nekim mjestima svoje kritike Franki je imao pravo, i naravno ja krivo.

Poslije toga doba živio sam sasvijem povučeno, i radio sam na knjizi. Izgledalo je da su moji neprijatelji umirili se, pa kao da su bili nestali. Ali da je to bilo samo moje uobraženje, to sam iskusio malo kašnje.)[75]

Ove 1881. godine prvih mjeseci postao je mitropolitom u Sarajevu Sava Kosanović. Sa ovim sam gospodinom bio u korespondenciji od duže već vremena. On je nastojao da čuje moje mišljenje o njegovoj kandidaturi za sarajevskog mitropolita i pod kakvim bi uslovima on imao da se primi toga mjesta. Ja sam, po kazivanju čestitih ljudi, poznavao ga kao dobrog sveštenika i patriotu, i zato sam ga hrabrio da se primi onog mjesta, ali uvijek sam mu napominjao, kako bi dobro bilo da se crkva naša u Bosni i Hercegovini sasvijem otrgne od Fanariota, koji su joj sa svojim vladikama za toliko vremena samo zla nanosili, i kako bi trebalo da se jerarhija bosansko-hercegovačka sjedini sa srpskom pravoslavnom jerarhijom u našoj monarhiji, jer bi tada ta bosansko-hercegovačka jerarhija jača i snažnija bila da se odupre pokušajima unije ili širenju katolicizma u onim zemljama, što neće propustiti da Beč i hrvatski biskupi sa Štrosmajerom na čelu učine. On mi je u ovome davao pravo i potpuno uvažavao te moje misli, ali da njega o tome neće ni da pitaju, nego da Beč to sve radi na svoju ruku. Iste svoje misli ja sam mu i u drugim svojim pismima razvijao i napominjao da ako se i formalno bosansko-hercegovačka crkva ne pridruži Karlovcima, onda neće ni dobijati sinodski izabrane episkope iz Vojvodine, nego će im iz te iste Vojvodine nametati Beč za episkope, koje on bude htio, kao što se faktički to poslije i dogodilo. Odlučili su o toj stvari međutijem drugi; i Kosanović mi poslije javlja, da Car austrijski imenovao ga je za sarajevskog mitropolita uz privolu Fanara, i da će bosansko-hercegovački mitropolita morati zavisiti i dalje od Fanara u jerarhijskom odnosu. Onu svoju misao o združenju bosansko-hercegovačke jerarhije sa karlovačkom jerarhijom ja nijesam mogao nikako da napustim, čekajući zgodnu priliku da tu misao predam i javnosti.

U maju 1881. godine pisao mi je mitropolit Kosanović da na svaki način ja moram nastojati da pođem u Bosnu za vladiku ili u Mostar, ili u Tuzli, ili u Banjaluci, i da je on govorio već o tome sa dvorskim tajnikom Demelićem. Ujedno me je zamolio da mu sastavim nacrt o bogoslovskom sjemeništu. Ovo posljednje sam mu već 30. istog mjeseca poslao. A o mojem vladičanstvu da ja neću ni da mislim, prvo što sam odviše mlad za vladiku, drugo što ne poznajem prilike u Bosni, i treće što mene ne voli austrijska Vlada, niti bi me predložila ona ikada za vladiku u okupiranim zemljama, a ne voli me ta Vlada stoga, što sam odviše prononsirani protivnik latinske crkve, a takva lica sasvijem ne pasuju za Bosnu i Hercegovinu, gdje rimska propaganda računa na bogati za sebe plijen. Da nijesam u ovom posljednjem pogrješno mislio, zasvjedočio mi je isti mitropolit Kosanović svojim pismom od 22. avgusta iste godine, u kojem mi privodi od riječi do riječi dopis što je primio, kaže „onomadne", od poglavice zemaljske Vlade u Sarajevu. Taj dopis hoću ovdje da privedem. Glasi: „Vaše Visokopreosveštenstvo je izrazilo želju, da se počasni arhimandrit i profesor bogoslovije u Zadru Nikodim Milaš pozove amo, da Vam bude u pomoći pri organizaciji bogoslovije i konzistorije. Po saopštenju namjesnika dalmatinskog pak isti je profesor tako obuzet poslovima da se ni za kratko vrijeme ne bi mogao lasno odlučiti od posla. Iz toga razloga daklen mučno da bi isti profesor kadar bio da vrši Vašem Preosveštenstvu ove dužnosti, koje ste mu namjenili. Prema tome je baron Rodić obratio pažnju Njegove Preuzvišenosti zajedničkog ministra pl. Slavija na protoprezvitera i konzistorijskog savjetnika u Zadru Georgija Nikolajevića" itd. Poslije ovoga dopisivao sam se sa Kosanovićem sve dok se nije javila mu u glavi ona nepametna misao da napusti sarajevsku katedru, koju sam misao ja otvoreno mu osudio. A u jednom pismu od 1884. pisao mi je, lamentirajući o svojem položaju i o mukama sa rimskom propagandom, i rekao: „Sretan si, što Rodić nije volio te, pak si se bar sačuvao mojih sadašnjih muka".

Predviđao sam ja to šta će se dogoditi sa ovim mitropolitom, koji se morao sam da bori sa svom latinskom silom, a ni srpski episkopat, ni karlovački patrijarh, nijesu imali prava da priteknu u pomoć i da ga zaštite od nasrtaja latinštine. A Fanar, koji je ne samo pravo, nego i dužnost imao da se zauzme, da bude zaštićen od tih nasrtaja jedan područni mu mitropolit, taj Fanar ravnodušno je gledao šta se sa pravoslavnom vjerom i sa pravoslavnim mitropolitom događa. Ova razmišljanja odluče me, da ostvarim ono što sam još prije tri godine mislio i o čemu sam tada Kosanoviću pisao, da to sada ostvarim i da u javnosti iskažem potrebu da bi se pravoslavna bosansko-hercegovačka jerarhija otrgla od Fanara i sjedinila se sa srpskom pravoslavnom jerarhijom. Napišem u ljeto iste godine knjižicu sa naslovom: „Kanonsko načelo pravoslavne crkve pri razređivanju crkvenih oblasti. K pitanju o jerarhijskom položaju Sarajevske mitropolije", i to sam naštampao 1884. godine. Tu sam istakao da, kao što je prije ukinuća Pećke patrijaršije pripadala Dabrobosanska mitropolija toj patrijaršiji, tako da bi morala ista mitropolija pripasti i spojiti se sada sa Karlovačkom patrijaršijom, jer sam ja bio tada uvjerenja, kao i mnogi drugi srpski naučnici, da je karlovački patrijarh nasljednik pećkog srpskog patrijarha. Kad sam jednog ljetnjeg dana po podne sjedio za stolom i pisao tu stvar, dođe me posjetiti tadašnji urednik zadarskog „Srpskog Lista" Sava Bjelanović, i tome gospodinu kažem šta pišem i pročitam mu nekoliko stranica rukopisa. Slušao je to čitanje pažljivo i reče mi: „Možda će Vam se na to i politički listovi osvrnuti". Odgovorio sam mu, da u ovo pitanje politika ne ulazi, nego se tu tiče da se sačuva od usamljenosti pravoslavni sarajevski mitropolit i da u svezi sa srpskom pravoslavnom jerarhijom bude jači da se odupre rimskoj propagandi. Odgovorio mi je na ovo općim frazama, iz kojih sam mogao samo toliko razumjeti, da se političara pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini ništa ne tiče. I knjižica je moja izašla. Nije prošlo valjda ni osam dana, kad počeše liberalne srpske novine o njoj pisati, i umjesto da je uzmu sa crkveno-kanonske strane, kao što je ona bila napisana, uzeše je sa političke strane, kao da ja tom knjižicom plediram aneksiju Bosne i Hercegovine austrijskoj monarhiji. Iznenadila me takva interpretacija moje knjižice, jer ja kad sam je pisao nijesam ni u snu imao kakvu političku misao. Tada sam se sjetio onih Bjelanovićevih riječi, kad je čuo čitanje nekih odlomaka iz rukopisa iste knjižice. Pisanje onih liberalnih srpskih novina bilo je ipak dostojanstveno, i ja nijesam se osjećao pobuđenim da reflektujem na to pisanje, držeći uvijek da će na posljetku srpsko-pravoslavna crkvena svijest nadvladati nad političkim računima. Ali to se nije dogodilo. Već od dva decenija srpska politička štampa zaražena je bila mišlju da crkveni interesi moraju biti podređeni političkim, i da crkva i njena jerarhija moraju raditi samo onako, kako politički interesi zahtijevaju, pa makar ona od toga i stradala. Sa ovoga gledišta prosuđena je bila srpskom političkom štampom i moja ona knjižica. Katedratički odgovor na istu dobijem ja krajem ove iste godine iz Pančeva u naročitoj brošuri sa naslovom: „Poslanica Nikodimu Milašu" i pod pseudonimom „bosanski popo". Pročitao sam odmah tu brošuru, i kad sam vidio u ovoj posljednje stranice, pune subjektivizma, odmah sam je stavio u orman, odlučen da o njoj ni riječi ne napišem, jer bi morao bio i ja u takvom slučaju baciti se u subjektivizam; i tijem više sam morao na to se odlučiti, što sam obznanjen bio, da onaj „bosanski popo" nije niko drugi, nego sam Sava Bjelanović, čiji karakter ja sam bolje nego iko drugi poznavao, a koji karakter Bjelanovićev najbolje će se pokazati poslije, kad sam ja postao vladika, o čemu ću ja već spomenuti u ovim svojim bilješkama.

Malo vremena poslije ovoga dobijem iz Novog Sada jednu brošuru sa naslovom: „Dole obrazinu g. dr. Nikodime Milašu!" i pod pseudonimom „Stari Saborlija". Kad sam je pročitao sjetio sam se odmah kanonika Antuna Franki i njegove kritike moje knjige „Kiril i Metodije". Pravac kritikovanja sličan i kod jednog i kod drugoga pisca, samo što sam u ovoj knjižici „Starog Saborlije" našao nešto, što ni onaj kanonik nije mogao da kaže, a to je, da „se g. Milaš ovom svojom brošurom pokazao kao pravi književni šarlatan i švindler". Pa pošto se ja ne umijem prepirati sa ljudima, koji psuju i grde, to sam stavio u orman i ovu knjižicu. Ali ljubopitan sam ipak bio da doznam, ko je taj gospodin, koji se sakrio pod imenom „Starog Saborlije", i doznao sam da je protojerej Dimitrije Ruvarac, brat arhimandrita Ilariona. Začudilo me ovo mnogo, jer sam se sjetio da sam sa ovim sadašnjim protojerejem Ruvarcem u Karlovcima kao đak drugovao i da smo vrlo dobri prijatelji bili. Žao mi je bilo, pored ostaloga, što sam izgubio tada prijatelja, koji me onako u javnosti ispsovao i izgrdio, i koji me sada onako strašno mrzi. Ali malo godina poslije dogodilo se nešto čudnovato sa ovim gospodinom prema meni. Dvije godine od prilike poslije nego što sam ja bio pročitao onu Ruvarčevu brošuru, nađem se ja u Biogradu kao rektor bogoslovije, i momak mi jedno po podne javlja, da želi k meni jedan sveštenik iz preka, tj. iz Zemuna. Prikaže mi se taj sveštenik, i poznam u njemu Mitu (jer tako sam ga zvao u bogosloviji) Ruvarca. Sa najvećom ekspansivnošću mi pristupi i poče me podsjećati na đačko naše vrijeme i kako me on svagda ljubi, i zamolio me da mu dođem u Zemun u njegovu kuću, gdje će me on i njegova supruga svesrdno dočekati. Pošao je; a ja ni iz daleka nijesam mu dao razumjeti da mi je čudo, kako može sada onako ekspansivan biti poslije onih grdnji, kojima me je u javnosti prije dvije godine obasuo. Dolazio me je poslije toga nekoliko još puta posjetiti, dok sam ja u Biogradu boravio, i uvijek mi je ekspansivan. Vratio sam mu jedanput u Zemunu posjete, i u kući mu dočekao me je i on i žena mu najljubaznije. Kad sam se ja poslije povratio u Dalmaciju, a osobito kad sam postao vladikom, često mi je taj protojerej Ruvarac pisao; a 1892. poslao mi je patrijarhov božićni pozdrav i ujedno rukopis sličnog pozdrava pok. patrijarha Anđelića, upozorujući me, kako ovaj pozdrav patrijarha Brankovića nije nego doslovni prijepis nekadašnjeg pozdrava patrijarha Anđelića. Na ovako „konfidencijalno" pismo protojereja Dimitrija Ruvarca ja nijesam ni odgovorio... Kad sam pak 1904. bio u Karlovcima, Novom Sadu i Grgeteku, ovaj se protojerej tako držao prema meni, da su ovi bili uvjereni da je to moj najprisniji prijatelj. A kad sam polazio iz Novog Sada došao je naročito sa suprugom iz Karlovaca (gdje je tada stanovao) da me na željezničkoj stanici pozdrave i da mi, osobito on, zaželi Bog zna koliko i kakvoga dobra.

Još hoću nešto da zabilježim ovdje iz 1884. godine. U drugoj polovini januara te godine dobio sam iz Belovara pismo odonamošnjeg kapelana jereja Jovana Vučkovića, da bi ga preporučio kod episkopa Kneževića da dobije mjesto u zadarskom bogoslovskom zavodu kao profesor. Zauzeo sam se za to živo, i kroz mjesec dana Vučković je već bio suplent u zavodu. Čim sam vidio ovoga sveštenika učinio mi se inteligentan i spreman za nauku, i zavolio sam ga. Mrgodili su se neki dalmatinski sveštenici na njega, jer je stranac i jer da je došao oteti jedno mjesto dalmatinskim sinovima. Ali ja sam ga branio, i uspio sam da ga je i ep. Knežević držao pod svojom zaštitom. Slijedeće godine u junu on je već bio stalni profesor bogoslovije. Kao profesor vanredno je marljiv bio, a vrlo je rado radio i na knjizi i radio je sa znanjem. Pazio sam ga radi toga kao brata, i uvijek sam s njim bivao; volio je i on mene i u svemu mi pomagao, osobito u književnim mojim radnjama. Sjećam se dobro, koliko mi je pomagao te iste 1884. godine, kad sam priređivao za štampu opis jednog starog srpsko-slovenskog rukopisa „Krmčija Savinska", a osobito što ja nijesam dobro poznavao sve osobine jezika na kojem je bio rukopis. Pomagao mi je i poslije u svemu, te sam mu bio iskreno blagodaran. Slijedeće godine osnovali smo mi profesori bogoslovski časopis „Istina", i Vučković mu je bio urednik. Kao uredniku tada sam ja njemu pomagao, i časopis je naš nabrzo dobio lijep glas. U raznim neprijatnim momentima moga života, Vučković je uvijek bio uza me i iskreno dijelio moje duševne bolove za sve vrijeme dok sam ja bio profesor u zadarskoj bogosloviji. Ovo sam naročito htio ovdje da zabilježim radi onoga što ću poslije zabilježiti o Vučkoviću, koji će početkom 1891/2. školske godine prijeći u karlovačku bogosloviju.

Iste ove dosta burne za mene 1884. godine stupio sam prvi put u dopisivanje sa profesorom moskovskog univerziteta Al. Pavlovim, poznatim i naučnim kanonistom, i to o pitanju, je li Sv. Sava srpski sastavio ili bar pokrenuo da se sastavi prvi slovenski nomokanon s tumačenjima. Ovo je pitanje mene tada zanimalo, jer sam izučavao stari jedan rukopis man. Savine i priređivao opis toga rukopisa (Krmčija Savinska). Učeni ovaj profesor dopisivao se sa mnom do pred smrt njegovu, i sva njegova pisma, kakvih ja mnogo imam i čuvam ih sveto, tiču se isključivo pitanja o crkvenom pravu pravoslavne crkve. Sveza naša u pismima postala je bila prijateljska, tako da mi se on često žalio kako mora da trpi od nepravednih napadaja, i kako je više puta prinuđen da vrijeme, koje bi inače mogao ulagati u naučne radnje, mora da troši u odbijanju onih napadaja. Tiješio sam ga u pismima svojima tijem, da smo jednake sudbe i ja i on, i da na napadaje, koji imaju karakter subjektivni, ne zaslužuje odgovarati, kao što to ja činim. Ako sam ja upoznao mnoge izvore crkvenoga prava, i ako sam dublje pronikao u nauku toga prava, to moram zahvaliti na prvom mjestu pok. profesoru Pavlovu.

Ovo ovdje svečano izjavljujem i vječnu mu blagodarnost zasvjedočavam.

Iste ove 1884. godine stupio sam u dopisivanje sa profesorom gradačkog univerziteta dr Bidermann. Ovaj se profesor bavio pitanjem „über die Schiksale der Griechisch Glaubigen in Osterreich und Ungarn". Pitanje, koje je bilo van sfere mojih književnih radnja tadašnjih, ali koje me ipak interesovalo, jer je vrlo važno za istoriju pravoslavne crkve u ovoj monarhiji. Rado sam korespondirao sa ovim profesorom i rado mu pružao sve one podatke i upućivao ga na sve one izvore, koji su meni bili poznati. I s ovim profesorom dopisivao sam se sve do smrti njegove. A nekim rezultatima njegovih istraživanja poslije sam se uskoristio, kad sam spremao za štampu moju „Pravoslavnu Dalmaciju".

Godina 1885. počela je za moj javni život sa dvije upravo da kažem komendije. Prva komendija bila je vijest u petrogradskim ruskim novinama, da ruski Sinod misli mene za mitropolita crnogorskog na Cetinju. Razjasnio mi je ovu rabotu moj dobri proto Janišev pismom da je moje ime u istini spominjalo se u Sinodu, i da bi mene, kao ruskog vaspitanika, rado vidjeli mitropolitom na Cetinju, ali da se od toga odustalo uslijed kneževe želje, da ono mjesto zauzme arhimandrit Mitrofan Ban, koji je okolo Uskrsa i imenovan mitropolitom. Druga komendija zavela se uslijed ostavke mitropolita Save Kosanovića, na čije je mjesto sada trebalo imenovati novoga mitropolita za Sarajevo. Sav svijet je znao, da ko je najviše uplivisao na Kosanovića da ostane čvrst u svojoj ostavci i da je ne povlači, to je bio arhimandrit tada sarajevski Đorđe Nikolajević, koji, kad se već jednom odlučio da okrene barjak od svjetovnoga sveštenika, koje je tobože on branio od kaluđerskih napadaja, i kad je „sa velikim svojim požrtvovanjem", kao što je pisao tada u Zadar parohu Kirilu Žeželju, svojem prisnom prijatelju, natakao na glavu kamilavku sa panakamilavkom težio je sada da on postane mitropolitom sarajevskim umjesto naivnoga Kosanovića. Ovo se vidilo i iz toga, što je Vlada Nikolajevića imenovala i administratorom mitropolije u isto vrijeme, kad je uvažila Kosanovićevu ostavku. A ovo sam ja doznao i iz jednog pisma Čižmanova iz Beča, koje sam ja poslije pokazivao ep. Kneževiću i koje i danas još čuvam, i u kojem pismu, zahvaljujući mi na kanonsko suđenje o episkopskim ostavkama, koje sam mu suđenje, na njegovu molbu, ja poslao bio (tj. poslao sam mu bio moj komentar 9. kanona trećeg vaseljenskog sabora, sastavljeni prilikom ostavke srpskog patrijarha Ivačkovića), Čižman mi saopštava, da ostavka Kosanovićeva mora biti uvažena, i da će imenovan biti za mitropolita arhimandrit Nikolajević, „koji je mirne ćudi i neće se tako lako alarmirati od rimske propagande, koja u Bosni nema posla". Ovo su riječi iz tog Čižmanovog pisma; a Čižman je bio Vladin konsultor u pitanjima pravoslavne crkve u monarhiji. Pokraj svega toga, radi „mudre" birokratske formalnosti avstrijske Vlade, a i da se zametne trag, dobija jednog dana ep. Knežević od Predsjedništva dalmatinskog Namjesništva zvanični poziv, da spomene sveštena lica iz svoje eparhije, koja bi bila dostojna da zauzmu mjesto mitropolita u Sarajevu. Ja o tome nijesam ništa znao, nego sam poslije doznao, da je ep. Knežević, odgovarajući na Vladin poziv, predložio „primo loco" mene za mitropolita. Strašno me ovo ražljutilo, kad mi je javio za taj Kneževićev predlog jedan namjesništveni činovnik, i odmah pođem k episkopu da se požalim, što je takav predlog mogao da učini, ne čuvši prethodno mene, i tada mu pokažem ono Čižmanovo pismo. Starac mi se pravdao, da je to on učinio, jer me uvažava. Poljubio sam mu ruku, ali sam i pošao od njega strašno nezadovoljan, jer sam vidio da je istina da je on učinio onaj predlog. Poslije nekoliko mjeseci Nikolajević je bio imenovan za sarajevskog mitropolita.

Ali sva ova komendija, koju sam ja tako karakterisao poznavajući austrijski glupi birokratizam, pretvorila se poslije za mene u tragi-komendiju, od koje sam morao mnoge neprijatnosti ispitati, a od kojih sam se tek tada oslobodio, kad je slijedilo moje imenovanje za dalmatinskog episkopa.

Dočulo se po Zadru da sam ja predložen za sarajevskog mitropolita. Nije se htjelo raspitivati od kuda je potekao taj predlog, nego se to interpretovalo odmah u smislu, da bečka Vlada tako želi; i to se odmah dovelo u svezu sa onom mojom brošurom o bosansko-hercegovačkoj crkvi, i da sam ja tu brošuru napisao po naputku iste Vlade, koja u nagradu za to mene će imenovati sada za mitropolita. Ni sami sotona ne bi valjda kadar bio tako što iskombinovati; ali to je ipak iskombinovao urednik „Srpskog Lista" Sava Bjelanović, i to je on počeo sada da kroz svoj list telali svijetu. Trebalo mu je reklame za sebe i za svoj list kod pseudoliberalnoga svijeta, pa za tu reklamu zgodno mu se učinilo kroz svoj list da napadne na mene, te da svak vidi kako je on nezavisan i samostalan u pisanju, kad može javno da udara i na Milaša, koji je njegov isti taj list osnovao, i za kojega je znao, da ima nekog imena u svijetu. Napadati koje-kakve šuge, to nije dostojanstveno za jedan liberalni list, ali napasti na Milaša, to je uzdignuti glas listu i pokazati se nezavisnim; tako je razmišljao Bjelanović u svojoj glavi, i tako je sada počeo da piše u svom listu i da o tome agituje u svijetu. Misli koje je krijući za „bosanskim popom" u onoj svojoj brošuri iznio, te misli Bjelanović je sada počeo malo po malo da širi u svijetu kroz svoj list, dodavajući tome još razne napadaje čak na moj privatni život i na moju službu kao rektora sjemeništa, premda mi je, prije nekoliko godina kad je bio pitomac sjemeništa, znao biti najposlušniji. Uspjeo je bio ovaj gospodin svojim pisanjem zadobiti za sebe mnoge i u Zadru i van Zadra, a osobito one, kojima sam ja bio trn u oku radi časti i priznanja, što sam u širem svijetu dotle stekao bio, i što sam im ja mogao, po njihovom suđenju, valjda pobrkati njihove lične račune.[76]

(Hajka, koja se podigla bila tada u novinama protivu mene, prestala je bila; ali zato podmuklo su rovarili protivu mene u Dalmaciji gledali da me crne raznim klevetama, gdje su god mogli. Na čelu sve ove agitacije protivu mene bio je arhimandrit Kovačević, a uz njega je sada u tome stao tadašnji konzistorijski predsjednik iguman Dositej Jović. Prvi radio je protivu mene među sveštenstvom i narodom van Zadra, drugi u Zadru. Jović je uspio izazvati i vladiku Kneževića protivu mene, a što mi je vrlo žao bilo, jer sam ja Kneževića i volio i štivao, i jer sam svjestan bio, da sam mu veliku uslugu učinio bio onim mojim živim radnjama 1881. godine u slavu njegovog imena. Moj stečeni već glas u naučnom svijetu žestio je strašno moje neprijatelje, a zavidnost njihova potencirala se u onoj mjeri, u kojoj sam ja sticao više imena u naučnom svijetu i sticao više naučnih titula. Iguman Jović, koji je bio mnogo finiji i lukaviji od arhimandrita Kovačevića, uspjevao je više od ovoga posljednjega u rovanju protivu mene, osobito kroz svoju rodbinu, koju je imao u svima glavnim mjestima Dalmacije, tako da je zaraza protivu mene bila opća maltene u svoj dalmatinskoj eparhiji. Ogovaranju i klevetanju nije bilo sada već kraja. (A istakli su bili i to, da ja zloupotrebljujem rektorskim položajem u svoju ličnu korist, a na štetu pitomaca. Ovo posljednje najviše me je uvrijedilo, i radi toga krajem jula 1885. podnesem ostavku na mjesto rektora sjemeništa, koja mi je bila odmah i uvažena. Ovu moju ostavku moji neprijatelji protumačiše u smislu, kao da sam ja klonuo duhom pred njegovim ružnim radom protivu mene. To ih je osokolilo da još jače rade protivu mene).

U 1886. godini gonjenje protivu mene u Zadru dostiže svoj vrhunac. Htjeli su me prinuditi moralno da napustim Dalmaciju, kako bi mogli sami slobodno se bašiti u dalmatinskoj eparhiji, a da im niko ne smeta u tome, i da im ne smetam ja, koji sam uživao u svijetu dobar glas; a osobito da ne smetam Joviću, koji je tada već bio konzistorijski arhimandrit, da postane dalmatinskim vladikom u slučaju smrti episkopa Kneževića, koji je bio osamdesetogodišnji starac. I mene, koji sam mogu reći osnovao srpsku stranku u Dalmaciji i koji sam se na političkom poslu onako izložio bio u korist srpstva u Dalmaciji, ne pazeći da sam tijem stavljao na kocku svoj profesorski položaj i da me Vlada mogla za onu moju dvogodišnju političku agitaciju lako pensionovati, kao što je to učinila bila za istu stvar sa mojim drugom u bogosloviji profesorom Ljubomirom Vujnovićem; mene koji sam prvi od pravoslavnih imao smionosti da štampom ustanem protivu latinske crkve i latinskog sveštenstva svojom knjigom „Kiril i Metodije", a u odbranu pravoslavlja, i koji sam se radi toga izložio najoštrijim napadajima kroz štampu od strane latinskog sveštenstva, mene, kao takvoga, javno u štampi objediše, da sam neprijatelj pravoslavlja i srpstva, i u isto vrijeme nagovore tadašnje tutorstvo zadarske crkve, da u jednoj svojoj sjednici (23. marta 1886) zaključe zamoliti vladiku Kneževića da mi zabrani propovijedati u crkvi, jer da sam ja „pravi odmetnik od svoje crkve pravoslavne i srpske narodnosti". Zapisnik tog tutorskog zaključka bude zvanično saopćen vladici Kneževiću, koji odobri isti zaključak, i aktom svojim od 3. aprila 1886. godine pošlje mi prijepis zaključka „radi moga znanja i odnosnoga ravnanja". Mnogo me uvrijedila ova stvar; ali poznavajući izvor i svrhu ove paklene mahinacije, nijesam ipak htio da protivu toga reagiram. Vjerovao sam i pouzdano se nadao, ako samo uzživim, da će pravica ipak pobijediti svojim vremenom i da će se sami sebe postidjeti oni, koji sada tako sa mnom krvnički postupaju. Povukao sam se od tada još više od svijeta; pa da pokažem svemu svijetu kakav sam ja „odmetnik od pravoslavne crkve", počnem štampati članke o rimskoj propagandi, koje sam zatijem prikupio i izdao u zasebnoj knjizi. I uopće od toga vremena počeo sam mnogo više raditi po nauci, nego što sam dotle radio.)[77]

Pokojni episkop Knežević nije odobravao tu kampanju protivu mene, ali nije mogao ni on šta da učini, jer se bojao da će napasti i njega u novinama. Kad sam mu podnio ostavku na rekturu, sjećam se lijepih riječi koje mi je tada upravio, i tom prilikom napomenuo mi okružnicu koju sam malo vremena prije za njega sastavio bio prilikom hiljadugodišnjice slov. apostola Metodija, i hrabrio me da ne klonim duhom u iskušenju, jer da će sveta crkva imati još potrebe od mene. Ali i ovaj dobri odnos episkopa Kneževića prema meni bo je oči dotičnoj gospodi, te ih je to pobudilo da produže i dalje svoju kampanju protivu mene, i na posljetku uspješe odbiti i tog episkopa od mene, i da bude uz njih.

U avgustu iste ove 1886. godine primio sam poziv od ministra prosvjete u Srbiji Milana Kujundžića, da bi došao u Biograd, da reorganizujem tamošnju bogosloviju. Kad sam taj poziv primio, odmah sam pomislio na jedan dopis iz Biograda, naštampan u 149. broju zagrepskog lista „Srbobran" od 7. jula iste godine, u kojem dopisu dotični dopisnik kazuje „da nema sumnje da ja stojim u svezi sa apostolima vjerske unije", da ja „šurujem sa Rimom" i „da je jedan veliki katolički misionar nekome pisao i pitao ga za mene, dobrog i vjernog agenta rimske propagande, i hoće li šta biti od one stvari, to jest, iz unije pravoslavnih Srba sa Rimom". Reče eto to taj biogradski dopisnik „Srbobranov", i ostade opet živ! Za postanak ovoga dopisa nekoliko mjeseci poslije doznao sam, i to ću dalje zabilježiti. Ali mi je bilo nepravo, što je to „Srbobran" naštampao, onaj isti „Srbobran" koji je s ponosom prošle godine naštampao bio moju radnju „Dvije korizmene okružnice dvaju hrvatskih biskupa: G. Štrosmajera i G. Posilovića", i tu radnju mi i odštampao u zasebnoj knjizi. U ostalom poslije sam razumio, da taj list uvijek ne vodi strogo računa o tome šta je napisao prije o jednoj ličnosti, a šta će opet napisati poslije. Na primer, 1891. isti „Srbobran" nazvao me „učenim i vrijednim" radi jedne moje uskršnje poslanice, iz koje je preštampao veliki odlomak; a poslije on isti me grdno ružio i pozivao svijet, da me se kloni, kao od ne znam čega hrđavoga! Na onaj dopis iz Biograda u „Srbobranu" malo sam pažnje obratio, jer mi se učinio i suviše tendencioznim, a osobito kad sam poslije pročitao u 169. broju istog lista od 4. avgusta iste godine, u kome tobože razjašnjava onaj dopisnik svoj prvi dopis. Ali bolje je bilo da nijesam tako sudio o onom dopisu, nego da sam mu malo više pažnje obratio, jer u takvom slučaju poštedio bi bio sebe od mnogih neugodnosti, koje sam u Biogradu poslije ispitao.

