Antica

Antica Pisac: Ivo Ćipiko

Antica

Prije no sam je lično upoznao, iz potankog pričanja seljaka, u više mahova, doznao sam za njezin način života. A sada, kad plovim službenim poslom u malom čamcu prama „njezinome školju”, kako ga

ribari nazivlju, po pučini, smežuraloj i pomodreloj od svježega jutarnjega sjeverca, dolazi mi starica čisto pred oči, i ne mogu nikako da je iz pameti istisnem.

Iz grada preko mora doniješe je na otok još dok je nejako djetence bila, štono reku: tek što je progledala. Odgojila se u jednoj siromašnoj, težačkoj kući i dugo kao dijete mišljaše da su joj

roditelji, braća i sestre ona kućna čeljad među kojima življaše. Ali kad za sebe poče saznavati, instinktivno naslućivaše na sebi tuđu volju, te poče sumnjati, a bijaše načisto sama sobom tek onda

kad je jednom u zavadi neko razjareno dijete prijekorno nazva „mulicom”. To saznanje ne smuti je ni najmanje, ne bijaše zbog toga nastupio u njoj nikakav prelom: i poslije toga kućna čeljad pažaše

je kao svoje dijete, i njeni osjećaji ostaše isto kao i prije. Ali u toj kući ne ostade dugo. Poočim je izdržavaše dok je za nju iz grada primao malu mjesečnu potporu, a kad mu je uskratiše,

naputi je na službu u selu kod jednoga imućnoga seljaka.

Ovaj odmah nađe posla curici. Imao je dosta svojih zemalja na školju što je bio usred mora, nekoliko milja dalje od obale. Tamo, na tome školju, odgajaše stoku, pa novoj unajmljenici povjeri službu

čobanice. Tako se curica nastani na školju, usred mora, u jednoj potleušici do razvalina staroga fratarskoga manastira, otkle se moglo do morskih hridi kamenom hititi.

Gospodar je na školju, u docima, gajio vinograde, a uokolo njih rasle su masline, pa je počešće dolazio da obrađuje i redi zemlju. Dolazilo je na školj i druge čeljadi iz sela da pripaze stoku i

mazge, puštene pustopašice po šikarju. Uokolo, po ratima i u uvalama, viđevahu se „ribarice” iz kojih izlažahu na kraj ribari da potežu mreže; a kad bi u moru bješnjela oluja, tuđi brodovi, što

plovljahu po otvorenoj pučini, svratili bi u prostranu Velu uvalu školja da se zaklone od vjetra i mora. Mornari prišli bi na suho i obdan teško hodali po školju, sve dok bi vrijeme za odlazak

ugodilo.

Stoga se curica lako obikla na novom domu, pa sve ređe dolažaše s gospodarem u selo. A selo je daleko dvije ure hoda od mora, iza visokoga brda, ispod krševa, u zaklonici od sjevera, otkud se

s protivne strane preko polja tek naziraše pučina.

Od utisaka iz djetinjstva, iz prividno jednoličnoga života na školju, poslije s nasladom sjećaše se Antica jedino djetinjih sastanaka. Jezivo ih je tražila po zaklonjenim uvalicama i svugdje gdje

je stigla kad je za stokom u pašu išla; a primirila bi se tek kad bi našla koje mlado čobanče na osami, željno društva kao i ona; sjela bi uza nj i časom se s njim upoznala. Pletući bječve, dugo

bi pjevala na sav glas, osmjehivala se čobančetu i gledala u zanjihalu se pučinu, a vjetar joj razmiče kosu i nosi djetinji glas u pusti prostor. U ljeto, čobanče bi, po običaju, pa žalu golo

skakalo i kupalo se. Tada, gledajući ga, ona bi se izula, podigla skute i zagazila na plitko. Iza prvih riječi upoznalo bi se njih dvoje što se tek slučajno na školju nađoše, pa bi po škrapama i

hridima i u sitnome pijesku tražili školjke i parali čupke, i, onako sirove i mokre, zubima hrskali i s morem ih ispijali. A poslije, kad sunce jače upali i golo čobanče tako prožiže da mu kožu

na leđima peče, zaklonili bi se među hridi, uživajući u blagome hladu na vlažnome žalu,uspruženi nogama u more, a mokre glave im se tiču. I, onako isprani, osuti posolicom, mirišući na morsku

svježinu, uz vječito krkoćenje valića, igrali bi se „muža i žene”. A dotle bi stoka im nad njima, ispod žbunova, u prisijenci plandovala. Tako djetetu prolažahu dani u neprekidnoj trzavici, da po

danu, goneći stoku na pašu, nađe koga od muškića od njene dobe da se s njim prođe u razgovoru; i najteže joj bijaše kad bi morala kod kuće ostati pod gospodarevom pažnjom. Tih dana čisto je ginula

za slobodom po pustome školju. A kad bi gospodar povratio se u selo, hitro bi od kuće pobjegla, ginući od čežnje da koga nađe. I svaki nastajni dan bjaše za nju o sebi odjelit, i nošaše sobom novu

trzavicu i uživanje. U tim jezivim željama i svakidašnjim slastima, kad je slobodna bila, hitro tecijaše vrijeme, pa se dijete, i ne osjetivši to, najednom zadjevojči. Obiknu vjetrovima, tišini i

suncu i, našavši se zdravo od poroda, ubrzo ojača.

Ne bijaše joj no petnaest godina kad se jednom sama ukrcau čamac i preveze na drugi kraj. Naredi ga lijepo kao muško, i pođe u selo. Uz šum zatresenih borovih grana penje se uzbrdicom, a oko nje

sve diše i žive prostotom i prelijeva se u svjetlosti dana. Navrh brda, kod crkvice svetog Nikole, gledajući u svečevo ozbiljno lice, bradom narešeno, prekrsti se, pa časom opočine. A prije no

će zakrenuti, obrne se još jedanput prama moru i pođe dalje.

Tri dana provela je u selu, ali misao bijaše joj na školju. Nikako da se već razumije sa seoskim momčićima. Jednoga od njih, koga dobro poznavaše, na u luci uhvati usrdno za ruku, kako je činila

na školju. Drugi to opaziše, pa se počeše rugati, vičući na vas glas: „Antica je našla muža!” Ona ih začuđeno pogleda i pođe u kuću. A kad se trećega dana vraćala iz tijesnih seoskih ulica,

našavši se na otvorenu, čisto odahne: požuri da čim prvo na brdo stigne. Tu, s visine, kod bijele crkvice svetog Nikole, duže gleda na svoj školj — na Velu uvalu, borovu šumu i razvaline staroga

manastira, oko čijih se zidina penje bršljan. Pa kada pomisli da je tamo negdje iščekuje jedno od njenih čobančića, požuri nizbrdicom, jednako gledajući u svoj školj što je nepomično čeka, okružen

raznolikim bojama mora i neba.

Jednog jesenjeg dana, pred podne, sjedi na kršu nad morem i gleda u nemirnu uskolebanu pučinu. Išla bi da kao i prije traži društva, no već ne može: sad je djevojka, pa joj se zamjera. A i oni,

njena mlada čobančad, odrastoše i ostaviše školj. Bog zna kud su! A drugi, što ih zamijeniše, nijesu za nju, — premladi su. Sad rijetko kada, s jezivim strahovanjem, sastane se pogdjekad s kojim

ribarem ili mornarem, razgovara s njima, ali se ne pušta u sigranje: vidi im u očima požudu. A ipak čezne za njima: samo da ih gleda, da izbliza u razgovoru osjeti njihov muški dah...i pušta maha

mislima i snatrenju što je još Jače podžiže.

Najednom pretrgne niz misli: spazi Marka gdje svom silom na veslima napreže se da uhvati drugu uvalicu. Čamac se hitro nadiže i naglo pada. Marko svom snagom vesla i sretno zaokrene za rat;

doplovi kraju, iskoči na zemlju, i, sredivši čamac, uputi se putanjicom prama devojci.

