Anđeli blago dijele

Ali grmi, al' se zemlja trese?
Al' udara more o bregove?
Al' vjetrovi u više planine?
Al' pucaju na Zadru topovi?
Niti grmi, nit se zemlja trese,
Nit' udara more o bregove,
Ni vjetrovi u više planine,
Ni pucaju na Zadru topovi,
Već anđeli blago dijeljahu.
Sastali se nekoliki sveci,
Svakom svecu ise učiniše:
Svetom Đorđij' ljeto i cvijeće,
Svetom Ilij' oblak i gromove,
Panteliji velike vjetrove,
Svetom Petru od nebesa ključe,
Svetom Niku po vodi brodove,
Ko se brodi vodom i đemijom
Da spominje Boga istinoga,
Mila Boga i svetog Nikolu,
Da im vazda na pomoći bude;
Aranđele da pribira duše;
A Jovanu kumstvo i bratimstvo;
Svetoj gospi blaženoj Mariji,
Dadoše joj prokletog Trojana,
U kome se bezakonje radi,
Da umiri i zakon postavi.
Tako stade za godinu dana,
Dok evo ti blažene Marije,
Ona rida, suze prolijeva
Od očiju niz bijelo lice,
Svojoj braći božju pomoć daje,
A braća joj prihvatiše zdravlje,
A veli joj svetitelj Ilija:
»Sestro naša, blažena Marijo!
Za što ridaš, suze prolijevaš?
Je li tebi na dijelu krivo?
Kad smo naše dijelili blago,
I tebi smo ise učinili.«
Progovara blažena Marija:
»Braćo moja, božji ugodnici!
Kad ste naše dijelili blago
I meni ste ise učinili.
Nije meni na dijelu krivo,
Već je meni za nevolju ljutu:
Skoro sam ja od Trojana grada,
Tamošnoga umirit ne mogu,
Tu ne pazi mlađi starijega,
No brat brata na mejdan zaziva,
A kum kuma zove na mešćemu,
A brat seku ne pazi pod seku,
No miluje pod vijernu ljubu,
A kum kumu ne pazi pod kumu,
No miluje pod vijernu ljubu;
Ne svetkuju svete neđeljice.
I te bih ti jade halalila,
Ne mole se Bogu istinome,
Neg' od srebra Boga sakovali,
Pa se mole Bogu srebrnome.
Već što ćemo? moja braćo draga
Moliću se Bogu istinome,
Neka pusti od nebesa munje,
Nek obori grade i bedeme,
Nek popali sela i varoši,
Ne bi li se Trojan sjetovao.«
Progovara svetitelj Ilija:
»Sestro naša, blažena Marijo!
Nemoj tako njima učiniti,
No ćemo se Bogu zamoliti,
Da im damo jedno sjetovanje,
Nek sn'jeg pa'ne o Mitrovu danu,
Neka drži do Đurđeva dana,
Drugi snijeg o Đurđevu danu,
Neka drži do Mitrova dana,
Nek nikakvo sjeme ne usiju,
Nek se b'jele ne pojanje ovce,
Ne bi l' zemlja silu ulomila,
Ne bi li se narod sjetovao.«
To rekoše, tako i stekoše:
Snijeg pade o Mitrovu danu,
Pa on drža do Đurđeva dana,
Drugi pade o Đurđevu danu,
Pa on drža do Mitrova dana;
Bijele se ne janjiše ovce,
Nikakvo se sjeme ne usija.
Kad izađe godinica dana
I narod se vrlo napatio,
Ni tako se sjetovat ne može.
U nekoga žita preljetnoga,
U nekoga žita i sijena;
Preko mora lađe dolaziše
Te godinu tak'u preturiše,
Pak sve rade što su i radili.
Dok evo ti svete blaženice,
Ona rida, suze prolijeva,
Svojoj braći božju pomoć daje
A braća joj prihvatiše zdravlje,
Progovara svetitelj Ilija:
»Sestro naša, blažena Marijo!