Na prvi mah kad sam pročitao onaj poziv Kujundžićev nijesam znao šta da činim i na što da se odlučim. Prilike moje u Zadru takve su bile tada, da mi se učinilo da je dobro mi došao taj poziv, da se bar za vrijeme uklonim iz Dalmacije i da mirniji budem. Pomislio sam da će se i moji zavisnici i klevetnici umiriti, kad im ne budem više na očima, te da će prestati možda da me i dalje psuju i grde po novinama, kao što su tada činili; a prozrio sam već bio, da neki žele samo to, da bi se ja uklonio iz Dalmacije, kako im ne bi smetao sutra, kad bi se katedra episkopska zadarska upraznila, a što se moralo na brzo očekivati, jer je ep. Knežević već bio starac od 80 godina. U nedoumici sam bio velikoj, na što da se odlučim. Imao sam tada u Zadru između drugih svojih dobrih prijatelja jednoga, kojemu sam mogao iskreno u svemu vjerovati, a to je bio savjetnik prizivnoga suda u Zadru, Marko Petranović, sinovac mog dobrog i vjernog prijatelja, episkopa kotorskog Gerasima Petranovića. Pođem kod tog savjetnika Petranovića da mi kaže šta on misli o ovoj stvari i da mi dade svoj savjet. I taj savjet je bio, da obzirom na tadašnje moje prilike u Zadru, trebam da primim onaj poziv i da pođem u Biograd, ali samo privremeno za godinu dana, i tada konačno odlučim prema prilikama kakve će tada biti. Savjetovao sam se o ovome kroz pisma i sa ep. Petranovićem, koji mi dade isti savjet što i sinovac mu Marko. Činio mi se pametan savjet ovih mojih prijatelja, te sam i riješio bio da po tome savjetu i postupim. Ali imao sam još dva dobra prijatelja u Zadru, predsjednika dalmatinskog sabora, kneza Đorđa Vojnovića, s kojim sam dijelio u političnom odnosu jednaku sudbu, jer je Bjelanović i druge pseudoliberalne srpske novine napadao i na njega kao i na mene, a zašto? zato što im je žao bilo da je na čelu autonomne uprave u Dalmaciji bio on, a Srbin je, dok Bjelanović i njegove pristaše mislili su, da kao zašto ne bi oni to bili, kad su i oni Srbi. Da je bio na tom mjestu Hrvat, kao što je to bilo poslije, kad je Bulat bio predsjednik sabora, ćutali bi bili, jer bar Bulat nije bio Srbin. Knez Vojnović nije bio mišljenja, da ja ostavljam Dalmaciju, jer kao da se ja tijem pokazujem malodušan i kao da se bojim onih mojih političkih, a i ličnih neprijatelja, koji će, govoraše on, slaviti triumf, što su pobijedili. Imao je u neku ruku ovaj knez pravo, jer je poznavao moju ponositu, a priznajem ovdje, u nekoliko i gordu narav; ali s druge strane imali su mnogo temelja za mene i savjeti ep. Petranovića i savjetnika Petranovića. Drugi moj tadašnji dobri prijatelj bio je dalmatinski namjesnik, Dragutin Blažeković, koji je od maja ove godine postavljen bio za namjesnika, i s kojim sam ja sklopio bio prijateljstvo još tada, kad je on bio u Zadru kao pukovnik, i s njim tada drugovao. Blažeković ovaj tako je dobar i plemenit bio, da je zahvalio na namjesničkom dostojanstvu, kad je vidio da neće Beč, da u ničemu pomogne sirotnom stanju Dalmacije. I danas još kod svih Dalmatinaca čuva se blaga uspomena o plemenitom namjesniku Blažekoviću. Jedno po podne, kad sam ja već odlučio bio da dođem u Biograd, zaustavi me na šetnji na gradskim bedemima Blažeković i zapita me, je li istina što mu je knez Vojnović kazao, da ja hoću da odem iz Dalmacije. Odgovorim mu, da iz Dalmacije ja ne namjeravam za sada sasvijem otići, nego ću samo tražiti dopust za nekoliko mjeseci da pođem u Biograd, da vidim da li ću moći šta učiniti na reorganizacii onamošnje bogoslovije, radi čega me kraljevska srpska vlada pozivlje. Kad je tako – reče mi Blažeković – a Vi pođite, samo ne zaboravite poslovicu: „da je svak kovač svoje sreće", „a u ostalom računajte svagda na moje prijateljstvo".

Dobivši dopust, koji kao da je ep. Knežević jedva dočekao da mi dade, krenem polovinom novembra 1886. u Biograd. Kad sam došao u Biograd, lijepo me prime tadašnji mitropolit Teodosije Mraović i ministar prosvjete Milan Kujundžić, i poslije nekoliko dana iziđe kraljev ukaz, kojim se imenujem rektorom biogradske bogoslovije i odmah preduzmem službu i počnem raditi. Ali već prvih dana opazio sam između tadašnjih profesora one bogoslovije neko nepovjerenje prema meni. Ovo sam saopštio pojedinima u Biogradu, s kojima sam stupio bio u bliži dodir, i koji su mi se prijateljima pokazivali. Ova gospoda razjasne mi svu stvar. U ljutoj su borbi između sebe tada bile dvije političke partije: naprednjačka i liberalna; na čelu prve bio je Garašanin, a na čelu druge Ristić. Garašaninova stranka je tada bila na vladi, i protivu nje se borila Ristićeva, da je sruši i da ona dođe na vladu. Mene jer me je pozvao u Srbiju jedan ministar (Kujundžić) Garašaninova kabineta, smatrali su naprednjakom, premda ja tada nijesam ni znao politički program te naprednjačke stranke, i kao tobožnjega naprednjaka mrzili su me svi liberalci i prenašali i na mene sve ono zloga, što su oni o njihovim srbijanskim naprednjacima mislili i govorili. Osim toga, naprednjake su krivili za austrofilstvo, i liberali su insinuirali im, da hoće da uvuku u Srbiju i rimski katolicizam. Radi ove posljednje stvari liberali su kroz svoje novine telalili, da su naprednjaci i pozvali mene u Srbiju. Da me ovo moralo ozlovoljiti odmah u početku moje radnje u biogradskoj bogosloviji, prirodna je stvar. Našao sam se u jednom pravom labirintu, i da nije bilo tadašnjih ministara: Dragutina Franasovića (moga zemljaka), Čede Mijatovića i Kujundžića, a i Milana Milićevića i Matije Bana, bio bih se odmah povratio u Dalmaciju. Ali ovi me nagovoriše da ostanem i da ne pokažem da mogu tako lako duhom klonuti – i ostanem. Najviše je rovao protivu mene tadašnji prota Jakov Pavlović (potonji mitropolit Inokentije), koji je htio da on bude rektor bogoslovije. Ovaj proto bio je načalnik odjeljenja u ministarstvu prosvjete i crkvenih poslova, i Kujundžić ga je sa toga mjesta skinuo i odredio ga da bude profesor u bogosloviji, i sada meni podređen. A isti proto bio je i duhovnik tadašnje srpske kraljice Natalije. U političkom odnosu bio je akliberal i otvoreni protivnik naprednjaka. Ovaj proto Jakov Pavlović uspio je dignuti protivu mene sve liberale, koji su gledali na mene kao na nametnika, i počeli turati u svijet, da je mene poslala Austrija u Srbiju po upustvu rimske propagande da ja pounijatim Srbiju. Kad sam čuo ove „pametne" stvari, tada sam se sjetio onog dopisa iz Biograda od prije nekoliko mjeseci u zagrepskom „Srbobranu" i razumio postanak onog dopisa i njegovu svrhu. Ali što je najružnije bilo, to je bilo da je isti onaj proto Jakov Pavlović, kao kraljičin duhovnik, turio u glavu i samoj kraljici Nataliji, da sam ja došao u Srbiju kao agent rimske propagande, da Srbiju pounijatim. Ovo sam doznao iz usta same kraljice, a evo kako. Ministar Franasović prinudi me da tražim audijenciju kod kraljice i da joj se pođem pokloniti. Na audijenciji, poslije nekoliko beznačajnih fraza, zapita me kraljica, da li je jaka unija u Dalmaciji? Iznenadilo me to pitanje, i ja joj odgovorim, da su prije pedeset i više godina pokušali bili rimski agenti da uvedu uniju u Dalmaciji, ali da se to osujetilo, i da danas svega u Dalmaciji ima tek nekoliko desetina unijata. I tada me kraljica iznebušila ovim riječima: „Treba da znadete, da je Srbija strogo pravoslavna zemlja, i da u njoj nema nikakva mjesta ni unija, ni agenti rimske propagande". Ostao sam kao zaliven, kad sam čuo te riječi iz usta srpske kraljice, i nijesam kadar bio ništa da joj odgovorim. Ćutao sam samo, i poslije dvije tri minute svršila je ta famozna audijencija. Da je na ovo spremio kraljicu prota Pavlović, to mi je razjasnio poslije ministar Kujundžić, kad sam mu sve ovo ispričao. Audijencija ova moja kod kraljice Natalije bila je 18. decembra 1886; a riječi kraljičine pribilježio sam odmah čim sam kući došao. I takvom se braniteljkom pravoslavlja tada istakla preda mnom ona ista kraljica Natalija, koja će nekoliko godina poslije sama apostazirati od pravoslavlja, polatiniti se, i, kako kažu, postati rimokatoličkom monahinjom! Izgledalo mi je vrlo nezgodno da poslije one audijencije ostanem još u Srbiji, premda sam tek od malo nedjelja tu bio; ali prijatelji me nekako umiriše, i produžim opet raditi o planu, kako bi trebalo reorganizovati onu biogradsku bogosloviju.

O Svetom Savi običaj je bio, a valjda je i danas, da taj dan bogoslovija svečano proslavi i da se na toj slavi čita kakva riječ. Odlučim da ja tu riječ izrečem, i prema misli svojoj o pravdu, u kojem bi trebalo onu bogosloviju reorganizovati, napišem i pročitam riječ „o potrebi klasičnog obrazovanja za kandidate bogoslovije". Na sastanku gdje sam ja tu svoju riječ izrekao, bilo je mnogo visoke gospode, između koje i nekoliko liberala. Kao što su uopće ljudi, kojima ja nijesam bio simpatičan, znali uvijek, i prije i poslije ove svetosavske slave u biogradskoj bogosloviji, interpretirati krivo sve što sam ja radio i govorio, tako su tada oni liberali upotrebili onu moju riječ (koju sam odmah i naštampao) za svoju korist a protivu mene, telaleći među svojim jednomišljenicima kako ja hoću da uvedem latinski jezik u bogosloviju, da bi tijem lakše utro put uniji sa Rimom. I ovo su ona gospoda liberali imali kuraži, da i u svojim novinama napišu. Da me to moralo užasno ozlovoljiti na Srbiju, pojmljivo je po sebi. Pomislio sam tada, da mi je tu u Srbiji još teže nego li u Dalmaciji. I već tada sam bio ja na čisto sa sobom, koliko ću u Srbiji još ostati. O onome radi čega sam došao u Biograd, tj. o reorganizaciji bogoslovije, izgubio sam na brzo volju da radim, jer sam svaki čas i na svakom koraku nailazio na protivnosti. Ograničio sam se da radim onoliko koliko moram i za što sam platu primao, čekajući sa velikim nestrpljenjem da školska godina svrši i da se oslobodim onog osinjaka, u koji sam upao bio. Kad su me poslije nekoliko godina pozivali, da dođem u Srbiju za mitropolita, sjetio sam se odmah ovoga doba, koje sam proveo u Biogradu kao rektor bogoslovije, i zato sam im odgovorio onako, kako sam odgovorio, na onaj poziv. Ali o tome ću spomenuti poslije. Čim je svršila školska godina, odmah ostavim Biograd, zavjetovavši se, da nikada više neću prijeći granicu Srbije i stupiti nogom u onu kraljevinu. Bog joj dao svaku sreću, ali daleko od mene!

A šta su radili moji „prijatelji" u Zadru, dok sam ja bio u Srbiji? Evo šta. Bijedni starac ep. Knežević bio je u punom smislu u njihovim rukama i potpisivao je sve što su mu dotični predlagali o meni. Za polazak u Biograd ja sam dobio bio dopust samo do 8. januara 1887. Za ono malo vremena što sam u početku proveo bio u Biogradu, a ohrabren da će me u radu mojem o reorganizaciji biogradske bogoslovije pomagati vladajući faktori, kao što su mi to obećavali, ja sam mislio da mi treba bar jedan školski semestar da iskusim i vidim, da li će se moći moj rad i uspjehom uvjenčati. Radi toga ja se obratim ep. Kneževiću pismom iz Biograda moleći ga, da mi bude produžen dopust do kraja ljetnjeg semestra 1886/7. školske godine. Ep. Knežević pismom od 23. decembra 1886. br. 223 odgovorio mi je, da „ne nalazi nikakvih osnovnih razloga, zbog kojih bi mogao uvažiti moju prošnju", i kaže mi zatijem, da moram do određenog roka, tj. do 8. januara 1887. biti u Zadru na svojem profesorskom mjestu, jer „u protivnom slučaju podnijećemo visokoj carsko-kraljevskoj Vladi predlog, da se definitivno popuni to mjesto".

Kad sam primio ovaj Kneževićev od govor, ja sam iz Biograda direktno se obratio Ministarstvu u Beč, da mi ono udijeli onaj dopust. Međutim je Knežević pohitao bio već 24. januara 1887. pod br. 8, da izjavi dalmatinskom namjesniku, kako on, s razloga što ja nijesam odmah poslušao njegov onaj gornji nalog i povratio se u Zadar, profesorsko mjesto moje u zadarskoj bogosloviji „smatra de jure et de facto upražnjenim" i predlaže istom namjesniku, „da bi svojim putem izvolio blagohotno shodno raspoloženje učiniti, kako bi se upražnjeno mjesto profesora pri mjesnom bogoslovskom zavodu po mogućnosti čim prije moglo popuniti". Kao što se vidi, htio je ep. Knežević na brzu ruku da riješi ovo pitanje i da me liši profesorskoga mjesta u zadarskoj bogosloviji, i ujedno, svjesno ili nesvjesno, ne znam, da zadovolji dotičnoj gospodi, da mene nestane iz Dalmacije, a dosljedno i iz države, kako im više ja ne bi smetao u njihovim planovima za budućnost. Ali se prevario u računu i ep. Knežević i ona gospoda. Moji prijatelji u Zadru: savjetnik Marko Petranović i saborski predsjednik knez Đuro Vojnović pobrkaše taj račun, jer 16. aprila 1887. Car austrijski odlukom je naredio, da mi se udijeli dopust do kraja 1886/7. školske godine. Mora biti da je ova carska odluka smela i ep. Kneževića i onu gospodu, jer mi tu odluku episkop nije ni saopštio, nego sam ja obznanjen bio o njoj drugim putem.

U julu 1887. ja sam bio već u Zadru, napustivši sasvijem Srbiju, i od 1. avgusta morala mi se bila staviti u tečaj profesorska moja plata, koja mi je obustavljena bila dok sam bio na dopustu. Pa i u tome su pokazali ep. Knežević i ona gospoda, koliko su žučni na mene što sam im se opet povratio, te ep. Knežević napiše namjesniku, da mi ne treba staviti u tečaj od početka avgusta moju platu, nego od 1. oktobra, kad počne nova školska godina. Kad im je to toliko godilo, ja nijesam htio da im kvarim radost, i nijesam na to rekurirao, kao što sam po pravu mogao. Kad mi je ovo posljednje prebacio moj prijatelj savjetnik Petranović, sjećam se da sam mu odgovorio: „Kad uživaju da državi pripadne nekoliko stotina forinti, zašto da im ja smetam u tom uživanju?"

Zauzevši svoje profesorsko mjesto u Zadru u oktobru 1887, povukao sam se sasvijem od svakog javnog posla, i bavio sam se samo svojim profesorskim poslom i knjigom, i ovako sam se držao sve tri slijedeće godine. Tada sam naštampao svoju knjigu „Propaganda" i drugu knjigu „Crkveno pravo", pored nekoliko još drugih sitnijih radnja. Van sebe su bili moji neprijatelji u Zadru, jer nijesu već znali naći, kako da me se oslobode i moralno savladaju. Ja se nijesam na njih više osvrtao, živio sam usamljen u kući sa mojom materom, sestrom i dva sestrića, i bavio sam se neprestano samo knjigom. Ovo je učinilo te su se i moji neprijatelji u nekoliko smirili, ili bar pritajili.

Septembra 1888. dobio sam pismo od tadašnjega ministra prosvjete i crkvenih poslova u Srbiji dr Vladana Đorđevića, u kojem mi javlja, da želi ustanovit katedru kanonskoga prava na Velikoj školi, i „to ću odmah učiniti", kaže u pismu, „ako Vi pristanete da budete prvi profesor na toj katedri". 30. septembra odgovorio sam odmah tome ministru da mu zahvaljujem na ponudi, ali ujedno sam tako udesio svoje pismo da je mogao razumjeti da ja neću da idem u Biograd. Pred očima su mi bili oni ružni nekoliko mjeseci, što sam u Srbiji proveo, i za živu glavu ne bi se bio odlučio da opet prelazim u onaj biogradski osinjak.

Iste 1888. godine 31. decembra piše mi iz Temišvara tadašnji temišvarski episkop Georgije Branković, kako bi ja morao gledati svakako da dođem u Karlovce za rektora bogoslovije, i kaže u tom svojem pismu: „Ja sam se za Vas u više puta kod pok. patrijarha Anđelića zauzimao i za rektora preporučivao; no priznati moram da Vas nije trpio. Svagda bi me odbio time, da Vas ne poznajem i da su Vam pretenzije velike. A imao je i druge neke škrupule. Ali sa bojom na čisto nikada izišao nije". Ja sam ep. Brankoviću odgovorio, da bi se rado primio rekture karlovačke bogoslovije, ali da za to dobro je počekati dok se ne izabere novi patrijarh. Kad sam ja poslije u maju 1890. čestitao ep. Brankoviću što je izabran za patrijarha, odgovarajući mi na pismo kao patrijarh napominje mi što mi je prije pisao o rekturi u karlovačkoj bogosloviji i kaže, da će me on odmah imenovati za rektora, ako samo želim, stavljajući mi u isto vrijeme u izgled mogućnost, da bi mogao skoro biti izabran za episkopa na jednu od tada upražnjenih eparhija u Karlovačkoj mitropoliji. Zahvalio sam mu i rekao da ću o tome javiti prije svršetka školske godine, koja je tada još tekla. Moram priznati, da mi je ova patrijarhova ponuda bila mila, i da sam a priori odlučio bio da je primim. U razgovoru sa knezom Vojnovićem kažem mu za ovo; ali on mi ne dade ni dovršiti riječ, nego me stane najenergičnije odbijati od te namjere, ističući mi razne prijateljske argumente, obzirom na tadašnju sedisvakanciju u zadarskoj episkopiji. A savjetnik Marko Petranović, s kojim je Vojnović o tome razgovarao bio, dođe mi naročito u stan, da me odbije od namjere. Nijesam ni jednom ni drugom prijatelju ništa odlučnog odgovorio, nego napišem vladici Petranoviću i saopštim mu patrijarhovu ponudu, navodeći mu, kako bi ja rado primio tu ponudu, i moleći ga za njegov savjet. Dva dana poslije primim od vladike dugačko pismo, u kojem mi sa mnogim argumentima dokazuje, kako ja ne moram nagliti sa odgovorom patrijarhu na njegovu ponudu, nego da počekam bar do kraja školske godine, jer da je patrijarhu i tada na vrijeme imenovati me za novu školsku godinu za rektora. Poslušao sam ga, jer se slagalo tačno sa onim, što sam i ja pisao bio patrijarhu.

Bilo je sve ovo one godine, kad je umro bio (8. januara 1890.) zadarski vladika Stevan Knežević. Kao obično pri ovakvim događajima, počelo se odmah govoriti i nagađati, ko bi mogao biti Kneževićev nasljednik.[78] (Velika većina eparhijskog sveštenstva, a i mnogi ugledniji i viđeniji svjetovnjaci iskazivali su se za mene. To se isto pokazalo i u Zadru. Ovo me u nekoliko začudilo, i upravo iznenadilo, ali puštao sam da se stvar sama odvija bez svakog mog uticaja. Na čelu zadarskog sveštenstva u moju korist bio je tadašnji konzistorijski predsjednik, energični proto Kiril Žeželj, uz kojega su bili i neki ugledniji zadarski Srbi. Konzistorijski arhimandrit Jović, koji je upravljao tada udovom eparhijom, smatrao je sebe prirodnim nasljednikom pok. Kneževića i zakonitim kandidatom za upražnjenu episkopsku katedru. Podržavao ga je u tome namjestništveni podpredsjednik Alfons Pavić i finansijski upravitelj dvorski savjetnik Rikard Beden.)[79]

(Znao sam, da je vladika Petranović mnogo nastojao da ja postanem vladika, a znao sam da je i knez Vojnović o tome mnogo radio, ali sam znao i za protivnost kod Bjelanovićevih prijatelja u Dalmaciji, kakvih je mnogo imao. Namjesnik dalmatinski Blažeković bio mi je lični prijatelj, ali on je gotovo svu 1890. godinu proveo u nekom mjestu van Dalmacije, očekujući svoje penzionovanje, koje je u julu iste godine i uslijedilo, i upravu Namjesništva za sve to vrijeme vodio namjesništveni podpredsjednik Alfonz Pavić, koji je bio papinski kavalijer i veliki mrzilac pravoslavne vjere. Prema meni bio je taj čovjek otvoreni protivnik. Ljubimac njegov bio je arhimandrit Jović, koji je ujedno uživao (radi intimnih familijarnih veza) pokroviteljstvo dvorskog savjetnika Rikarda Bedena. Pavić i ovaj Beden nastojali su da bi Jović bio imenovan za vladiku zadarskog, a o tome su radili i u Beču preko svojih poznanika, a prvi i kroz neopredjeljene namjesništvene izvještaje o meni na Bečko ministarstvo. Istakao je ovaj gospodin pred Ministarstvom, da sam ja fanatičan pravoslavni i da sam dvije knjige („Kiril i Metodije" i „Rimska propaganda") napisao protivu rimokatoličke vjere. Ministarstvo je tada potražilo od vladike Petranovića, da bi mu poslao te moje knjige i izvjestio o mojem postupanju u interkonfesionalnim pitanjima. Vladika je odgovorio Namjesništvu kao moj prijatelj. Za ovo sam doznao poslije u Beču, kad sam bio da položim zakletvu kao novi vladika.)[80]

(Pošto se Pavić smatrao svemoćnim u javnoj upravi Dalmacije, to su mnogi držali potpuno sigurnim imenovanje Jovića za vladiku. I sam Jović smatrao je tada sebe kao sigurni budući episkop dalmatinski. Ali ovo nije bilo pravo krčkom arhimandritu Kovačeviću, a ni tadašnjem gimnazijskom katiheti Hrisantu Grkiniću, protosinđelu. Prvome ovo nije bilo pravo, jer je Jović mnogo mlad bio prema njemu, i uz to i po znanju i po uplivu kud i kamo njemu inferioran. Nije bilo pravo ovo Grkiniću, jer on, stariji po godinama i nadmoćniji po znanju od Jovića, reflektovao je i sam, da bi mogao postati episkopom dalmatinskim. Držanje Kovačevićevo naspram mene sada se od jedan put izmijenilo, i počeo mi se pokazivati nekakvim velikim mojim štovateljem. Nijesam mu bio mio ni sada, kao ni prije, ali ipak volio je i da ja postanem vladika nego li Jović, a sam već znao je da ne može dobiti vladičansko mjesto. Grkinić je mrzio Jovića, pa za slučaj da ne bi mogao on da postane vladika, volio je da ja postanem, a ne Jović. Ja sam sve znao, šta se radi o tome i šta se govori, jer me o tome svaki dan proto Žeželj izvještavao. A znao sam i to, da je bivši namjesnik dalmatinski baron Gavril Rodić preporučio u Beču mene za dalmatinskog vladiku i da je o tome napisao bio tadašnjem dalmatinskom namjesniku Karlu Blažekoviću; isto kao što sam znao, da su se živo za to zauzimali kotorski vladika Petranović i predsjednik dalmatinskog sabora knez Đorđe Vojnović. Međutijem 23. maja iste godine pozove me k sebi namjesnik Blažeković da se izrazim, bi li se ja primio zadarske episkopske stolice, kad bi bio pozvan na to mjesto od nadležnih faktora. Odgovorio sam namjesniku afirmativno. Ni puna dva mjeseca poslije toga Car me imenuje za dalmatinskog vladiku (10. jula 1890).)[81]

U broju od 4. jula svojega lista Bjelanović je napisao uvodni članak sa naslovom „Imenovanje vladike", i tu između mnogog drugoga on piše i ovo: „Mi ćemo danas kazati svoje, zaista mjerodavno mnijenje, koliko se pravoslavnog naroda u Dalmaciji tiče, i u to ime odgovoriti, da smo imenovanju arhimandrita Milaša protivni, to radi sve prošlosti, koja je mati sadašnjosti i stoga baba budućnosti", i tada dodaje „mi znamo i tolike istorije o reversalima" (ova je riječ u članku napisana kursivom, da bi pravoslavni srpski narod u Dalmaciji obratno jaču pažnju na te „reversale"); pa reflektujući na te reversale, i bojeći se da spomene Cara, po Bjelanovićevom suđenju, morali su pravoslavni novi episkopi izdati „reversal", da će se odreći episkopstva, ako ne budu htjeli raditi u smislu rimske propagande. Bjelanović završuje ovako svoj ovaj uvodni članak: „Budući vladika samo bi svojoj crkvi mogao škoditi, kad bi dočekao mitru sa kakvijem obavezama prema ljudima, koji nikako ne mogu dijeliti mitre, ali se grade i prikazuju kao moćni i svemogući". Za ovaj članak neka pravoslavna gospoda u Zadru mnogo su aplaudirali Bjelanoviću. Počeo je ovaj gospodin kampanju protivu arhimandrita Milaša, i tu je kampanju trebalo produžiti. U slijedećem broju svoga lista od 11. istoga mjeseca jula udara opet Bjelanović na kandidaturu arhimandrita Milaša za vladiku dalmatinskog, i izjavljuje nadu „da će Njegovo Veličanstvo u otačaskoj brizi svojoj, ispitavši sve prilike, imenovati najboljega". Ne znam da li je Car imenovao najboljega, ali znam da je imenovao mene za dalmatinskog vladiku uoči upravo onoga dana, kad je Bjelanović napisao ovaj svoj drugi članak, protiveći se u ime pravoslavnoga naroda, da ja postanem episkop toga naroda.[82]

Kad se doznalo u Zadru da sam ja imenovan za vladiku, svi moji dotadašnji mnogobrojni neprijatelji umukoše, kao mrtvi, pritajivši tada svoj ijed, valjda za bolje za njih dane. Sveštenici pak, koji su dotle gledali na mene po Bjelanovićevom receptu, pretvoriše se za jedan trenutak u mrave, a između njih pričinio se preda mnom tada najsićušnijim mravom arhimandrit Jović. Sutradan je došao sa sveštenstvom da me pozdravi kao novoga vladiku, izjavivši mi u ime svoje i svega sveštenstva, kako su svi oni presretni, što sam im ja postao vladikom! Na dan moje intronizacije (7. oktobra 1890.) ovaj isti Jović izrekao mi je u crkvi svečano takav pozdrav, da je svak morao pomisliti, e mi je taj čovjek uvijek odan bio, kao da sam mu rođeni otac. I taj je svoj pozdrav on naštampao i razdao svima, kako bi svi vidjeli, koliko me on neizmjerno ljubi! A to sve nije značilo drugo nego da bi me zadobio, da ga zadržim u konzistoriji kao arhimandrita, pomišljajući, da ću mu se ja sada osvetiti za njegove prljave poslove protivu mene prošlih godina. Htio sam, na moju nesreću, da budem s njim kavaljer, i pustio sam ga neka ostane u konzistoriji na svome mjestu, premda sam za to poslije bio često ukoravan od mojih pravih prijatelja, a na prvome mjestu od kneza Vojnovića, koji je Jovićevu lukavštinu poznavao bolje od mene.

Imenovanje moje za episkopa mora biti da je silno ogorčilo tadašnjeg upravitelja dalmatinskog namjesništva Alfonza Pavića. Nije smio to javno da iskazuje, jer je bio posrijedi carski dekret, ali to je pokazao u svim namjesništvenim dopisima, koje mi je upravio prvih dana poslije moga posvećenja, i najotvorenije pri mojoj intronizaciji. Praksa je dotle postojala, da pri crkvenoj intronizaciji episkopa prisustvuje u crkvi sam namjesnik lično, ili upravitelj Namjesništva, a pri intronizaciji in temporalibus da djeluje kao Vladin delegat jedan dvorski savjetnik. Ovu je praksu našao Pavić da može izmijeniti. U crkvu on nije došao, a pri intronizaciji mojoj in temporalibus poslao je jednog poglavara kao Vladinog delegata, kao da se ticalo intronizacije jednog običnog paroha, i to otvorenog mog dotadašnjeg protivnika Nikolu Nardeli, poznatog mrzioca pravoslavne vjere. Ja sam dobro razumio ovaj Pavićev postupak prema mojoj ličnosti, ali red mi je bio da mučim, nego sam se poslije požalio na ovo novom namjesniku dalmatinskom Emilu Davidu, koji je dva mjeseca poslije toga bio imenovan za namjesnika i došao u Zadar.

Na ručku, koji sam ja tada davao, strogo oficialnom ručku, onaj delegat Nardeli izrekao mi je obligatornu zdravicu, punu šupljih fraza, iz koje sam razumio, da mi ono govori na silu i protivu svoga uvjerenja. Na tome ručku bilo je samo zvaničnih predstavnika raznih vlasti, između kojih i načelnici pet tadašnjih srpskih političkih dalmatinskih opština. Ustanovleno je bilo, da ne smije biti zdravica, osim mojih, vladinog delegata i zadarskog gradskog načelnika. Ali načelnik obrovački htio je da na to ne pazi, nego reče, da mu je srce puno prepuno sreće, što vidi mene da sam dalmatinski vladika, te mora da to svoje prepuno srce tu da izlije. To je bio neki Vladimir Desnica, porijeklom iz Like, a nastanjen u Obrovcu. Čovjek sa poluobrazovanjem, ali koji je htio da istakne svoju ličnost gdje je god samo mogao. Za vrijeme izbora za Carevinsko vijeće 1879. godine, kad sam se ja istakao protivu Hrvatske i kad sam uspio, da na izborima padne Klaić, koji je bio vođa hrvatske stranke, i da bude izabran ne Hrvat, ovaj Desnica, koji je kao načelnik obrovački raspolagao pojakim brojem izborničkih glasova, ustao je protivu mene, i kao obično u izbornim borbama insinuirao je da sam ja protivu Hrvata iz ličnih interesa, te je dosta svačega pronio u javnosti protivu moje ličnosti. Savladao sam ga ipak, i pomoću prijatelja mojih privolio je obrovačke birače da glasaju protivu Klaića, a u interesu osnivanja srpske stranke na Primorju. Ovo je toga Desnicu mnogo ogorčilo i stao je uz otkrite moje političke neprijatelje. Arhimandrit Jović bio mu je tijem prijatelj u radnji protivu mene, osobito pri namjesniku Jovanoviću, s kojim su ga vezivale neke neobične simpatije. Ali u prirodi ovoga Desnice bilo je, da uvijek puza pred ljudima, koji su na vlasti. Tako se dogodilo i kad sam ja postao vladika. Kao što je Jović znao da mi postane onako servilan pri mojoj intronizaciji, poslije svega onoga što je prije radio protivu mene, tako je našao i ovaj Desnica, da mu slijedi u primjeru, te da i on pokaže javno svijetu, kako je srce njegovo prepuno sreće, što sam ja postao vladika, i izrekao mi zdravicu, za koju ja nijesam mogao da ušima svojim vjerujem da je onako svečano izriče. Na žalost uvijek mi je bilo u prirodi da vjerujem lijepim riječima, koje mi se kazuju, uzimajući da neće ljudi valjda i u javnosti i u svečanim prilikama lagati. Pa tako je bilo i sa ovim iskazima bezgranične mi tobože odanosti ovoga Desnice, kao i onoga Jovića. Produžili su poslije ta dva čovjeka postupati tako isto kad bi god došli sa mnom u dodir i insinuirati mi se kadgod sa takvim ličnim stvarima, da sam ja, osobito prema ovom posljednjem, imao neograničeno povjerenje. Više bi mi puta napominjala moja pokojna mater, mudra i prozorliva žena, da ne bi morao uvijek slijepo vjerovati Joviću, a na ovo su me ne rijetko upozoravali i drugi moji tješnji prijatelji, ali sve to ja nijesam htio reći ni da slušam, pa zato sam i morao poslije da ljuto otkajavam to svoje povjerenje.

Nije lak posao vladici u Dalmaciji i sa takozvanom pravoslavnom inteligencijom. U tu inteligenciju spadaju svi oni u sjevernoj Dalmaciji, koji ne nose crvenkapu nego francuski šešir. Između takvih ljudi najmanji broj sastavljaju ljudi sa akademskim obrazovaniem, a preveliku većinu ljudi sa obrazovaniem srednjega staleža, između kojih malo je, koji znaju po pravilima gramatike napisati jedno pismo. Ovi ljudi u dalmatinskoj eparhiji vedre i oblače, i sve mora da bude u eparhiji onako, kako ih njihov ograničeni um uči. Nemaju pred kim da pokažu kako i oni nešto znače u društvu i da se i njihov glas mora čuti, jer pred državnim vlastima znadu samo uvijek biti najponiznije sluge, nego gledaju kako će svoje značenje pokazati pred crkvenom vlasti, koja ne raspolaže žandarmima, i ta im je vlast svagda na ustima kao i svaka naredba njezina. Ne ispadne li sve onako, kako oni žele, tad se obraćaju žalbama, tužbama i molbama na političku vlast, da im ona pomogne; a u tome gotovo uvijek i uspijevaju. Ovi i ovakvi ljudi prinudili su dalmatinske episkope Rajačića, Stankovića i Mutibarića da bježe iz Dalmacije u druge eparhije. Ti i takvi ljudi tri puta su digli bunu na episkopa Kneževića, da bi ga primorali da napusti eparhiju; a ako nijesu u tome uspjeli, uzrok je, što je Vlada branila toga episkopa. Ostali između srpske inteligencije sa akademskim obrazovaniem drže se većinom na strani, i ostavljaju episkopu i crkvenoj vlasti, da se brine o crkvenim stvarima. Ako pojedini između takvih stane u protivnosti sa episkopom i sa crkvenom vlasti, to biva ili iz kakvih uzroka ličnoga karaktera, ali se lično neće nikada toliko poniziti da puza pred političkom vlašću i da moljaka gu vlast za pomoć protivu episkopa, niti će se ikada upustiti u demagoške napadaje, kao što je to činila poluobrazovana srpska takozvana inteligencija, koja je u novinama i u raznim letcima javno mu 1868. godine dovikivala: „Dolje nedostojni!" Ali najteže je dalmatinskom episkopu sa Vladom, ako hoće da bude pravi pravoslavni episkop i čuvar vjere i crkve svoje. U Austriji od 1868. vlada zakon, da pravoslavna crkva uživa jednaka prava kao i sve ostale priznate u državi konfesije. Ali u samoj stvari ta je crkva u Austriji samo tolerirana. Da episkop može odbraniti svoju crkvu od inovjeraca i zaštiti prava slobode, koja su joj zakonam zajamčena, on mora sve moguće obzire da ima, kako ne bi izazvao protivu sebe Vladu i izložio svoju crkvu raznim šikanerijama.