— Vidio sam te s mora, a jedva sam uhvatio kraj — reče joj kad stiže do nje, pa nastavi: — Vidiš, da smo udvoje, bilo bi puno lakše! — i, pogledavši u nju, desno mu oko zaigra kao u razroka i

dođe mu jasnije.

Djevojka na prvi mah ne odgovori, već se samo osmjehnu, a gleda uprto u pučinu, kao da traži očima da uspostavi tok pretrgnutih misli. Ali on se ne miče: stoji pred njom, visok je i pognut, a

ruke je na prijed bacio.

Ona uvidje da treba nešto da reče:

— Brzo će zima, rano su počeli studeni vjetrojavi se najposlije, ne gledajući u nj.

— Zima će, da! — jedva dočeka Marko. I, zališljen, nadoda: — Ovo je prva što će me sama naći...

— Biće jur godina da ti je majka umrla, a odonda te rijetko viđevam...

— Sam sam... a opet došao bih, blizu smo. No nekako tebi nije milo... .

— Za poslom sam.....

Uto s mora duhne jači udar vjetra i bolje zatrese žbunovima oko njih.

— Da se zaklonimo od vjetra! — reče Marko. Djevojka posluša, siđe s krša i zađe za nj. Marko se približi k njoj. Gleda je pred sobom, a desno mu je oko sve jasnije: htio bi da joj nešto usrdno

reče, no ne može da se nakani. Ona se čini nevješta i mirno čeka. A more jače u hridi udara, i iz otvorenoga prodora dolazi šum i razlijega se golim kršem; po pučini valovi, stižući se, bijele

se, pa kad udare u hridi od rata, pršteći pjenuše se, dok oni u uvalici odmjereno koturaju se prama kraju i, vraćajući se, sa sobom u more nose žalo.

— Da, zima će brzo doći, pa ćemo za ružnih dana sami biti na školju, — prekide muk Marko.

A Antica ne odgovara i neće da u nj gleda.

— Bilo bi dobro da nas zima zajedno nađe, izbaci on i ne miče se. Vidi se da je odlučio da dočeka njen odgovor.

Ali ona ne može da se odluči, i zasve da je on kod nje, ne može da se otme svojim mislima.

Koliko se puta zaželela čovjeka, koliko je puta čeznula za tolikim mornarima i ribarima koje sretaše po pustome školju i s kojima bi se tako brzo upoznala! Kad bi razgovarala s kojim od njih,

koliko je puta mislila na malu kućicu do mora, u njoj naći se s kojima od njih, proživjeti vijek, a te želje još jače osjetila bi kad bi morala da prigne glavu pod tuđu zapovijed, kad bi morala da

sluša gospodara i preko svoje volje.

Dobro je osjećala da Marko za njom pristaje, opavila je njegov pogled na sebi, i njegovu zavist kad bi s drugima razgovarala. Ali baš njega ona je najmanje tražila; lijepo je osjećala da joj je

svejedno hoće li se s njim gdje sresti. Da je onaj potraži što je izdaleka... što se s njim upoznala! Ali, ko zna gdje je on sada!

A Marku je umrla majka, sad je sam u kući, odmah u drugoj uvalici; ima i komad vrta i brodicu i par mreža.

Dok djevojka premišlja i katkad ga pogleda da zabašuri tok svojih misli, Marko postrance pogleda u njenu prikladnu glavu, misli: kako bi lijepo bilo da privoli njegovoj volji! Ne treba tajiti: ona

odskače svojom prilikom od svega što živi na školju, a i podalje: oči su joj bistre i prozirne kao čisto more nad bijelim žalom na plitku, a kosa joj je tamna i na suncu se prelijeva, i lijepo je

uivičila zdravo joj lice. Kad se najednom sunce pomoli iza oblaka i zahvati joj glavu, pomisli: „Lijepa je i jaka je!”

— Što premišljaš? — upita je iznebuha.

— Eto — trže se djevojka, — nemaš krivo, možda bi nam obojici bolje bilo!

— Pa što se skanjivaš? — živo prihvati Marko i uhvati je za ruku. — Jake su ti ruke! — reče joj lakše. — Bićeš dobra na poslu...

— Čini ti se — prekide ga i mače se. Ali on joj ne pušta ruke, no držeći je za nju, pođe pred njom.

Oko njih žamore zatresene grane, a s mora šum se razliježe. Idu mirno naprijed, nikoga ne sretaju, niti su kome na dogled.

Antica osjeća u svojoj drhtaj njegove teške nažuljane ruke, pa je nešto steže u prsima: čini joj se da bi joj lakše bilo kad bi se nasami našla, lakše bi mogla da sredi svoje misli.

— Idem kući, — veli mu. — Može biti da je gospodar došao.

— Vidjeli bismo brod, odgovori on, pogledavši na more prama drugome kraju, pa nadoda: — Nije ono njegov brod što je u po puta od kraja; njegov se po jedru poznaje.

U razgovoru djevojka istrže svoju ruku iz njegove i, mimoišavši ga, odmače od njega.

— Ne branim ti da ideš... ma nadam se... A mislim da se nećeš pokajati.

— Zbogom! — pozdravi ga djevojka, pričinivši se da je prečula njegove pošljednje riječi.

Poslije toga dana, u suncu, na vjetru, na kiši, vrzao se oko nje. Neprestano je traži, ne pušta je s oka ni kada je s drugim u društvu. Ustrpljivo čeka, pa, ostavši s njom nasami, pričinja se

spokojan, i jednako je nagovara ljubaznim riječima.

Djevojka se skanjivaše: teško joj najednom prekinuti sa svojim djevojačkim navikama i zaboraviti na svoja slobodna poznanstva. Živjela bi ovako do smrti, i ne bi se ni s kim mijenjala... Ali

gdje su sada oni što ih se sa slašću sjeća? Ono čobanče što se najradije s njom igralo na žalu, odraslo, pošlo je u svijet daleko, u Ameriku. Mornara iz Levanta ne viđa već dugo... A počeše o

njoj u selu što mu drago zucati; vele, puno je s tuđim svijetom milostiva. A Marko uvijek za njom pristaje, sam je u kući, a i ona je sama. Biće svoja, neće trebati da sluša gospodarevu volju...

Pa ona uvalica odmah ispod kuće... ona se odluči, — pristade, i učini Marku po volji.

Svršetkom zime ukrca se s njime u njegovu brodicu. Marko sam prihvata oba vesla i otisne se od kraja. Antica mu htjede pomoći, no on se usprotivi, veli: „Sam ću još danas!” Brodica juri kraju,

voda što kaplje s vesala odbljeskuje se u suncu, pučina dršće u sjaju, — a ona se sneveselila; prignula se na jednu stranu čamca i pustila ruku da joj niz čamac nagne, prsti joj se tope u moru,

ona i nehotice okusi nekoliko kapi i osjeti slanu vodu u ustima. I zamišljeno gleda u morsku dubinu. Danas će se u selu vjenčati.

— Pomakni se ka srijedi! — reče joj Marko, spazivši da se brodica naginje na stranu.

Antica se trže iz misli i pripomjesti. Pa se zagleda u njegove obilate i duge ruke što živo veslaju prama kraju, i, iznebuha, sjetivši se bolje nečega što joj se otprvo po glavi vrzlo, pogleda u

otvorenu pučinu.

Daleko od njih plovi brod: žuta jedra sa crvenim okrajkom u vrhu jedva se naziru u plavetnome prostoru, rekao bi vise u vazduhu kao samac leptir svilenih krila nad pustom, golom ravnicom.

Zureći u daljinu, djevojka pomisli da je to, može biti, brod na kojemu je on ukrcan. Iako nije bila sigurna da je to taj brod, osjeti u sebi silnu tugu, jaču od one što bi je osjetila kad bi iz

zaklonice, za osvanula lijepa vremena iza oluje, brod u otvorenu pučinu krenuo i sobom ponio mladića s kojim se bjaše za kratko vrijeme na školju upoznala.