Za što ridaš, suze prolijevaš?
Kad smo naše dijelili blago
I tebi smo ise učinili,
Je li tebi na dijelu krivo?«
Progovara blažena Marija:
»Braćo moja, božji ugodnici!
Nije meni na dijelu krivo,
Već sam skoro od Trojana grada.
Trojan mi se sjetovat ne more,
No sve rade što su i radili;
Moliću se Bogu istinome,
Da im pusti od nebesa munje,
Izobara grade i bedeme
I popali sela i varoši.«
Progovara svetitelj Ilija:
»Sestro naša, blažena Marijo!
Da im drugo s'jetovanje damo,
Da pošljemo proklete ospice,
Nek pomore i milo i drago,
Nek ostave staro i nejako,
Staro kašlje, a nejako plače,
Kad podrastu đeca iz bešike,
Ne bi li se kako s'jetovali,
Ne biše li zakon prihvatili.«
Što rekoše, ono i stekoše:
Bog im dade proklete ospice
U Trojanu u kraljevu gradu,
Te moriše tri godine dana,
Pomoriše i milo i drago,
Ostaviše staro i nejako,
Staro kašlje a nejako plače.
Kad malena đeca uzrastoše,
Nako rade ko su i radili,
Nikako se sjetovat ne mogu.
Kad izašle tri godine dana,
Dok evo ti blažene Marije,
Ona rida, suze prolijeva
Od očiju niz bijelo lice,
Svojoj braći božju pomoć daje
A braća joj zdravlje prihvatiše.
Progovara svetitelj Ilija:
»Seko naša, blažena Marijo!
Za što ridaš, suze prolijevaš?
Kad smo naše dijelili blago
I tebi smo ise učinili,
Je li tebi na dijelu krivo?«
Progovara blažena Marija:
»Hvala vama, moja braćo draga!
Kad ste naše dijelili blago
I meni ste ise učinili,
Nije meni na dijelu krivo;
No sam skoro od Trojana grada,
Trojan mi se mamom pomamio,
Nikako se sjetovat ne može;
Moliću se Bogu istinome,
Da Bog pušta od nebesa munje,
Da salomi grade i bedeme,
Da popali sela i varoši.«
Progovara svetitelj Ilija:
»Nemoj tako, mila seko moja!
No da treće sjetovanje damo:
U Trojanu kod kraljeva dvora,
Neka pukne zeleno jezero,
A u njemu nesita aždaja,
Neka ždere momke i đevojke,
Sve na noćcu po jednu đevojku,
A na jutro momka neženjena,
Ne bi l' majke žalile jedinke,
Ja sestrice braću neženjenu,
Ne bi li se kako sjetovali.«
Što rekoše 'nako i stekoše:
Bog im dade zeleno jezero,
Niže grada i kraljeva dvora,
U jezeru nesitu aždaju,
Ona ždere momke i đevojke,
Svaku noćcu po jednu đevojku
A na jutro momka neženjena.
Tako reda za sedam godina,
Reda dođe kraljici gospođi,
U nje jedna šćerca jedinica,
Pak zapiska kako kukavica,
Oko vrata sastavila ruke:
»Šćeri moja, moj očinji vide!
U majke si jedinica bila,
Kako će te mati preboljeti?«
Tu plakaše tri bijela dana,
Kada danak četvrti osvanu,
Pade gospa po meku dušeku
I pokraj nje šćerca jedinica,
Plačući su sanak uspavale.
San usnila gospođa kraljica
I na san joj čo'ek dolazio,
Ovako je njojzi govorio:
»O gospođo, od Trojana grada!