Sve ovo ja sam vrlo dobro znao, prije nego što ću postati vladika, a znao sam i sa kakvom je mukom upravljao zadarskom eparhijom vladika Knežević. Kad su mi neki prijatelji u Zadru radovali se na sreći, što ću postati vladika, ja nijesam nikada ni jednom kazao da to smatram za sreću, nego sam ih podsjećao na sudbu bivših dalmatinskih vladika iz Mađarske i na nevolje koje je morao da trpi vladika Knežević za posljednjih dvadeset godina svoga vladikovanja, osobito od kninskih i zadarskih Srba, koji su mu javno u crkvi pokazivali leđa i prijetili, da će mu zapriječiti ulazak u jedinu zadarsku crkvu, koja je bila njihovog patronata, a svoje katedralne crkve imao nije, kao što je nema ni danas; i pitao sam ih zar se neće to isto i meni dogoditi prije ili poslije. Primio sam se uprave protivu svoje volje, i jer sam htio da zadovoljim mojim prijateljima. Primivši tu upravu, počeo sam odmah vrlo marljivo da radim o tome, kako bi je uredio na najbolji način i u smislu svetih kanona. Gotovo sve prve godine posvećene su bile isključivo eparhiji i kanonskim posjetama svih parohija i svih crkava i manastira u eparhiji.

Učinilo mi se, da jedan od najprvih uzroka, zbog čega je stradala dotle pravilna uprava u eparhiji, to je mržnja, koja je tada vladala između svjetovnim sveštenstvom i kaluđerima. Mržnja je ta poticala od privilegovanog položaja, u kakvom su se nalazili tada kaluđeri, koji su zauzimali najbolja mjesta u eparhijskoj službi i najbolje parohije, i koji su kao takvi sa neke visine smatrali na svjetovno sveštenstvo. Ovo je sveštenstvo bilo poniženo, te prirodno je, da je ono pogledom na svoje redovno bogoslovsko obrazovanie moralo smatrati sa negodovaniem na kaluđere, koji gotovo nikakvih škola nijesu imali, a međutijem uživali su privilegovani položaj. Sa svoje pak strane kaluđeri, da bi uzdržali taj ovoj položaj, nijesu propuštali nikakvu priliku, da crne u narodu popove i njihove porodice, i da ih prikazuju kao sebičnjake i neprijatelje naroda. Sve ovo podržavalo je mržnju između jednog i drugoga čina, i samo je priječilo mirnoj i urednoj eparhijskoj upravi. A sve ovo ja sam htio da najenergičnije zapriječim. Kaluđerima odredio sam mjesto, koje po kanonima i po zavjetima svojima moraju da zauzimaju u crkvi, a u pogledu takozvanih kaluđerskih parohija dao sam im razumjeti, da će ih duhovna vlast trpjeti na tim parohijama samo dotle, dok ne bude dovoljan broj spremljenih za parohijsku službu popova. Protojereji bili su poniženi, i svaki iguman ili protosinđel smatrao se već po tome viši po starješinstvu u crkvi od svakog i najstarijeg protojereja. Jednim prezidijalnim dekretom naredio sam, da svaki protojerej ima pravo pri crkvenim službama nositi nadbedrenik jednako kao arhimandriti i protosinđeli i uživati u crkvi prava viših dostojanstvenika crkve; isto kao što sam ukinuo dotadašnji protivukanonski običaj, da je jeromonah stariji od svakog svjetovnog sveštenika, samo zato što je jeromonah.)[83] Ovo je blago podjelovalo na svjetovno sveštenstvo, prema kojem sam ja pokazao se osobito ljubaznim i pri svojoj intronizaciji, i koje je odmah razumjelo da nema više razloga smatrati sebe poniženim i kao zapostavljenim iza kaluđera. A da pokažem parohijskom sveštenstvu odmah u početku svoje uprave eparhijom, da ja hoću da čujem njihov glas u svemu što se tiče dobre uprave i crkvenog i svešteničkog napretka, ja sam već drugog mjeseca svog vladikovanja ustanovio, da svake godine imaju biti pastirski zborovi parohijskog sveštenstva u svakom protoprezviteratu pod predsjedništvom dotičnog okružnog protoprezvitera, i sa tih zborova da se središnjoj eparhijskoj upravi prikazuju želje sveštenstva i podnose odnosni predlozi o crkvenom i svešteničkom napretku. I ovo sam dobro učinio, i dalmatinsko mi je sveštenstvo sa svojih pastirskih zborova svake godine slalo izjave zahvalnosti za tu ustanovu; a ti pastirski zborovi pomažu i središnjoj eparhijskoj upravi da može cjelishodnije upravljati.

Svu prvu zimu proveo sam u Zadru najviše okupljanjem podataka o parohijama u eparhiji radi kanonske posjete, koju sam odlučio bio da odmah prve godine svoje episkopske službe učinim, i koju sam posjetu u maju 1891. i počeo, i sa kratkim intervalima produžio sve do septembra iste godine.

O Sv. Savi sakupile su se bile zadarske Srpkinje na običnoj godišnjoj svečanosti u srpskoj konfesionalnoj školi. Na toj svečanosti ja sam obavio vodoosvećenje, i tada sam ulučio priliku da pokrenem prisutne Srpkinje da osnuju društvo za pomaganje odijelom, knjigom i drugim siromašnoj srpskoj školskoj djeci. Rado je primljena ova moja misao, i odmah ustrojeno to društvo, koje je iste godine počelo blagotvorno djelovati pod mojim pokroviteljstvom. I blagotvorno je ono djelovalo sve dok sam ja bio zadarski vladika.

Prije polaska svoga iz Zadra u posjetu odnosnim parohijama htio sam da pošaljem sveštenstvu i narodu poslanicu pastirsku, da ih kao arhipastir počnem poučavati. Napišem tu poslanicu kao uskršnji pozdrav kliru i narodu, u kojoj sam dao svoju pouku o onome što sastavlja osnovu za svakog čovjeka, a posebno za pravoslavne hrišćane, a to je o vjeri. U toj sam svojoj poslanici između ostaloga rekao i to, da se pravoslavni moraju čuvati osobito od onih inovjeraca, koji lukavim sredstvima htjeli bi da ih otrgnu od svoje vjere i koji da bi zavarali pravoslavne, kazuju da rad njihov odobravaju i mnogi pravoslavni, pa čak tobože i srpski patrijarh. O poslanici ovoj mojoj, kad se za nju doznalo, sva štampa srpska i hrvatska, pa i njemačka, progovorila je. Pravoslavne novine nađoše da zaslužuje pohvale, pa je mnoge i preštampaše; a nepravoslavne novine osudiše je, a neke udariše čak na moju ličnost. Sve sam ja to poslije pročitao i na odnosnom ručnom svom egzemplaru (koji se nalazi u mojoj biblioteci) zabilježio. Da se od prilike vidi, šta su ove nepravoslavne novine rekle tada o ovoj mojoj poslanici, hoću ovdje da napišem, šta je kazao Agramer Tagblatt u svojem broju od 6. maja 1891. godine: „Der orientalisch-orthodoxe Bischof von Zara Dr. Milas hat einen Hirtenbrief erlassen, in dem er sich gegen die Vereinigung der orientalischen und occidentalischen Kirche ausspricht und dieselbe als ein Phantom erklart, das angeblich nur dazu diene, Zwist und Hader anzufachen. Es ist unschwer zu errathen, woher die Inspiration kommt, welche Bischof Milas zu einer so schroff ablehnenden Haltung gegen die Vereinigungs-Idee veranlasst, wie sie bisher noch von keiner Seite erfolgt ist. Bischof Milas, welcher einige Jahre in Serbien zugebracht, sollte doch etwas vorsichtiger mit seinen Ausserungen sein".

Ovu moju poslanicu pročitao je i srpski patrijarh Georgije Branković, i pismom iz Dalja od 26. aprila 1891. javlja mi da je istu pročitao sa zadovoljstvom. Tri mjeseca kašnje, i to 18. jula primio sam od istoga patrijarha ovo pismo, koje ovdje ispisujem, a koje se u originalu nalazi između drugih važnih pisama u mojoj biblioteci:

„Preosvećeni Gospodine! Došlo mi je sa prijateljske strane do znanja, da ste Preosveštenstvo Vaše u ovogodišnjem uskršnjem pozdravu svome, kliru i narodu eparhije tamošnje, proglasili smirenost Moju za „prijatelja unije". Ja ne znam šta Vam je povoda dalo i šta Vas je rukovodilo kad ste taku neistinu o meni u svet pustili. Ali se zaista divim toj smelosti i drskosti! Je li to bratski postupak? Jeste li Vi ozbiljno pomišljali na posledice te Vaše dreke a pritom neistinite enuncijacije? Jesam ja to zaslužio, da me po crkvama Vašim proštituirate i narod izazivate, da me proklinje ni kriva ni dužna. Imate li Vi ljubavi bratske? Imate li Boga? Imate li duše? No zasad neka je dosta. Ja Vas ovim bratski umoljavam, pošto mi ta famozna poslanica Vaša nije (?) do ruku došla, da mi istu na pročitanje podšaljete, da se svojim očima uverim o toj nebratskoj podvali, sa kojom me pred Vašim vernima obrukaste, ali samo Vašima, jer moji me daleko bolje poznaju nego Vi sa te strane, pa Vam verujte i ne veruju. Ujedno Vas sasvim ozbiljno pozivam, da sve ono, što o meni u toj poslanici rekoste i dokažete, ili kao neistinu javno opozovete i time mi zadovoljstvo date, pošto ću u protivnom slučaju prinuđen biti uvređenoj časti i imenu svome na drugi način zadovoljenje potražiti ..."

Četiri dana poslije sada navedenoga pisma patrijarha Brankovića, i to 22. jula, izišao je 29. broj karlovačkog crkvenog lista „Srpski Sion", i u tom broju naštampan je članak sa naslovom: „Nelojalan i nesolidan posao", a sa potpisom „Mladi saborlija". U tome članku razvija se ono isto što je patrijarh kazao u svojem pismu, samo što sam ja tu još lično napadnut.

Sve ovo, i patrijarhovo pismo i ovaj članak, zapanjili su me tako da nijesam znao, šta da mislim i protumačim sve ovo čudo. Pohitao sam odmah da izjavim javno, da ja nijesam ni u snu imao da bacim onu ljagu na patrijarha, i tu je moju izjavu naštampao isti „Srpski Sion" u svom 32. broju od 12. avgusta iste ove 1891. godine. Ali nijesam znao ko je pisac onoga članka, u kojem me onako ružno napadoše. Tek u februaru slijedeće godine sam to doznao, i to iz jednoga pisma od prote Alekse Ilića, koji mi šalje u originalu pismo prote Jovana Vučkovića iz Karlovaca od 17. februara 1892, u kojem pismu ovaj priznaje da je on napisao onaj članak protivu mene u „Srpskom Sionu". Ovaj prota Jovan Vučković bio je profesor u zadarskom bogoslovskom zavodu do kraja 1890/91. školske godine. O ovome Vučkoviću ja sam spominjao na str. 44-45 ovih mojih bilježaka, i tu sam kazao da sam ga volio i uvažavao njegovu marljivost za sve vrijeme dok smo zajedno kao profesori radili u zadarskoj bogosloviji. Kad sam ja postao vladika, isti profesor zauzeo je drugovačiji položaj prema meni, položaj neprijateljski. Zašto, ja to nijesam kadar da ni danas razumijem, a ne znam, da sam mu i kao vladika išta na žao učinio. Oprostio se sa mnom u Zadru čini mi se u avgustu 1891. godine najljubaznije, i znam da sam ga poljubio u lice pri rastanku. Kao odgovor na taj moj poljubac bio je pomenuti njegov članak u „Srpskom Sionu". Od toga doba prota Vučković bio mi je ljuti dušmanin, i rovario je protivu mene gdje je god mogao, pa valjda i danas još rovari, ako mu se samo gdje zgoda pruži.

Radi ilustracija ovoga događaja hoću ovdje da zabilježim ovo što slijedi. Prvih dana decembra 1900. ja sam dobio od patrijarha Brankovića pismo sa datumom 30. novembra 1901, u kojem mi patrijarh piše ovo: „Od urednika „S. Siona" proto-prezvitera Jovana Jeremića doznao sam, da je Preosveštenstvo Vaše još pre dve godine napisalo monografiju o našoj i rumunskoj avtonomiji. Držim da bi u interesu sv. crkvene stvari bilo, da ta monografija ugleda, i to što pre sveta. Ako mi dozvolite, ja bi voljan bio za to delo štamparski trošak na sebe primiti, pa ako nemate ništa vo preki, izvolite mi taj rukopis poslati, pa ću ga odma u ovdašnjoj manastirskoj štampariji dati štampati". Šta sam ja odgovorio patrijarhu na ovo njegovo pismo vidi se iz ovog drugog pisma patrijarhova od 17. januara 1901, koje ovdje prepisujem:

„Preosvećeni Gospodine, dragi brate u Hristu! Nisam znao kako da tumačim Vaše indiferentno držanje prema ovdašnjim prilikama, ili bolje rečeno, neprilikama. Sad mi je sve jasno, jer mi je cenjeno pismo Vaše tu zagonetku razrešilo i razjasnilo. Zbilja, Vi još jednako vodite srce zbog onog članka, što je pre devet godina u „S. Sionu", povodom Vaše uskršnje poslanice, izišao?! A ja sam vidite na to već davno zaboravio. Ja Vas i ovom prilikom uveravam, da je dotični članak izišao u „S. Sionu" bez moga znanja i moga odobrenja, jer i ako sam ja vlasnik toga lista, meni se članci njegovi prethodno ne podnose na cenzuru, pošto za njih odgovara urednik, pa tako je bilo i sa tim člankom. Verujte, da mi je nepravo, i da duboko žalim, da je tuđa pogreška bila povodom naših nesporazuma, a naročito Vaše trajne srdnje, ne samo na mene nedužna, nego i na celu ovdašnju mitropoliju, što Vam je, kao što velite, i dalo povoda da nas se kao vatre klonite!? Interes opštega dobra naše sv. crkve, po mome mišljenju, bio bi daleko bolji, da ste, umesto srdnje, svojim znanjem i svojom pomoću bili uvek blizu nas i uz nas. Vaša reč, kao poznatog i priznatog kanoniste i auktoriteta na polju crkvenoga prava, trebalo je da se čuje, pa i danas treba da se čuje, o našim prilikama, i ja sam uveren, da bi ona od velike koristi i merodavnoga pravca bila, jer su se i protivnici našeg jerarhijskog stanovišta mnogo pozivali na Vas i na Vaše crkveno pravo u toj stvari; pa zato i držim, kad bi Vi progovorili i njihova pozivanja korigovali, da bi se bez sumnje i oni trgli sa stramputice, kojom pođoše u nepovrat. Usljed svega toga, ja Vas bratski pozivam i umoljavam, da se po primeru moje smirenosti i Vi odsrdite, uvredu nanešenu Vam zaboravnosti predate, rezerve i pasivnosti se otrgnete, ćutanje prekinete, pa javno i jasno, urbi et orbi, progovorite, ne bi li milostivi Gospod, post tot discrimina rerum, dao i blagoslovio, da mudrim posredovanjem Vašim dođemo do željenoga mira i reda u crkvi našoj i narodu našem ..."

I ovoliko je dosta o neprijatnom onom sukobu mojem sa patrijarhom Brankovićem, a povodom one moje uskršnje poslanice 1891. godine. A sada da zabilježim još jednu stvar iz te iste godine.

Nekoliko dana pred božićni post javiše mi, da će urednik „Srpskog Lista" Sava Bjelanović uzeti za ženu Danicu Baljak i da ne može prije početka posta vjenčati se, nego da će moći da to učini nekog dana za vrijeme posta, i da će sam lično doći da me zamoli za odnosnu dozvolu. Primim to na znanje, i sutradan poslije Mihoviljdana javi mi sluga, da Bjelanović želi biti primljen od mene. Primim ga, i pošto mi je kazao stvar o vremenu svoga vjenčanja i ja mu dao odnosnu dozvolu, poče mi na dugo pričati o intrigama, koje su bile protivu mene da ja ne postanem dalmatinskim vladikom, i kako je on prinuđen bio podleći tim intrigama, jer da su mnogi prijetili istupom iz srpske stranke, i radi toga da je morao u svojem listu pisati protivu mene; izvinjavao se za to moleći me sada da bacim sve ono u zaborav i da budem prijatelj njegovom listu, „koji ste", reče, „Vi sami osnovali". Napomenuo mi je tada, kako sa finansijske strane list mu slabo stoji, jer su veliki troškovi okolo izdanja, pa mi reče, da bi dobru stvar učinio, kad bi napisao petrogradskom „Slavenofilskom društvu" da mu novčano list pomaže. Saslušao sam ga, i odgovorio sam mu, kao što učtivost zahtijeva da se odgovara licima, koja dolaze u posjetu. O brošuri onoj njegovoj, koju je izdao 1884. protivu mene pod imenom „bosanskoga popa", Bjelanović nije ni riječju jednom spomenuo, i naravno je da nijesam ni ja o tome ni riječi proslovio, bacivši to sada u zaborav, te se od tada ustanoviše između mene i njega dobri formalni odnosi, koji ostadoše poslije toga sve do smrti njegove.

U posjeti svojoj parohijskih crkava i manastira, koju sam posjetu 1892. godine dopunio, opazio sam mnogo stvari, koje sam našao da nijesu uredne i da sveštenici ne znaju kako će da rade u parohijama, i da bude sve onako kako bi trebalo da bude. Ja sam sve to zabilježio, i kad sam se povratio u Zadar, te sam sve svoje bilješke predao Konzistoriji da ih prouči i odnosna riješenja donese. Nekoliko je konzistorijskih sjednica specijalno o tome bilo, i izdano je zatijem bilo mnoštvo raznih konzistorijskih naredaba sveštenstvu i crkvenim tutorstvima o najraznovrsnijim pitanjima svešteničke službe u parohijama i vođenju crkveno-ekonomske administracije. Učinilo mi se, da je zapušteno propovijedanje Božije riječi u crkvama i da je zanemareno katihiziranje djece, i radi toga, osim ozbiljnih savjeta svima pojedinim sveštenicima, kad sam se nalazio u njihovim parohijama, izdao sam odmah i naročite okružnice. Opazio sam da u mnogim selima nema osnovnih škola, i radi toga sam okružnicom pozvao sveštenstvo da u tim mjestima zavedu spomoćne škole, u kojima bi dotični sveštenici učili djecu i zato bi primali i odnosnu nagradu iz provincijalne blagajnice. Čuo sam bio odavna, da u nekim osobito zagorskim selima vlada kriva kletva, i da pojedini seljani vrlo olako se pred sudovima krivo zakunu, te od toga mnoga zla bivaju. O ovome sam se i sam osvjedočio kad sam posjetio zadarsku kriminalnu tamnicu i kad sam doznao da je mnogo njih osuđeno radi krive kletve pred sudom. Radi ovoga izdao sam okružnicu sveštenstvu da mora svaki češće govoriti sa sv. oltara protivu krive kletve i da me mora obznanjivati periodično o rezultatima te njihove pouke i da li se iskorenjuje ovo zlo. Pregledajući matice rođenih u pojedinim parohijama, opazio sam da je kod mnogo lica zabilježeno u odnosnoj rubrici, da je nezakonito, i po tome sam zaključio da mora biti mnogo njih, koji nijesu vjenčani i koji dakle u suložništvu žive. O ovome sam se osvjedočio i iz razgovora moga sa raznim licima u dotičnim selima. Ovo zlo mnogo je na žalost rasprostranjeno u svoj Dalmaciji, i da bi se ono iskorjenila, osim okružnice koju sam odmah o tome izdao, obratio sam se i vlastima: općinskima i političkima, da bi mi i one pomogle da se iskorijeni suložništvo. Na ovo sam, isto kao i na iskorjenjenje krive kletve, uvijek najozbiljniju pažnju i poslije toga obraćao. Nijesam zadovoljan bio ni kako sveštenici vode parohijske matice, jer je svaki na svoj način i po svojem razumjevanju upisivao u matice i ispunjavao odnosne rubrike, tako da je u tome čitava zbrka bila. I radi toga nekoliko sam zimskih večeri upotrebio naročito na to, da sastavim uputstvo za vođenje matica, i to sam uputstvo dao naštampati i razaslati u sve parohije i kapelanije. Poslije toga već ustanovio se i u tome red. Još kao sveštenik opažao sam u gradovima, kad su sprovodi kakvih otmjenih lica, da dotični prijatelji pokojnika šalju u znak žaljenja na grob umrloga vještačke vjence, izdavajući za te vjence mnogo novaca. Meni se činilo da je mnogo bolje, da onaj novac što se troši za one vjence, da se taj novac dade siromasima ili na kakvu pobožnu i dobrotvornu svrhu, a za dušu pokojnika; pa stoga, kad sam postao vladika, izdao sam zabranu da se na sprovodima pravoslavnih upotrebljuju vještački vjenci, motivišući tu zabranu, osim gornjega razloga još i tijem, što je upotrebljavanje vjenaca pri sprovodima običaj inovjerski, a ne pravoslavni. Dogodilo se u raznim parohijama, da mi dotični sveštenici nijesu znali kazati: kada je crkva sagrađena ili bar popravljena, kada je posljednji put i uopće je li bio koji vladika da posjeti tu parohiju, koji su sveštenici bili prije na parohiji i slično. Ovo mi je dalo povoda da izdam naredbu, da se odmah u svakoj parohiji zavede zasebna knjiga, koja će se zvati „crkveni ljetopis", i u tu knjigu da se zabilježi sve što se zna o dotičnoj crkvi i parohiji iz pređašnjih vremena, a unaprijed da svaki sveštenik mora u tu knjigu bilježiti sve, što se važnijega dogodi u dotičnoj parohiji. Nije mi pravo bilo što u nikakvoj parohiji nijesam našao u jednom zasebnom mjestu razne knjige i časopise, što se o crkvenom novcu nabavljaju i koje kao takve moraju biti ubilježene u odnosni parohijski inventar. Radi toga sam izdao naredbu, da od tada u naprijed mora postojati u svakoj parohiji svoja „Parohijska biblioteka" u zasebnom ormanu i da mora biti odmah zaveden bibliotečki katalog. Okružnim protoprezviterima pak naložio sam, da pri svojim posjetama moraju pregledati parohijsku biblioteku i odnosni katalog, da li se to u redu drži.

Sve ove naredbe ja sam izdao u prvu godinu i po od kako sam primio eparhijsku upravu. Tada sam potražio od dotičnih okružnih protoprezvitera, da podnesu izvještaje svoje, da li su pomenute moje naredbe, isto tako i ove mnogovrsne konzistorijske naredbe izvršene u dotičnim parohijama. Izvještaje su ove svoje okružni protoprezviteri priredili i zatijem dopunili na odnosnim protoprezviterskim pastirskim zborovima, te ih poslali u Zadar. Teško je bilo očekivati da će ti izvještaji potpuno zadovoljiti svrhi, jer svi sveštenici nijesu mogli u jedan mah da se sviknu sa ovim novim redom, što sam ja zaveo. Ja sam to i predviđao. Pa da bi se taj novi red učvrstio i da bi i ja i moja Konzistorija znali, kakvim načinom može to da se čim skorije postigne, ja odlučim uvesti jednu novu ustanovu u moju eparhiju, a to su eparhijske skupštine u mjestu episkopske katedre, koje bi se skupštine periodično sazvale i na kojima bi morali učestvovati svi okružni protoprezviteri eparhije, svi manastirski nastojatelji i po tri bolja i starija parohijska sveštenika iz svakog protoprezviterata, a tako isto i svi članovi Konzistorije. Skupštinama tima imao bi predsjedavati sam episkop. Ovu odluku svoju ja sam ostvario 1892. godine, kada je sazvana bila prva eparhijska skupština u dalmatinskoj eparhiji. Na djelu se pokazala ovakva skupština ustanovom dobrom, i da bi ta ustanova bila trajnom ja sam izradio da to potvrdi poslije Sinod, što je i učinjeno bilo 1903. godine na sinodskoj sjednici 11. maja.

Na posljednjoj eparhijskoj skupštini ja sam učinio predlog da bi trebalo da dalmatinska eparhija ima svoj list, u kojem bi se štampale važnije naredbe crkvene vlasti, članci bogoslovskog sadržaja i crkvene razne i književne vijesti. Predlog je ovaj primljen od svih članova skupštine sa velikim oduševljenjem, te jednoglasno zaključeno, da od 1. januara 1893. izdaje se list sa naslovom „Glasnik pravoslavne dalmatinsko-istrijske eparhije", kojega će vlasnik biti episkopska Konzistorija. Taj je list izišao prvim svojim brojem u januaru 1893. godine.

Sa prve svoje dvije godine vladikovanja ja sam bio zadovoljan, jer mi je u eparhiji sve išlo u redu, ili bar je svak nastojao da sve bude u redu. Pomutila mi je bila to moje duševno zadovoljstvo ona rabota sa patrijarhom Brankovićem, ali to mi je služilo poukom da stojim čim je više moguće od karlovačke jerarhije daleko, ako želim svoga mira.

Sve naredbe koje sam izdavao ja ili moja Konzistorija o pastirskoj službi u parohijama, sve je to sveštenstvo dalmatinsko dragovoljno izvršavalo, i vrlo je rijetko imala Konzistorija da opominje kojeg sveštenika radi neizvršivanja ili nemarnog izvršivanja tih naredaba. I ja sam mogu reći zadovoljan bio sa parohijskim sveštenstvom, koje me je uz to i ljubilo i poštovalo. Za takvo svoje vladanje sveštenstva, kako u vršenju svoje službe, tako i prema meni, kao duhovnom im starješini, zasluživalo je ono da se ja o njemu staram. Materijalno stanje parohijskog sveštenstva bilo je uopće slabo, jer kongrua nije bila pravilno uređena, i sveštenstvo na parohijama malo, vrlo malo je dobivalo godišnje pomoći od države, nego je ograničeno bilo većim dijelom na sami bir, koji je zavisio više ili manje od dobre volje parohijana, a epitrahiljski prihodi, naročito u seoskim parohijama, bili su gotovo nikakvi. Ovo sam ja opazio odmah na početku svoje vladičanske službe i smatrao sam za prvu svoju dužnost da se postaram i nastojim kod Vlade, da se kongrua uredi pravilno, te da se materijalno stanje parohijskog sveštenstva poboljša. Radi ovoga ja sam počeo odmah sa pojedinim vladinim ljudima o tome razgovarati, i pred Božić 1892. podnio sam dalmatinskom Namjesništvu podrobni izvještaj o slabom materijalnom stanju parohijskog sveštenstva i motivirani predlog kako da se to stanje popravi. Opazio sam takođe za vrijeme svoje posjete parohija, da malo ima zgodnih zgrada, u kojima parosi stanuju, da su te zgrade u većini parohija hrđave, a u nekim parohijama da ih čak i nema, nego su parosi prinuđeni stanovati ili u svojim kućama, ako su ih slučajno imali, ili u lošim seoskim kućama. Ovo je sve zlo bilo, jer nezavisno od toga, što je sveštenik sa porodicom prinuđen bio trpjeti i zimu i svaku nezgodu u lošim kućama, nemogućno mu je bilo da drži u redu parohijsko zvanje, da čuva kao što treba parohijske matice, parohijsku arhivu, parohijsku biblioteku itd. Radi ovoga, kao što sam smatrao dužnošću da radim o povišenju nagrade parohijskim sveštenicima iz državne blagajne, tako sam isto smatrao da mi je dužnost raditi i o tome, da se sagrade parohijski domovi u svima onim mjestima, gdje ih nije bilo, da se poprave oni, koji su u lošem stanju, i dok se to sve ne izvede, da se izdaje iz državne blagajnice naknada stanarine svima onim parohijskim sveštenicima, u čijim parohijama nema parohijskih domova ili stanuju u starim takozvanim bratskim kućama. O ovome sam takođe radio u zimu 1892. godine.

Našao sam i to, kad sam stupio na eparhijsku upravu, da mnoge parohije nemaju zasebnog svog sveštenika, nego te parohije poslužuju sveštenici iz obližnjih parohija; a kapelanija nijedna nije imala svoga sveštenika. Ovo je zavisilo od toga, što je bila oskudica u sveštenstvu i što zadarska bogoslovija nije davala toliko kandidata za sveštenstvo, koliko je to zahtijevala potreba eparhije. U sjemenište primao se svagda propisan broj pitomaca i rijetko da bi koje pitomačko mjesto bilo prazno. Ali tu su se primali pitomci, koji će tek da stupe u prvi gimnazijski razred, i dok bi oni prešli svih osam razreda, događalo se da ili zbog slabog učenja budu isključeni prije no što će svršiti gimnaziju, ili ako bi svršili gimnaziju, gledali bi da dobiju sredstva da pređu u univerzitet, tako da od svih đaka što bi se primili u sjemenište kao učenici prvog gimnazijskog razreda, prešlo bi u bogosloviju sa potpunih osam gimnazijskih razreda vrlo malo, i dosledno vrlo bi malo njih svršilo bogosloviju da tada stupe u sveštenički čin. Smislio sam da ovome doskočim time, ako se za neko vrijeme i dok se ne popune sve parohije i kapelanije, prime u bogosloviju mladići koji su svršili šest gimnazijskih razreda, a ono što im fali od predmeta sedmog i osmog razreda, da im to dopune profesori bogoslovije za vrijeme trajanja bogoslovskog tečaja.

Sve ove stvari, koje su me tada mnogo zanimale i koje su bile vrlo važne za moju eparhiju, bile su tako isto važne i za eparhiju bokokotorsku, jer i tamo je bilo slabo materijalno stanje parohijskog sveštenstva, slabo je bilo sa parohijskim domovima, a slabo i sa brojem parohijskog sveštenstva. Bio sam sa episkopom kotorskim preosvećenim Gerasimom u najboljim i čisto bratskim odnosima, te mu prikažem stanje moje eparhije u pomenutim pitanjima i predložim mu, pošto jednaki državni zakoni važe za obje eparhije i zadarska je bogoslovija zajednička i njegovoj i mojoj eparhiji, da bi dobro bilo da mi oba vladike sporazumno radimo za povoljno riješenje onih pitanja i da zajednički rad u tome razvijemo. Odmah i sa najvećim oduševljenjem prihvatio je moj predlog episkop Gerasim, i do marta 1893. budu spremljene za Vladu tri opširne spomenice o svima tim pitanjima i prikazane Vladi u Zadru. Vlada je zadarska primila te poslanice i obećala da će o svemu tome pisati u Beč i preporučiti Ministarstvu na uvaženje predloge naše, tj. nas dvojice episkopa. Nijesam imao razloga da ne vjerujem tom obećanju dalmatinske Vlade, ali i pomislio da ne bi možda loše bilo, da se o tome i neposredno poradi kod Ministarstva u Beču. Radi toga odlučim ja lično poći u Beč i o tome lično govoriti u Ministarstvu.