Iz daleka, iz Levanta, bjaše on, najmiliji joj, „starovirske” vjere, crnomanjast, mrka pogleda. Teško je po suvu hodao i bio je nekako zamišljen. Uvijek, kad bi brod u zaklonicu svrnuo, ona bi

se s njim sastala. Iskrcao bi se na kraj da uzme vrč vode, i s vrčem u ruci hodao bi po školju cijeli dan, — i vraćao bi se na brod. Izim nekoliko srdačnih riječi i njena ljubaznoga osmijeha, ništa

drugoga među njima nije bilo. Razgovarajući, došli bi do njene kolibe: djevojka bi ga ponudila čašu vina, nudeći ga talijanskim jezikom, a on bi se nasmijao, popio i zahvalio.

Pošljednji put se iskrcao za jake oluje i došao po navici s vrčem po vodu. Našao je u putu, pa se zakloniše iza manastirskih razvalina. Gledajući na nemirnu, uskolebanu pučinu, neko vrijeme

stoje i osluškuju šum mora i huku oluje. Dok vjetar huji preko njihovih glava, u zaklonici je tišina; tek kad jači udar vjetra nasrne na grane drugih tankih žbunova što u pukotinama

manastirskoga zida rastu, one se povijaju i prigiblju zemlji, kao da koga k sebi mame a ono nekoliko borova—samaca uokolo neprekidno, jednolično žamore svojim jedinstvenim zvukom. Mladić, naoko

zamišljen, pogledavši je, reče joj:

— Kada se kući vratim, oženiću se.. .

Djevojka ga upitljivo pogleda, a on, opazivši da ga u buci oluje nije razumjela, priđe bliže k njoj i jače ponovi iste riječi.

— A hoćeš li isto po moru ploviti?...

— Xoćy...

— I amo ćeš svratiti? — hitro nadometne i živo ga u oči pogleda. Pogledi im se sukobiše, i u njima zatitra čas sreće i mladićkoga života. Obgrliše se i, obgrljeni, još dugo osluškuju jedinstveni

zvuk borova—samaca oko staroga manastira...

Sjutradan, u suncu, jedri brod niz pučinu prama nepoznatome kraju. Antica s vrha školja za njim gleda: jača tuga no igda u njoj se javlja, i lijepo zna da je to radi njega. Kako bi sada poletjela

za njim! I kaje se što ga juče nije duže kod sebe zadržala, što se Marku ludo obećala i što se bojala da je Marko s njim ne vidi! I u velikoj čežnji što je mori ne nalazi utjehu no u nadi da će on

opet doći.

Čamac pristupi k obali. Devojka se diže, prva iziđe na kraj i čeka Marka dok uredi brodicu. Pa se uputiše jedno za drugim uskom škrapavom stazom, žureći da čim prvo u selo stignu. Putem ne

sretaju čeljadi, a i uokolo sve je mirno, samo što iz daljine u odmacima, do njih dopire zveka motika kopača vinograda kad o krš udare, a dolje kod mora, neko kamen kreše.

Idu uzbrdicom, a u putu sretaju morske borove—samce što odskaču od ostalih drveta svojim živim zelenilom, i što, i na najmanji lahor, puštaju od sebe jednolike jedinstvene zvukove. Antica te

zvukove toliko puta osluškivaše, pa i sada, iz navike, ustavi se ispod jednoga da odahne.

— Što si se sneveselila? — pita je Marko i uhvati je za ruke da je k sebi privuče.

— Pusti me! — brani se Antica.

— Baš nećeš me, dok se god ne vjenčamo... Ti hoćeš po zakonu; neka, ma eto, brzo ćeš mi biti žena! — i pogleda je uporito svojim razrokim desnim okom. Taj pogled učini joj se da je Markovo

lice izobličio grđe no igda, pa, pogledavši na more prama školju, reče više sebi no njemu:

— Zar je bilo od ovoga potreba? Bolje bi bilo da smo na školju ostali...

Na vrhu brda, kod crkve svetoga Nikole, prekrstiše se, pa onda počeše ćutke silaziti uzbrdicom prama selu.

Pred kućama prolaze pored nemoćnih staraca što se sakupiše prama suncu da im ono ogrije ostinuti život. Oni blesasto zure očima u njih dvoje, ništa im ne govore, već ih prate gledajući za njima

ispod ruke, dok ne zamakoše. U selu ih dočekaše školska djeca, odmah saznadoše o čem se radi, pa, bučeći, prate ih do gospodareve joj kuće, gdje svatovi čekaju. Poslije, kad se svatovi i

zaručnica spremiše, prate ih sve do crkve. Prolaze između surih seoskih kuća, kroz tijesne, zasjenute ulice, — a pred kućama blatno je, — rijetko kada na tlehu sunce se pokaže. U vratima stoje

žene, čekaju, a druge s prozorčića ispružiše vratove između krnjastih lonaca u kojima cvijeće raste, i iskriviše vratove gledajući za njima. Poznanici i prijatelji, javljajući im se, nekako se

čudno osmehuju. Pred crkvom, iza gologa drveta zaklonjen, blene u njih poznati seoski bleka što je već davno izgubio svijest o životu i ne vodi brige o ljubavi. On bi htio za njima u crkvu, no boji

se seoske djece, pa se krije.

U crkvi najprvo ustaviše joj se oči na zraci sunca što pred prozorom od svoda treperi i niže pada na sliku svetoga Antona, a misli nikako da joj se srede: sve joj i nehotice bježe na školj, i

pred očima čisto joj sijeva ona bistra i jaka svjetlost nepregledne pučine. Sada joj je nesumnjivo žao što se našla ovdje, što će do časa biti sve svršeno!... Pri toj pomisli, nešto unutarnje

silno je potiskuje da pobjegne, da se oslobodi od nametnute joj tuđe volje, i čisto snebiva se pred tolikim svijetom, i čudi se kako je mogla da ostavi svoj školj. Pa onda hoće silom da se brani

od misli što na nju nalijetaju, ali zaludu: dođe joj na pamet onaj mrki mornar iz Levanta — kud je sada on, i je li se oženio? Pa onda ono čobanče s kojim se najradije igrala na žalu, i mio

utisak onih toplih ljetnjih dana, i pusta, strasna i požudna snatrenja, i sve uvalice svijetloga školja... I, osjetivši to u sebi, časom slast zastruji njenim mladim životom... Ali u najljepši čas

pretrže svoje misli i nastoji da sebe savlada. Silom hoće da podvrgne svoju slobodnu volju, u ovome odlučnome času, navici; saziva u pomoć sve ono što je čula o težini i svetosti braka, ali

nikako ne može da se snađe. A kad pogleda oko sebe, u sakupljenu djecu i žene, čisto se zasrami. I, onako zastiđenoj i smetenoj, besvjesno učini joj se da je ovo danas sitno i smiješno, čisto

odvratno prama čistoći osjećaja koji joj toliko puta izbiše u samoći, ispred prostrane pučine po kojoj lagano plovi barka i nosi u nepoznati kraj onoga mornara što ga je ona juče, žedna, do

sita vodom napojila...

Tako ona, snatreći i ne mogući u sebi zatajiti svoje prirođene osjećaje, odgovara na župnikove upite, a kad krene iz crkve, u očima jedino sobom ponese vanka onu zraku sunca što je treperila

pred prozorom od svoda i padala na sliku svetoga Antona; — i dok iziđe, bješe joj lakše. Do gospodareve kuće preko sela opet ih prati gomila djece, pa se od njih odbraniše tek kad svatovi u

obraz im zatvoriše vrata od dvora.

Objedujući, naoko su svi veseli, a na zadnju vino ih podžiga, pa bockaju mladu nevjesticu i tada se i ona smije... Na odlasku, gospodar im nudi živo da uzjašu; oni zahvaljuju, vele, mogu i

pješke, neće nikome da smetaju.

Preko sela opet gomila djece za njima pristaje, i žene s prozorčića ispružaju duge, naborane vratove. Na vas glas javljaju se i raduju im se! Najposlije, kad iziđoše iz sela, svatovi se ljubazno

opraštaju s njima, preporučuju im u zadnju mir i ljubav, i jednako se osmjejkuju, kao da znadu da su to stvari za koje ne treba preporuka. Svi se veselo vraćaju i preko sela bezrazložno duše se od

smijeha...