Doveče ćeš šćercu opremiti,
Ne spremaj je noću, ni akšamu,
No kad svane i ograne sunce;
Ovako ćeš curu s'jetovati:
Kako dođe do vode jezera,
Nek umije prebijelo lice,
Pa s' okrene suncu na istoku,
Nek pomene Boga istinoga,
Ne spominje Boga srebrnoga,
Pa što njojzi Bog i sreća dade.«
Oda sna je na noge skočila,
Pa ovako curi govorila:
»Hajde zlato zelenu jezeru,
Kako dođeš, ti umivaj lice,
Okreni se suncu na istoku,
Pa spomeni Boga istinoga,
Ne spominji Boga srebrnoga.«
Tu đevojka halal zaiskala:
»Halali mi, moja mila majko!
Što si mene ml'jekom zadojila.«
Ode cura do vode jezera,
Kako vodi i jezeru dođe,
Umila se i Boga molila,
Pak posjede kraj vode jezera,
Dok evo ti neznana junaka,
Na zekanu ko na gorskoj vili
S paripa joj božju pomoć viče,
A đevojka na noge skočila,
Božju pomoć njemu prihvatila,
A proljeva suze niz obraze.
Progovara junak sa zekana:
»Što je tebi? lijepa đevojko!
Šta ti čekaš kod vode jezera?«
Đevojka mu od istine kaže,
Ona misli, on za to ne znade.
A kad začu junak na zekanu,
On odjaha u zelenu travu.
Pa sa glave kalpak ukinuo
A đevojci 'vako progovara:
»Primakni se, lijepa đevojko!
Da naslonim glavu na krioce,
Poišti me u perčinu mlada”.
Primače se lijepa đevojka,
Ona njega u perčinu bište,
Ovako je njemu govorila:
»O! ne spavaj kod vode jezera,
Jazuk ti je poginuti mladu.«
Dok on zaspa kako janje ludo,
Zaljulja se zeleno jezero,
Dok evo ti šarovite guje,
Pa poteže momka i đevojku,
A on skoči, ko da se pomami,
Pak usjede na konja zekana,
Pruži curi obje svoje ruke,
Usjede je za se na zekana,
Pa poteže koplje koštanicu,
Te pribode u jezeru guju,
Sve jezero krvlju obojio;
Praćeka se do zekana guja,
U prvu ga nogu udarila.
Kad on zbode u jezeru guju,
On odvede lijepu đevojku,
Do Trojana kraljičinu dvoru,
Sve to gleda kraljica gospođa,
Pa mu pruži od gradova ključe,
Pa on oda po bijelu gradu,
Sve govori svetitelj Đorđije:
»Poslušajte, đeco moja draga!
Ne molite s' Bogu srebrnome,
No se mol'te Bogu istinome,
I pazite mlađi starijega,
I kum kuma kako brata svoga;
Ne držite kume pod ljubovce,
No pazite kako svoje majke:
Ne milujte seke pod ljubovce,
No pazite kako svoje majke,
I svetkujte svetu neđeljicu
I ostale u zakonu svece;
Otvor'te mi prebijelu crkvu.«
On uljeze u bijelu crkvu,
Pa uzima Boga srebrnoga,
Pa raskova i srmu i zlato
I ispisa na ikoni lice;
Pokloni se, pa darova crkvu,
Pa narodu vako progovara;
»Ako ćete mene poslušati,
Zatvoriću zeleno jezero,
Pogubiti u jezeru guju;
Ako li me poslušat nećete,
Izvešću je u Trojana grada,
I puštati na četiri strane,
Svijeh bi vas ašar učinila.«
Vas se narod zemlji poklonio
I ovako njemu govorio:
»Bogom, brate, neznan dobar junak
Smakni nama jezero i guju,
Vazda ćemo tebe poslušati.«
I tadaj su zakon prihvatili,
A svetac se do jezera vrati,
Pa jezero štapom prekrstio,
Zatvori se zeleno jezero,
Bi ti reko, nije ga ni bilo.
Tu se svetac gajip učinio
I on ode u nebesko carstvo.