Ali tada mi se istakla još jedna stvar u mojoj eparhiji, o kojoj stvari stao sam ozbiljno da mislim i da je uredim. Uslijed novoga reda što sam ja, po svojem razumijevanju jedne pravilne eparhijske uprave, uveo u upravu ove moje eparhije, nagomilali su se toliko poslovi u mojoj Konzistoriji, da postojeća tri redovna referenta teško su ih savlađivali i često se događalo, da jedan novi hitni posao nije mogao biti riješen, jer su još na redu bili u Konzistoriji drugi hitni poslovi. Postojala su uz redovne konzistorijske predsjednike i dva počasna; ali ovi nijesu stanovali u Zadru, nego na svojim mjestima službe, te od njih je u Konzistoriji bila tolika samo korist, što su se mogle držati, kad je trebalo, plenarne sjednice, a riješavanje poslova ostajalo je opet na ona tri redovna predsjednika. Smislim zato da predložim Ministarstvu da bi Car dopustio da u mojoj Konzistoriji bude još dva počasna predsjednika, ali između sveštenika, koji imaju svoju stalnu službu u Zadru, kako bi mogao tim zadarskim počasnim konzistorijskim predsjednicima predavati neke poslove da ih oni izrađuju, i tijem da se olakša trud redovnim predsjednicima. Počnem odmah da radim na ostvarenju ove moje misli, i poslije nekoga vremena, pored spomenute tri, bude gotova i ova četvrta spomenica, koju ja i podnesem zadarskoj Vladi.[84]

(Omeo me bio za neko vrijeme jedan događaj u pitomačkom sjemeništu u početku 1892. godine. Poslije odlaska iz Zadra posljednjeg profesora bogoslovije iz Mađarske, potonjeg novosadskog episkopa Mitrofana Ševića, koji je bio i rektor sjemeništa, imenovan je bio za rektora protosinđel Hristant Grkinić. Običaj je bio od davnih vremena, da se svake godine svečanom besjedom i duhovnom zabavom proslavlja u sjemeništu dan Sv. Save srpskoga, a poslije te zabave da bude u sjemeništu đačka večera zajedno sa raznim uglednim zvanicama. Takva večera bila je i 1892. godine. Znao sam da ima priličan broj zvanica, osobito iz omladine, ali sam računao na svijest rektora i ostalih profesora, da će sve mirno proći i u redu. Očekivao sam slijedeće jutro rektora, da mi referiše o svemu. Rektor mi nije došao, nego oko podne jave mi, da je preko potrebe bila oduševljena ona večera i do kasne noći i da su se pjevale razne omladinske velikopatriotske pjesme, a između drugih i „ruska carska himna", da je pjevanje te himne mnogo uzrujalo rektora, i bojeći se za posljedice, da je o tome učinio prijavu na c. k. Namjesništvo. Pozvao sam naročito rektora, da me neposredno obznani o svemu tom neprijatnom događaju. Nije mi došao, nego mi rekoše da uzrujan leti kod raznih političkih lica, da bi sebe opravdao, da je ona himna pjevana bez njegovog znanja. Sutra dan povedena je u sjemeništu od strane političke vlasti formalna istraga, a bez obzira na crkvenu vlast, pod čijom je neposrednom upravom stajalo sjemenište. Srećom te je namjesnikom tada bio baron David, čovjek širih pogleda, koji je razumio, da je sve ono dogodilo se u pijanom času nerasudne omladine, te nije nikakvih kazni za to bilo. Ali zato rektor Grkinić bio je smetnut sa rektorstva i izdana zabrana, da se nikada više ne može u sjemeništu sa nikakvim zabavama proslavljati Svetosavski dan. Protivu ove naredbe političke vlasti ja nijesam našao da mi treba šta preduzimati, jer sam razumio, da jedan državni zavod, kao što je sjemenište, ne mora davati povoda nerasudnoj omladini, da daje izraza nekim svojim političkim enuncijancijama, koje mogu samo da budu na štetu za mir crkveni, koji je meni najviše na duši ležao.

Nezavisno od ove rabote, koja me nešto uznemirila bila, mogao sam da se inače mirno bavim glavnim svojim poslovima u eparhiji. Da bi uspješnije izveo ono, što sam u pomenutim svojim spomenicama nacrtao bio, odlučim da pođem u Beč i da o tome lično poradim u Ministarstvu. Koncem aprila 1893. godine krenem u Beč, a već u maju ja sam bio u Beču na poslu.)[85]

Doznam u Ministarstvu da je dalmatinsko Namjesništvo poslalo sa preporukom one moje poslanice. Za nekoliko dana redom bivao sam kod raznih referenata u tri ministarstva: za bogoštovje i nastavu, za finansije i za unutrašnja djela; najviše u prvom, kojemu je na čelu bio ministar Gauč, koji me je poznavao još iz dana moga posvećenja za episkopa, jer je i tada bio ministar za bogoštovje i nastavu, i koji me je lijepo primio dva puta, što sam kod njega bio. Jednom mi u šali reče, da mnogo stvari pitam u jedanput, ali ipak mi je obećao, da će se učiniti sve što bude moguće, samo da se malo pretrpim, jer su tada bile delegacije u Beču. Dana 31. maja bio sam na audijenciji kod Cara. Molio sam za tu audijenciju samo da nađem prilike prikazati Caru potrebe moje eparhije. Primio me je ljubazno, i kad me zapitao, kako mi ide eparhiji, tada sam razvezao na dugo govor, zaustavivši se glavnim načinom na slabo stanje parohijskog sveštenstva u ekonomnom odnosu i na oskudicu parohijskih domova. Pažljivo je slušao sve što sam mu govorio; a da ga je to interesovalo, mogao sam zaključiti iz toga, što me je često presjecao sa pitanjima o podrobnostima, jer, izgledalo mi je, sve mu je to novo bilo, što sam ja kazivao. Obećao mi je da će se o svemu dati podrobno informisati, te da će narediti da mi Vlada bude na ruci u svim stvarima moje eparhije. Na audijenciji ovoj tekao je govor na italijanskom jeziku, kojim Car izvrsno vlada. Kad sam na polasku iz Beča bio kod ministra Gauča, reče mi, da su iz kabineta carskog potražili već izvještaj o mojim onim pitanjima. Neka ad tih pitanja naskoro su poslije bila povoljno riješena. Bila su naime povoljno riješena i onako, kako sam ja predložio, pitanja o kandidatima za bogosloviju i o novim konzistorijskim predsjednicima. Ostala dva pitanja podvrgnuta su tada bila ispitivanju, ali to je išlo dosta sporo, jer se ticalo izdavanja novca, tako da ni danas se ne može još reći, da su riješena potpuno, jer ni danas još parohijsko sveštenstvo nije nagrađeno onako, kako bi ono za tešku službu svoju zasluživalo, niti u svima parohijama dalmatinske eparhije postoje svugdje dobri parohijski domovi.[86]

(Ovom prilikom, a poslije prethodnog sporazuma sa kotorskim episkopom Gerasimom Petranovićem, ja sam gledao da u Ministarstvu doznam u kakvom se stadijumu nalaze neka pitanja, koja se tiču uopće pravoslavne crkve u Austriji, a koja sam neka ja, a neka pomenuti episkop pokrenuli bili i u sinodskoj sjednici 18. septembra 1890, a naime: o uređenju spoljašnjih odnosa pravoslavne crkve u cizlitavskoj polovini monarhije i o uređenju općeg arhijerejskog sinoda za sve zajedničke poslove crkvene u svoj monarhiji. Radi ovoga posla ja sam imao dugi sastanak u Ministarstvu sa tadašnjim referentom za poslove pravoslavne crkve u Austriji dr Špaunom, i na tome sastanku motivisao sam mu potrebu, a i prešnost, da bi se ona pitanja riješila. Iz odgovora toga referenta razumio sam, da Vlada nema nikakve namjere riješavati ona pitanja, premda prvo pitanje, kao što sam ja dokazivao, osniva se na 15. članu osnovnog državnog zakona od 21. decembra 1867. i to je pitanje odavna već riješeno za pripadnike rimokatoličkog i protestantskog vjeroispovjedanja u Austriji, a drugo pitanje o uređenju zajedničkog arhijerejskog sinoda za opće poslove pravoslavne crkve u Austro-Ugarskoj Monarhiji, usvojeno je odavna u načelu od Vlade i odobreno od samog Cara. Zašto Vlada neće da ta dva pitanja riješi, ja nijesam mogao tada da pojmim; pojmio sam go poslije, kad je na odnosnu pospješnicu od strane sinoda, Ministarstvo prosto na prosto odgovorilo, da o tome nema sinod da se brine, nego da će to sama Vlada, ako nađe cjelishodno učiniti; a to znači toliko, da ih ona neće riješiti nikada! Time bi se konsolidovala pravoslavna crkva u Monarhiji, a to izgleda da Vlada baš ne želi.

Za vrijeme ovog mog boravljenja u Beču imao sam prilike prvi put upoznati lično patrijarha Georgija Brankovića, koji je tada bio u Beču, kao član mađarske delegacije. Sjećajući se one afere sa patrijarhom prilikom one moje uskršnje poslanice o vjeri 1892. godine, nijesam imao volje da se sastajem sa patrijarhom. Pristao sam na to po nagovoru mog ličnog prijatelja poslanika na mađarskom saboru Đorđa plem. Đurkovića, i posjetio sam patrijarha, koji me je vrlo ljubazno primio i zatijem mi povratio posjetu u mojem stanu u Beču. On nije htio da spominje onu aferu, a meni se učinilo da je pametnije da ni ja o tome ne govorim, jer ja ne bi kadar bio da pritajim moju staru zlovolju na patrijarha, što se onako nerasudno tada dao bio zavesti. Pozvao me patrijarh 5. aprila na ručak, pozivu sam se odazvao, ali samo oficijalno. Bili su na tome ručku: baron F. Nikolić, penzionirani veliki župan Sv. Kušević, podpredsjednik zagrepskog sabora Jerošmi, Đ. Đurković, A. Pavić i Crnković. Razgovor za ručkom bio je samo političkog karaktera, i govorilo se najviše o tobožnjoj slozi među Srbima i Hrvatima u Mađarskoj. Ja nijesam učestvovao u razgovoru, nego sam uvijek ćutao. Crnković je govorio u korist Mađara više nego što bi govorio bio i sami Mađar, a u isto vrijeme napadao na poznate hrvatske patriote. Armin Pavić, zagovorivši o Dalmaciji, nazvao ju je pola divljom, na šta ja nijesam mogao a da mu ne učinim najozbiljniju opasku. Čim je ručak svršio, ja sam se odmah udaljio, oprostivši se sa svima suho i oficijalno. Sa patrijarhom se više nijesam sastajao u Beču.)[87]

Slijedeće godine u julu slavio je svoju 25-godišnjicu bogoslovski zavod u Zadru. Zavod ovaj meni je uvijek ležao na srcu, koliko radi svrhe radi koje je on ustanovljen, toliko i radi ličnog razloga mog. U tome zavodu ja sam počeo svoju javnu službu, u njemu sam 19 godina služio, a zatijem kao episkop bio sam mu upravitelj; dakle neprestano sam uz taj zavod bio, ili kao nastavnik ili kao upravitelj njegov. Osim toga, mogu reći da je taj zavod počeo živjeti tek tada, kad smo ja i moj drug pokojni Ljubomir Vujnović došli iz ruskih duhovnih akademija i zauzeli u zavodu profesorska mjesta. Ovaj je zavod otvoren početkom 1869/70. školske godine; ali za prve dvije godine svoje nije mogao pokazivati ništa, što bi ga razlikovalo od nekadašnje zadarske „Klirikalne škole". Pravi svoj redovni život otpočeo je zavod, kad smo početkom 1871/2. školske godine zauzeli profesorska mjesta ja i pok. Lj. Vujnović. Svom energijom mladih ljudi mi smo se odali zavodu i počeli nastojati i raditi, da bi ga uredili po obrascu drugih viših bogoslovskih zavoda i stavili predavanja u njemu uporedo sa predavanjima u bogoslovskim fakultetima pri univerzitetima. I u tome smo uspjeli. Na žalost, poslije jedanaest godina lišio sam se u zavodu svoga vjernoga i dobroga druga, kojeg radi nesretnog političkog nekakvog razloga pensionovaše i koji godinu dana kašnje već i umrije. Tešku sam tugu osjetio, kad sam se dobroga druga u zavodu lišio, i još težu kad mi je umro, i toj sam svojoj tuzi izraza dao u nekrologu, koji sam štampao u zavodskom izvještaju za 1882/3. školsku godinu, i u kojem sam nekrologu pokazao kakav je čovjek, kakav je profesor i kakav je srpski rodoljub bio neprežaljeni pokojnik, Ljubomir Vujnović. Kakav je on bio u ovom posljednjem odnosu, dosta je da napomenem, da je prije smrti svoje osnovao zakladu, iz koje se i danas još, a i dok traje vijeka, vaspitavaju u univerzitetima četiri srpska đaka, od kojih svaki dobija stipendiju iz pokojnikove zaklade od 1.000 kruna godišnje. Na meni je samom, poslije smrti pok. Vujnovića, ostalo da čuvam naš bogoslovski zavod i da mu uzdržim glas, koji je dotle stekao bio u svijetu. Imao sam za drugove i tri profesora iz Karlovačke mitropolije i kao profesori dobri su bili, ali nijesu bili sinovi Dalmacije, te i nijesu se onoliko oduševljavali za zavod, kao dalmatinski profesori. Uvijek su mislili o svojoj otadžbini, i kad im se pokazala zgoda da u otadžbini dobiju mjesto službe, napustiše zavod i zaboraviše ga. Srećom mojim nasljednikom na profesorskoj katedri postao je Šibenčanin, kao i ja, i na univerzitetu bečkom osposobljeni za to Serafim Kalik, koji je svom dušom predao se zavodu i starao se o njemu i njegovom napretku, zajedno sa drugovima, profesorima rodom Dalmatincima, isto kao što je bilo, dok smo profesori bili ja i pok. Vujnović. Kalikovim nastojanjem, koji je tada bio i rektor zavoda, priređena je bila i proslavljena 25-godišnjica zavoda, na kojoj je on lijepu i punu osjećaja prema zavodu izrekao besjedu, koja je bila i naštampana u zavodskom izvještaju. Sa vanrednim oduševljenjem ja sam učestvovao u toj proslavi, i za uspomenu osnovao sam taj dan malu zakladu, da se iz interesa od te zaklade izdaje svake godine novčana nagrada onom slušaocu bogoslovije zadarske, koji izradi najbolji pismeni sastavak iz bogoslovskih nauka.

U ovo vrijeme došla mi je jedna novina, koja mi je uzbudila nekadašnje misli, kad sam kao mladi profesor pisao svoju knjigu o slovenskim apostolima Kirilu i Metodiju, ali misli teže, jer sada sam bio na čelu jedne pravoslavne eparhije na posljednjoj zapadnoj granici pravoslavnoga svijeta, za koju sam eparhiju ja odgovoran i pred Bogom i pred ljudima. Došla mi je naime do ruke jedna enciklika tadašnjega pape rimskoga, izdana u junu ove (1894.) godine, kojom on pozivlje i pravoslavne narode da se sjedine sa rimskom crkvom i da priznaju papu za vrhovnog svojeg crkvenog poglavicu. Tu encikliku počeše hvaliti između drugih i hrvatski listovi, dokazujući pravoslavnim Srbima kako treba i oni da poslušaju papin poziv i da ga priznaju; a rimokatolički sarajevski arcibiskup Štadler poslao je prijevod te enciklike tadašnjim pravoslavnim vladikama Bosne i Hercegovine, da o istoj razmisle i odluče. A počelo se bilo već govorit da to isto, što je učinio sarajevski arcibiskup naspram pravoslavnih bosansko-hercegovačkih vladika, da će učiniti zadarski arcibiskup naspram nas dvojice dalmatinskih pravoslavnih vladika. Ovo me je već raspoložilo bilo na borbu, i kako sam ja vatrene ćudi, odmah sam počeo bio smišljati šta ću da napišem o onoj papskoj encikliki, i o tome sam se već kroz pisma dogovarao sa kotorskim episkopom, jer sam htio, da odgovor bude zajednički od nas obojice. Savjet episkopa Petranovića bio je da počekamo, i taj sam savjet morao da poslušam, jer svakako sam želio da kolektivno odgovorimo, i da bude riječ svega pravoslavnog sveštenstva i naroda sa Primorja, dakle i moje i njegove eparhije.

Od strane zadarskog arcibiskupa nije bio učinjen nikakav korak prema nama pravoslavnim vladikama u pitanju one enciklike papske; a nije to učinjeno stoga, što su poznavali mene kako mislim o uniji sa Rimom, i što su znali već u naprijed na kakav bi odgovor naišli. Ali sam počeo bio opažati kod dalmatinske Vlade u Zadru neko novo dotle neobično postupanje u interkonfesionalnim odnosima, i neko posebno isticanje povlaštenog položaja, što tobože mora da ima u Austriji rimokatolička crkva. Događaj jedan u novembru ove godine uzbudio je u meni tu pažnju. U „Glasniku" moje eparhije uredništvo je štampalo bilo jednu bilješku o pomenutoj papskoj encikliki i tu spomenilo da se papa vara ako misli pounijatiti pravoslavne narode. Za ovu su bilješku zapeli okom u Namjesništvu, te mi jednoga dana dođe u kuću namjesništveni referent za crkvene poslove, Štrobah, da mi opazi kako „Glasnik" ne bi smio vrijeđati poglavicu rimokatoličke crkve, kojoj crkvi da pripada i vladajuća dinastija u monarhiji. Na tu opasku toga gospodina odgovorio sam kako je zasluživao i zamolio ga da nikada više ne upliće dinastiju u međuvjerske odnose, jer je za mene u tome mjerodavan samo i isključivo interkonfesionalni zakon od 1868. godine, koji u Austriji važi... A da se razumije ovakva besmislena tirada onog namjesništvenog referenta, hoću da zabilježim ovdje glavno osoblje tadašnjeg dalmatinskog Namjesništva. Namjesnik je bio general topništva Emil David, čovjek dobar i ljubazan, ali koji je puštao svojem doglavniku Alfonsu Paviću, da u pitanjima crkvenima radi kako zna i želi. Pravoslavne u Dalmaciji David je volio, jer mu je žena bila pravoslavna, unuka pok. srpskog patrijarha Samuila Maširevića, koja je u srcu odana bila svojoj vjeri i, čini mi se, pomalo i mrzila rimokatoličku crkvu, a osobito unijate. Blagodareći uplivu ove gospođe, a na lični (ne namjesništveni) predlog samog namjesnika Davida ja sam dobio odnosne austrijske ordene. Ali dok je David volio pravoslavne, u isto vrijeme dalmatinsko Namjesništvo kao takovo nije ih volilo. U poslovima pravoslavne crkve postupao je, kao što sam gore kazao, doglavnik Davidov Pavić po svojoj glavi. A ovaj Pavić, tada već namjesništveni podpredsjednik, bio je komander papskog nekog ordena, dakle već kao takav pokorni sluga papin i papine kurije. Poglavica namjesništvenog presidijuma bio je Dubrovčanin, opet komander nekog papskog ordena (mislim Grgurovog), te kao takav, a i kao Dubrovčanin, nije mogao voljeti pravoslavne. U odsjeku za crkvene stvari pravoslavnih bili su: pomenuti Štrobah i Nikola Bernardi, oba ljudi koji su samo gledali da avansuju u službi, i radi toga prodali bi bili i najsvetiju stvar, pa znajući da će bolje ugoditi i Paviću i Nardeliju, ako budu radili protivu pravoslavnih, oni su tako i radili. Sva ova četiri lica: Pavić, Nardeli, Štrobah i Bernardi bili su uz to najpokornije sluge zadarskog arcibiskupa, i znali su da će mu najbolje ugoditi ako ne budu radili u korist pravoslavne crkve u Dalmaciji. Za potvrdu ovoga što sam sada ovdje pribilježio, navešću niže nekoliko akata, koja sam prinuđen bio presidijalno uputiti Vladi kroz slijedeće dvije godine.

Međutijem, kao stvarna posljedica one papske enciklike da bi se pravoslavni pounijatili, pronio se glas da će u drugoj polovini 1895. doći u Dalmaciji iz Križevaca unijatski biskup Dragobecki. Ovo zatijem potvrdiše hrvatske novine. Svojim načinom ja doznam, da će taj unijatski biskup doći da posjeti i svoje tri unijatske crkve: u Vrlici, u Baljcima i u Kričkama. Ova dva posljednja mjesta naseljena su gotovo isključivo sa pravoslavnima, a i Vrlika je takođe velika pravoslavna parohija. U sva ta tri mjesta bilo je svega tada unijata okolo 60 (šezdeset) duša, premda su tu tri dosta velike unijatske crkve, koje im je sagradila austrijska Vlada okolo 1832. godine za vrijeme namjesnikovanja fanatika-rimokatolika Lilijenberga. Dolazak onaj svoj u pomenuta mjesta ostvario je biskup Dragobecki i novcem uspjeo je u Vrlici obratiti u uniju okolo 12 lica. Odmah sam ja lično pohitao u Vrliku da se sam osvjedočim šta se dogodilo i kako se to moglo dogoditi. Služio sam arhijerejsku službu u Vrlici 29. oktobra iste godine, i poslije besjedama i poukom uspjeo privesti na pokajanje ona zavedena lica, i toliko utvrditi onaj pravoslavni narod, da su zakletvom obećavali odanost svojoj pravoslavnoj vjeri. Utvrdio sam tada isto u vjeri pravoslavnoj i Baljčane i Kričane, i mogu vjerovati da neće nikada više niko uspjeti u onim mjestima, kao i u Vrlici, da što učini sa unijom, i ako dotični zadarski episkop bude uvijek imao na umu odgovornost pred Bogom, ako mu i jedna ovca iz duhovnoga stada njegovoga nestane. Na povratku svom u Zadar upravio sam namjesniku Davidu ovaj presidijalni svoj dopis: (N. 470 ex 1895. 27/II)

Nekoliko dana poslije ovog mog dopisa došao je k meni lično namjesnik David da me uvjeri, da Vlada nije imala nikakvoga posla u stvari unijaćenja onih lica u Vrlici, i da će Vlada energično priječiti svaki pokušaj unijatskog prozelitizma među pravoslavnima u Dalmaciji. I u istini nije se poslije toga ništa pokazalo, po čemu bi se moglo suditi, da se radi u korist unije u pomenutim mjestima, i iz toga sam zaključio da mi je David istinu govorio. Doznao sam zatijem, da se i sami onaj biskup unijatski Dragobecki razočarao u Dalmaciji, jer je kazivao, da su ga prevarili, prikazujući mu da je u Dalmaciji zgodno polje za uniju, dok u samoj stvari on se osvjedočio, da niko ne mrzi toliko unijate kao pravoslavni Dalmatinci i da će ga kasno vidjeti Dalmacija. Obistinilo se i ovo; i broj unijata u sjevernoj Dalmaciji sveo se malo poslije na dotična tri unijatska sveštenika pri pomenutim crkvama, koji tu stoje jer primaju dobru platu iz onoga fonda, koji je ustanovljen bio za vrijeme Lilijenbergova namjesnikovanja, i osim ta tri sveštenika, unijati su još dotični crkvenjaci i po dva tri lica pri svakoj crkvi, koji služe svešteniku i mise mu odgovaraju. O uniji ti sveštenici ne smiju ni da pisnu, a kamoli da nagovaraju kog pravoslavnog da se pounijati. Divnu sam adresu dobio poslije mog odlaska iz Vrlike, koju je adresu potpisalo 358 najuglednijih članova pravoslavne crkvene opštine vrličke (Glasnik 1896, br. 1):

Adresa ova pravoslavnih Vrličana bila je izazvana, koliko iz zahvalnosti njihove prema meni, toliko isto i što su hrvatske novine (zagrepski „Obzor", spljetsko „Jedinstvo", zadarska „Hrvatska Kruna" i dr.) slavile rad Dragobeckoga u Dalmaciji i izražavale nadu, da će od tada unija napredovati u Dalmaciji.

Događaj onaj u Vrlici uslijed dolaska onog unijatskog biskupa odlučilo me je da napišem i objavim sveštenstvu i narodu moje eparhije arhipastirsku poslanicu o značaju pravoslavne vjere i protivu onih, koji napadaju na tu vjeru i na pravoslavnu crkvu. Ovu svoju poslanicu objavio sam na Uskrs 1896. godine. Pravoslavno sveštenstvo, i pravoslavni narod primio je tu moju poslanicu sa ushićenjem; ali zato ta ista poslanica uzrujala je sve hrvatske rimokatoličke političke novine, isto kao i višu jerarhiju rimokatoličke crkve u Dalmaciji. Šta su sve nagovorile protivu te moje poslanice i protivu mene hrvatske novine, morao bi, da to pribilježim ovdje, upotrebiti nekoliko listova; a to nije vrijedno. Ali vrijedno je da zabilježim šta je uradila viša rimokatolička dalmatinska jerarhija! Za ovo sam ja doznao tek u septembru slijedeće godine kad sam bio u Beču, i to iz usta tadašnjeg odjelnog predstojnika u Ministarstvu bogoštovja, a potonjeg českog ministra, An. Rezeka. A to hoću ovdje sada da zapišem. U Zadru je tada bio arcibiskup Grgur Rajčević, Dubrovčanin, čovjek vrlo oštre i despotične ćudi, ali ujedno i ekcentričan. Ovaj arcibiskup doznao je za moju poslanicu, koju je on protumačio u smislu javne uvrijede, nanesene rimokatoličkoj crkvi, i radi te uvrijede, smislio je on, da onaj koji ju je nanio mora biti kažnjen. Malo vremena poslije toga, sastala se u Zadru konferencija svih dalmatinskih biskupa pod predsjedništvom arcibiskupa Rajčevića. Na toj biskupskoj konferenciji uzeta je u pretres i moja poslanica. Šta su sve govorili o njoj oni biskupi na svojem sastanku, ja naravno ne znam, ali znam šta su zaključili, a to je, da se podnese u ime episkopata rimokatoličke dalmatinske crkve neposredno Caru u Beč spomenica, u kojoj da se požale Caru, kako sam ja javno uvrijedio rimokatoličku crkvu; pa pošto ja ne prestajem svaki čas tobože napadati na rimokatoličku vjeru i crkvu, to u spomenici mole Cara, da bi mene uklonio sa mjesta pravoslavnog episkopa u Zadru i postavio drugog poćudnijeg rimokatolicima čovjeka! Zaključiše to ti dalmatinski biskupi, sastaviše svoju spomenicu i poslaše je Caru u Beč. Iz carskog Kabineta bude poslana ta spomenica Ministarstvu bogoštovja, da ono postupi po nadležnosti. Ministarstvo pošlje istu poslanicu dalmatinskom Namjesništvu da podnese odnosni izvještaj, ali ujedno dalo je razumjeti Ministarstvo Namjesništvu, da ne treba suviše ozbiljno uzimati tu biskupsku spomenicu (ovo su riječi Rezekove). Namjesništvo je svoj izvještaj podnijelo, konstatujući da je poslanica u istini objavljena bila, ali da se ne može ona uzeti u onako strogom smislu, kao što su je uzeli dalmatinski biskupi, nego da je ona izdana bila povodom pokušaja unije u Vrlici u vrijeme dolaska u Dalmaciju križevačkog unijatskog biskupa. Za sve ovo ja nijesam tada ništa znao. Nego polovinom decembra te iste 1896. godine dođe jedan dan k meni u posjetu namjesnik David, i čim mi je ušao u sobu, reče mi, smješeći se, da je došao u zvaničnom poslu, i tada kazao mi je, da je dobio od ministra presidijalno pismo o meni, ali sa nalogom, da mi ne saopštava pismeno sadržaj tog ministrovog presidijala, nego usmeno, i da je radi toga eto i došao k meni. Iznenadila me sva ta rabota, jer u aprilu iste godine ja sam u Beču dva puta razgovarao sa ministrom, i nijesam mogao razumjeti, da ima kakvih tajni o meni. Pročita mi tada David ministrovo pismo, dosta kratko, u kojem pismu ministar pozivlje namjesnika, da pođe k meni lično i da mi preporuči, da ne pišem i ne izdajem takve poslanice, koje bi mogle izazvati rimokatoličke biskupe da se žale na mene, što napadam na njihovu crkvu. Ništa više nije bilo u tom ministrovom pismu. Kakav je povod bio tom ministrovom pismu, nije mi htio David da kaže, premda sam ga molio, nego i sa svoje strane dade mi istu preporuku što i ministar, dodavši da to treba radi mira, koji se želi u državi. Odgovorio sam mu, da ja nikada neću prvi izazivati, ali ako me izazovu inovjerci, kao što su me unijati sada izazvali da objavim onu svoju poslanicu, ja ćutati neću, nego ću im odvratiti svagda milo za drago. Nasmješio se dobri David i prijateljskim tonom reče mi: „Imate pravo", i doda mi još „a Vi znate kako moja Maca voli unijate!" Slijedeće godine, kao što sam spomenuo, od Rezeka sam doznao genezis onog ministrovog pisma. Kad sam poslije spomenuo ovo Davidu, potvrdio mi je istinu Rezekovih riječi i dodao, da je on sam stilizovao izvještaj o stvari ministarstvu. A ovo vjerujem, jer da je napisao taj izvještaj Davidov doglavnik Pavić, ili upravitelj namjesništvenog presidijuma Nardeli, obojica papski kavaljeri, ili komanderi, drukčije bi bez sumnje izvještaj onaj bio sastavljen.

Spomenuo sam gore da sam u aprilu ove 1896. godine bio u Beču. To je bilo prilikom posvećenja novog bukvinsko-dalmatinskog mitropolita Arkadija Čuperkovića, simpatičnoga starca, kojemu je tada bilo 73 godine. Tada sam bio kod Cara dva puta, jedan put zajedno sa mitropolitom Čuperkovićem i episkopom Petranovićem, a drugi put sam u privatnoj audijenciji, 13. aprila. Na ovoj audijenciji govorio sam sa Carem o novoj gimnaziji, koju bi trebalo ustanoviti u Zadru, pored italijanske gimnazije, u kojoj bi novoj gimnaziji nastavni jezik morao biti srpski (ili kako u Dalmaciji zvanično zovu srpsko-hrvatski). Pobud da o ovome govorim pred Carem bio mi je, što pripravnici za bogosloviju, koji su pitomci zadarskog pravoslavnog sjemeništa, i koji su dotle učili u zadarskoj italijanskoj gimnaziji, slabo su u toj gimnaziji uspjevali, jer su dolazili u gimnaziju ne poznavajući italijanskog jezika, te većinom su gubili pitomačka mjesta i dakle gubili su se i za bogosloviju, a dosljedno i za sveštenstvo, tako da sam trpio veliku oskudicu u kandidatima za sveštenstvo. Mislio sam da bi se ova neprilika uklonila, kad bi moji pripravnici za bogosloviju mogli učiti gimnazijske nauke na svom jeziku materinskomu i radi toga ulučio sam priliku na audijenciji kod Cara da mu spomenem potrebu gimnazije u Zadru na srpskom nastavničkom jeziku. Car se za ovo pitanje, opazio sam, živo interesovao, tako da je slijede ćeškolske godine otvoren već bio u Zadru prvi razred gimnazije sa srpsko-hrvatskim nastavnim jezikom.

Drago mi je tada bilo što se ta nova gimnazija otvorila, te sam odmah i naredio, da svi novi pitomci sjemeništa imaju u naprijed tu gimnaziju pohađati. Ali tečajem vremena tadašnja se moja radost smanjila, jer u stvari nijesam postigao onaj rezultat sa pitomcima, o kojem sam onda mislio. Sama gimnazija po predavanju u njoj predmeta bila je i jest mnogo lošija od gimnazije sa italijanskim nastavničkim jezikom. Osim toga zavladao je u toj novoj gimnaziji pravac velikohrvatski sa mržnjom prema srpskoj narodnosti i prema pravoslavnoj vjeri, tako da su ne samo profesori te gimnazije nego i sami hrvatski katolički đaci pronikli se duhom nesnošljivosti prema srpskim pravoslavnim đacima i u pitanju vjere i u pitanju narodnosti, i moji đaci da bi mogli dobiti legalnu bilješku u učenju morali su biti zbilja izvrsni, jer inače ako je koji malo slabijega talenta bio, nemilosrdno je dobijao najgore bilješke, i tada naravno morao je izgubiti i pitomačko mjesto; dakle opet zlo, kao i prije, samo u drugom obliku. Kad sam poslije pravio upoređenje između slušalaca bogoslovije koji su svršili gimnaziju sa italijanskim nastavnim jezikom sa onima, koji su svršili ovu drugu gimnaziju, vidio sam koliko u znanju i obrazovanju ovi posljednji zaostaju iza prvih. Da sam danas kod Cara na audijenciji, ne bi sigurno govorio mu ono, što sam 1896. govorio mu o potrebi nove gimnazije u Zadru.