Njih dvoje sami časom zagledavaju se, pa proslijede putem; on, razigran vinom i blizinom njene mladosti, sada siguran, požudno gleda u nju kao u svoje neograničeno, zakonito vlasništvo, no ona ne

može da izdrži njegova pogleda: osobito joj smeta ono razroko desno oko u kome se nešto sve to jače bliješti, u čemu ona vidi njegovu mušku požudu.

Kod bijele crkvice svetog Nikole, na vrhu, okrenuti pram moru, čaom odahnuše.

— Sve se lijepo svršilo, vidiš! — govori joj on već nekoliko puta. — A ti si se plašila. Ha, sad si već moja!... Nema već razloga da se otimaš. . ženo moja! — i, govoreći, vuče je k sebi.

Antica se čudi njegovu zanosu: ona ga poznaje kao mlakonju. Isprvice brani se, a poslije ne može da mu odoli: danas u crkvi dobio je na nju pravo, i pušta da je miluje. No on, postupice milujući

je, sve jače gori od požude, i nehotimice zbliži se, da mu osjeti mušku volju, i šapće joj:

— Zaklonimo se u ogradu! — i, zvjerajući očima, traži uokolo zgodno mjesto. Ona se odlučno brani. Onda se on smisli: — 'Ajdemo, — veli joj, — požurimo da čim prvo kući stignemo! 'Ajde, ženo

moja!

Diže je za ruku i nizbrdicom vuče za sobom. Kad stigoše k moru, u hitnji ukrcaše se u čamac i voze prama školju.

— Bolje upri ! Mislio sam da si jača, — veli joj kao u šali, pa časom nadoda ozbiljnije: — Misliš da ću te štjedeti kao jutros?... Ne znaš koliko si mi dosada jada zadala!

Brodica pristade uz zgodan školjić; oboje iskoči na kraj; ona ga čeka dok brodicu naredi, pa onda putanjom požure prama kući. Antica poznaje ovu uvalicu, čije su krševite strane narijetko

obrasle iglastim žbunovima, iz čijih se ogranaka cjedi mirisava smola, i između njih vire sure stijene sve do vlažnoga žala što se bliješti na plitku. Toliko puta tu je do mora sedjela na tome

ispranome pijesku, prezajući da joj val, jureći, ne zahvati noge ispružene prama moru; dugo bi gledala kakose valovi natiskuju, i, pjenušajući se, udaraju o hridi, i u pusti prostor, uz kriku

galebova, puštaju tugaljive glasove. Tada bi poželjela da se nastani u kućici, poviše uvale i svom dušom čeznula bi za svojim znancima iz mladosti. Ali sada, u društvu s njim, ne osjeti ni slatke

tuge, ni slasti u životu, i nije se mogla podati besvjesnome snatrenju ni usrdnome poznanstvu sa zasjenutom uvalicom. Kad prispješe na mjesto, Marko uniđe u kuću, a ona zastade i sjede na suvi

trupić ispred vrata.

Marko u kući postavi na sto jelo i vino što bješe dohranio za večeru; postavi uredno jastuke, i, pogledavši još jednom na sređenu postelju, javi joj se s kućnoga praga.

— Pusti me! — odgovori mu ona preko volje i ne diže se.

— Uđi u kuću, sve je pripravno! — govori joj on.

— Pusti me... — ponavlja Antica, kad se on s praga mače da je za ruku uhvati.

— Ti se još otimaš? Što ti je? Ne bješe se udavati... Znala si što te čeka!

— Udaju se i druge! — reče ona kao za se. —Tako je u svijetu... Ma pusti me još malo ovako!

Marko se zbije do nje na trupić i ne pušta joj ruku iz svoje, već je jače stiska.

Tako časom ćutke sjede. A zimnji suton već je pao i na samo more. S jedne strane sure boje prekomorskih brdina postupno gube se u sivome mraku, a, s druge strane, pusta nepregledna pučina,

neodređena, drhteći u živome šumu, propada u zimnju noć. Još malo, i noć savladaće sve uokolo; u njenu mraku izgubiće se i školj, i kuća, i oni usred upala potamnjela mora.

Antica osjeća noć i njene šapatljive glasove, osjeća njegovu tešku ruku, toplinu života mu, vruć zadah iz usta i mušku volju, ali nikako ne može, ma da se sili, da se za nj zagrije: jednako joj

drugi poznanici pred oči dolaze; i kako se noć spušta i zahvaća i najveće visove, onako i ona sve jače osjeća svoju nemoć: čisto uviđa svoju nesreću — i pregara se...

— 'Ajdemo! — reče joj Marko najednom, pitomije no igda .

— Pusti još malo! — zamolila ga i besvjesno iz njegove istrže svoju ruku.

— 'Ajdemo! — povika on iznebuha. — Ili ne znaš da si mi žena?! Ne znaš koliko sam se grizao u sebi tebe radi!... Zar još misliš na druge?

Pa se diže i, vukući je, potisne je u kuću — i za sobom zatvori vrata.

Iza toga, s dana u dan Antica sve grđe osjeća težinu braka, i uviđa sve jasnije da se prevarila; kajući se, krivi samu sebe: nije slušala svoje volje, već je uzela čovjeka, jer to i druge

seoske djevojke rade, — i tako je sagriješila proti samoj sebi... A narav njena bila je protivna tome, i tražila je čim veću, urođenu slobodu; sada, kada već nije na vrijeme, znade bolje da je

cijeni; sada joj se sama iz duše javlja: nikome stalno ne pripasti, niti se na koga u životu zauvijek osloniti, već slobodno živjeti na svome pustome školju! Ta je misao još jače zahvaća, a čisto

na mahove od nje izgara kad gleda mornare i ribare što na školj svraćaju. Sada ne može kao prvo s njima se zabaviti, razgovarati i pri radu im pomoći.

A kad iznebuha jednoga dana dođe onaj mornar iz Levanta, što joj bjaše miliji od drugih, zaboravi na se i na svoga čovjeka: nudi ga mlijekom i sirom, i poji ga vinom, i pusti se s njim u

razgovor. Iz razgovora doznade da se oženio i da će osle rjeđe na more ići. Osjeti pred njim nasami svu odavna potajenu žensku volju: ko zna hoće li ga već ikada videti? Ta je drži prikovanu na

mjestu, i nikako da joj se otme..... A on je gleda i, ugledavši u njenim očima sjaj razdragana života i čežnje, osmjehne se na nju onim rijetkim njegovim osmijehom. Taj osmijeh s njegova mrkoga lica

sine u njenim očima, i oči im se sukobiše i sporazumješe, izražavajući čežnju i sreću, i osjetiše se obgrljeni kao i ono negda, prvoga puta...

U razgovoru zateče ih Marko; uzvrpoljio se oko njih i zove je na stranu. A kad je mornar pošao, a ona još gleda za njim i s mjesta se ne miče, ljuti se i prijeti joj; u srdžbi ono razroko desno oko

čisto sijeva, i on viče na vas glas:

— Ja sam ti sam sada gospodar... Dosta sam radi tebe trpio!

Osle on joj pomnjivije za stopama ide. A Antica u kući, u vrtu, u polju vrši svakidašnje poslove, i time hoće da utuče uspomene na prošli život; uveče pak pripravi večeru da dočeka Marka, jer on

pogdjekad cijeloga dana izbiva iz kuće: ide loviti ribe po pustim ratima, pa što ulovi nosi u selo na prodaju. Nju samo u prijekoj potrebi sobom vodi; očito želi da se ne miče od kuće, misli: to

i jeste za poštenu ženu! Za rđava vremena krpi mreže. Tada mu i ona pomaže i cijeli dan kod njega sjedi. Čak tih dana ne dopušta joj ni one dvije koze izvesti u pašu, što joj služe za lijepu

izliku da se po školju prođe: neka gladuju, samo da mu je ona na očima! A njoj je dosadno kod njega; zadirkiva je i kinji, i ništa je ne zanima njegovo: ni život, ni razgovor. Isprvice se radi toga

izijedala i silila se da bude mirna, ali s vremenom uvidi da je sve zaludu, pa joj se pogdjekad učini da je ludo silom htjeti u sebi satrti svoju besvjesnu prostu volju, — pa napokon ona je na

taj način od nepoznate joj čeljadi i na svijet došla! To je njeno, a za tuđu volju, što joj se nameće otkad za se zna, već davno je zamrzila.

