Arambaša Plavša i Vrčić Ibrahim

Izvor: Викизворник


Arambaša Plavša i Vrčić Ibrahim

Vino piju sedam arambaša
Pod Otresom visokom planinom,
Gdi se jele za nebo pripele.
Jedno jeste arambaša Plavša,
A drugo je ajduk Marijane,
A treće je Mijate ajduče,
A četvrto Mandušića Vuče,
A peto je Mitar arambaša,
Šesto jeste barjaktar Nikola,
Sedmo Rusić Petar arambaša.
Svaki ima po trideset druga,
A sam Plavša dv’je stotine druga.
Kad se rujna podnapiše vina,
Pa udari vino u obraze,
A rakija zače besjediti,
Pita društvo arambaša Plavša:
"O družino, moja braćo draga,
"Znate l’ koji dosta pusta blaga?"
Svi ajduci nikom ponikoše,
Ne poniče Doljanine Vide,
Već on đipi na noge lagane,
Pa besedi Doljanine Vide:
"Gospodaru, arambaša Plavša,
"Ta ja znadem gdi je dosta blaga,
"Dosta pusta nebrojena blaga,
"Nebrojena i nemerenoga,
"Baš u Spletu gradu bijelome,
"U Turčina Vrčić-Ibrajima,
"U njeg’ ima devet kula blaga,
"Ne bi mu ga konji pozobali,
"A kamo li ajduci razneli.
"Al’ je kurva ala na mejdanu,
"Često lovi po gori ajduke,
"I on čete po gori provodi,
"Mnogome je odsjekao glavu."
Al’ govori arambaša Plavša:
"O družino, moja braćo draga,
"Bi l’ se koji našo od ajduka,
"Je li majka rodila junaka,
"A sestrica braca odnijala
"Na čistome krilu devojačkom,
"Ko bi ot’šo u Spleta bijela
"Da uvodi Spleta bijeloga,
"Bele dvore Vrčić-Ibrajima,
"Može l’ mu se s koje strane doći,
"I Turčinu u dvorove ući."
Svi ajduci nikom ponikoše,
Crnoj zemlji oči oboriše,
Ne poniče Doljanine Vide,
Već besedi Doljanine Vide:
"Gospodaru, arambaša Plavša,
"A što će ti bolji od meneka,
"Kad ja mogu uvoditi grada
"I Vrčića Ibrajima dvore,
"Jer sam jaki kao zemlja crna,
"A brz jesam kao gorsko zverje,
"Puškom bijem ka da strelom streljam,
"Gdi pogledam, promašiti neću,
"Gdi udarim, melem ne pomaže,
"Turski znadem baš kao kaurski,
"Ne može me niko prevariti,
"Nit’ u reči Turčin doskočiti."
Pa ustade Doljanine Vide,
Pa besedi Doljanine Vide:
"Gospodaru, arambaša Plavša,
"Gdi reknemo da se ne varamo,
"Na sročištu da se sastanemo,
"I belegu tvrdu ostavimo.
"Postavite po busija stražu,
"Ja ću dovest’ Vrčić-Ibrajima,
"I za njime sve iz Spleta Turke."
Al’ govori arambaša Plavša:
"Idi, brate, Doljanine Vide,
"Pa uvodi toga Spleta b’jela,
"Ak’ uzmožeš dovarati Turke,
"I sa njima Vrčić-Ibrajima,
"Ja ću u gori postaviti stražu,
"A na drumu od jablana granu,
"Onde stani te odmori Turke."
Ode Vide u Spleta bijela,
Arambaše postavljaju straže,
Postavljaju momke i ajduke,
Svud busije redom ufatiše
I sa stražom goru zatvoriše,
Na drum metnu od jablana granu.
Kad je Vide u Splet ušetao,
U gori je skinuo oružje,
Sve skinuo, pa ga ostavio,
A haljine loše promenio,
Od bogalja aljine uzeo,
S njeg’ skinuo, na sebe navuko.
Pak on ide preko Spleta grada,
Redom prosi od dvora do dvora,
Ko što ima, ono i udeli.
A kad dođe Vrčićevom dvoru,
A on pita Vrčića kadune:
"Mila kado od ovoga dvora,
"Gdi su dvori Vrčić-Ibrajima?"
Al’ besedi Vrčića kaduna:
"Oj Boga ti, ubogi bogalju,
"Šta će tebi Vrčićevi dvori,
"Šta li će ti Vrčić Ibrajime?" -
"Ao kado, dobre sreće bila!
"Treba meni Vrčić Ibrajime,
"Da mu kažem do dve do tri reči."
Al’ govori Vrčića kaduna:
"Šta će tebi Vrčić Ibrajime?
"Šta ti znadeš njemu kazivati?"
Al’ govori Doljanine Vide:
"Ao kado, moje jarko sunce,
"Da podignem tananu košulju,
"Moja će ti rebra pokazati.
"Ja sam bio u Stambolu gradu,
"Prosio sam po Stambolu gradu,
"Pa ja pođo u Spleta bijela,
"Pa ja idem kroz goru zelenu,
"Ja nagazi gorom na ajduke,
"Vino piju pod zelenom jelom,
"Vino piju, pa u nišan biju,
"Šenluk čine, pa se veselidu.
"Kad ja bija blizu nji došao,
"Ali jedan međ’ njima besedi:
""O družino, moja braćo draga,
""Ako dođe Vrčić Ibrajime
""Sa njegovom četom janičara,
""Prisešće nam to naše veselje."
"Pak ja taman saslušao reči,
"Opazi me šiljbok od ajduka,
"Pa podiže pokraj gore larmu.
"Ja nadado da bi utekao,
"Al’ ajduci mene uvatiše,
"Pak me biše, mal’ me ne ubiše,
"Odneše mi što sam zadobio."
To je kadi vrlo milo bilo,
Pak otpade gore nuz čardake,
Pa kazuje gospodaru svome.
Kad Ibrajim saslušao reči,
On se slazi brzo sa čardaka,
Pak besedi Doljaninu Vidu:
"Oj Boga ti, ubogi bogalju,
"Znaš li gdi su ostali ajduci?"
Al’ govori Doljanine Vide:
"Kako ne znam, kad sam sad došao,
"Tu me biše, mal’ me ne ubiše,
"Ostali su sredi gore čarne,
"Vino piju pod najvećom jelom,
"I u vinu zamećedu kavgu,
"Svadile se do dve arambaše,
"Rusić Petar s Mitrom arambašom.
"Pa govori Mitar arambaša:
""A čuješ li, Petre arambaša,
""Ako Bog da i sreća junačka,
""Te nas trefi Vrčić Ibrajime,
""Ja ću tvoje savezati ruke,
""Predaću te Vrčić-Ibrajimu,
""Neka čini što je njemu drago.""
Kad je Turčin saslušao reči,
On izvadi tri dukata žuta,
Pa ih daje Doljaninu Vidu:
"Naj ti more tri dukata žuta,
"Pa se napi u meani vina,
"Ti se napi i povrati dušu,
"Dok ja skupim Turke janičare,
"Pa me vodi kroz goru zelenu,
"Vodi mene gdi znaš za ajduke."
Ode Vide u meanu b’jelu,
Vrčić kupi Turke janičare,
On sakupi trista janičara,
Bira konja boljeg od boljega,
Janičara jednog od drugoga,
I on ode u meanu belu,
Pak dozivlje Doljanina Vida:
"Ajde more da mi putujemo,
"Vodi mene đe si naumio."
Đipi Vide iz meane bele.
Napred ide Doljanine Vide,
A za njime Vrčić Ibrajime,
Na konju je noge prekrstio,
Pak udara rukom u tambure,
Za njima je trista janičara,
Drumom idu kroz goru zelenu.
Kad nađoše od jablana granu,
Pade Vide kanda ga pos’ječe,
Pak besedi Vrčić-Ibrajimu:
"Ne mogu ti više putovati,
"Dok me malko muka ne umine,
"Nešto me je srce prevatilo,
"Pa ne mogu dugo da putujem."
Arambaše Turke ugledaše,
Arambaše redom nišaniše
Na Turčina Vrčić-Ibrajima,
Al’ im puške neće da sastave,
Svaka planu, ali ne sastavlja,
Arambaše puške izdadoše.
Svi ajduci nišaniše redom,
Sve ajduke puške izdadoše,
Nijedna im ne kte sastaviti.
A kad vidi arambaša Plavša,
Da ajduke puške izdadoše,
Al’ povika arambaša Plavša:
"Rusić-Petre, arambaša stari,
"A kamo ti Raman-aga sluga,
"Što se njime međ’ družinom vališ,
"I u nojci i u belom danu,
"Da on ima šaru mletačkinju,
"Koja mu je u Mletku kovana,
"Kovali je tri mlada kovača,
"Tri kovača i tri pomagača,
"Kovali je za nedelju dana,
"Od čista je srebra salivena,
"I po srebru pozlaćena zlatom,
"Na njoj ima devet samokresa,
"Koji sami bez kremenja pale,
"U mutnom je jedu okaljena,
"Na junačku krvcu namenuta,
"Gdi pogledi, promašiti neće,
"Gdi udari melem ne pomaže."
Al’ povika Petar arambaša:
"Raman-aga, moja verna slugo,
"A kamo ti, sine, mletačkinja,
"Koja može obraz osvetlati?"
A dopade Raman-aga sluga,
Pa on skide šaru sa ramena,
Pade crnoj zemlji na kolena,
I pogleda šari po nišanu.
Puče pusta, kanda se raspade,
Glas izdade kao i lubarda,
I pogodi Vrčić-Ibrajima
Među puca, gde mu srce kuca.
Još se nije s konja ni navio,
Al’ mu Vide odsekao glavu.
Al’ dopade Raman-aga sluga,
A kad vide Raman-aga sluga,
Vrlo Vidu omililo perje.
Al’ govori Raman-aga sluga:
"Uzmi, brate, i skuju i perje,
"I evo ti konja od mejdana,
"Koga nema u mnogo zemalja,
"Ja ću meni laka dževerdana,
"Što s’ na njemu tri žice od zlata,
"Drugo ćemo društvu podeliti."
Tu pogibe trista janičara,
Zadobiše groša i dukata,
Zadobiše konja i oružja.
Ne delidu čim se deli blago,
Veće dele sa kalpakom blago,
Čoju mere od jele do jele.



Izvor[uredi]