Još imam iz te 1896. godine da ovdje zapišem, a što se tiče ne toliko crkvenog, koliko narodnosno-srpskog jednog posla. Na povratku svojem iz Beča preduzmem kanonsku posjetu u Kotarima i u kninskom protoprezviteratu. U svima sam crkvama kao obično propovjedao, nadovezujući sada u tim mojim propovijedima ono što sam kazao bio u ovogodišnjoj svojoj uskršnjoj poslanici o čuvanju pravoslavne vjere i u svezi s vjerom o čuvanju srpske narodnosti, koja nas je sačuvala da se ne polatinimo. Ovo nije bilo po volji prijateljima biskupa Dragobeckoga, a takvi su svi dalmatinski Hrvati, te počeše pisati članke u zadarskom „Nar. Listu" o toj mojoj posjeti u raznim mjestima moje eparhije, i nazvaše tu posjetu „politički pohod", jer da ja svugdje u crkvama pominjem i govorim o srpstvu.

Ovo je pisao „Nar. List" upozorujući dalmatinske Hrvate na taj moj „politički pohod", i da budu na oprezu od te veliko-srpske propagande; ali time je isti list upozorio na isto i bosansku Vladu, da bude na oprezu, jer se ta propaganda eto širi na granici Bosne i u mjestima, koja Bosanci posjećuju u Dalmaciji.

Pri pomenutoj mojoj kanonskoj posjeti kninske krajine ja sam se našao na Vidovdan na dalmatinskom Kosovu. Na hramovskoj slavi sv. Lazara srpskog služio sam arhijerejsku službu. Naroda je bilo mnogo iz obližnjih mjesta, a bilo je dosta i iz pograničnih mjesta Bosne. Kao i obično, propovijedao sam pri kraju službe crkvene, i govorio sam o značaju slave, i kako moramo svi ljubiti svoju pravoslavnu vjeru i svoju srpsku narodnost. Ovo je palo u oči nekim konfidentima bosanske Vlade, isto kao i srpski karakter ove slave, te to sve prijaviše na svoj način ministru za Bosnu Venijaminu Kalaju. Kad sam se povratio u Zadar, dobijem poslije nekog vremena prezidijalno pismo od dalmatinskog Namjesništva, u kojem se navodi, da se zajedničko ministarstvo u Beču (Kalaj) požalilo Ministarstvu unutrašnjih djela radi protivudržavnih ideja, koje su se manifestovale ove godine na Vidovdan na crkvenoj slavi na Kosovu dalmatinskom, na kojoj sam slavi i ja bio i arhijerejsku službu služio, i da je o tome ono Zajedničko ministarstvo doznalo od svoga konfidenta, koji je bio na onoj slavi, te me Prezidijum dalmatinskog Namjesništva pozivlje, da o svemu podnesem oficijalni izvještaj prema opaskama onog Kalajevog konfidenta. Iznenadilo me je ovo Vladino pismo, koje mi je u ostalom potvrdilo ono, što sam dotle tek po čuvenju znao, kakvim se sredstvima ministar Kalaj služi protivu srpskoga naroda i njegovih boljih ljudi, koji nijesu htjeli, niti su po savjesti mogli da odobravaju njegovo postupanje u Bosni i Hercegovini sa Srbima, koje je on htio na silu da prinudi da se odreku svojih narodnih ideala i da svoju pravoslavnu crkvu ostave na milost apostolskog papskog vikara arhijepiskopa Štadlera i rimske propagande. Odgovorio sam na odnosni poziv 26. oktobra iste godine na ime dalmatinekog Namjesništva ovim svojim pismom (br. 575-E):

„Vaša Preuzvišenosti! Sadržaj cijenjenoga dopisa V. Pr. od 13. o.m. br. 3716. mene je mnogo iznenadilo. Razumijevajući težnju i domašaj dotičnih navoda u istom dopisu, ja sam to sve podvrgao svestranom i ozbiljnom pretresu, i milo mi je što mi se pružila prilika, da mogu V. Preuzvišenosti predstaviti samu stvar, kakva je ona u istini, i ujedno dati izraza osjećajima svojima radi uvrijede, koja je sada bila nanesena povjerenom mojem arhipastirskom staranju narodu. Imajući pred očima zakletvu, koju sam pred Bogom i pred mojim Carem položio, a proniknut sviješću svojega poziva i položaja, koji zauzimam, ja ću ovom prilikom iskazati V. Preuzvišenosti otvoreno i čisto ono, što mi sada na srcu leži, te svečano odbiti one klevete na moj narod, koje je samo mržnja i velika zloba mogla da izmisli. Ja molim zato V. Pr. da ovo primi i ocijeni po urođenoj svojoj dobroti i pravdoljubivosti, i da izvoli uzeti u zaštitu uvrijeđenu čast mojega naroda, čiji su najnježniji osjećaji bili sada dirnuti. Prelazeći na sami predmet, ja moram prije svega napomenuti, da srpska pravoslavna crkva ima svoje narodne svetitelje, koji svojim bogougodnim životom i svojim djelima postadoše veliki i slavni, i kojima ona posvećuje osobiti kult, a sami narod, pobožno klanjajući se njihovim svetim moštima, odaje im dužno poštovanje u toplim svojim molitvama, u zavjetima i darovima crkvi, a van crkve veliča u narodnim pjesmama njihova sveta djela, davajući na takav način izraza svojim pobožnim osjećajima. U našoj državi, u mjestima gdje žive pravoslavni Srbi, ima mnogo crkava i manastira, koji su posvećeni uspomeni srpskih svetitelja. I u mojoj eparhiji srpski narod, pored drugih svetitelja, slavi na osobiti način Sv. Savu i sv. Lazara (Vidovdan). Još od starih vremena postojala je u manastiru na Krci crkvena slava na dan Sv. Save, kad se narod sakuplja da cijeliva svete odežde, koje je sam svetitelj upotrebljavao i koje se čuvaju u manastirskoj riznici; a od 1876. godine postoji u manastiru osobita kapela, posvećena svetitelju, i na dan godišnje svetiteljeve uspomene sakuplja se tu i izvršuje svoje zavjete srpski mnogobrojni narod ne samo moje eparhije, nego i iz obližnje Like i pogranične Bosne. A počinjući od 1889. godine, kad je sagrađena bilai posvećena nova crkva u Zvjerincu na dalmatinskom Kosovu uspomeni srpskog svetitelja i mučenika Lazara, sakuplja se tu na hramovsku slavu svake godine mnogo naroda, da na dostojni način proslavi svetiteljev dan, i u crkvi za vrijeme bogosluženja, i van crkve poslije bogosluženja. Tako je to od više 91 godina, a tako je bilo na dalmatinskom Kosovu i ove godine. Od nekoliko već godina glasila hrvatske stranke u Dalmaciji staraju se sistematski i uporno iznositi i dokazivati, da ova naša crkvena slava nije drugo nego povod političkim demonstracijama. Ta kleveta bačena je i u javnost na osobiti način poslije ovogodišnje Vidovdanske slave. Ali, samo ko ne misli hrišćanski, ko nema sposobnosti da ocijeni i uvaži osjećaje dotičnoga naroda prema svojim svetim i slavnim predcima, ko je uslijed mržnje i zavisti proniknut vjerskom nesnošljivošću i političkom stranačkom strašću, samo takav je u stanju da izvrne smisao najsvetijih narodnih osjećaja i da jedan vijerni i lojalni narod besavjesno osvadi. Kao što je V. Preuzvišenosti poznato, ja sam ove godine preduzeo dvomjesečnu kanonsku posjetu gornjih predjela moje eparhije. Po prethodno utvrđenom putnom programu ja sam se na dan Vidovdanske slave našao na Kosovu. Ja sam htio naročito da tu budem toga dana, jer sam znao da se svake godine na tu slavu sakuplja mnogo naroda, za koji ja sam svetom svojom dužnošću smatrao, da na dan hramovske slave služim svečano Božju službu, da apostolskom riječju poučim narod strahu Božjem, vjernosti Caru i otadžbini, uzajamnoj bratskoj ljubavi i snošljivosti prema inovjernoj braći, i da ga uputim, kako se ima vladati u svojem životu, da bi zadovoljan i sretan bio, jednom riječju, da ga poučim da uvijek živi shodno propisima Božjih i Crkvenih zakona. Za vrijeme Božje službe i moje pastirske besjede u crkvi ja sam opazio sa najvećim duhovnim zadovoljstvom pobožnost i raspoloženie duševno naroda, i to me tako dirnulo, da sam blagosiljao čas, kad sam odlučio da prisustvujem Vidovdanskoj slavi na Kosovu. Bogosluženje u crkvi i litija oko crkve trajalo je sve do 2 sata po podne, i za sve to vrijeme ja sam bio u neposrednom dodiru sa narodom; a kako mi kazivahu, nije nikada toliko sveštenika, naroda i predstavnika građanskog staleža sakupljeno bilo na toj slavi, kao ove godine, po svoj prilici stoga, što se od više dana znalo, da će na dan slave biti arhijerejska služba. Poslije svršene crkvene službe i kratkog počitka ja sam ručao u kući dotičnog sveštenika sa nekoliko sveštenika i nekoliko otmjenijih lica, između kojih su bila i tri narodna zastupnika na Zemaljskom saboru: Josif Kulišić, Sava Bjelanović i Dr. Trojanović. Ostali narod ručao je na livadi oko crkve i zabavljao se na način, kako to biva u sličnim prilikama. Za ručkom u zgodni čas ja sam podigao čašu u slavu Božju i u čast dnevnog svetitelja, a zatijem za sreću i dug život Njegovog c. k. Veličanstva. Pri ovoj drugoj zdravici ja sam spomenuo sva dobročinstva, koja su imali pravoslavni Srbi moje eparhije za vrijeme sretnoga vladanja Njegovog Veličanstva a zatijem, kako se srpski narod u Austriji odlikovao uvijek iskušenom vjernošću i iskrenom odanošću prema Caru i državi, i kako tu vjernost i odanost prema osvećenoj osobi Njegova Veličanstva mi moramo uvijek čuvati i biti gotovi da i život svoj žrtvujemo za Cara i otadžbinu. Ova moja zdravica bila je od svih prisutnih pozdravljena sa velikim oduševljenjem i tada otpjevano zajednički: Mnogaja ljeta. Poslije još jedne zdravice zastupnika Kulišića meni, ja sam zaključio ručak, i uklonio se da malo otpočinem; a ostali pođoše k narodu na livadu. U 5 sati po podne pošao sam i ja sa nekoliko sveštenika u narod, i kao obično, a i po dužnosti svojoj, raspitivao sam razne o slučajnim potrebama, pohvalio narod što je tako mnogobrojan došao na ovu crkvenu slavu i zahvalio mu na lijepom dočeku što mi je spremio. Dok sam bio među narodom vidio sam, kako na više mjesta narodno kolo se igra, kako se razne narodne pjesme uz gusle pjevaju i kako na jednome mjestu šibenička muzika svira vesele komade. A vidio sam i to, kako je veselje naroda bilo opće, i kako ništa ni za jedan trenutak nije pomutilo to narodno veselje. Tada mi rekoše, da je veselje dostiglo bilo vrhunac među narodom, srpski zastupnici počeše mu besjediti, najprije Kulišić, pak Bjelanović i najposlije Trojanović. Besjede su sve bile patriotičko-srpske, ali strogo u granicama državnih zakona. Po onome što sam čuo od vjerodostojnih slušalaca tih besjeda, te su besjede kretale se protivu šovinističkih dokazivanja od strane hrvatskih novina, koje bez stida i besavjesno, a protivu istorijske i faktične istine, dokazuju, da u Dalmaciji i u Hrvatskoj, isto kao u Bosni i Hercegovini, nema Srba. Ovaka uporna negacija Srba od strane Hrvata, izazivlje tim jače afirmaciju kod Srba svoje narodnosti, i uzrok je dugogodišnjim prepirkama, mržnjama i neprijateljstvima između dva jednojezična i jednorodna plemena."

Pismo ovo svoje, koje sam dao prevesti na njemački jezik, i na tom ga jeziku poslao, i to stoga, da ga bolje razumije i ministar unutrašnjih djela i ministar bogoštovja u Beču, kroz čije je ruke ono moralo proći prije nego što ga Kalaj primi, to pismo moje ostavila je Vlada bez odgovora, tako da ja nijesam ništa poslije toga dobio od Vlade o istom pitanju. I to su vrlo dobro učinili, jer da su počeli dokazivati mi što protivu onoga što sam napisao, tada bi bio napisao ja drugo pismo, u kojem bi im kazao stvari, koje im ne bi prave bile, i radi kojih bi se morali bili postidjeti. A materijala sam za to imao pri ruci odviše.

Imao sam još ove, da kažem burne za mene 1896. godine, dvije stvari, koje ću ukratko da ovdje zabilježim, jer ne zaslužuju da pređu u zaboravnost.

Imala se popraviti jedna crkva u brgudskoj parohiji, i to u selu Kolarini, i radi toga bila je u tom selu naročita komisija, koja je trebala da sastavi odnosni trebovnik za popravku. U toj komisiji od strane Namjesništva bio je povjerenik Bernanrdi, čije sam ime prije već u ovim bilješkama spomenuo i za kojega sam kazao, kakav je bio naspram pravoslavne vjere. Ovaj gospodin dopustio je sebi ući u sveti oltar i tu je uzeo da pregleda sv. Evanđelje, koje je bilo na sv. Trpezi. Evanđelje je ovo bilo u finom povezu, a naštampano u Kijevopečerskoj lavri, i na prvom listu stajalo je, kao obično u svima crkvenim knjigama, koje su u Rusiji štampane, da je ta knjiga izdana za vladanja tog i toga ruskoga cara. Ovo je palo u oči tom vladinom povjereniku, i našao je da mora to evanđelje „sekvestrovati". To je on i učinio i, kao što finansijski stražari čine sa najprostijim predmetima kontrabanda, ponio ga sa sobom u Zadar. Kad sam ja za ovo doznao, zapitam zvanično Namjesništvo da me o stvari obznani. Namjesništvo mi je to potvrdilo, i dodalo napomenu, da se u crkvama ove monarhije ne smiju upotrebljavati knjige, u kojima su imena inostranih vladara. Ovo mi je dalo povoda, da napišem Namjesništvu opširni zvanični dopis, u kojem sam protestirao oštro protivu onakvog postupka onog vladinog povjerenika, i ujedno izjavio da u dalmatinskoj eparhiji ima stotinama crkvenih knjiga, štampanih u Rusiji, u kojima je na mnogo mjesta spomenuto ime ruskih careva, i da ću ja te knjige zamijeniti drugima, kad mi Vlada pošalje potrebni broj odnosnih knjiga, ali koje su izdane izričnim odobrenjem pravoslavne crkvene vlasti. Ovaj moj dopis, koji se nalazi u episkopskim prezidijalima pod 304 brojem, proizveo je zabunu u Namjesništvu, i dva tri dana poslije toga donesoše mi evanđelje „sekvestrovano" i usmeno me zamoliše da opravdam onog povjerenika, koji žali sami događaj.

Drugom opet dopisu mom iste godine dali su povoda dva članka u poluzvaničnom vladinom listu „Smotra dalmatinska". Ovome se listu učinilo da je njegov posao i o tome, po kakvom obredu prelazi jedno lice rimokatoličke vjeroispovjesti u pravoslavnu crkvu, te u dva svoja broja (12. i 13.) upotrijebio je riječi „scismatico" i „apostata", da označi lice, koje je rimokatoličke vjeroispovjesti, a imalo bi primiti pravoslavnu vjeru, i kazao je da je „ruski car crkveni poglavica svih grčko-istočnih Slovena u svemu slovenskom svijetu". Kad sam ovo pročitao, a znao sam da uredništvu toga lista daje pravac namjesnički Prezidijum, kojemu je na čelu papin kavaljer Nardeli, ulučio sam ovu priliku da pokažem Namjesništvu ono, što mi je odavna nepravo bilo u interkonfesionalnim pitanjima u Dalmaciji, te u opširnom dopisu mom pod br. 69 prikažem namjesništvenom Predsjedništvu sve razne događaje intolerancije rimokatoličkog sveštenstva u Dalmaciji naspram pravoslavnih, koji su uzrokom mržnje između pravoslavnih i rimokatolika, i kako Vladin organ „Smotra" tu mržnju potpiruje, i na posljetku izrazim svečani protest protivu toga lista, što vrijeđa vjerske osjećaje pravoslavnih, izražavajući uvjerenje da toga unaprijed više nikad neće biti. Rezultatom ovoga bilo je, da se „Smotra" nije, za vrijeme moga vladikovanja u Dalmaciji, nikada više usudila govoriti o vjerskim pravoslavnim pitanjima. Ovo je za mene glavno bilo; a što se urednik toga lista poslije žalio raznim licima na mene radi onog mog dopisa, i što je davao u više prilika, ali privatno, izraze svojoj mržnji prema meni, to me se nije ništa ticalo. Zar, od kako sam ja stupio u javni život i rad, pa i do današnjega dana, nije me stotinama drugih ljudi, ne samo inovjeraca, nego i pravoslavnih, pa i samih pravoslavnih sveštenih lica, mrzilo i mrzi? Zar mi je ta mržnja priječila, da ja i dalje radim onako, kako me svijest i savjest moja učila u odbranu pravoslavne vjere i crkve, premda se mojih mrzilaca broj i uvećao.

Događaji ovi iz 1896. godine, a glavnim načinom ono što me izazvalo da izdam te godine onu uskršnju poslanicu, i što je njenom posljedicom bilo, pobudili su me da se počnem baviti dubljim izučavanjem sudbe pravoslavne vjere i crkve u Dalmaciji od najstarijih vremena. Ovim sam se poljem počeo baviti 1897. godine, i za četiri pune godine nijesam to pitanje ostavio iz ruku, kad sam god samo malo slobodnog vremena od eparhijskih i drugih neodložnih poslova imao. Rezultatom ovoga bila je moja mila i najmilija knjiga „Pravoslavna Dalmacija".

Iz 1897. godine imam samo jedan važniji događaj da zabilježim, a to je, što je tada pod duhovnu jurisdikciju dalmatinske eparhije došla srpska crkvena opština bečka.

Kad sam se nalazio u Beču u aprilu 1896. godine za posvećenje mitropolita Arkadija Čuperkovića, došlo mi je u stan, gdje sam boravio, predstavništvo srpske pravoslavne crkvene opštine bečke, da mi izrazi želju, da bi ista opština došla pod moju jurisdikciju, odijelivši se od bukovinskog mitropolita, pod čijom se jurisdikcijom tada nalazila. Ja sam tom predstavništvu odgovorio, da ne bi imao ništa protivno toj njihovoj želji, kad bi na to dali svoju privolu nadležni stariji faktori. Za ovo su doznali bukovinski sveštenici, koji su se tada nalazili za mitropolitovo posvećenje u Beču, i kanda im to nije bilo pravo; a ovo sam opazio i kad sam jedne nedjelje pošao na liturgiju u crkvu iste srpske crkvene opštine, i kad sam opazio, da prota bukovinski Bežan stoji upravo uz vladičanski stol, zaklanjajući ga svojom osobom, da ne bi tobože ja ušao u taj stol. Poslije mog odlaska iz Beča ugledni tamošnji srpski sveštenici energično su radili da se ostvari njihova želja, koja se faktično i ostvarila 23. juna 1897, kad je Carskom odlukom naređeno, da ona crkvena opština bude utjelovljena dalmatinskoj eparhiji. Čim je objavljena bila ta Carska odluka, predstavništvo opštine upravilo mi je ovaj telegram: „Radi očuvanja narodne individualnosti Srbi u Beču osnovaše srpsku opštinu, a radi održanja narodnog karaktera naše crkve želeše da za arhipastira dobiju Srbina episkopa. Poslije duge borbe došavši vanrednom milošću Njegovog Veličanstva željnom cilju, a puni nade, da će ova opština pod okriljem Vašeg Visokopreosveštenstva bujno procvjetati, kličemo..." U septembru iste godine pošao sam u Beč, i tada sam služio prvu arhijerejsku službu na Krstovdan u srpskoj crkvi Sv. Save, kao u crkvi koja pravno pripadaše od tada u naprijed mojoj eparhiji.

Još hoću da zabilježim jedan događaj iz ove godine, koji je u političkom odnosu za mene bio važan, kao što sam to poslije vidio, a to je smrt Save Bjelanovića (16. marta 1897), urednika „Srpskog Glasa" i zastupnika srpskoga na dalmatinskom saboru. Kakvi su bili moji odnosi sa Bjelanovićem do 1891. godine, a i kako smo se tada približili, ovo sam ja zapisao u ovim svojim bilješkama. Poslije one godine Bjelanović je često bivao kod mene, a bivao je kod mene i na svečanim objedima, koje sam u raznim prilikama priređivao. Kad se krajem 1896. počelo bilo raditi o licima, koja će u početku 1897. biti izabrana za zastupnike u bečkom parlamentu, ja sam otvoreno preporučivao kandidaturu Bjelanovićevu; i ovo sam činio da mu pokažem priznanje, što je od 1891. pa do toga doba uvijek se simpatično u svojem listu odnosio prema meni i prema interesima pravoslavne crkve. Bjelanović je stekao bio autoritativni glas u svima javnim srpskim poslovima, a ostali listovi, kao „Dubrovnik" dubrovački, „Srbobran" zagrepski i „Zastava" novosadska, listovi liberalni, pisali su o dalmatinskim srpskim stvarima, a isto i o pravoslavnoj crkvi u Dalmaciji, onako kako je tome davao pravac Bjelanovićev „Srpski Glas"; a ako bi koji od tih listova drukčije što izrekao, Bjelanović ga je znao svojim listom ušutkati, a u prilici i napasti, kao što se dogodilo sa novosadskom „Zastavom", kad joj je bio urednik Stevan Krunoslav Jović. Prema ovakvom Bjelanovićevom autoritetu, i spomenuti liberalni listovi, ako i nijesu neku osobitu simpatiju pokazivali prema meni lično i prema mojoj eparhijskoj upravi, ali ipak nijesu me ni napadali, jer nijesu smjeli od Bjelanovića. Čim je Bjelanović umro, osjetili su se urednici onih listova slobodni, da mogu sada pisati kako im glava njihova kazuje, ne bojeći se više da će im ko zamjeriti, ako naštampaju i kakvu besmislicu o Dalmaciji. Za srpske dalmatinske stvari, isto i za javne crkvene poslove, postao je, poslije Bjelanovićeve smrti, mjerodavan „Dubrovnik", list koji su izdavali takozvani „Srbi-katolici", a uređivački odbor sastavljali su Dubrovčani, rimokatolici, koji već kao Dubrovčani prezirali su i mrzili „vlašku vjeru", kako oni nazivahu i danas još nazivaju pravoslavnu vjeru. Pa kao što su se vandalmatinski liberalni srpski listovi vladali prije govoreći dalmatinskim uopće stvarima prema onome, kako je Bjelanovićev „Srpski Glas" pisao, tako poslije Bjelanovićeve smrti oni listovi govorili su o tim stvarima prema onome, kako je od toga doba počeo pisati „Dubrovnik". A simpatičan im je bio ovaj list, jer su mislili da će njegov program prihvatiti svi liberalni Hrvati, te pretvoriše se i oni u „Srbe katolike"; a nijesu znali, da sve to „katoličko Srpstvo" sastavljaju desetak ako ne i manje, ambicioznih pismenih Dubrovčana, koji su uza se imali možda još stotinak nepismenih ili polupismenih Dubrovčana, koje su oni ovako ili onako novčano pomagali, a za koje ambiciozne pismene Dubrovčane „katoličko Srpstvo" nije drugo bilo, kao što nije ni danas, nego pusta reklama.

Mirni i tobože tolerantni prema pravoslavnoj vjeri za života Bjelanovićeva „Dubrovnik" je pokazao svoju ćud, čim mu je prestala Bjelanovićeva kontrola. O Sv. Savi 1898. napisao je profesor Serafim Kalik jedan članak sa naslovom „Patriotizam", i taj je članak naštampan bio u 1. broju eparhijskog „Glasnika" za istu godinu. U ovome članku istaknut je značaj pravoslavne vjere za srpsku narodnost, i da je pravi srpski patriot onaj koji čuva Savino pravoslavlje. Ovo je napisao pravoslavni sveštenik za pravoslavni praznik i naštampao u pravoslavnom crkvenom listu, i svaki pametan čovjek zapitaće, šta se sve to tiče jedne političke novine? Zar ovi srpski sveštenici od kako je vijeka ne govore to isto na liturgiji na dan Sv. Save, ili kad su u srpskim školama svetosavske slave? Zar ja to nijesam bezbrojno puta kazao javno i u crkvama i na školskim svetosavskim slavama, i kao sveštenik i kao episkop? Zar rimokatolički hrvatski sveštenici i njihovi listovi ne govore to isto od kako su počeli svojatati slovenske apostole sv. Kirila i Metodija? Da, ali trebalo je prihvatiti lijepu zgodu, da se ne kaže ono što se silom za dugo vrijeme pritajivalo u uredništvu onog dubrovačkog rimokatoličkog političkog „srpskog" lista, i da se iskali mržnja protivu pravoslavne vjere, kojom mržnjom Dubrovčanin rimokatolik rađa se, živi i umire. Duša uredništva onog dubrovačkog lista bio je tada, a i poslije za više godina javni bilježnik dr Antun Pugliesi. Ovaj čovjek finoćom upravo dubrovačkom znao se prikazati pravoslavnim Srbima u Dalmaciji takvim velikim Srbinom, i tako im podići, da su ga smatrali već nekim srpskim orakulom i pored ostalih časti proglasili su njega za vođu političke srpske stranke na Primorju. A ovo je tom čovjeku trebalo koliko radi toga, da zadovolji svojoj ambiciji, toliko i za to, da ga u Beču smatraju važnim u narodu čovjekom, te da mu dadu razne građevinske koncesije u južnoj Dalmaciji, za kojima je težio, da gradi, sa drugima, strategičku željeznicu u južnoj Dalmaciji i protivu Crne Gore. Dalmatinski Srbi, oni iz moje eparhije, dakle čisti pravoslavni nijesu znali, ili htjeli da znaju za ovo, nego slijepo mu vjerujući, i da pokažu, koliko su oni liberalni u pitanju vjere, odlučili su bili da ga izaberu za svoga zastupnika u bečkom parlamentu umjesto pravoslavnog Srbina Dalmatinca, advokata u Zadru, dr Dušana Baljka. I taj dr Pugliesi malo dana pošto je izašao u štampi onaj Kalikov članak „Patriotizam", smatrajući sebe pozvanim da u ime dalmatinskog srpstva progovori, upravi meni lično iz Dubrovnika jedno pismo, u kojem katedratično osuđuje onaj članak, čini mene odgovornim pred srpstvom za isti članak, jer je naštampan u mom eparhijskom organu, i između drugoga piše taj čovjek u tom svom pismu i ovo: „Treba se u naprijed maniti teorije, da su Pravoslavlje i Srpstvo dva pojma, koji se ne mogu odvojiti, da su dva dijela jedne iste ideje, koji se među sobom dopunjuju, jer se ova teorija preživjela, šta više, štetna je za srpsku stvar, dok u prošlosti imala je samo neku relativnu važnost." Razumio sam vrlo dobro kuda cilja taj Pugliesi sa ovim svojim pismom. Dao sam Kaliku da mi sastavi odgovor na to pismo, jer sam se bojao, ako ja to sam napišem i stavim na hartiju sve što sam ja uopće odavna mislio o onim „Srbima katolicima", izazvao bi buru, koja bi u jedan čas uzburkala sve duhove u Dalmaciji. Kalik mi je sastavio taj odgovor u vrlo blagoj formi, ali i dostojanstveno, te sam ga ja i prepisao i potpisao i poslao onome Pugliesi. Nije mi na to odgovorio onaj čovjek ni tada, niti ikada; a iz toga što me je izbjegavao, kad se poslije u Zadru nalazio, razumio sam, da je drugi položaj prema meni zauzeo, položaj ostilni. A ovo mi je potvrdilo pisanje „Dubrovnika" o meni počinjući od te 1898. godine. Kako je taj dubrovački list o meni pisao, počinjući od toga doba, tako su isto pisali o meni i „Srbobran" i „Zastava". I šta sve ta tri lista nijesu poslije protivu mene napisali! Ja to sve imam sabrano u mojoj biblioteci u jednom naročitom fasciklu, pa onaj kome dopadne poslije moje smrti ova moja biblioteka, imaće šta tu da pročita, i da sudi o strastvenosti onih listova, i o strašnoj mržnji, kojom su prema meni proniknuta bila uredništva tih listova. Ja im nijesam nikada odgovarao, jer su i odviše za svakoga očite bile laži, koje su ti listovi iznosili protivu mene; a nepravo mi je bilo i zamjerao sam svojim prijateljima, kad bi što naštampali u moju odbranu. Meni je savijest uvijek čista bila; i svijestan sam bio, da sve što u javnosti radim, radim samo u korist crkve svoje i svoga naroda, pa mislio sam, neka me poslije smrti istorija sudi.

Ali dok su pomenute novine, i još po gdjekoja iste bagre, napadale svaki čas na mene, čak i za takve stvari, u koje ja u ničemu nijesam ni ulazio, u isto vrijeme druge razne novine spominjale su u raznim prilikama simpatično moje ime i priznavale mi, kadgod i odviše, neki značaj u javnim crkvenim i narodnim poslovima, i osobito pri raznim mojim naučnim publikacijama. Ovo posljednje nije pravo bilo dotičnima, kojima ja nijesam bio simpatičan, i to ih je dražilo i pokretalo da rade i pišu protivu mene, samo da se ja ne bi kako uzdigao nad njima. Ovo su činili i kad su imali i kad nijesu imali neposrednoga povoda za to. Dosta je bilo da se ja samo maknem sa svog običnog posla i da se maknem kuda van eparhije, odmah su razni, kojima je to trebalo, pravili sto kombinacija zašto se ja mičem, i da tu već mora biti neki osobiti razlog; ali ako bi ja u javnosti što iskazao, odmah se već to podvrgavalo različnim interpretacijama, i prikazivale su se u svijetu kroz novine strašne neke stvari, o kojima ja nijesam ni sanjao. Nekoliko ovakvih događaja ja sam već zapisao u ovim mojim bilješkama, kao onaj, kad sam pošao bio 1886. godine za rektora bogoslovije biogradske, ili kad sam 1891. izdao svoju uskršnju poslanicu. Takav ili sličan događaj bio je onaj, kad sam 1899. bio u Černovcima radi posvećenja episkopa Vladimira Repte.

U Bukovini tri su glavne nacionalno-vjerske stranke: rumunska, staro-ruska i novo-ruska, koja posljednja zove se i ukrainofilska. Prve dvije su čisto pravoslavne, a treću, ukrainofilsku, sastavljaju i Rusi pravoslavni i Rusi unijati; ovi posljednji složni su među sobom u borbi protivu Rumuna radi nacionalnoga pitanja, dok staro-ruska stranka stoji više ili manje uz Rumune, i u oprjeci je sa ukrainofilskom, jer ova ne daje važnost vjerskom pitanju. Kad sam ja došao u Černovce, borba između Rumuna i ukrainofilaca bila je u najvećem jeku, i ovi posljednji gledali su da mi se čim više približe, kako bi zadobili mene na svoju stranu, da bi ih, kao slovenski episkop, odbranio u njihovim zahtjevima u sinodu. Sutradan po mom dolasku u Černovce prijave mi jednu deputaciju od pet ukrainofilaca, koji žele da mi se poklone. Primim tu deputaciju, koja mi prikaza svoje tegobe i pritješnjenja od strane Rumuna i njihovog šovinizma i zamole me, da ih uzmem u zaštitu od Rumuna. Ja nijesam znao šta da odgovorim na tu molbu njihovu, jer nijesam znao, kako mogu ja kao tuđin, da im što pomognem; odgovorio sam toj deputaciji općim frazama, i izjavio joj da žalim što Sloveni ne mogu da uživaju željenu slobodu, i ljubaznim riječima tiješio sam te ljude i time se od njih i oprostio. Kad su pošli od mene ti ljudi, hvalili su se, kako sam ih ljubazno primio i ljubazno ih ispratio. Ovo, kad su čuli Rumuni, nepravo im je bilo, i počeli su s nekim nepovjerenjem gledati na mene, premda mi to i nijesu pokazivali, dok sam se bavio u Černovcima. Poslije sam doznao, da između onih pet lica, što su bili u onoj deputaciji, bio je i jedan unijat. Ovo mi je već žao bilo, i u večer kad sam bio na zabavnom sastanku kod Repte, javno sam ukorio jednog pravoslavnog, koji je bio u deputaciji, što su uzeli sobom i doveli preda me jednog unijata. Dva dana poslije, kad sam posjećivao razne zavode zajedno sa mojim proto-sinđelom Serafimom Kalikom, posjetim i dječju pjevačku školu koju su pohađala djeca ruske narodnosti, i videći pred svakim djetetom otvorenu knjigu, uzmem jednu od tih knjiga u ruke, i opazim da je to katihizis, izdan sa odobrenjem unijatske crkvene vlasti. Rasrdi me ovo, i dotičnom svešteniku, koji je bio učitelj te djece, opazim dosta ljutito, kako smiju ovakve knjige davati djeci pravoslavnoj, da iz njih uče vjeru. Izvinjavao se taj sveštenik da se te knjige upotrebljavaju po odobrenju konzistorije, koja iste djeci dariva, i da on u svakoj knjizi zagrađuje ono što nije pravoslavno i da to djeca ne uče. Ovu moju opasku saopštio sam odmah poslije pojedinim konzistorijskim članovima, koji nijesu znali šta da mi odgovore. Ali su zato oni i ortaci im rumunski odgovorili mi poslije, kad sam krenuo iz Černovaca i kad sam bio u Dalmaciji, daleko od njih hiljadama kilometara. A evo kako.