Ali se Marko ne brine za njena unutrašnja čustva; jednako je osorljiv, a nije se promijenio ni kada mu je počela djecu rađati. A njoj prvo dijete, s plačem, sobom donese brigu i ljubav za nj, i

Antica prione uza svoje čedo, sve manje brinući se za Marka. A više se i ne zanosi, onoliko kao prvo, u snatrenju. Kad ostane sama kod kuće, a to je često, pošto posvršava svakidašnje poslove,

pođe od kuće dolje u uvalicu i sjedi u zaklonici. Tu, gledajući u otvorenu pučinu, u punome danu, doji svoje čedo i tako joj vrijeme hitrije prolazi, i zadovoljnija je.

Jednoga popodneva, Marko s ribanja oko rata na školju povrati se ranije no obično, pa, ne našavši je kod kuće, ozlovoljen, potraži je. Tako je u zaklonici zateče nasami.

— Ti uvijek dangubiš! — javi joj se osorljivo.

Ona usprene, jer ga nije spazila no kad mu je glas čula, pa kako je dojila dijete, instinktivno skupi se da zakloni dojke.

— Sada kriješ tu sramotu, a dosle razbludila se, na po gola, prama suncu! — prebaci joj, stojeći nad njom.

— Hranim svoje dijete, —opazi ona.

— To možeš i doma... Poštena žena čuva kuću... 'Ajde doma!

— Poći ću .

— Odmah! Neću da te vidim dalje od kuće... —Uhvati je za ruku, pa je htjede potezati, no Antica se otima, a on se jače napregne da je podigne.

— Ubićeš mi dijete! — povika ona ljutita, opazivši da se mali uznemirio i da, poplašen, u nju gleda. A kad ono zaplače, odlučno mu se opre i, zavapivši se u žbunove, ne htjede se s mjesta maći.

— Nećeš da slušaš, a? —razljuti se Marko.

— Nije ni čudo, takva će ti biti i majka bila! — I doda prezrivo: — Žena od žene, a sramota od sramote! Ma ja ću tebe naučiti!...

I izvadi iz džepa od gaća kutiju žižica, prihvati uokolo nešto suvaraka, upali ih i podmetne u žbun gdje je Antica s djetetom ležala.

— Potjeraće tebe oganj! — reče, zadovoljno smijući se kad vidje da je žbun prihvatio i da je plamen iz njega počeo da izbija. Antica, uvidjevši da se on ne šali, naglo se diže, i, ne rekavši mu

ni riječi, požuri prama kući.

S godinama Marko je sve okositiji. Narodilo se djece, a s njom došla i siromaština u kuću. Antica, zabavljena oko njih, ne može da mu u radu pomaže, ali on se na to ne osvrće, no je jednako kao i

prvo zaposluje, a kad mu radnju ne dovrši, okoša se na nju i, u srdžbi, tuče je.

— Blago ti se tebi! — potuži se Antica najamnici prvašnjega gospodara, kad se s njom jednoga popodneva sastala kod mora. — Barem si mirna, a ja sam prava mučenica... Gorči mi je život no što je

ovo more...I jutros...ma što da na se pljujem?!...E,da mi nije radi djece!

Tako u brizi, nevolji i nemiru prolazi im život. Nijedno nije zadovoljno, a žive zajedno, jer su na to navikli, i ne može drukčije da bude. On se jed nako muči da ih sve prehrani, i nema u nju

vjere, a ona, radi djece, trpi njegovu žestoku i zagrižljivu ćud.

Jedne ljetnje noći, a već se bjaše troje djece narodilo, ustade Marko prvo svanuća. Pođe k otvorenome prozorčiću i gleda na more.

— Ne znam, veli sam sebi — sviće li ili je mjesec pomolio! i stade razmišljati. Najposlije, smislivši se, veli: — Biće da je mjesec pomolio, — i još dremljiv stoji neko vrijeme, prislonjen na

prozorčiću. Uneke usprene i opet sam sobom govori: — Evo zvijezde trepere, eno brod stoji usred mora kao zakovan, nema ćuha od vjetra, tišina je kao u ledu.

— Ustani! — odmače se iznebuha od prozorčića i pođe prama krevetu.'— Ustani! — Pa nađe žižicu i užge malu lampu. Slaba svjetlost po kući škilji, a pred prozorčićem gubi se u svitanju ljetnjega

dana. Pada i na veliki krevet što zaprema čitavu polovicu niske sobice. Osjetivši svjetlost, žena se u krevetu protegne sanjiva i reče:

— Što ti je noćas? Kad ti ne možeš spavati, onda ni drugome ne daš da spava! — i obrne se na drugu stranu.

— Ustani! Da si druga žena, bila bi to dosada učinila! — nastavlja Marko i stoji nad njom.

— A što ću ti?

— Ništa, ma volja me je da ustaneš! — i stade je potezati s postelje.

Uto se djeca počnu pomiješati po krevetu, a ono iz zipke zaplače. Žena ustade iz kreveta, prekrsti se, dohvati odijelo i lijeno se oblači. Dijete iz zipke bolje plače. Pođe da ga smiri. Marko

povrati se k prozorčiću. U nisku sobicu spolja navire čisti, steži vazduh i pomalo osvaja je ljetnjim, sivim, svijetlim svićanjem i nosi sobom sa školja i s mora šapatljive, bistre glasove letnje zore.

— Nađi mi maramu! — iznebuha okrete se od prozorčića Marko i prekide ženinu glasnu molitvu.

Ona ćuti.

— Ti hoćeš nasilu da te tučem...

Antica opet prihvati moliti i ubrza pošljednjim „Očenašem ”, a dijete iz zipke neće nikako da se smiri. Svršivši molitvu, reče mu:

— Čekaj da nadojim dijete! — i pođe prama zipci.

— Ti hoćeš nasilu da te tučem? — ponovi on ljutito i zaleti se na nju.

— Udri, nisi odavna! — prkošljivo, strijeljajući ga očima, okrete se ona prama njemu.

Marko je ščepi za glavu i potegne k sebi, pa je vuče prema sanduku. Ona se otima, no on je ščepi za vrat jače i, teturajući s njome, nagna je na sanduk.

— Tu je! Naći ćeš je u sanduku, — govorio joj podmuklim glasom od srdžbe. — Čekaš da odem, da se možeš skitati po školju, a? Nađi mi maramu!

A dijete u zipci kriči na vas glas. — Žena posluša, otvori sanduk, i, prebirući po njemu, oseća nad sobom njegov dah. Najposlije nađe je. Zatvori sanduh, stavi maramu na poklopac i pođe prama

zipci.

Marko uze maramu, pođe k ormanu u zidu, uze iz njega sklenicu i komad kruha, i to zamota u nju. S praga, prvo no će da iziđe, zaprijeti joj:

— Da se ne makneš od kuće!

Marko ode na more; ono dvoje jače djece s praga gleda za njim, pa, dok zamače, iziđu pred kuću da se igraju u punoj svjetlosti dana. Antica u kući doji svoje čedo, miri ga i uspavljuje. Kad ga

je uspavala, iziđe pred kuću da opere robu. Povuče se u hlad, prama djeci, da su joj na dogledu. Radeći snatri, i tako joj vrijeme brže prolazi....

Davno je već na školju, i uvijek ovaj isti način života. Zapravo reći, ona drugo ne bi ni tražila da nije vezana uz čovjeka koji joj ne da nigda mira i drži je pod svojim jarmom. A u svemu je

sama uzročna, i ta je misao najviše izijeda... Zgriješila je proti svojoj volji, pa treba da izvrši pokoru. A sto puta upitala je samu sebe: kako se moglo to dogoditi kad nigda, ni u najvećoj

samoći na školju nije ga poželjela?

