Majka Lazu u nedjelju klela:
"Bog t’ ubio, moj Lazare sine!
Tko ti truni ružu po uzglavlju:
Al djevojka, ali udovica,
Al nevjesta skoro dovedena?" 5
"Lazo joj se pravo kunijaše:
Nije, majko, života mi moga,
Ni djevojka, nit je udovica,
Nit nevjesta skoro dovedena;
Dođi, majko, uoči nedjelje, 10
Pa ćeš vidjet, tko mi ružu truni!
Jedva čeka Lazareva majka,
Kad će doći uoči nedjelje.
Kad je bilo uoči nedjelje,
Ode majka Lazi pod pendžere, 15
Kad joj Lazo sjedi za astalom[1]:
Na krilu mu knjiga evanđelje,
Na ramenu dva božja anđela,
Pa mu trune ružu po uzglavlju.
Majka Lazi tiho progovara: 20
"Oprosti mi, moj Lazare sine,
Što te majka prava[2] potvorila!"
Lazo majci tiho odgovara:
"Ja bih tebi oprostio, majko,
Ama ne će dva božja anđela."25