Vidjeli su oni bruku svoju sa onim unijatskim katihizisima u ruskoj pravoslavnoj pjevačkoj dječijoj školi u Černovcima, i da sam ja tu bruku opazio i zato ih ukorio. Trebalo im je sada tu svoju bruku zabašuriti i preduprediti da ja ne bi u javnosti ih žigosao i pokazao svijetu nitkovluk njihov, kako naročito napadaju rusku pravoslavnu djecu u Bukovini unijatskim vjerskim učenjem, da ta djeca poslije kad postanu ljudi budu indiferentni prema pravoslavnoj vjeri i naklonjeni unijatstvu, te takvim načinom ti rumunski konzistorijski ljudi i ortaci im da prikažu svijetu Rumune kao prave pravoslavne, a sve Ruse u Bukovini kao takve, koji naginju uniji. Bojeći se da ih ja ne demaskiram i optužim da oni upravo siju u Bukovini uniju, a ne drugi, i da me u tome obesnaže, mefistofelevskim lukavstvom uhvate se za onaj slučaj, što sam ja primio jednu deputaciju, u kojoj je bio i jedan unijat, i sa tom deputacijom ljubazno se držao i ljubazno se njom rastao, te naštampaju u černovickim novinama da sam ja simpatisao sa unijatima u Bukovini i da sam te unijate ja hrabrio i obećavao im svoju pomoć protivu pravoslavnih Rumuna! Nadovezaše na to još razne druge niskosti, i to naštampaše u nekoliko brojeva svojih listova, osobito lista „Patria", a tako isto i u njemačkom listu „Bukowiner Post". Za sve ove niske napadaje na mene ja naravno nijesam mogao ništa znati u Zadru, gdje one novine bukovinske i ne dolaze. Ali našao se neko, koji je sve one članke na rumunskom jeziku protivu mene, preveo na srpski jezik i poslao ih u Dalmaciju. Proizveli su ti članci kod nekih pravoslavnih Dalmatinaca neprijatan utisak, a kod nekih i zadovoljstvo, jer se time tobože dokazivalo, kako sam ja novi Venedikt Kraljević, koji šurujem sa unijatima i sposoban sam da uvedem uniju u Dalmaciju. U čudu sam se našao kad sam to čuo, i pomislio sam, koliko moraju biti pokvareni u duši bukovinski Rumuni. Savjest mi je bila čista, i nijesam našao za nužno ničim reagovati ovim niskostima, i to tijem manje, što je profesor Serafim Kalik ispričao svima sve što sam ja radio u Černovcima, dok sam tamo bio. Nije mnogo trebalo, a da pokunje noseve svi oni u Dalmaciji, koje su oni članci toliko obradovali bili; a svjesni odmah razumješe, da je to jedna od običnih onih pojava u novinama protivu mene, čim se ja maknem od običnog svog zadarskog života. Na poziv jednog prijatelja iz Černovica napisao sam na ruskom jeziku jedan kratki „Ispravak" o stvari, i to sam dao naštampati u černovickoj novini „Pravoslavnaja Bukovina". Nekoliko primjeraka te novine razdao sam prijateljima u Dalmaciji, koji prevedoše taj moj ispravak na srpski jezik i rasturiše po eparhiji, da bi svak doznao, kako ja mislim o unijatima. Sve što se odnosi ovome pitanju, nalazi se sakupljeno u jednom fasciklu u mojoj privatnoj biblioteci. U drugoj polovini te iste 1899. godine umukoše, kako sam doznao poslije, sve one bukovinske novine o meni. A u srpskim novinama, čak ni u onima koje bi se smatrale bile presretnima da mene napadaju, nije bilo nikakva spomena tada o ovom događaju, ili bar ja nijesam nikada čuo, da su te novine što o ovome napisale.

Ove sam godine odlučio bio da položim temelj radu za ostvarenje jedne zavjetne moje misli od prvog još dana, kad sam postao vladika, a to je, da se sagradi u Spljetu pravoslavni hram. Dok je bio živ bogati spljetski bankjer, pravoslavni Srbin iz Bosne, Kosta Vučković, nastojao sam i lično i sredstvom prijatelja kod tog čovjeka, da bi on sagradio ma bilo i malu crkvicu u Spljetu. Kod njega sam o tome nastojao, jer je on nasljedio bio imanje pok. Tuzlića, takođe bosanskoga Srbina i trgovca u Spljetu, koji je bio kupio i zemljište na kojem bi se ta crkvica imala sagraditi, i koje je zemljište sada bilo svojina Vučkovića, ali sa namjenom za crkvicu. To je zemljište poslije zamijenjeno bilo sa drugim, koje i danas u zemljišnim javnim knjigama stoji upisano, kao zemljište za gradnju pravoslavne crkve. Kosta Vučković sad je obećavao, da će crkvu sagraditi, sad opet kazivao da će ostaviti u testamentu odnosni iznos novca, da se to učini. Oprezno se moralo s tim čovjekom postupati, da ga ne bi slučajno ozlovoljili, pa da ne učini ništa. Umre međutijem Vučković, i u testamentu svojem nije ni riječju spomenuo crkvu u Spljetu. Propala mi je tada sva moja nada, koju sam na toga čovjeka polagao, te je trebalo sada misliti, kako bi se na drugi način mogla sagraditi ona crkva. Prikupim nekoliko prijatelja okolo sebe u Zadru i odlučim, da se sastavi naročiti odbor, koji će sakupljati priloge da se iz tih priloga, ako je moguće, dođe do svrhe. Pod mojim predsjedništvom sastavi se 1. avgusta ove godine taj odbor i odmah se počelo kupiti odnosne priloge. Prilična se revnost u ovome pokazala u početku, ali samo u početku, jer moradoše prijeći poslije toga četiri godine, da odbor konstatuje, da je ubilježeno priloga svega 11. 000 kruna. Blagajnik odborski bio je konzistorijski arhimandrit Dositej Jović, koji je slabo oduševljen bio za ovo poduzeće, a koji će poslije utrošiti za sebe lično, sve ono što se prikupilo bilo, tako da su ostali samo oni prilozi, koji su pribilježeni bili, a nikada ne uplaćeni. Žalosnu ovu činjenicu ja sam mogao da konstatujem tek tada, kad je taj odborski blagajnik prešao iz Zadra za episkopa u Kotor, i kad mi je priznao, da od prikupljenog novca za gradnju spljetske crkve ne postoji u kasi ni jedna para. Ovo prisvojenje toga novca, zajedno sa drugim još od njega prisvojenim iz drugih zaklada novcem, bilo je poslije uzrokom njegovom samoubojstvu. Ali i da se nije ovo dogodilo sa ono malo prikupljenoga novca za gradnju pravoslavne crkve u Spljetu, a što je za tada osujetilo tu gradnju, bilo je i drugoga još, što je ometalo taj posao. A glavna je smetnja bilo dalmatinsko Namjesništvo. Ono je u ovome stajalo pod uplivom rimokatoličkog episkopa i sveštenstva spljetskog, koji su upotrebljavali sva moguća, većinom tajna sredstva, da pravoslavni u Spljetu ne dobiju nikada svoju crkvu. U početku Namjesništvo je obećalo bilo, da će priteći nekom novčanom pomoći, kad se počne graditi ona crkva. Ali to je bilo i sve, što je Namjesništvo učinilo; a poslije, kad je namjesnikom postao N. Nardeli, tada je isto Namjesništvo pokazalo svoju ćud. Ja sam nastojao kod istoga, da bi se ustanovila u Spljetu jedna kapelanija i tu postavio stalni kapelan, jer kad bi u Spljetu bio takav kapelan, lakše bi se nekako moglo bilo raditi, da se bar mala bogomolja privremeno sagradi, dok se ne bi imalo toliko sredstava, da se veća crkva ozida. Ovo sam nekoliko puta ja ponavljao kod Namjesništva, i pismeno i usmeno, ali uvijek sam dobijao jedan isti odgovor, da je vrlo ograničen broj pravoslavnih u onome mjestu, te da bi teretno bilo za državnu blagajnicu izdavati nužno za izdržavanje kapelana. Da li će ikada, pri današnjim političkim prilikama u Austriji, doći do svoje crkve pravoslavni Spljećani, teško je to reći.[88]

(Spomenuo sam, da su događaji oni, koji su me pobudili da izdam uskršnju svoju poslanicu 1896. godine o pravoslavnoj crkvi, pokrenuli me da prikažem u zasebnoj knjizi stanje pravoslavne vjere u Dalmaciji od najstarijih vremena i poslije kroz vijekove do XIX vijeka. To sam izvršio, i početkom 1901. izdao svoju „Pravoslavnu Dalmaciju". U toj se knjizi veličaju pretci naši za njihovu revnost za pravoslavnu vjeru, i odaje im se hvala za njihove patnje i žrtve za svoje pravoslavlje. Tu sam knjigu pisao sa puno ljubavi, i smatrao sam je svojim ponosom, kao pravoslavnog Dalmatinca. Javna štampa, naravno pravoslavna, knjigu je tu hvalila. Ali na veliko moje iznenađenje, ostavilo je tu knjigu dalmatinsko sveštenstvo, isto i pravoslavni Dalmatinci, gotovo bez pažnje. Uvjerio sam se tada, kako žalosno stoji pravoslavna svijest u sveštenstvu i narodu u sjevernoj Dalmaciji. Požalio sam se na ovo privatno jednom svom bližem prijatelju, vrlo obrazovanom Srbinu, koji poslije dužeg razgovora o tome, opazi mi, da ja slabo poznajem Dalmatince. Ovo moje žaljenje nekako je prodrlo u šire krugove. Pojedini između sveštenika, koji su me iskreno poštovali, trgli su se i prionuli, da bi sveštenstvo izvršilo svoju dužnost prema meni i ispravilo pogriješku. Povedoše akciju, i ja u jesen iste godine dobijem jednu štampanu knjigu sa naslovom: „Sveštenstvo i narod pravoslavno-srpske eparhije dalmatinske svome mnogozaslužnom arhipastiru Njegovom Preosveštenstvu visokodostojnom gospodinu Nikodimu" (Novi Sad 1901.). Znajući postanak te knjige, i da je ona izdana bila sa velikom nategom, primio sam je sasvijem hladno, na našavši za nužno da ikome ni usmeno, a još manje pismeno zahvaljujem. Tu je devet „adresa" na moje ime svega sveštenstva eparhijskog, svjetovnog i monaškog čina, pune najmedenijih riječi i uvjeravanja, da će mi svi do groba biti vijerni i odani. Ima još pet „adresa" crkvenih opština: zadarske, šibeničke, skradinske i vrličke i kumslativno drniške krajine, pune tako isto najmedenijih riječi, i potpisane od 38 svjetovnih lica. Ostavljajući razne crkvene opštine omanjih mjesta, nijesu našle za nužno sastavljati take adrese varoške crkvene opštine: Obrovca, Knina, Benkovca, Kistanja, Imockog i Metkovića. A iz ovoga sam razumio, da velika većina svjetovnjaka protivna je bila, da mi se za onu moju knjigu prizna ikakva zasluga za pravoslavnu crkvu u sjevernoj Dalmaciji. Svjetovnjaci tih opština bili su vijerni pristalice radikalnih srpskih političkih listova, te po tome već nijesu mogli riječ kazati meni, kad su ti listovi protivni mi bili. List „Dubrovnik" našao je čak i riječ osude za onu moju knjigu. Između „adresa" crkvenih opština pala mi je u oči ona zadarske opštine. U toj adresi zadarsko opštinsko predstavništvo veli, da se ponosi sa mnom, „što sam uvijek bio budni stožer i neustrašivi branič svetog pravoslavlja i mile srpske narodnosti protivu sviju neprijateljskih nasrtaja", te mi priznaje i zahvaljuje „na neustrašivoj odbrani pravoslavne crkve i srpske narodnosti." Rekoh da mi je ovo palo u oči, jer to isto zadarsko crkveno opštinstvo u sjednici svojoj od 23. marta 1886. godine na zapisniku me je proglasio, da „sam pravi odstupnik od svoje crkve pravoslavne i srpske narodnosti", te mi zabranilo da u crkvi propovijedam. Sravnivši ovo za mene reče zadarska crkvena opština te 1886. sa ovim, što ista reče u svojoj „adresi" na mene od 9. jula 1901. godine, pomislio sam koliko mizerna i prevrtljiva mora biti ta opština, i sa prezrenjem sam odbacio tu njenu adresu, jer sam znao, da će sutra ta ista opština sa njenim predstavništvom sposobna biti, da me javno izgrdi, kao što je to učinila 1886, a u čemu se prevario nijesam, kad sam pročitao njenu „rezoluciju" od 1911. godine, u kojoj ona zahtijeva vlasti, „Da vladika Milaš bude odma maknut sa vladičanske stolice u Zadru." A potpisi su isti i na „adresi" 1901. i na „rezoluciji" 1911. godine: Vladimir Simić, Mihajlo Katurić i Miloš Knežević!

Primio sam dakle u jesen 1901. onu knjigu sa onim „adresama", i uvažio sam tu knjigu onoliko za sebe koliko je zasluživala, pogledom na razne potpise na „adresama". Nezavisno od tih „adresa", nego pokrenut uvijek samo onim što me pobudilo da napišem svoju „Pravoslavnu Dalmaciju", ja sam poslije toga produžio da štampam niz članaka o unijaćenju u Dalmaciji. Ali ista knjiga udarila je u nerve najprije c. k. Vladi, a zatijem ličnim mojim neprijateljima u Dalmaciji, i van Dalmacije. Udarila je u nerve Vladi, jer je u tome vidjela neku agitaciju protivu rimokatoličke crkve. Vrijeme vjerske tolerancije kod zadarskog Namjesništva počelo je bilo tada svršavati. Spremalo se tada penzionovanje namjesnika Davida, koji je bio pravičan prema pravoslavnoj crkvi u Dalmaciji i koji je tu crkvu uvijek branio od inovjerske netrpeljivosti, ukoliko mu je to uopće dopuštala protivupravoslavna austrijska politika; i on je već prvih mjeseci 1902. bio penzionisan. Uprava dalmatinske Vlade prešla je faktično u ruke dvorskog savjetnika Nardela, premda on i nije tada bio imenovan za Namjesnika, nego dvije godine kašnje; ali već tada pravoslavno sveštenstvo u Dalmaciji počelo je bilo opažati protivnosti i smetnje u svojim potrebama od strane Vlade. Ja pak lično osjetio sam odmah, da mi na Namjesništvu više nije pravdoljubivi baron David, i da mi na crkvenim službama više nema njegove dobre supruge Marije. Razdražila je ona knjiga moje lične protivnike, kojima su na raspoloženju stajale srpske i hrvatske radikalne novine. Bojali su se da im ne propadne uzalud sva kampanja njihova protivu mene, koju su još 1884. otpočeli, i da ne stečem privrženike, kao da sam ja tobože trebao neke privrženike, da mi oni veličaju javni moj rad u korist pravoslavne vjere na polju bogoslovske književnosti. Vrebali su oni svaku priliku samo da bi mogli opet započeti svoju kampanju. Nijesu mogli za dugo ništa naći. Obični povodi njihovi da me napadaju bile su uvijek izmišljotine. Ne nalazeći ništa stvarnoga, a mučeći se šta me moraju za dvije tri godine ostaviti na miru, late se 1904. godine jedne nove izmišljotine, koja valjda ni samome đavolu nije mogla pasti na um.

Odlučio sam bio da te godine provedem uskršnje praznike u Beču i da tu služim Velike nedjelje i na Uskrs. Krenem iz Zadra 1. aprila, i 10. istog mjeseca služio sam uskršnju službu u srpskoj crkvi u Beču sa protom Mišićem, vojnim sveštenikom Vojnovićem, vojnim sveštenikom Boldeom i đakonom. Pomišljao sam da tom prilikom pođem u Prag, da posjetim taj znameniti grad, a o čemu sam nekoliko putaprije mislio, ali nijesam mogao nikada da to učinim. Odbije me od toga Mišić, i nagovori me, kako bi dobro bilo da pođem u Novi Sad i Gergetek, da pohodim bačkog episkopa Ševića i starog arhimandrita Ilariona Ruvarca. Pristanem na to, i 20. aprila krenem sa Mišićem preko Budimpešte u Novi Sad. Tu me ljubazno dočekao episkop Šević u svojem dvoru, gdje sam se upoznao sa episkopom budimskim Lukijanom Bogdanovićem, čovjekom vrlo lijepim fizički, ali umno dosta plitkim. Tri dana poslije pošao sam sa episkopom Ševićem u Karlovce, da se odazovem pozivu patrijarha Brankovića da mu dođem na ručak u novom patrijaršeskom dvoru. Na tom svečanom ručku u patrijarha bili su, osim mene, još: episkop temišvarski Letić, episkop Šević, arhimandrit Janković, arhimandrit Vidicki, prota Jeremić, prota Mišić, prota Ruvarac, protosinđel Pantelić, profesori bogoslovije: arhimandrit Zaremski, prota Vučković, prota Živković, Pribićević, Burić, Čupić, i još dr Sekulić, dr Dankul, dr Stanković, Laza Obrenović, Miloš Letić, Svetislav Nikolajević, N. Nikolajević, Milan Popadić i kaluđer Danilo. Ova sam imena naročito zabilježio, jer između tih gosti morali su biti neki, koji su poslije u novinama dali osobito značenje tome ručku. Za vrijeme ručka patrijarh je podigao lijepu zdravicu u moju čast. Ja sam odmah odgovorio na to zdravicom, u kojoj sam napomenuo „nekadašnju blagotvornu vezu dalmatinske eparhije sa Karlovcima, i požalio što se ta veza uslijed dualizma prekinula, ali sam ujedno dao izraza nadi, da će se svojim vremenom morati ipak ta veza uspostaviti, jer postoji jedna carska odluka, po kojoj sve pravoslavne eparhije u Monarhiji moraju priznavati karlovačkog mitropolita-patrijarha i njegov sinod, kao najvišu sudsku instanciju u duhovnim poslovima, i da smo nas dva dalmatinske vladike pokrenuli pitanje za odjelotvorenje pomenute carske odluke." Sa osobitom je pažnjom saslušana bila ova moja zdravica. A istu zdravicu, kao što mi poslije ručka rekoše, protumačiše neki od gostiju u smislu političkom. Nijesam mogao da shvatim šta ima političkoga u onoj mojoj zdravici. Ali to mi je nekoliko dana poslije protumačila novosadska „Zastava", koja je naštampala, da sam ja „poslan iz Beča u Karlovce da radim o sjedinjenju sa Karlovačkom mitropolijom ne samo dalmatinskih srpskih eparhija, nego i onih u Bosni i Hercegovini, kako bi se time utro put političkoj aneksiji Austro-Ugarskoj Monarhiji ovih provincija." Ovu istu rabotu registrovao je budimpeštanski „Budapesti Hirlap" i druge još mađarske, pa i bečke novine, iznoseći, kao neumoljiv fakt, da sam ja za to sada došao u Karlovce. Sve se to novinarstvo uzrujalo; a srpske radikalne novine udariše po starom svom običaju da me grde na sve moguće načine,kao „agenta bečke kamarile". To sam poslije pročitao u zagrepskom „Srbobranu", br. 93, u zamunskoj „Narodnosti", br. 34, u mostarskom „Srpskom Vjesniku", br. 19. Iz tih i drugih još novina prešlo je to i u dalmatinske novine, između kojih „ Dubrovnik", organ Srba-katolika na Primorju, okomio se ljuto na mene u svoja dva broja (22. i 23.) od 29. maja i 5. juna iste godine sa dva članka pod naslovom „Opet vladika Milaš", i poslije još ljuće u 26. broju od 26. juna. Okomio se bio na mene i zadarski „Srpski Glas", koji, ne zadovoljavajući se, da me iznosi kao tobožnjeg „agenta bečke kamarile", nego udario je na mene i sa ličnim napadajima, da sam hrđav eparhijski administrator, jer da poda mnom propadaju eparhijske zaklade i da ne vodim nužni nadzor nad rukovanjem istih zaklada. Ali ponajviše i ponajljuće bavila se novosadska „Zastava" mojom ličnošću i onim mojim putovanjem u Karlovce. Napadajući me u svom 92, 93, 95. i 96. broju, i zatijem počinjući od 15. juna u šest drugih članaka (br. 134-139) pod naslovom: „Jedinstvena pravoslavna crkva u Austro-Ugarskoj", dokazujući svijetu, kako sam ja ništav čovjek, bez karaktera i kako svojim književnim radnjama, koje ništa ne vrijede, ja sam do sada samo zaluđivao svijet. Za ove posljednje članke u novosadskom listu poslije mi rekoše, da se pod pseudonimom „Junius" krije prota Jovan Vučković. To vjerujem, znajući, šta je on sposoban bio da napiše protivu mene 1901. u karlovačkom „Srpskom Sionu", a o čemu sam prije spomenuo u ovim bilješkama. Kad sam pročitao sve ovo, što napisaše tada protivu mene sve one novine, našao sam se u čitavom čudu, i nijesam mogao da rastumačim sebi, od kuda i zašto svi ti bezobzirni napadaji na mene. Reagirati u javnosti nijesam htio, jer mi moj ljudski ponos nije to dopuštao. Sama stvar je naskoro izašla na čisto, jer se dokazalo, da ja od nikoga nijesam dobio nikakve misije da radim o onome, o čemu novine rastrubiše, nego da je to sve bila puka i nečasna izmišljotina. U avgustu iste ove (1904.) godine prestadoše na posljetku novine da govore o toj raboti, niti se ikada poslije o tome igdje spominjalo u javnosti. Ali sam zato razumio da sam strašno nenaviđen, osobito od nekih lica, koja na žalost nose svešteničko ime; a razumio sam i to, da se kod izvjesnih svjetovnjaka u Dalmaciji samo pritajila bila nekadašnja njihova mržnja moje osobe i da im je samo sada dobro bila ova kampanja protivu mene povodom one moje posjete u Karlovcima. Ovo sam zaključio iz toga, što većina onih, koji prije tri godine potpisaše one „adrese" ljubavi i odanosti prema meni, sada javno odobravahu pisanje „Dubrovnika" protivu mene.

Priznajem, da sam se od tada ozlovoljio bio na sve, a na prvome mjestu na moju episkopsku stolicu, za koju sam već počeo bio pomišljati da je napustim i da se ograničim na radnju o knjizi. A ovo tijem više, što je prvih dana 1905. godine imenovan bio za dalmatinskog namjesnika Nardeli, s kojim znao sam, da ću teško moći da mirno i uspješno vladikujem. Bio je uz to na Namjesništvu glavni referent za crkvene poslove baron Marojčić, ljuti protivnik pravoslavne crkve, od koga je, dok je bio u Kotoru kotorski poglavar, morao episkop Petranović da stotinu jada pretrpi, te sam znao na kakve ću neprilike u eparhijskoj upravi naići. Ostao sam, jer nijesam smio da uvrijedim episkopa Petranovića, koji me je tješio i hrabrio na ustrajnost.

Na jednom od prvih mojih sastanaka sa novim namjesnikom, kad sam govorio o raznim potrebama crkve, i kako bi on stekao veliku zaslugu, kad bi poradio da se poboljša materijalno stanje parohijskog sveštenstva u Dalmaciji i Boki, umjesto da čujem uspješnu riječ od njega o tome, on mi poče govoriti, kako je raspušteno sveštenstvo u Boki, jer da je preveć star episkop Petranović, i kako bi ja morao nastojati, da isti episkop traži umirovljenje, „kako bi našega Jovića učinili za biskupa", dodade mi smiješeći se. Razumio sam odmah s kim imam posla, i da je to čovjek više lične, nego li stvarne politike. Naravno, da sam mu ja najodlučnije odbio tu rabotu, ali sam odmah opazio, da mu to nije po volji bilo. Rijetko sam se poslije sa njim sastajao, a svaki put svršavalo je sa pitanjima o jednoj ili drugoj ličnosti, koju da bi trebalo ili nagraditi ili premjestiti, tako da sam ja prestao sasvijem s njim da govorim o crkvenim interesima, jer sam vidio da imam posla sa sitničarskim čovjekom, koji hoće da pokaže svoju vlast nad ličnostima, kad nema moći da što stvarnoga učini za opće djelo. Jednom prilikom htio sam da se uskoristim takvom njegovom politikom za opću srpsku stvar u Dalmaciji. Bio je podpredsjednik u Dalmatinskom zemaljskom saboru Bladimir Simić, puki neznalica, koji nije kadar bio ni jedno privatno pismo da bez stotine pogriješaka ne napiše, a u Saboru nije sposoban bio ni dvije riječi da kaže, i samo je na sramotu srpske stranke sjedio u Saboru na onome mjestu. Ali bio je persona grata namjesništvenom upravitelju Alfonzu Paviću, kojemu je znao tajno da prijavljuje sve što se u poslaničkom srpskom klubu govori i zaključuje. Bio je gratissima persona i hrvatskim zastupnicima, kojima je u Zemaljskom odboru servilno odobravao sve što je bilo u korist hrvatske stranke. Paviću i hrvatskom klubu taj Simić i bio je imenovan podpredsjednik (!?). Kad je svršila odnosna perioda poslaničkih mandata i kad se imao imenovati novi saborski podpredsjednik, ja sam, kao virilist u Saboru, htio da se uskoristim tom prilikom i da sperem ljagu sa srpske stranke, te počnem živo raditi kod namjesnika Nardeli, da bi na ono mjesto bio imenovan zastupnik na Carevinskom vijeću i na Dalmatinskom saboru, odlični zadarski advokat i poznati govornik, i vatreni Srbin dr Dušan Baljak. Naišao sam u tome kod namjesnika na najodlučniju protivnost, jer je bio lični prijatelj Simićev, i naravno sve moje nastojanje ostalo je bez uspjeha, jer je Simić opet imenovan za saborskog podpredsjednika. Doznao je za to, valjda od samog namjesnika, jer ja nikome nijesam o tome govorio, onaj Simić, i od toga vremena postao mi je ljuti protivnik, zajedno sa pašancem svojim Vladimirom Desnicom, i sa mnogobrojnim svojim rođacima. Kako je uopće kukavica bio, taj Simić nikada nije imao kuraži, da istupi otvoreno protivu mene, nego se poslužio za to poslije svojim netjakom, a zakletim dušmaninom dr Baljka, zadarskim advokatom, dr Urošem Desnicom. Ja sam sve znao šta ruje protiv mene kod svojih poznanika taj advokat, ali sam prezirao i njega i sve ostale, ali sam se zato sve više ozlovoljavao na stolicu, zadarske episkopije, koju sam već odlučio bio, prije ili poslije da napustim, i da sebe oslobodim od gadova sjeverno-dalmatinskih i od podlosti nekih članova srpskoga klira u Dalmaciji, i osobito u Karlovcima, od kuda je onaj prota Vučković sistematski dražio dalmatinski klir protivu mene.

Polovinom slijedeće 1905. godine imao sam da se bavim opet novim poslom, bez kojega sam mogao da budem, a koji mi je poslije stvorio mnogo neprilika. U maju te godine donese mi moj sobar posjetnicu, na kojoj je stajalo: „Prete Stefano Vesselinovich" i da taj prete želi sa mnom govoriti. Dozvolim, i tada mi se predstavi rektor biogradske bogoslovije prota Stevan Veselinović. Poslije običnog poklona, reče mi taj prota, da je naročito poslan k meni iz Biograda u Zadar od kraljevske Vlade, i predade mi pismo, datirano 12. maja od tadašnjeg ministra prosvjete Andre Nikolića. Tim svojim pismom pita me ministar, bi li se ja primio mjesta biogradskog mitropolita, koje je tada bilo upražnjeno. Iznenadilo me ovo, jer je to bilo zamašno za mene pitanje. To je bio nakraći put, da se kurtališem nemirne dalmatinske eparhije, ali sam odmah i pomislio na sve one mnoge i premnoge moje zavidnike, koji bi sada opet skočili kao bijesni protivu mene u novinarstvu, videći, da se ja uzdižem na visoku čast, a oni su od nekoliko godina grozničavo samo i radili i nastojali, da me moralno unište. Nijesam onome Veselinoviću kazao šta mislim, nego sam mu napomenuo samo, da, prije nego što bi konačni svoj odgovor dao na onu časnu za mene ponudu, ja bi morao biti načisto s tijem, kako misle o tome tadašnji aktivni eparhijski episkopi u Srbiji, koji su prirodni kandidati za mitropolitsku katedru i bi li oni dragovoljno primili i priznali za svoga starješinu jednog inostranog episkopa. Veselinović mi je dao nekakva uvjerenja o tome, prikazujući mi tadašnje srbijanske episkope ne u najljepšem baš svjetlu, od kojih da ja ne bi imao šta da prezam. Zamolim ga, da izrazi moju najljepšu zahvalnost na pozivu ministra, i da ću mu ja o predmetu neposredno pisati. Ministru ja nijesam tada ništa napisao, želeći da prethodno dobijem sa strane nužne mi informacije. U julu iste godine nađem se u Beču, i tada zamolim srpskog poslanika u Beču dr Mihaila Vujića za jedan lični sastanak s njim. Primi me u Feslanu, gdje je bio na ljetnjikovanju. Ispričam mu svu ovu rabotu sa mojom kandidaturom za biogradsku mitropolitsku stolicu i zamolim ga za informaciju o stvari. Ostao sam iznenađen, kad sam vidio, da o svemu tome Vujić ništa ne zna, jer nijesam mogao da pojmim kako je moglo srpsko ministarstvo raditi o takvoj krupnoj stvari ne saslušavši mišljenje svoga zastupnika u Monarhiji, kojoj sam ja pripadao kao podanik. Kako je uzeo onu ponudu meni ministra Nikolića ovaj poslanik ja ne znam, ali znam da mi je, poslije kratkog razgovora, rekao čisto i jasno, da me on ne bi mogao nikada savjetovati, da se ja primim onoga mjesta, i naveo mi je za to nekoliko ozbiljnih argumenata, koje ja nijesam mogao a da potpuno ne uvažim, a osobito one, kojima je htio da poštedi moju ličnost od mnogih neprijatnosti, koje bi neminovno ispitao, kad bi zauzeo ono mjesto u Srbiji. Primio sam k srcu sve što mi tada reče dr Vujić, jer sam vidio da mi realno govori, i to me odlučilo da odbijem onu časnu ponudu. U tome sam smislu upravio iz Beča učtivo pismo ministru Nikoliću u Biograd 5. avgusta iste godine. I ovijem je svršila zvanična strana ovoga posla. Ali nije svršila nezvanično. Ne znam kako, ali za ovo se malo zatijem doznalo i u Srbiji i u Dalmaciji. U Srbiji počeše neke liberalne novine pisati protivu Vlade, koja zanemaruje svoje ljude i traži tuđinca za poglavicu otačastvene crkve. Ali ličnih napadaja na mene u tim novinama nije bilo, ili bar ja nijesam o tome ništa pročitao. To uzeše na sebe poznate one srpske novine u našoj Monarhiji, kojima nijesam bio nikada simpatičan, te počeše staru svoju pjesmu protivu mene, upozorujući srpsku Vladu, da ne zaboravlja „da sam ja agent bečke kamarile". Svikao sam ja već bio na takvo pisanje o meni onih novina, pa nijesam uzimao ozbiljno ni ono, šta sada telališe svijetu. Moje je drage Dalmatince ovaj događaj dirnuo u živce; jedni su se ljutili, da ima još svijeta,koji me ne mrzi kao oni i smatra, da ipak nešto vrijedim, a drugi opet su se počeli bili radovati, da ću im se ukloniti iz Zadra. Na dalmatinskoj Vladi ovaj je događaj zabilježen bio u crnu knjigu, i za ovo me ona poslije uvijek smatrala, da sam u konvenciji sa Srbijom, i gledala me sa podozrijenjem, podvrgnuvši poslije čak i policijskoj premetačini sve moje spise i svu moju korespondenciju, o čemu ću ja već dalje podrobno spomenuti u ovim mojim bilješkama. Poslije nekog vremena izabran je bio u Srbiji za mitropolita jedan između tadašnjih arhijereja, kojemu se približio svom dušom svojom onaj proto Veselinović, koji je tada našao za cjelishodno, da me i on u javnosti omalovažava i da me prikazuje svijetu, da u nauci ne vrijedim ništa. I na ovo sam ja već svikao bio, pa nije me nimalo iznenadilo ni to napadanje na mene od strane toga prote.