I radeći premišlja, a po pučini brodovi, uz prijatan lahor, jedva mile, no ne svraćaju u Velu uvalu. Prolaze i sobom nose njene drugove iz djetinjstva i mladosti... Ko zna gdje je sada onaj mrki

mornar iz Levanta, s onim prvim osmijehom što joj se u moždane usjekao i gleda ga pred sobom kao iskru kad u tami sine! — Oženio se! Ko zna hoće li već igda na školj svraćati? A što radi ono

mlado čobanče što se s njim iza kupanja, u zaklonici, na ispranu žalu ispružena, s nogama u moru, sigrala „muža i žene?” Čula je u selu da piše da mu je u Americi dobro, no svejedno da žudi

povratiti se. Pozdravlja sve koji za nj upitaju i pita je li još obilat lov srdijela oko rata školja. Za nju ne pita! Ko zna zna li da se udala za Marka!...

A brodovi po pučini, uz prijatan lahor, jedva mile, a ne svraćaju. — Prostirući Markovu robu da se osuši, Antica pogleda u jedra im, pa, prostrvši je, uniđe u kuću. Založi se kruhom i

mlijekom, i, uzevši iz zipke čedo, iziđe iz kuće i krene uzbrdicom ka vrhu školja. Ono dvoje djece što se pred kućom igra požuri za njom.

Na najvišoj ravnici ustavi se i sjede pod stari, posrnuo morski bor što odavna prkosi vremenu i čije grane, svinute od udara vjetra, okupljaju se od strane zatišja.

Sjedeći pod njim, doji svoje čedo, a kako je uokolo tišina, lijepo se čuje lakomo djetinje sisanje. Jutarnji lahor prestao je, pa lađe po pučini čekaju svježi maestral da duhne da ih naprijed

potjera, a oko rata ribarice straže ribu, dok s kraja ribari, opasani debelim konopom, s nategom potežu mreže. Na onome krajnome ratu, što je na dogledu, sigurno i Marko s društvom poteže. Da

ga se ne boji, sišla bi dolje k ribarima, pomogla bi im i razgovarala bi. Još se oseća jaka i puna života: uživa u svome zdravlju, razletjela bi se po školju, ali koja korist kad je samoća ubija?!

A kako bi lijepo bilo da je samo svoja i slobodna, da može ići gdje je volja! Požurila bi dolje k njima, i sigurno među njima našla bi nekoga s prijinim osmijehom, i umirila bi se... Pa onda bi

pomogla umornom društvu potezati mreže, gledala bi u njihove teške ruke, u topli znoj, i osjetila bi ono njihova, muškoga, što u životu nose.

Koliko ljudi ona poznavaše što na školj svraćaxy zabrinuti, u najžešćemu krijesu, da vode potraže; uokolo sve gori, vonj prosušene smole iz borova jako odjelito se osjeća, a žalo i stijenje peku,

iz njih vrućina udara i zaslepljuje oči, žeže, a ona im pruža vrč hladne vode da žeđu zagase. Piju, a ona čisto uživa slušajući kako lakomo srču... „Hvala!” vele joj, kad bi se siti napili. Pa

onda bi im se oči sukobile i prijazan osmijeh javio, kao da se odavno poznaju. I maldane svaki dan neko dođe i pođe, a prvi se vraćaju, i sve tako...

Svega toga mogla je da se nauživa da je slušala svoj sopstveni životni nagon, jedini što joj je bio vjeran, da se nije obazirala na svijet i njegove navike: zar da svijet bolje od nje same

poznaje njenu volju?

Tako dugo stoji i zabavlja se sa svojim mislima, a što bi od nje bilo da njih nema?... Djeca se oko nje veselo igraju, a uto i maestral javlja se; postupno pučina je nabranija, življa, modrija, a

svježi lahor, kao dah života, u omari dolazi joj u susret; lađe se na pučini kreću, a u granama staroga bora zameću se meki zvukovi...

Maestral nosi sobom svježinu, život, i ona osjeti u sebi životnu slast: htjela bi požuriti dolje k ribarima, ali se boji svoga čovjeka, — njega se boji, koji joj mladost i život zarobio, a ništa

joj za to u zamjenu nije dao...

Pred suton sjedi Antica pred kućom i iščekuje Marka. Čudi se što ga još nema, pa gleda preko mora u stazu preko brda, nadajući se da će se iz sela pomoliti. Čeka ga već dugo, a nema ga.

Strepi, jer onamo daleko, preko mora, u nedoglednom prostoru, gomilaju se oblaci; natiskuju se, kao da iz morskih dubina dolaze. Prvo vremena utišao je maestral i nastala potpuna tišina. Ovaj

podmukli tajac u ljetnjemu danu ne sluti na dobro.

Antica čeka, i nemirna je kad sunčeve svjetlosti nestade za oblakom. S one strane otvorena pučina izmijeni namah svoje obličje, a protivna strana još se odrazuje svijetlom vedrinom. Još neko

vrijeme treperi ta svjetlost, pa se postupce gasi, i oblaci: osvajaju komad po komad vedrine, kao da je proždiru.Ubrzo, more i zemlja izjednačiše se u olovastoj sivoj boji, jednakoj kao što je

stijenje prekomorskih goleti. Marka još nema, a nevjera očiglece prijeti; naslućeni hladni zapadnjak najednom jako duhne, more se naježi i jače pomodri, i silni šum zatutnji iz daljega u prostoru.

Antica u brizi razgleda pučinu, pa kad ugleda na moru čamac, nasluti u času da je Markov; zatvori naglo vrata od kuće i pobrza ka uvalici. Za njom potrkaju ono dvoje djece, te sve troje hitro

dođe na žalo. A oluja na moru već je zahvatila mah. Antica upilji: pogled u napadnuti čamac, ali već ništa ne razabire, samo joj se u ušima ori šum oluje...

Čamac, silom gonjen, juri prema školju, napire se da uhvati prvu uvalicu, ali vjetar je žestok, goni ga donjemu kraju školja Antica iznebušila se, ne zna što će. Oči su joj uprte u čamac, trza se,

primiče se k moru da bolje vidi i opet se odmiče; najposlije požuri škrapavom putanjom krajem mora prama donjemu dijelu školja, neka je bliže čamcu. Uto nekoliko čobana i težaka, što su bili

raštrkani po školju, ugledavši je samu, a naslućujući nesreću, požure k njoj. Svi uprto gledaju u čamac i jedan za drugim prate uzastopce Anticu. .

— Gledajte kako vjetar mota jedrom.... Rastrgnuće ih! — opazi mladi ribar iz društva.

— Luda, što ih ne spusti!..... Što će mu jedro? reče kao za sebe stari ribar što je hodio odmah iza Antice.

— Marko, Marko! — na glasove odazove se Antica, i požuri, kao da može svome čovjeku u pomoć priteći.

Ali oluja ne popušta: nebo se natuštilo, rekao bi sad će pljusak udariti, a jedva nekoliko krupnih kapi prostrance šiba ih u lice. A sijeva sa svih strana; čamac očiglece ne može da uhvati

kraja.

— Eno mu je rastrgla jedro! — povika na vas glas mladi ribar, zvjerajući živo očima u pravcu napadnutoga čamca, i nastavi: — Gledaj, sad ga vjetar po volji nosi! Biće da mu i krmilo već ne

služi!

Antica, gonjena jezivim strahovanjem i crnom slutnjom koju oluja povećava, ide naprijed, no dospjevši na krajnji rat škola, nema kud dalje, — ustavi se; vjetar je udara sa svih strana i zameće se s

laganim joj odijelom; dvoje djece čvrsto je drže za skut, a uokolo nje okupilo se društvo. Svima se na lipu vidi zebnja i briga, svi su prožeti jednom mišlju: naslućuju nesreću i već je očima

gledaju.

