Arnautin Nuvo
Spobole se Nuvo arnautin,
Te mi lega za devet godine.
U krs zevnja majka mu preskita,
Nigde iljač naći vemogaše;
Pa je sinu tivo goorala: 5
Čuješ li me, Nuvo, mojo dete!
Eto ima devet godin' dana,
Kako bolen na postelja ležiš.
Ja som u krs zevnja preskitala,
Iljač tebe nigde ti ne nađo! 10
Ti si Bogu mnogo sagrošija,
I golemu nepravdu činija.
Za to ti se iljač ne naodi.
Ja te molim, o moj sine Nuvo!
Kaži mene, što si sagrešija? 15
I Bog će ti tebe oprostiti. —
Nuvo majke ‘vako odgovara:
"Čuješ li me moa stara majko!
K'd me pitaš, pravo će ti kažem;
K'd som bija na taj sitna vojska, 20
Nad vojska je glavešina bija,
Glavešina stari Asan—aga,
Proodesmo proz polje jelovsko,
U polje sa tri kite svatovi,
Po svatovi mladi mladoženja, 25
Mladoženja i lepa nevesta,
Uz nevestu dva ručna devera.
Asan-aga k'd ugleda svate,
On povika što mu grlo dava:
"Da li imam u vojska junaka, 30
Da uvati momka i devojku,
Da uvati oba da zarobi,
Sve svatovi pod sablja da turi."
Sve mi vojska u zevnja zagljala,
A ja, majko, junak se učini, 35
Te zarobi dva mdadi mladenca,
Zarobi gi, majko, i gi vrza,
Momka vrza za drvo jelovo,
A devojku za kita rakita,
Sve svatovi pod sablja sam turiv. 40
K'd dođomo u selo Jelovo,
U selo je d'na velig-d'na,
Na sred selo sve ljudi izlegle.
Starci pijet vina crvenoga,
Momci metav teškoga kamenja, 45
Mla'neste su sitno oro svile,
A devojke ubav pesenj pojet,
Luda deca svoa igra igrav.
Ka to vide stari Asan-aga
On povika iz grla beloga: 50
"Da li imam u vojska junaka,
Da zarobi sve ovija ljudi,
Da gi turi u taj bela crkva,
Pa od na-dvor crkva da zapali,
Da izgori i staro i mlado, 55
Da izgori i muško i žensko."
Sve mi vojska u zevnja zagljala,
A ja, majko, junak se učini,
Te sve ljudi u crkva zatvori,
Pa od nadvor ja crkva upali. 60
Stari ljudi pištet i ne pištet,
Mdadi momci, al ne jako, pištet,
Mlade mome pištet po poviše.
Luda deca k'da uspisnaa,
U Boga se, majko, probivalo. 65
K'd se natrag, majko povratismo,
I dođomo u polje Jelovo,
Ja se odvoj od svoa družina,
Te odtido' majko da ti pogljam,
Što mi činet dva roba kezani, 70
Što da viđam čudo neviđeno:
De som vrzav mladog mladoženju,
Tuj miknala crna giža grojze.
De som vrzav taj mlada nevesta,
Izniknala bela giž grojze. 75
Obo giže po visoko rasle,
Pa se na vr' obe zagrljile.
Obe giže ubav rod rodile.
Ja snavedna te izoba grojze,
Od t‘g mene glava me zabolja, 80
A po glava svakajaka boles."
K'd to začu ostarela majka,
Ona sina još vnše proklinja:
"Ti mi legaš, o moj sine Nuvo!
Ti mi legaš za devet godine, 85
Jošte devet, sine, da mi ležaš!
Devet tronja, sine, da iscepaš,
U perčin ti se zmije izvodile,
Te ti tvoje crne oči pile,
A belo ti tvoje lice jele. 90
Proz uši ti miši proodile,
Proz grlo ti gušteri skitale,
Proz koske ti trava pronicala!
Pa posle ti duša ispadnala!
Ka' mu reče ostarela majka, 95
Ka'mu reče, tako mu se steče.