Tešku sam bol pretrpio u maju sljedeće 1906. godine, kad je prešao u vječnost kotorski episkop Gerasim Petranović. Čim mi je stigla tužna vijest o smrti njegovoj, odmah sam pohitao u manastir Savinu, da lično opojim pokojnika. On me volio uvijek, kao sina i brata, i svagda mi pružao prijateljske savjete, kad sam ih god od njega tražio, osobito u težim časovima mog javnoga života pokazao mi se iskreni prijatelj i hrabrio me da ne malakšem duhom u časovima iskušenja. A zato sam ga i ja volio od srca i smatrao ga uvijek kao svoga oca, i opojao sam ga iz dubljine srca, izrekavši mu na grobu iskrenu oproštajnu besjedu. Kad je umro, činilo mi se kao da sam izgubio polovinu svoga duhovnoga bića. S njim sam izgubio i svoj duševni mir, jer poslije njegove smrti i nastupili su za moj život sve to crnji dani.)[89]

(Srećom nekom izbjegao sam 1907. godine, da ne budem opet izložen neprijatnostima. U julu te godine umro je u Karlovcima patrijarh Georgije Branković. Neke ozbiljnije političke novine u Novom Sadu odmah iznesoše moje ime, kao kandidata za patrijaršesko mjesto, i odmah druge novine počeše dokazivati protivno, te se između novina zametnula o tome čak i neka polemika za i protivu mene. Da predupredim dalje piskaranje o tome, poslužim se avtoritetom nekih mojih prijatelja u Budimpešti i Novom Sadu, koji se zauzeše ozbiljno za stvar, i poslije toga umukoše sve novine, niti je ijedna više spomenula moje ime.)[90]

(Ni puna tri mjeseca poslije smrti blagopokojnog i svetoga vladike Gerasima, bio je već imenovan za nasljednika mu zadarski konzistorijski arhimandrit Dositej Jović. Kakav je bio ovaj čovjek prema meni dok nijesam ja postao vladika, a kakav se pokazao poslije prema meni kao svome vladici, to sam već kazao. Za 16 godina, kao prvi konzistorijski referent zadarske Konzistorije i kozistorijski računovođa i blagajnik, bio je uvijek uza me. Prikazivao mi se uvijek najposlušniji, te nijesam imao povoda da ga uklanjam iz Konzistorije; naprotiv, vrlo često sam povjeravao njemu da umjesto mene izvršuje neke eparhijske poslove. Kod Vlade uživao je najveću protekciju, te sam se često posluživao njim kod Vlade, da bi se polučilo nešto u interesu eparhijske uprave. Sa kolegama u Kozistoriji bio je uvijek najljubazniji, te su oni uvijek pristajali na sve, što je god on predlagao, i njegove referate o konzistorijskim ekonomskim poslovima potpisivali su bez prigovora, više puta i ne pročitavši te referate. Ovo su oni isti često spominjali, i za to sam im ne rijetke opaske činio i napominjao im solidarnu odgovornost. Videći ja takovo bezgranično povjerenje u Jovića od strane njegovih kolega po službi, svršilo je time, da sam mu ja u toku vremena počeo bio tako isto povjeravati, te videći na referatima uz njegov potpis uvijek i njihove, potpisivao sam ih i ja, ne raspitujući svaki put o svima podrobnostima referata, osobito kad bi ih mnogo nagomilao, može biti naročito, da bi lakše iscrpio strpljenje u čitanju istih i moje i drugih referata. Ovo je isto bivalo i sa konzistorijskom kasom, od koje je svaki glavni ključ uvijek kod njega bivao, dok ostala dva ključa držali su kod sebe ostala dva kozistorijska predsjednika. Ključeve od kase po ustavu imali su čuvati konzistorijski referenti, koji su prema tome i odgovarali za integritet kapitala, što su se u njoj čuvali. Referenti su obično davali njemu i svoje ključeve, kad je trebalo vaditi ili mećati kakve novce ili kakve novčane isprave, i ne gledajući potanko šta on čini u kasi i sa kasom. Ja sa kasom nijesam imao nikakva posla, i videći da referenti o novčanim operacijama imaju potpise svih referenata, bio sam potpuno spokojan u pogledu urednosti kase i cijelosti kapitala, koji su u njoj. Tako je vješto znao taj Jović da sve to čini sa kasom, da nikojem od dvojice referenata nije nikada ni na kraj pameti palo, da što posumnja o urednosti i integritetu kase. Kad je jednom u zadarskom „Srpskom Glasu" turena bila bilješka, kao da se ne vode ispravno konzistorijski računi, ja sam u odnosnoj sjednici zahtijevao, da mi se podnesu sve računske knjige sa odnosnim ispravama, i sve je to nađeno u potpunom redu, a za integritet kase jamčiše svojom poštenom riječi sva trojica, kojoj riječi iz blagorodstva morao sam da povjerujem. Povjerenje moje u ispravnost Jovićevu u vođenju konzistorijskih računskih knjiga i da je u kasi sve u redu, utvrdila se kod mene, osobito od 1896. godine. Po postojećim državnim propisima vrhovna nadzorna vlast nad svima javnim fondovima, a dosljedno i nad onima, kojima rukuje zadarska Konzistorija, pripada dalmatinskom c. k. Namjesništvu. Prema propisima Konzistorija je krajem svake godine podnašala dokumentovane račune Namjesništvu sve do pomenute godine. Od toga zahtijeva odustalo je tada Namjesništvo; i kad sam ja u sjednici napomenuo Joviću o toj dužnosti Konzistorije i da se to mora izvršiti, jer nalaže zakon, on mi reče, da namjesništveni referent zna, da on mora svake godine da taj dosta teški posao izvodi, i da Vlada prema povjerenju što ima u njega, rado ga oslobađa od toga posla. Primio sam to na znanje, i faktično, poslije 1896. godine, Konzistorija nije više nikad podnosila Vladi na pregled svoje račune, niti je Vlada poslije tražila te račune. Ja nijesam ispitivao, zašto je Vlada odustala od izvršenja dotičnog zakonskog zahtijeva od strane Konzistorije, nego sam primio to, kao osobiti znak Vladinog povjerenja.

U jednoj od konzistorijskih sjednica, poslije Jovićeva imenovanja za episkopa, ja mu napomenem, kako treba čim prije da uredi i spremi sve što treba za formalnu predaju konzistorijske kase i računskih knjiga onom konzistorijskom referentu, koga ja odredim. Odgovor mi je bio, da on ne namjerava tako brzo napustiti Zadar, nego da će čekati dok se ne uredi novi episkopski dvor u Kotoru i dok se još mnoge druge stvari ne izvedu, i tada tek da će primiti hirotoniju i poći na svoje novo opredjeljenje, a međutijem, ako ja pristajem, da će on kao i do sada služiti kao referent u zadarskoj Konzistoriji; a prije svoga odlaska, da će on sve predati u redu, i kasu i konzistorijske računske knjige. Uvažio sam taj njegov odgovor, i ostavio sam da služi i dalje u Konzistoriji, ne podozrijevajući ni iz daleka, zašto on to odlaže toliko svoj odlazak iz Zadra, što će mi postati jasno tek tri godine kašnje.

Prošle su dobre dvije godine poslije toga, i u septembru 1908. godine ja dobijem obznanu od černovickog mitropolita, da će u novembru iste godine slijediti u Beču Jovićeva hirotonija za episkopa. Kad sam to čuo, ja napomenem Joviću, da se nadam, da će on odmah sada izvršiti predaju kase i konzistorijskih računskih knjiga, siguran, da će poslije hirotonije odmah poći da zauzme kotorsku episkopsku katedru. Ali na moje veliko iznenađenje čujem od njega, da će on poći u Beč radi hirotonije, jer je tako naređeno, ali da on sasvijem ne namjerava poći poslije hirotonije u Kotor, nego da će kao posvećeni episkop ostati i dalje u Zadru, i, ako ja dopustim, raditi kao dotle u zadarskoj Konzistoriji, dodavši i sada, da će pred svoj odlazak predati konzistorijsku kasu. Našao sam se u čudu šta da radim, te sam morao i to da primim na znanje; ali zato počeše mi vrzati se po glavi velike sumnje o pravom uzorku njegovog odlaganja da pođe na svoje novo opredjeljenje.

Izvršena je u Beču Jovićeva hirotonija, i on se povratio u Zadar i produžio u Konzistoriji zadarskoj svoju pređašnju službu ekonomskog referenta. Protivu volje trpio sam ga u Konzistoriji; ali nijesam znao šta da činim, videći pred sobom jednog episkopa, za koga sam morao vjerovati da zna šta je episkopsko dostojanstvo, i na prvom mjestu šta je poštenje. Jednoga dana u aprilu 1909. godine dođe k meni namjesnik Nard ali da mi kaže, kako bi ja morao nastojati, da već jednom Jović pođe u Kotor na svoje mjesto. Kažem ja to Joviću, i pošaljem ga namjesniku da s njim govori. Nije poslije za nekoliko dana dolazio k meni. Čujem međutijem, da se nalazio u posljednje vrijeme u novčanoj neprilici, i da su referenti kotorske Konzistorije pozajmili mu nekoliko hiljada kruna iz kase Konzistorije. Ovo je navelo na mene najcrnje misli, koje me svališe u krevet bolesna. Ovijem se, kao što sam se poslije uvjerio, Jović uskoristio da izvede svoju paklenu namjeru, da pođe iz Zadra i da ostavi praznu konzistorijsku kasu u ruke ostale dvojice referenata.

Ja sam ležao bolestan, i 4. maja oko 10 sati javi mi se u sobu Jović, i počne mi govoriti, kako je neki bokeški list (mislim „Boka") donio vijest, da on kroz koji dan dolazi u Kotor, i da je sada prinuđen da tamo odmah pođe, jer da se kod Bokelja javilo nezadovoljstvo, što za toliko vremena odlaže svoj dolazak. Pretvori se tada u sitnoga mrava, i suznim očima i ljubeći mi ruku kaže mi, kako je on sada u mojim rukama, jer da nije u stanju predati mi konzistorijsku kasnu ni račun. Oštro ga prekorim za ovo predočujući mu, kako je za tri godine, od kako je imenovan za episkopa i dakle znao da mora napustiti sadašnje svoje mjesto, imao i odviše vremena da spremi konzistorijske račune. Spuštenim očima k zemlji nije mi ništa odgovorio na ovaj moj prijekor, i ja sam tada odmah razumio, da mora faliti dosta novca u kasi, i da je ovo uzrok, zašto on ne predaje račune, kao što sam tada razumio, da je ovo pravi uzrok, zašto je on za toliko vremena odlagao svoj odlazak iz Zadra.

Obuzet ovim teškim mislima naredim, da mi dođe u sobu konzistorijski referent prota Đorđe Popović, čestiti i u svemu savjesni čovjek, kojega sam već odredio bio, da preuzme u Konzistoriji Jovićev referat, a s kojim sam htio da se sada posavjetujem o položaju i šta bi trebalo preuzeti. Kad sam mu sve ispričao što mi je Jović kazao, opazi mi da on zna da u konzistorijskoj kasi nije sve u redu, i da mora faliti u njoj dosta obligacija, koje nijesu vinkulirane, jer da je on odavna opazio, kako je Jović pod raznim izgovorima vadio iz kase obligacije i slao ih, da se pretvore u gotov novac. Ispričao mi je, kako Jović mnogo troši za svoje neke lične stvari i osobito za neke dame, i kako je mogućno da on podmiruje sve te troškove iz svoje dosta ograničene mjesečne plate. Kazivao mi je i to, kako se pred njima, konzistorijskim referentima, ispričavao, da ne može da sada preda račune, jer da mu je sluga po neznanju spakovao računske knjige i poslao te knjige zajedno sa raznim pokućstvom u Kotor. Čuvši sve to, ja sam ozbiljno prebacio dobrome proti Popoviću, što me nije prije o tome obznanio, te bi mogao bio za vremena preduzeti nužne mjere i eventualno zabraniti mu odlazak iz Zadra. Odgovor mi je bio, da nije htio iz kolegijalnosti da to učini; i kad sam mu ja rekao, da ću stvar svu odmah prijaviti Namjesništvu, i tražiti državno posredovanje za predaju konzistorijske kase, reče mi, da će to proizvesti javni skandal na sramotu naše crkve, i da će tada ustati svi mnogobrojni Jovićevi rođaci i prijatelji u odbranu njegovu i da bi to uzrujalo svu eparhiju, a po svoj prilici i Vladu, koja brani i štiti Jovića. Uvažio sam te razloge Popovićeve, i prije nego što ću se riješiti na taj korak, pozovem sutradan Jovića k sebi, da mu otvoreno kažem sve što znam o njegovom rukovanju kase i šta sam smislio da uradim. Kad sam to sutradan učinio, Jović se našao užasno zbunjen, i ispričavajući se na sve moguće načine zamoli me, da se ustrpim za neko vrijeme i dade mi „poštenu" svoju riječ, da će kroz dva mjeseca doći u Zadar i tada predati u redu i kasu i konzistorijske računske knjige. Mislio sam, da imam pred sobom čovjeka, koji zna šta je poštena riječ, i pristanem. To je bilo 15. maja 1909. godine, i on se već spremao na put. Meni, koji sam još ležao i tek počeo se nešto oporavljati, ovo je sve strašno uzrujalo organizam, misleći neprestano, da je Jović naročito izabrao za svoj odlazak iz Zadra baš to vrijeme, kad sam ja prikovan bio postelji, i pozlilo mi je, osobito usljed događaja slijedećih dana.

Pošto je prota Popović imao sada da se stara o novčanim poslovima konzistorijskim, dođe mi on sutradan u sobu da me zapita, kako će se isplaćivati mjesečni novčani obroci konzistorijskim stipendistima, kad Jović odlazi. Naredim, da Jović izvadi iz konzistorijske kase toliko novca, koliko treba za isplatu stipendija do kraja školske godine, i da taj novac primi Popović i čuva u maloj paušalnoj kasi. To je odmah bilo učinjeno, te dođe Popović da mi to javi, ali ujedno mi reče, da Jović nije zadržao sebi, kao dotle, glavni ključ kase, nego da je taj ključ on predao starijem konzistorijskom referentu Spiridonu Vujnoviću. Kad sam to čuo, skočio sam izvan sebe, te odmah naredio, neka isti čas Vujnović povrati onaj ključ Joviću, a što je poslije pola sata i izvršeno. Sami me je Bog u onaj čas nadahnuo, da izdam tu naredbu, jer da toga nijesam učinio, i da je Jović otputovao, ostavivši ovaj ključ od kase Vujnoviću, sva odgovornost za manjak u kasi pala bi na Vujnovića i Popovića, a takođe i na mene, i on bi ostao čist pred zakonom i pred svijetom, a nas trojica defraudati. Ovo mi je tada otvorilo oči, i tada sam tek, na žalost, pojmio, da sam imao za toliko godina posla ne samo sa varalicom, koji me je znao onako lukavo za dugo varati, nego i sa vulgarnim lopovom, koji je htio da moralno upropasti i mene i ona dva konzistorijska predsjednika. Kad mi sutradan javi sobar da bi Jović želio da mi dođe u sobu prije odlaska, da se valjda oprosti sa mnom, nijesam ga htio primiti.

Teške su se brige tada navalile na moju glavu, i morao sam neprestano da mislim, kako ću i šta da učinim da bi privolio onog nesretnika, da dovede u red konzistorijsku kasu. Mogao sam da odmah potražim posredovanje državne vlasti da ga ona prinudi na to, ali sam se ustegao od toga, jer je bilo posrijedi episkopsko dostojanstvo onoga čovjeka i jer sam htio da poštedim od javne sablazni crkvu moju i ono dostojanstvo. Ugušim u sebi svu srdžbu, i velikodušno odlučim, da na lijepi način privolim onog nesretnika da popravi zlo, koje je počinio. Šta sam u ovome radio i uradio, pokazuje jasno ona korespondencija, koju sam s njim vodio od juna 1909. godine pa za blizu godinu dana poslije. Nekoliko pisama o tome naštampano je u knjizi, koju je zadarska Konzistorija izdala krajem 1910. godine pod naslovom: „Blagajnica episkopske Konzistorije". A mnogo toga nalazi se danas u originalu kod c. k. Vlade dalmatinske, koja mi je to, za vrijeme moga odsustva iz Dubrovnika, policijskim putem u mojem stanu u Dubrovniku dana 23. jula 1914. godine sekvestrovala i sebi uzela.

Pošto nikakva moja pisma nijesu mogla da sklone onoga čovjeka da izvrši svoju dužnost, to zadarska Konzistorija našla se prinuđena 10. marta 1910, br. 293. upraviti mu ovo službeno pismo (Blagajnica, str. 21-24). Ovo pismo najbolje ilustruje sav ovaj žalosni posao, te sam ga zato htio i da privedem ovdje u tačnom prijepisu.

Uslijed ovog konzistorijskog pisma došao je najposlije Jović u Zadar 29. marta iste godine. Sutradan jedan njegov konfident, a to je profesor zadarske bogoslovije Nikanor Raketić, koji mi reče, da mu je Jović ispovijedio, da u zadarskoj konzistorijskoj kasi nema gotovo ništa. Uveče istoga dana, kad je Jović bio kod mene u mojem stanu ja ga zaprepašćen zapitam, da li je istina, što je profesor Raketić kazao mi, da u zadarskoj kasi nema gotovo ništa. Sjedio je preda mnom na jednoj stolici i pokrivši lice rukama i poklanjajući glavu na moja koljena, prizna mi žalosnu istinu. Otpustim ga, i sutradan po istome profesoru pošaljem mu jednu izjavu, koju sam ja sastavio po njegovoj makulaturi, koju mi je pružio bio, sa nalogom da tu izjavu svojeručno prepiše i potpiše, priznavajući, da je on odgovoran za odnosni manjak u zadarskoj konzistorijskoj kasi. Taj moj nalog on je izvršio, a sama izjava u originalu nalazi se danas kod Predsjedništva c. k. dalmatinskog Namjesništva u Zadru. Kako mi je tada teško bilo na duši, misleći o posljedicama svega toga, lako može razumjeti svaki pošteni i nepristrasni čovjek, koji bude čitao ove moje bilješke. Ostao je u Zadru poslije toga nekoliko dana, ne javljajući mi se. Po sobaru mome pozovem ga da mi prije odlaska dođe. Došao je, i na moje pitanje šta misli sada raditi i kako pokriti onaj manjak u kasi, izjavio mi je, da će do polovine maja te (1910.) godine poslati Konzistoriji 10. 000 kruna, a sve ostalo do 1. avgusta iste godine, i ujedno me zamoli, da se do avgusta mjeseca iste godine odloži predaja konzistorijske kase i računa. Pristao sam, ali mu nijesam ništa vjerovao. I on tada otputuje natrag u Kotor. Obistinila se međutijem moja sumnja, da on neće ni tada ništa učiniti, kao što i nije učinio.

Upoznavši gorku istinu i shvaćajući svu težinu položaja, prva mi je briga sada bila, da nađem načina kako ću da se pokrije manjak u konzistorijskoj kasi, te da se nadoknadi šteta, koja je nanesena bila osobito stipendijskim zakladama. Obratio sam se zato najprije pravoslavnom episkopatu u Monarhiji, da bi mi pomogao, koliko radi samih zaklada, toliko i da se sačuva od sablazni ime pravoslavnog episkopa, koje je onako bezdušno kompromitovao onaj Jović. Pomogne mi srpski patrijarh i bukovinski mitropolit sa 26. 000 kruna. Nastojao sam, da bi bogata Jovićeva rodbina pritekla u pomoć radi imena njenog rođaka i da se sačuva od javne bruke. Ali se ta rodbina oglušila i nije dala ni jedne pare. Obratim se najposlije i ljudima na zadarskom Namjesništvu, apelujući na njihovu svagdašnju protekciju Jovića. Ali tu sam našao sasvijem drugo od onoga, što sam se nadao. Umjesto snishođenja prema onom njihovom štićeniku, našao sam samo opću osudu istoga, i ne osvrćući se na potrebu da se sanira onaj manjak u kasi radi interesa same eparhije, čuo sam opći glas samo o kazni, kojoj mora Jović lično da podleže. Prebaciše mi, da sam i ja mnogo kriv svemutome što se dogodilo, jer nijesam dovoljno nadzirao Jovićevu ekonomsku radnju u Konzistoriji. Ali ovo me tada prinudi, da sa svoje strane i ja prebacim Vladi, koja nije vršila svoju dužnost vrhovnog nadzorništva nad zakladama, i pustila za dugi niz godina da Jović može ne podnašati zakonom pripisane račune. Ovo je potreslo gospodu na Vladi, koja je razumjela, da na kraju krajeva ona je kriva svemu, te za ovo na prvome mjestu i odgovorna. Poslijedica je svega toga bila, da se dogodio sukob između mene i Vlade dalmatinske. Nadošlo je uz to još, da se doznalo, da je Jović digao nekoliko hiljada kruna za sebe i iz kotorske konzistorijske kase, te je sada i zbog toga novog događaja Vlada bila u najvećoj mjeri ozlijeđena na njega.

Videći ja sve to, i da se u Dalmaciji ne mogu pomoći da se sanira manjak u zadarskoj konzistorijskoj kasi, odlučim poći lično u Beč, da bi kod Ministarstva stvar nekako izravnao. To je bilo u avgustu 1910. godine. Ministru Štirku prikažem detaljirano sve što se dogodilo sa Jovićem za posljednje vrijeme. Saslušao me je pažljivo, a iz odgovora njegovoga, razumio sam, da ga je dalmatinsko Namjesništvo nastrojilo na svoj način. „Za saniranje manjka u zadarskoj Konzistoriji poslije će se govoriti, a sada prva je stvar, da se Jović ukloni sa kotorske episkopske stolice." Ovo su bile posljednje ministrove riječi, a iz toga sam razumio, da Vlada neće ništa učiniti, kao što i nije nikada poslije o tome išta učinila. Iz svega, što je zatijem slijedilo dobio sam utisak, da Vladi nije baš ni mrsko bilo što su propale one zaklade u zadarskoj Konzistoriji, jer su se time pravoslavni u Dalmaciji lišili jednog izvora za obrazovanje u pravoslavnoj vjeri i srpskoj narodnosti.

Krajem avgusta iste godine, kad sam ja već bio u Zadru, dobijem zvaničnu obznanu, da će 5. septembra slijediti komisionalni pregled zadarske konzistorijske kase i računarskih knjiga i da je naređeno Joviću, da za taj dan mora poslati meni lično u Zadar ključ od kase, koji se kod njega nalazio i sve računske knjige. Taj pregled je izveden od dva viša namjesništvena činovnika, u prisustvu mome i konzistorijskih referenata, 5. i 6. septembra 1910. godine, i našlo se da u kasi fali 73. 000 kruna, i da je uzročnik toga manjka sam Jović. Podrobni originalni zapisnik toga pregleda nalazi se kod c. k. zadarskog Namjesništva. Ja sam dao za sebe prirediti, radi svoje lične garancije, autentični prijepis toga zapisnika; ali Vlada mi ga je otela, kad mi je policijskim putem 23. jula 1914. premetnula moj stan i sekvestrovala sve glavnije moje spise, a o čemu sam već spomenuo, i o čemu ću još spomenuti u ovim mojim bilješkama.)[91]

(Poslije no što je bilo komisionalno konstatovano, da je Jović prisvojio mal ne sve što je bilo u konzistorijskoj kasi u Zadru, Vlada ga je pozvala da rezignira na mjesto episkopa u Kotoru, i prijepis toga poziva poslala je i meni. Glasi: „U Zadru. 23. augusta 1910. Preosvešteni Gospodine! Po nalogu Nj. Pr. g. Namjesnika javljam Vam, da kroz neprekoračivi rok od osam dana, od dana uručenja ovoga pisma, morate bezuslovnu rezignaciju podnijeti na episkopsku stolicu boko-kotorsko-dubrovačku. Tončić s. r." Tu je rezignaciju Jović podnio, a dana 12. oktobra 1910. ubio se u Kotoru iz revolvera.)[92] (Da me je strašno potreslo Jovićevo samoubojstvo, suvišno je da ovdje kazujem. Nijesam mogao naći sebi mira misleći, da se mogao naći na svijetu jedan čovjek, koji se mogao popeti do visokog episkopskog dostojanstva, i da tek što je dobio to dostojanstvo, ubija sebe iz revolvera, i tijem baca ljagu na sveti čin i izlaže ga poruzi pred cijelim svijetom, isto i crkvu pravoslavnu na Primorju. Ovom svojem duševnom nespokojstvu davao sam izraza u svakoj prilici i pred svakim, s kojim bi razgovarao, tražeći utjehe i moleći, da mi pomognu, kako bi sada kad nemam više nade, da će mi uzročnik štete u eparhijskim zakladama nadoknaditi tu štetu, mogao ja da to učinim. Ali na moju veliku žalost nije svak htio da čuje moj vapaj, nego se pokazaše opet moji stari neprijatelji, koji uživahu u mojoj nevolji, i koji se naprotiv time sada uskoristiše, da iskale prema meni staru zloću svoju, te postignu ono, što nijesu mogli prije da postignu, naime, da bi mi dosadila uprava dalmatinske episkopije i da im je napustim, a znali su moju prirodnu osjetljivost, da me lako mogu na to navesti.

Nastupila je sudbonosna za mene 1911. godina. Već prvih mjeseci te godine opazila se neka agitacija protivu mene. U hrvatskim novinama počeše se javljati bilješke o pronevjerenju novca u konzistorijskoj kasi, te isticati razna tumačenja i nagađanja o tom pronevjerenju, a u smislu, da možda nije sam Jović tome kriv. Jedan list spomenuo je ime konzistorijskog referenta prote Popovića, koji je već tada umro bio, da je on pronevjerio iz zadarske konzistorijske kase 60 do 80.000 kruna. Malo zatijem pronijelo se, da je Jović davao novaca iz konzistorijske kase nekim višim državnim činovnicima. I ovo se pronosilo za nekoliko vremena od usta do usta. Zamašna mi se učinila ova vijest, koja da je potekla od Jovićeva prijatelja u Boki, hercegovačkog advokata dr Aleksandra Mitrovića, te se ja pismom obratim na tog advokata, da mi razjasni stvar. Taj advokat ljubazno se odazvao mojoj molbi i u rekomandovanom pismu od 21. novembra 1910, koje se čuva u originalu među mojim važnim hartijama, piše mi da mu je Jović na jednom sastanku u manastiru Savini ispričao: „Kako je u više godina dizao i potrošio mnogo novaca iz fondova, kojima je on u Zadru upravljao, i kako on to mora da nadoknadi, kako mora što prije da uredi taj posao, jer da mu se inače može smrknuti pred očima; kako je on, doduše, jedan dio toga novca potrošio „za svoju ludu glavu", ali da je pretežniji dio davao nekim vrlo visokim činovnicima na Namjesništvu, kada im je trebalo da potpunjuju svoje kase, iz kojih su trošili." Nije mi spomenuo nikakvo ime, a ja, iz delikatnosti nijesam ni raspitivao. Dakle istinita je bila vijest, da je Jović davao iz konzistorijske kase mnogo novaca raznim vrlo visokim namjesništvenim činovnicima u Zadru, i da su ga oni radi toga i branili, i radi toga nije Namjesništvo tražilo od Konzistorije nikakve godišnje račune. Ovu vijest može potvrditi pomenuti advokat, jer je još zdrav i mlad. Ja ovo nijesam ni tada, ni poslije htio da upotrebim zbog moje velikodušnosti, i što sam držao da bi tijem ponizio svoje episkopsko dostojanstvo i svoju čast. Ali ovu vijest znala je sama Vlada brzo da zabašuri, i odnosne hrvatske novine, koje su se bavile onim pronevjerenjem, prestale su od jedan put da govore o onim vrlo visokim činovnicima. Trebalo je međutijem i dalje voditi onu započetu agitaciju, i tada bez mnogog kolebanja iznesoše, da sam ja glavni krivac onom pronevjerenju. U početku istakoše, da sam ja kriv, jer nijesam nadzirao Jovićev rad u Konzistoriji, a zatijem bez zazora protelališe svijetu, da je Jović davao meni novaca iz kase, i dakle da sam i ja prisvojio sebi konzistorijske novce. Glavni list, kroz koji se to pronosilo u svijet, bio je hrvatski list, što izilazi u Spljetu, i koji se zove „Naše Jedinstvo", za koji list svi u Dalmaciji kažu, da je subvencionisan od dalmatinske Vlade, a jedan profesor pravoslavne bogoslovije u Zadru, Miloš Parenta, javno je govorio, da se Namjesništvo služi, onim hrvatskim spljetskim listom, kad hoće da proturi kakvu vijest, koja je interesuje, a koju ne može da donese u svom organu. Ovim svim za mene je bilo potpuno jasno, da sva ona agitacija protivu mene pokrenuta je bila i podržavana od ljudi na dalmatinskom c. k. Namjesništvu. Sam namjesnik Nardeli jednom prilikom odobrio je što pišu protivu mene u „Našem Jedinstvu", dodavši tobože, da pišu samo „objektivno".

A zašto je Vlada odobravala to pisanje protivu mene? Evo zašto. Prvo, da sebe opravda, što za toliko godina nije vodila vrhovni nadzor nad konzistorijskim zakladama, kao što je to dužna po zakonu da čini, a radi čega je ona naposljetku bila prva kriva manjku u onim zakladama. Drugo, da skine ljagu sa svojih viših činovnika, da su primali od Jovića mnogo novaca iz konzistorijske kase, kao što su, po gornjenavedenoj autentičnoj svjedodžbi, faktično primali. I treće, što je našla sada zgodu, da bi oslobodila Dalmaciju od mene, koga je smatrala za „fanatičnog pravoslavnog", koji joj je priječio da tjera sa pravoslavnima svoju veliko katoličku politiku. Ja sam spomenuo već, kako je Vlada smatrala na mene radi mojih izdanja u odbranu pravoslavne vjere, spomenuo sam, kakvo je stanovište ona zauzela prema meni, kad sam štampao svoju „Pravoslavnu Dalmaciju", a spomenuo sam i kakav je odnos bio prema meni uvijek Nikole Nardeli, duše dalmatinskog Namjesništva, i koliko me je, kao fanatični dubrovački rimokatolik, mrzio radi moje odbrane pravoslavne vjere. Taj čovjek bio je sada dalmatinski namjesnik, te je našao da mu je sada zgoda, da oslobodi od mene Dalmaciju, i pustio je, da se javnost baca blatom na mene. Našao je nekoliko servilnih pravoslavih ljudi, gotovih na mig Vladin prodati i vjeru svoju, a koji su odavna bili moji protivnici, i osokolio ih je, da pišu protivu mene u novinama, da bi me time ozlovoljio i lakše postigao svoju namjeru, poznavajući moju prirodnu osjetljivost i moj ljudski ponos. Ja sam sve znao, šta se radi i ko sve to radi, ali sam posmatrao sve to sa sažaljenjem i gnušanjem, misleći uvijek da će se dotični osvijestiti i obustaviti svoj nedični posao. Nijesam ovo dočekao, i namjesnik Nardeli, odnosno austrijska Vlada postigla je svoju namjeru.