— Gledaj, eno mi se sad učini, Marko ima veslo uruci

— Odapire se svom snagom... no nije moguće, silan je vjetar.... .

— Marko, Marko! — kroza suze viče Antica, ugledavši svoga čovjeka u čamcu gologlava, raskostrušene kose, kako odmiče od školja i žuri u otvorenu pobješnjelu pučinu. Ali njen glas i jauk djece

nosi vjetar daleko u natušteni prostor i gubi se u šumu oluje. A neće da pada pljusak, da ubije vjetar i more!

— Zlo je! Oluja nosi prama Propadu, — prijegorno reče u vjetar stari ribar. I suton je danas raniji, čamac u njemu izgubio se, a oluja ne popušta. Već svi vide nesreću, pa se Antičinu plaču

pridružiše i dvije žene iz društva.

Gledaju u prazan, potamnio prostor, a u ušima ori se oluja, prelijeta im preko glave i odzvanja se silnom hukom i lomljavom u borovoj šumi u docu. Čekaju još nekoliko časova, a tada se javi

stari ribar.

— Nije druge, 'ajdemo natrag, pa dok se malo slegne vrijeme, poći ćemo s lađom za njim...

— U ruke božje! odazove se žena mu. — Pomolimo se! — i prva se prekrsti.

— 'Ajdemo prvo noći!

Antica se ne miče s mjesta: gleda u prostor u pravcu vjetra, ali ne vidi no zapušicu i praznu nedoglednu pučinu.

— 'Ajdemo! — ponovi stari i uhvati je za ruku. Vraćaju se istom putanjom, a u putu hvata ih mrak, i hvata se kiša. Antica se pogdjekad natrag obazre u noć; žene nose djecu joj u naručju, a

jednom bješe i mjesec pomolio, i prve zrake zaigraše na nemirnoj pučini. Požure da čim prvo u Velu uvalu stignu. Poslije kiše poče da vedri, a kad dođoše u uvalu, nađoše je još zanjihanu: oko

rata joj buči more, no nema one prvašnje sile, a mjesečeva svijetla zelenkasta pruga iz otvorene pučine igra na valovima i dopire sve do na žalo.

— Počekajmo još! — veli stari ribar.

— Vanka ima još mrtvoga mora koliko god hoćeš, — odvrati mladi drug mu.

— More vara...

Počekaše još neko vrijeme dok se valovi oko rata ponešto smiriše, pa se ukrcaju u lađu na četiri vesla. Svi se ukrcaše, samo što ostade žena staroga ribara, kojoj Antica ostavi na brizi ono

dvoje djece i zamoli je da pogleda, dok se ona povrati, na onoga što je u zipci ostao.

Veslači s nategom, što brže mogu, veslaj u pravcem kud je čamac, gonjen olujom, jurio. More je još uskolebano, premda je vjetar pao, pa lađa grabi i ljulja se na valovima, a mjesečeva svjetlost

poigrava po pučini i, u odmacima, zahvaća veslačeve glave. Još tutnji izdaleka, a po uvalicama, vraćajući se, valovi sa žala, bučeći, kotrljaju pijesak.

Žene i čobani mole, a veslači se napiru da čim brže prođu pored krajnjega rata od školja. Kad ga minuše, prvo no će dalje da veslaju prama školjićima, kud je čamac jurio, opočinuše; osluškuju i

razgledaju uokolo, i, uvjerivši se da se more stišava, a vjetar da je sasma popustio, krenuše dalje.

Voze da dođu na dogled školjićima. Prvi ih nazrije mladi ribar; držeći u ruci veslo, ispravi se.

— Eno —veli, — Propada, eno Medvjeda, a za njima su Blizanci. Tek dahnuše nasred mora, pa požuriše prama njima. Već je mjesec podaleko odskočio i vedrina osvojila; svijetle, zelenkaste mjesečeve

pruge nestalo je s pučine, — sad se njegova svjetlost obilato unedogled razlijeva. A lađa odmiče; čuju se zamašaji veslača i pokoja nabačena riječ iz društva.

Kad se lađa primače Propadu, žene umukoše posvema; još se čuje samo hitro udaranje vesala, a čim su bliže, jeziva ih zebnja u životu podilazi, pa žene i čobančad tiskaju se bliže jedno drugome.

Gledaju školjić Propad: leži kao neman na moru, kose hridine nadigle se nad pučinu, a ispod njih more je tamnije boje; izbočite stijene svijetle se u mjesečini, a gudure su u tami; vrh mu je sur,

oduvijek go, samo što između procijepa sa oštroga stijenja raste gdjekoji žbun, pognut od udara vjetra, a zakržljao od morske posolice, ispod čijeg lišća, pri zemlji, krije se oštra, suva trava. A

uokolo njega u moru osule se mrke škrape, oko kojih oduvijek krkoće more. Malo niže, pored njega leži Medvjed, a ispod njih, kroz uski tjesnac, naziru se Blizanci, jednake veličine, jedan do

drugoga, sa uokolo sijaset škrapa, — suri, goli, na udarcu vjetra, čije goleti za oluje topi more. Ispred njih, kao ispred morske strahotinje, ustavi se lađa; čeljad se do tri puta prekrsti, i

stari ribar podiže s glave svoju kapu. Pa oprezno primiče se lađa ka hridinama: čeljad uprto gleda u dubinu ispod njih, a kad iz gudura iznenada što zacvili, ježnja ih podilazi po svemu životu. A

nije ni čudo! Toliko strahota čuli su pričati još iz mladosti o ovim školićima. Od koljena do koljena prenose se priče o slomljenim brodovima o ove sure hridi: ovdje more napada svoje žrtve da ih

uništi, proždre; a u odmacima, i za najbolje tišine, iznenada val pljusne o hridi, i morska ptica, iz tmice što se po gudurama od sunca krije, u dubokoj noći javi se, kao da nariče...

Dugo mileći po utišanoj pučini, plove uokolo, i u obilaženju oko školjića prolazi kratka ljetnja noć. Mjesečeva svjetlost blijedi i zvijezde trnu: neopazice iza svijetle noći javlja se dan. Ali ga

čeljad u sebi lijepo osjeti, a kad lađa uđe u tjesnac između Propada i Medvjeda, svježi lahor dotače im se lica i sobom donese što ih osvijesti od strahive noći. Veslači ne žure, — a još je to

mjesto da ga obiđu, — kao da čekaju da bolje rasvane. Strahovit je taj tjesnac: ni starome ribaru nije milo noću u nj zaći. Ali je i u nj već zašla prva zraka svićanja, pa se po hridima, škrapama i

moru prosula jednolika, jasna svjetlost.

— Eto, daske plivaju po moru! — opazi mladi ribar, i ispravi se. Veslaj polako... Eno, ono je čovjek pred nama!

Veslači ostaviše vesla i ispraviše se. Čeljad u lađi, dižući se s mjesta, zadržaše dah.

— Je! — potvrdi stari ribar.

Sama lađa doplovi do mrtve lješine. Mrtvac nauznačice leži između škrapa: kosa mu se rasula, na po otvorene oči uprte su u prostor, lice sure boje, kao i sve stvari uokolo, a kako ga more

lagano podiže, čini se da glavom sebi zove. Neki u lađi trnu od straha: htjeli bi da ne gledaju u lešinu, no oči im bježe na nju, kao da su zatravljeni.

Eno, sad lađa prolazi pored lješine, sada će je dotaći veslo. U taj čas mladi ribar podiže veslo iz mora.

— Mrtvac je tu, a mi što da radimo? — javi se prvi stari ribar.