U septembru saradnik političkog hrvatskog lista u Zagrebu „Novosti", Nikola Grubor, javlja mi, da se u Zagrebu štampa latinskim slovima opora brošura, u kojoj da se žestoko napada moja ličnost i da me se javno oglašuje za defraudanta, ali daje brošura anonimna. Ujedno mi javlja, da je rukopis te brošure donio u Zagreb šibenički liječnik dr Niko Novaković (sin kninskoga prote Todora Novakovića i rođak Vladimira Simića), da je zatijem došao u Zagreb Boško Desnica (sin Vladimira Desnice iz Obrovca), da pospješi štampanje brošure, da se prva korektura slala u Zadar advokatu dr Urošu Desnici (drugom sinu Vladimira Desnice i rođaku Vladimira Simića), a druga korektura profesoru zadarske bogoslovije, popu Milošu Parenti, i da je naređeno, da se preda nekom Ljubojeviću iz Sr. Karlovaca određeni broj štampanih primjeraka za srpsku patrijaršiju, i da se pošalju ostali primjerci advokatu dr Urošu Desnici u Zadar i nekom Stevi Kosiću u Šibenik. Nekoliko dana poslije dobijem telegram od istoga Grubora, da je brošura već izašla i razaslana. Ovo mi je otvorilo oči, da razumijem sve što se hoće od mene; a to je učinilo da isti mah odlučim dati ostavku na zadarsku episkopsku stolicu. Pođem na Namjesništvo da vidim, da li što znadu za onu brošuru, i osvjedočim se, ne samo da znadu, nego da je ista brošura naštampana sa odobrenjem Vlade. Malo dana zatijem, i to 16. decembra 1911. krenem u Beč da se razgovorim sa gospodom na Ministarstvu. Vidio sam, da ih je zadarsko Namjesništvo informisalo na svoj način o svemu, i 21. decembra iste godine podnesem Caru ostavku na zadarsku episkopiju. Stigle su međutijem u Beč nekolike „rezolucije" raznih dalmatinskih pravoslavnih crkvenih opština protivu mene, i to je valjda pospješilo, da mi se mjesec dana poslije uvaži ostavka. Odahnuo sam, kad sam vidio da nijesam više dalmatinski vladika, i da nemam više posla sa onakvim beskarakternim svijetom, kakvi su u većini pravoslavni sjeverodalmatinski Srbi. Za njih je bio Milaš 1881. stub pravoslavlja i branilac crkve i naroda na Primorju; 1886. bio im je odmetnik od pravoslavne crkve i srpske narodnosti, 1901. opet ponos dalmatinske crkve, a 1911. prosti defraudant! A da sam ostao episkop, Bog zna, kakva bi se nova evolucija javila u mozgovima onih ljudi!

Vijest o mojoj ostavci uzrujala je sav pravoslavni svijet, a osobito Rusiju. Mnoge ruske novine registrovale su taj događaj sa oštrim komentarima, a na prvome mjestu petrogradsko „Novoe Vremja", žaleći sudbu pravoslavne crkve. Kijevska duhovna akademija odmah me je imenovala svojim počasnim članom. To je isto učinilo Slovensko dobrotvorno društvo u Petrogradu. I srpske novine požališe moju ostavku kritikujući uzročnike njezine. Na prvome mjestu biogradski „Trgovinski Glasnik" (br. 277 iz 1911. i br. 36 iz 1912), a za njim drugi listovi, kao „Branik" (br. 44), „Sloga" (od 3. marta), „Srpstvo" (br. 43), „Cetinjski Vjesnik" (br. 31) i druga. Ovaj posljednji list ima članak sa naslovom: „Naše priznanje", u kojem piše: „Prilikom proslave tristogodišnjice Duhovne akademije u Kijevu, izabran je za počasnog člana episkop Nikodim Milaš, koji je sada u pensiji. Rusi su mu odali priznanje zbog njegovog naučnog rada, jer Milaša na slovenskom jugu smatraju za najspremnijeg bogoslovskog naučnika. I dok Rusi tako prema njemu postupaju, dotle ga je njegova „blagočastiva" pastva prosto natjerala, da se sa episkopske stolice ukloni i da traži pensiju. Rusi ga veličaju i uzdižu, a mi ga optužujemo i kaljamo. Oni smatraju, da svojim radom na čast pravoslavlju služi, a mi smatramo da nam je na porugu. Zato se i ne treba čuditi, što kod nas nema velikana i što nam je sve sitno i ništavno."

Kao što sam prije spomenuo, glavni list, kroz koji su počeli izvjesni sjeverodalmatinski Srbi i c. k. Vlada napadati na mene, bio je spljetski hrvatski list „Naše Jedinstvo". Tu je bilo protivu mene napisano toliko zla, da bi to moglo biti dovoljno i za najvećeg zlikovca. Kad su c. k. Vlada i oni Srbi postigli svoju namjeru, da ja podnesem ostavku na zadarsku episkopiju, isti taj list, to „Naše Jedinstvo" razumjelo je, kakvu je nedostojnu ulogu vršilo prema meni i koliko je bilo zavedeno, te u svome 50. broju od 23. aprila 1912. godine, povodom izbora moga za počasnoga člana Kijevske duhovne akademije piše evo ovo: „Proti Milaša bješe ojačala struja među samim pravoslavnima i u pravoslavnom kleru. O tome smo i mi primali dopisa i članaka sa više strana, i, ma koliko smo ih ublaživali, sad kad N. Milaša nema na vladičanskoj stolici, jer je radi protivne mu struje bilo nemogućno da ostane, iskreno ćemo reći, da je proti Milaša bila struja onoliko jaka i sve to jača, koliko je on veći kao autoritet u pravoslavnoj crkvi, a zaista je između prvih autoriteta u pravoslavlju. Da je Milaš bio običan, neznatan vladika, pa da se je i deset puta gore ogriješio, sve bi se prećutalo opravdanjima, da ne pati ugled vladičanstva i crkve. Ali Milaš nije običan episkop, a u Srba kao i u Hrvata obaramo one čija imena znače, i koliko su zaslužniji, toliko smo prema njima bezobzirniji. U drugim narodima je obratno. Ovo je jedna od najtežih bolesti, od kojih boluje i hrvatsko i srpsko pleme". Dva mjeseca kašnje, kad me je Slovensko dobrotvorno društvo u Petrogradu imenovalo za svoga počasnoga člana, isti list u svom 70. broju od 11. juna naštampao je ovo: „Ova nova počast dokazuje opet, koliko je u otmenim krugovima ruske inteligencije uvažavan dr. Milaš; potvrđuje što smo rekli u „N. Jedinstvu", bez obzira na kritike koje smo donosili o administrativnoj upravi pod njime, da on ipak pravoslavlju nije običan episkop i da je tu možda, uzrok da su ga kritike manje štedile, koliko je bio veći nad običnim episkopima, što se događa svima, koji su iznad običnih. Mjesto da javnost prema ovima ima više obzira, više ih napada. Ove istinske i iskrene riječi napisali smo i proti nama, ali smo ih htjeli napisati, jer je ovako. Nijesmo kritici zatvorili stupce lista, ali ni zatajili što mislimo, tako da smo se zamjerili dr Milašu i kritičarima, što znamo; ali rekli smo onako kako je".

Na ovo tadašnje pisanje pomenutog lista, ja neću ništa da opažam.

Kad se doznalo u svijetu, da sam se ja uklonio sa uprave zadarske episkopije, ja sam primio sa svih strana stotine pisama od raznih visoko postavljenih lica, od mnogih episkopa (osim Karlovačke mitropolije) i od mnogih prijatelja, koji svi duboko požališe onaj moj postupak. Na utjehu su mi u ovim mojim starim danima. A mnogo žalim na c. k. policijsku vlast, koja mi je u julu 1914. sekvestrovala mnoga od tih pisama, koja u ostalom mogla su joj poslužiti na pouku. Između svih onih lica, koja požališe moj postupak, jedan od mojih prijatelja još od djetinjstva i koji mi je vazda bio iskreno odan odobrio je onaj moj postupak. Taj moj dobri prijatelj, to je dr Lazo Tomanović. On mi je 4. februara 1912. pisao: „Tvoju dostojanstvenu odluku i držanje ja potpuno odobravam, jer ti nijesi ni smio drukčije postupiti... premda se strašim od posljedica u crkvi dalmatinskoj, koja je za vrijeme blaženopočivšeg vladike Stevana pa dok si joj ti bio na čelu, u cijelom razdrobljenom srpskom narodu prvenstvovala u svakom pogledu".

Da zabilježim sada dvije vrlo pikantne stvari, kako su primili vijest o mojoj ostavci moji bivši eparhijani, pravoslavii Srbi Dalmacije, i kako je to primio pravoslavii episkopat Austro-Ugarske.

Prvi, dalmatinski Srbi, primiše tu vijest, neki najradosnije, a neki bez svakog prigovora. A to prosto znači, da ni jednom pravoslavnom dalmatinskom Srbinu nije bilo protivno, što ja nijesam više dalmatinski episkop. Ovo ja kažem i tvrdim evo na osnovu čega. Zabilježio sam prije, da je šest dalmatinskih crkvenih opština stvorilo „rezolucije" protivu mene i tražilo od c. k. Vlade austrijske, da ja budem „odmah maknut sa vladičanske stolice". Ovo rekoše, napisaše, potpisaše i štampom cijelome svijetu objaviše opštine: drniška i zadarska. Drnišu „rezoluciju" prihvatiše opštine: kistanjska, imocka i metkovićka, a obrovačka je to učinila samostalno, uz prvi potpis gospodina Vladimira viteza Desnice. Ostalo je još 47, što gradskih, što seoskih opština, između kojih su na višem glasu: šibenička, kninska, vrlička, skradinska, benkovačka i kosovska. Kad su se stvarale one „rezolucije", to nije bila nikakva tajna, jer je meni o njima spomenuo upravitelj dalmatinskog Namjesništva grof Atems još prije moga odlaska u Beč. Ostale dakle opštine, ili bar one, što sam posljednje spomenuo, vrlo su dobro znale za „rezolucije" onih prvih šest opština. Te opštine nijesu nikakvih rezolucija stvarale, ali nijesu ni protestovale protivu prvih, a još manje što rekle protivno, ili dignule glasa, da ja ne budem od c. k. Vlade austrijske „odmah maknut sa vladičanske stolice". Kaže poslovica da ko ćuti, taj odobrava; i prema tome jasno je, da su svi pravoslavni Srbi dalmatinski odobravali, da im ja više ne budem episkop, nego neko drugi. A ovaj zaključak moj potvrđuje to, što poslije, kad sam ja prestao biti episkop dalmatinski, ni jedna dalmatinska crkvena opština nije mi ni jedne riječi kazala, da joj je to žao, ili ma čime sjetila se mene, čak ni one, koje sam crkve u raznim prilikama bogato darivao. Našla su se dva tri dalmatinska Srbina, kojima je kao žao bilo da ja više nijesam dalmatinski episkop, ali to rekoše samo između četiri zida, da ne bi slučajno dočula c. k. policija, da su to rekli.

Austro-Ugarski pravoslavni episkopat primio je vijest o mojoj ostavci radosno, a možda najradosnije između svih, moj mitropolit Repta. Ovo zaključujem iz toga, što ni jedan ni jedne riječi nije napisao poslije ostavke. Znao sam ja odavna, da im je episkop Milaš trn u oku, jer se kao bogoslov mnogo i mnogo podigao nad njima; ali meni se čini, da ja nijesam tome kriv. A doznao sam i to, da su neki episkopi Karlovačke mitropolije odobrili ono, što je poslije moje ostavke naštampao protivu mene u karlovačkom „Bogoslovskom Glasniku" proto Jovan Vučković.

Zadovoljan što sam se oslobodio jednom svih neprijatnosti, koje mi je uzrokovala uprava zadarske episkopije, razaslao sam iz Dubrovnika, gdje sam se nastanio, 29. januara 1912. godine ovo pismo sveštenstvu i narodu zadarske eparhije.)[93]

(Oronuo fizički, poslije sviju onih trzavica, ali, Bogu hvala, umom zdrav, predam se tada sav u tišini i miru knjizi, i mislio sam da ću tako provesti sve ostale dane moga zemaljskog života, oslobođen jednom od ljudske zlobe. Ali valjda u sudbini mojoj zapisano je, da me ta zloba neće nikada ostaviti, dok ne umrem, pa valjda i poslije moje smrti.

U martu 1913. godine upozori me jedan prijatelj u Dubrovniku na 25. broj zadarskog hrvatsko-pravničkog lista „Hrvatska Kruna", u kojem je stajala bilješka, kako je novi zadarski episkop Dimitrije Branković izdao svoju prvu pastirsku poslanicu i u toj poslanici indirektno napao me za onaj manjak u zadarskoj konzistorijskoj kasi. Sličnu bilješku donijelo je i spljetsko „Naše Jedinstvo" u svom 36. broju. Pomislio sam, kakav sitni stvor mora biti taj novi episkop, kad može pastirsku jednu poslanicu ponižavati na stepen prostačke denuncije, a sebe, episkopa i služitelja Boga, mira i ljubavi, istavljati nekim denuncijatom. A ovako ga je ista „Hrvatska Kruna" karakterisala. Pročitao sam tu poslanicu, i vidio sam, da ono, što je o njoj u tome rečeno, može svak odnositi na mene. Ražljutio sam se, i već sam odlučio bio da predam stvar državnom odvjetništvu. Od toga bi se javio javni škandal, jer bi porota morala o tome svoj sud da izreče. Takav škandal ja sam dotle hotimično izbjegavao radi crkve svoje; ali kad taj episkop i njegovi prijatelji od toga ne prezaju, tada neka škandal i bude. Obratim se dubrovačkom advokatu dr Vlahu Matijeviću, da uzme na sebe posao. Malo dana zatijem dobijem od istog advokata, koji se u predmetu konsultirao sa drugim advokatom, dr Stjepom Kneževićem, ovo pismo:

„Preosvešteni! Smatram svojom dužnošću upozoriti Vas, da po našemu nazoru, iza kako smo proučili Poslanicu, a to i Vi naravno možete vidjeti, na Vaše Preoeveštenstvo ne odnose se oni teški uvrijedljivi izrazi, niti riječ „kormilo", već samo „nepažnja i lakomislenost", što u stvari nije drugo već „slijepo povjerenje u jednog crkvenog dostojanstvenika".

„Toliko da se V. Pr. zna vladati, te odlučiti, da li će ili ne poslati projektirano pismo."

Odustao sam poslije ovog pisma, od svakog daljeg postupanja, žaleći samo, što je zadarska eparhija pala u ruke tako slaboumnog čovjeka. Prota Dimitrije Ruvarac pisao mi je tih dana iz Karlovaca, da je prota Jovan Vučković sastavio onu poslanicu za episkopa Dimitrija Brankovića.

Poslije ovoga ostavili su me na miru u javnosti, i nijesam čuo da me nanovo psuju, bar za tada, a šta će još biti prije nego što umrem, to ćemo vidjeti.

Ali u julu 1914. snašla me opet nenadna(!).

Bio sam u jednom lječilištu u Štajerskoj, da koliko toliko popravim svoje slabo zdravlje. 26. jula dobijem iz Dubrovnika pismo od prijatelja, koji mi javlja, da je 23. istoga mjeseca bila policijska premetačina u mojem stanu i da su ponijeli mnoge moje hartije. Pohitam odmah, ne dovršivši liječenje, gdje sam stigao 30. istoga mjeseca, i tu doznam, da su noći između 23. i 24. jula došli u moj stan, u kojem je bila sama moja stara sluškinja: jedan c. k. politički komesar, jedan detektiv, dva financijera i dva oružana žandara, sa nalogom od c. k. Namjesništva iz Zadra, da izvedu premetačinu (perkviziciju) u mojem stanu. Čim su ušli u stan, a bilo je oko 1 sata po ponoći, premetnuli su odmah sve u sluškinjinoj sobi i u kuhinji; zatijem su pečatom c. k. kotarskog poglavarstva dubrovačkog zapečatili sva vrata od mojih soba, i tada se udaljiše, javivši sluškinji, da će se povratiti, kad odani. U 7 sati jutra dođoše opet skupa sa jednim kovačem, koji je imao da otvori zabravljena mjesta. Premetačina je trajala do podne, i bila je najsitnija, ne samo mojih hartija i knjiga, nego i svega pokućstva i svega moga odijela. Poslije svršene premetačine, napunili su jedan povelik kovčežić sa raznim hartijama, i to ponesoše sa sobom. Kad sam, na povratku, ja lično pregledavao, šta su mi mogli bili odnijeti, našao sam da mi fali:

1) Svi spisi i pisma, koji se tiču moje ostavke na zadarsku episkopiju i moga rada o tome, da se pokrije manjak u zadarskoj konzistorijskoj kasi;
2) Jedan moj oveći rukopis za štampu sa naslovom: „Crkva i država u Austrougarskoj";
3) Mnogo pisama raznih učenih ljudi i visokih lica i
4) Svu moju savremenu korespondenciju sa raznim licima, pa i sa mojom rodbinom.

Ovo je glavno što sam pri tom pregledu opazio, da mi fali i što su mi odnijeli; a vrlo lako da su odnijeli i drugih još hartija, za koje ja ne mogoh tada da se sjetim.

Nastupilo je u državi, pa i u Dubrovniku, opsadno stanje, i ja nijesam mogao da išta preduzmem, da bi doznao, zašto je ta premetačina onako bezobzirno u mojem stanu i još u mojem odsustvu izvedena, i mogu li me u čemu okriviti uslijed onoga, što su našli pri onoj premetačini.

Ćutao sam i čekao sam, ali sam neprestano strepio, da me mogu svaki čas odvesti u tamnicu radi kakvog razloga c. k. Vlade. Ćutim i danas i uvijek čekam, premda je već od toga prošlo više mjeseci, jer isto ono opsadno stanje traje još i danas, pa bojim se i za svoj život. Valjda će mi Bog dati da još uzživim, i da budem u stanju u ovim bilješkama ilustrovati i ovaj postupak austrijske c. k. Vlade sa mnom.)[94]


  1. Osnovni tekst autobiografije, 1-2; Up. Prilog III, 1-4. „70-a mi je godina. Kažu u našim stranama, da obično toliko traje zemaljski život čovjeka, pa sam sada pomislio, prije nego što umrem, da bacim pogled na moj život za sve te godine moga života. Pisao sam mnogo, i štono kažu, o svemu i svačemu, i posvetio sam tome godina i godina, pa čini mi se da je pravo, da posvetim nešto vremena i svojoj ličnosti. A ovo smatram da moram učiniti, jer su mnogi drugi o meni pisali, pa i čitave knjige o meni izdavali. Premda tijelom nisam jak, kao što uopće u ovim godinama ne može čovjek da to bude, ali se osjećam ipak zdrav i nije mi pero u ruci teško. A i miran sam, jer sam, budi hvala velikome Bogu, oslobodio se od nevoljnih pravoslavnih Dalmatinaca, mojih zlosretnih zemljaka. Buran je bio sav moj dosadašnji život, osobito druga polovina njegova. Doživio sam svega i svačega: malo prijatnoga, a neprijatnoga i premnogo. Uzrok je ovome moja živa narav, koja čini da o svačemu mislim i goni me uvijek da radim perom i da ga upotrebljujem za svaku važniju pojavu u oblasti mojih znanja, a vrlo često i da sam pokrećem razna pitanja. Ovo sam počeo, čim sam stupio u javnu službu, a to produžavam još i danas, pa valjda i do dana smrti moje. Ali ovo je učinilo, i da se javna štampa počela baviti o meni, od dana kad sam prvi put, kao mladi profesor naštampao jedan članak o prilikama pravoslavne crkve na dalmatinskom Primorju, pa evo i do današnjega dana. Ustali su protivu mene najprije inovjerci u svojoj štampi. To mi nije bilo protivno, jer sam razumio, da se ozbiljno u javnosti prima moja riječ, naprotiv, to me osokolilo na dalji rad u započetom pravcu. Sa inovjercima dosta sam posla imao i dosta oštre polemike, ali moram priznati, nikada se, govoreći uopće, oni nijesu udaljavali od predmeta, koji se raspravljao, niti su ikada upotrebili kakvu ružnu riječ o mojoj ličnosti, ili izbacili kakvu klevetu. Prije 35 godina izdao sam jednu knjigu o Kirilu i Metodiju protiv rimokatoličke propagande, ali nijesam čuo od rimokatoličkih pisaca ni jednu neuljudnu riječ o mojoj ličnosti radi one moje knjige. Tako je bilo i poslije. Prošle godine (1914.) ja sam izdao jednu knjigu o pravoslavnoj crkvi u Stonu, i tu sam osudio rad rimokatoličkog sveštenstva protivu nekadašnjih pravoslavnih u onome predjelu. To je isto bilo i preklani, kad sam u jednoj svojoj knjizi osudio rimsku propagandu, koja svojata rimokatoličkoj crkvi sv. Vasilija ostroškog. Ovo bilježim ovdje u ime pravde, a što služi na čast obrazovanju inovjernih pisaca, bar onih, koji su o meni i o mojim raznim publikacijama pisali do današnjega dana. Od 80-tih godina prošloga vijeka ustadoše protivu mene i moji jednovjerci i jednoplemenici. Ovo je počelo tada, kad sam ja postao doktor bogoslovije. U srpskom sveštenstvu nije bilo dotle nikoga, koji 6i taj naučni titul imao, i meni se činilo, da to može služiti samo na čast tome sveštenstvu i uopće Srbima. Ali dogodilo se obratno. Javila se zavist, koja je osobito karakteristična kod Srba: kao zašto da se neko ističe pred drugima, i kao zašto taj neko da iznad drugih stiče glasa u širem svijetu. Ta zavist naspram mene, koja se tada pokazala kod pravoslavnih Srba, i posebno kod pravoslavnih Dalmatinaca, mojih zemljaka, potencirala se poslije u onoj mjeri, u kojoj sam ja više naučnih titula dobivao i više glasa u Jevropi sticao. Ovo mi nije bilo milo, znajući, da toj zavisti ne mogu odoljeti, i sjećajući se Černigova epigrama, koji mi kazivaše: „Du kannst dir jeden Feind versohnen und verbinden, nur bei der Neider wirst du niemals Gnade finden“. Protivnosti, koje sam, uslijed one zavisti, morao da ispitam bile su uzrok, da sam doživio mnoge neprijatnosti. Moglo je toga manje biti, da sam ja blaže naravi i u borbi popustljiv: ali sam mnogo ponosit, da ne kažem gord, kad znam da imam pravo, i narav mi moja nije nikada dopustila, da se ikome poklonim, ili u čemu popustim. A ovo je učinilo, da mi je, počinjući od onih godina, život zbilja buran bio i pun svakovrsnih doživljaja. Ove moje doživljaje sada ću ovdje da pribilježim. Poslužiće to mnogima na pouku, a poslužiće i za istoriju. Bile bi ove bilješke potpunije i iscrpnije, da imam kod sebe sva razna pisma i moje promemorije iz moga života, osobito posljednjih godina, ali veći dio toga sekvestrovala mi je prošle godine austrijska policija. Sačuvalo mi se i tako dosta hartija i pisama, do kojih policija nije mogla da dođe, pa po tim hartijama i pismima, i po onome, što je o meni na raznim jezicima i u razna vremena štampa kazala, a dosta i po svome pamćenju, nadam se, da će ipak ove moje bilješke ispasti dosta potpune.“
  2. Prilog II, 1-3.
  3. Prilog IV, 1.
  4. Prilog II, 3-4.
  5. Osnovni tekst, 2.
  6. Prilog IV, 1.
  7. Prilog II, 4.
  8. Prilog IV, 1
  9. Prilog II, 4-5.
  10. Osnovni tekst, 3.
  11. Prilog II, 5. „Šteta što je ovaj dečkić pravoslavni.“
  12. Prilog III, 8-9.
  13. Osnovni tekst, 3.
  14. Prilog III, 9.
  15. Prilog II, 6.
  16. Prilog II, 9; Up. Osnovni tekst, 4. „Došavši u Zadar, tadašnji pravoslavni gimnazijski katihet, jerej Nikola Vujinović, kad je vidio moj atestat četvrtog gimnaz. razreda da je odličan sa pohvalom, kaže mi da bi se ja imao podvrgnuti ispitu iz petog razreda, i tijem dobiti jednu godinu. Pristanem, izdržim ispit sa dobrim uspjehom i budem primljen kao učenik šestog razreda gimn. razreda početkom 1860-61.
  17. Prilog III, 9-11.
  18. Prilog II, 7.
  19. Prilog III, 11.
  20. Prilog II, 7.
  21. Prilog III, 12.
  22. Prilog II, 7.
  23. Prilog III, 12-13.
  24. Osnovni tekst, 5.
  25. Prilog III, 13.
  26. Osnovni tekst, 5.
  27. Prilog III, 13-16.
  28. Osnovni tekst, 7
  29. Prilog III, 15-17.
  30. Osnovni tekst, 60.
  31. Prilog III, 16-17.
  32. Osnovni tekst, 7-8.
  33. Prilog III, 19.
  34. Osnovni tekst, 8.
  35. Prilog III, 9.
  36. Osnovni tekst, 8.
  37. Prilog III, 19-20.
  38. Prilog II, 14.
  39. Osnovni tekst, 9-12. Prilog II, 15-17. „Na Cvijeti 1867. bio sam na liturgiji u kapeli ruskog imperatorskog poslanstva. Služio je liturgiju protojerej Mihail Rajevski, slavenofil najjačega kova. Poslije liturgije moj gazda Hadži-Ristić predstavi me proti, koji me zajedno sa gazdom pozove na čaj. Valjda sam dobar utisak učinio na protu, jer mi je odmah pokazao svoju neku osobitu simpatiju. Po dugo je sa mnom razgovarao i raspitivao me o Dalmaciji, osobito o trojici iz Dalmacije, arhimandritu Jeroteju Kovačeviću, o Sinobadu trgovcu zadarskom i o Bilbiji iz Staroga Zadra, kao gostima na etnografskoj izložbi u Moskvi, koja je bila te godine. Malo sam mu mogao šta da kažem o tim ljudima, jer sam ih slabo poznavao; ali zato znam da sam dosta govorio o rimokatoličkom popu Ivanu Danilu, bivšem mom profesoru u gimnaziji u Zadru, i o političkoj borbi u Dalmaciji između autonomaša italijanskih i slavenskih aneksionista sa Hrvatskom. To ga je sve mnogo interesovalo, kao slavenofila, i molio me, da mu dođem češće na čaj; a na Uskrs da mu dođem na ručak. Tom prilikom doznao je od mene, da sam, poslije svršenih gimnazijskih nauka i prije nego što ću se upisati na univerzitet, svršio bogosloviju u Karlovcima. Iznenadilo ga je ovo, pa mi reče, da bi pravilnije bilo, da ja pođem u jednu duhovnu akademiju da produžim više bogoslovsko obrazovanje, nego da učim svjetovne nauke. Nijesam mu ništa odgovorio, i on, ostajući pri istoj temi, nadodade, da bi mi on izradio za moje izdržavanje u akademiji od ruskog sv. sinoda stipendiju. Zahvalio sam mu na tolikom staranju o meni, i rekao sam mu da ću promisliti o tome, i drugom prilikom mu odgovoriti. Na mali Uskrs bio sam na ručku kod moga gazde Hadži-Ristića. biće prota Rajevski govorio o meni sa tim gospodinom, jer za ručkom zapodjene govor o tome, kako bi dobro bilo da ja pođem na dalje nauke u Rusiju, i kako bi ja, povrativši se iz Rusije, mogao prenijeti među pravoslavne u ovoj monarhiji duh pravoslavne ruske nauke, jer da danas ovdje vlada svugdje samo rimokatolički duh. Slušao sam sve što taj gospodin govori o toj stvari, ali nijesam mu iskazao šta ja o tome mislim; a nijesam mu ni mogao ništa reći, jer je za mene stvar bila mnogo ozbiljna, a došlo mi je sve to iznenada, kad sam ja samo o tome i mislio da čim više koristim se naukom u bečkom univerzitetu, kako bi ostvario tadašnji moj ideal, da postanem s vremenom profesor gimnazije. Treće ili četvrte nedjelje po Uskrsu pozove me prota Rajevski na ručak, jer da ima sa mnom da razgovara. Razumio sam odmah o čemu će biti razgovor, i sa zebnjom u srcu pođem na taj ručak. Bez mnogih okolišavanja, poslije ručka povede me u jednu sobu i počne mi dokazivati, kako ja moram svakako poći u Rusiju i to u Kijevsku duhovnu akademiju, jer da to želi i zadarski vladika Knežević, s kojim se on dopisivao, kako bi poslije svršene akademije postao profesor u zadarskoj bogosloviji, koja se tada imala reorganizovati, i u kojoj će se primati svršeni gimnazisti. Zamolim protu da mi dopusti da mu odgovorim na to kroz koji dan. Reče mi da je dobro, i da sledeće nedjelje dođem opet kod njega na ručak. Sutradan primim iz Zadra od katihete Nik. Vujnovića pismo, u kojem mi kaže, kako vladika Knežević, želi, da bi ja pošao zajedno sa njegovim sinom Ljubomirom u Rusiju radi usavršavanja u bogoslovskim naukama, kako bi poslije mogli obojica zauzeti mjesta profesora u novoorganizovanom bogoslovskom zavodu u Zadru. Fatalno je za mene bilo ovo pismo. U nedjelju pođem k proti, i čim me vidje reče mi: nu hoćete li u Rusiju, pa da mi postanete magistar bogoslovije? Kao pod nekim nadahnućem odgovorim mu odlučno da hoću, i prota me tada zagrli i izljubi, kao da sam mu rođeni sin. Reče mi, da se ne brinem za putni trošak do Kijeva, jer da je ovlašten od sv. sinoda da mi on izda koliko treba. Ovu moju odluku saopštim katiheti Vujnoviću u Zadar, i izjavim mu svoje radovanje, što ću sa njegovim sinom Ljubomirom zajedno se dalje školovati, i ako Bog da, zajedno zatijem služiti u Zadru kao profesor. Novi ovaj moj školski drug svršio je klirikalnu školu u Zadru, i zatijem privatnim učenjem položio u Zadru ispit zrelosti u tamošnjoj gimnaziji. Ostao sam poslije toga još u Beču do poslije Duhova, i tada krenem u Dalmaciju da se dogovorim sa novim mojim drugom, kada ćemo krenuti u Rusiju. Kad sam došao u Dalmaciju, pođem u Kistanje, gdje je tada učiteljevao taj moj drug, ne znajući da će ga sudba prenijeti na dalje nauke u Rusiju, kao i mene, i čekao je tu u Kistanjama dok se ne oženi i stupi u sveštenički čin. Kad mu je izrađeno bilo da može poći u Rusiju, napustio je misao o ženidbi, i naravno o stupanju u čin, u koji poslije nikada ni stupio nije. Utanačim sa Ljubomirom, da ćemo krenuti iz Dalmacije put Rusije posljednjih dana mjeseca jula iste godine.
  40. Prilog II, 17-18.
  41. Prilog V, 29.
  42. Prilog II, 20-21.
  43. Prilog III, 28.
  44. Osnovni tekst, 17.
  45. Prilog II, 21-23.
  46. Prilog III, 30.
  47. Prilog V, 33-34.
  48. Prilog II, 23.
  49. Prilog V, 34-35.
  50. Prilog III, 31.
  51. Prilog II, 23.
  52. Prilog III, 31.
  53. Prilog II, 24a.
  54. Prilog III, 31-32.
  55. Osnovni tekst, 17-18.
  56. Prilog III, 56.
  57. Osnovni tekst, 18.
  58. Prilog III, 32-33.
  59. Osnovni tekst, 18-19.
  60. Prilog III, 33-34.
  61. Prilog II, 24d.
  62. Prilog III, 35-36.
  63. Prilog II, 25.
  64. Osnovni tekst, 20.
  65. Prilog II, 25-26.
  66. Osnovni tekst, 20.
  67. Prilog IV, 8-9.
  68. Osnovni tekst, 20-27.
  69. Prilog IV, 9-10.
  70. Osnovni tekst, 29-32.
  71. Prilog IV, 10-11.
  72. Osnovni tekst, 31-33.
  73. Prilog IV, 12-13.
  74. Osnovni tekst, 36-38.
  75. Prilog IV, 13-14.
  76. Osnovni tekst, 38-49.
  77. Prilog IV, 15-17.
  78. Osnovni tekst, 49-61.
  79. Prilog IV, 20-21.
  80. Prilog II, 26-27.
  81. Prilog IV, 21.
  82. Osnovni tekst I, 62-63.
  83. Prilog II, 28-34.
  84. Osnovni tekst I, 64-77.
  85. Prilog II, 35-36.
  86. Osnovni tekst I, 77-78.
  87. Prilog II, 36-37.
  88. Osnovni tekst I, 78-104.
  89. Prilog II, 39-50.
  90. Prilog IV, 27.
  91. Prilog II, 50-60.
  92. Prilog IV,31-32.
  93. Prilog II, 60-67. Tekst pisma autor nije dao.
  94. Prilog II, 68-70.