— Mrtav je, ponovi njih nekoliko, jedva dočekavši živu riječ. Pa svi najednom trgoše se iz muka: slabiji se krste i bogu mole, a jači se dogovaraju kako da Marka iz mora izvuku. Baciše mu konop

oko tijela, ispod pazuha, i, privezavši krajeve nakratko za lađu, polagano veslajući, vuku lješinu za sobom i izilaze iz tjesnaca. Izišavši na otvoreno, doploviše do u uvalicu Medvjed, gdje je

lađa mogla pristati. Prvi stari ribar stavi nogu na kraj, za njim iskaču ostali, samo ostade mladi ribar; otle do na žalo dovuče Markovu lješinu i predade je starome. Stari je pomoću veslača

izvuče iz mora i položi na bijelo, još vlažno žalo. Gledaju u mrca, u njegove mokre rasute kose, naduveno lice, oči uprte u prazno, u ukočene noge, oko kojih skupiše se nogavice tankih gaća, i u

velike pomodrele izranjene ruke. Neko vrijeme, kao da se svako zabavio svojim mislima, govore tek po koju isprekidanu rečenicu. Ali stari smiono zametne razgovor, kao da nije tu mrca, pa i

ostali slobodnije odahnuše. A kad se prve zrake ljetnjega sunca pomoliše i veselo zaigraše po pučini u hiljadu plamičaka, ljudi se počeše dogovarati što da urade. Dogovoriše se da kod mrca ostanu

udvoje, da ga čuvaju, a drugi da se povrate i pođu u selo da jave vlastima što se dogodilo.

Antica malo po malo razabire se, kao da su joj svićanje i sunce donijeli mir. I sama se čudi kako se to s njom moglo dogoditi. Dok je oluja bješnjela i dok je gledala u napadnuti čamac, trgala je

briga i bol za svojim čovjekom; poslije, u noći, morijaše je sumnja što se s njim dogodilo, a sada kada ga gleda pred sobom mrtva, ispružena na žalo između morske lažine nanesene od noćašnje

oluje, — eto se primirila i ne može da misli na njegovu nesreću, već joj misli i nehotice skreću drugamo. Pade joj na pamet ono nejači koje je predala ženi staroga ribara, a sa ,zebnjom i

strahovanjem sjeća se djeteta od sise što je u kući u zipci ostalo; i sve upornije ta je briga zaokuplja, pa želi da se čim prvo kući povrati. I htjede da svoju misao ljudima izreče, no pogledavši

na mrca, zastidje se i ne progovori.

Međutim, čeljad se oprema da se povrati, a zavlače, jer nikome nije milo ostati kod mrca: rađe bi se povratili svojim kućama. Najposlije se nagodiše: mlađi će ostati, i onako dugo neće čekati;

oni što pođu, vratiće se tek što seoske vlasti obavijeste. Red je ići; Antica to zna, i nije joj žao. Dapače, ona u sebi osjeća želju da se čim prvo kući povrati, i tu želju ne može nikako da u

sebi utuče. Potajice ona joj se javlja, i noćašnju stravu i zebnju i tugu u spokojstvo preobraća; sili se da skrene misao na mrtva Marka, i gleda u nj, ali sve uzalud.

Eno sada sunce mu je glavu zahvatilo i osvijetlilo je, a sa suncem odnekle doletjelo je sijaset sitnih bića što unaokolo lepršaju i zuje i na njegovo osvijetljeno lice nalijeću i jednako zuje...

Antica zuri u njegove ledene, prazne, na po otvorene oči i osluškuje zujanje, no ne može da se gane. Misao joj se navraća k djetetu što je od juče samo u kući ostavljeno: biće gladno... plakaće,

može biti da mu se što zla dogodilo? I ona, gledajući u mrtvoga Marka, ne misli no na svoje nejako čedo...

A Marko leži na vlažnu žalu, nepomičan, mokar; zrake sunčeve kao da hoće da ga isuše, ugriju; pred njim je noćašnjom olujom osvježena, vedra, prostrana pučina; igra se u sjaju; šapatljiva dahće,

kao da u sebi nosi sijaset života, — pučina što je i njega othranila, kojoj je vjerovao, s kojom je živio i koja mu je odjednom život odnijela, a sada je mirna, spokojna, puna života, bezazleno,

kao nasmijano čedo, u suncu igra se... Antica pogleda u otvorenu pučinu po kojoj lagano, sušeći jedra, lađe mile, pa jače osjeti u sebi volju za životom i volju da čim prvo svoje dijete vidi, da

mu gladnu pruži svoje grudi, da ga nadoji, — i očima i sviješću zahvati ujedanput cio njezin školj.....

— Ukrcajmo se! — javi se stari ribar.

Antica se trže, i u zadnjem času snađe se, pristupi mrcu, kleče preda nj i dotače se ustima vlažno— ga mu čela. Sili se da zaplače, da nad njim dulje ostane, — to i druge rane — no ne može; na

ustima osjeća dodir njegove prazne, mrtve puti, besvjesno ruka joj bježi k ustima da taj dodir otare sa svoje žive puti, da ga uništi....

— Ukrcajmo se! — ponovi stari ribar i, pogledavši u lešinu, reče: — Nećeš ga oživjeti! — Je li bilo moru onoliko vjerovati! — nastavi kao za se.

I lađa krene, i, izišavši iz tijesne uvalice na otvoreno more, veselo zaplovi u pučinu suncem obasjanu. . .

Iza odulje vožnje naš čamac pristade na žalo Vele uvale. Dodijalo mi sjedeti na jednom mjestu, pa jedva dočekah da stavim nogu na školj. Protežem se na žalu, a već mi veslači pokazuju staru

Anticu. Eno je malo dalje od nas: ribarima pomaže soliti srdijele što su ih noćas, pomoću lađa „svjećarica”, uhvatili; sada ih u barilo slažu. Ona sjedi na kamenu do barila i na redove sipa so.

Gologlava je, a sijede duge kose neuredno su joj oivičile staračko lice. Dok me ugledala, diže se i snažnim glasom, što iza sebe ostavlja dubok uzvik jeka, pozdravi me i pogleda u oči.

— To je Antica! — pomislim u sebi i pogledam je bolje. U prvi mah usjekoše mi se u pameti duge sijede kose, zarasle obrve i jaki, još zdravi zubi; pa onda lice, suncem i posolicm osuto, ali još

puno, — i nehotice pogledah na škrape što preda mnom iz mora vire.

— Sjedite, nemojte radi mene... — i prekidoh, stideći se što se starica ispred mene ispravila.

— Ne mari, vi ste ovo prvi put došli na školj, a ko dođe, valja da se najprvo sa mnom porazgovori! Je li tako? — obrne se ribarima.

— Ostarjela si jur! — opazi jedan vremešan ribar, slažući srdjele. — Znate, ima joj preko sedamdeset godina...

— Zbilja? — rekoh ja, iako sam znao za to.

— Ne znam pravo, — odgovori starica — ali se dobro spominjem: vidite onu škralu dolje u moru? — i rukom pokaza na nju. Kad sam bila dijete, nijesam mogla nikako do nje, ako se ne bih izula i

podgla skute, a eto sada, fala bogu, može se suvim.

Starica klimnu glavom i sjede, izvinivši se da će brzo dovršiti posao, pa će mi onda pokazati manastirske razvaline, gdje sada ona živi.

Dok su ribari posvršavali posao, ja sam se zaklonio u hlad i podao se nebrizi. U odmacima, piljeći ispred sebe u svježu pučinu, dopiraše do mene njihov razgovor. A sunce očas osvojilo i more i

školj, i topli dan ubio jutarnji svježi sjeverac, pa nastala tišina.

Oko ručana doba, ribari, dovršivši posao, naložiše vatru da ispeku na žeravici preostale srdjele. Oštri vonj peciva golica, a plamen se i ne vidi u punoj svjetlosti dana. Kada ispekoše ribu,

pozvaše i mene u hlad, ispod jedne lađe na žalu, i tako se, vadeći srdjele iz žerave, opet nađoh među njima...

Zalažući se, razgovaramo, a školjari su uopće i previše razgovorljivi, kao da su to od mora naučili, pa me obasuše pitanjima, i čude se što sam došao u ovu pustoš. A ja se dragovoljno podadoh

razgovoru i prijatno mi je u njihovu društvu.

— Nazdravi Antici! — bocne staroga Andriju onaj vremešan čovjek, koji je sada do mene sjedio, opazivši da se stari za vrč mašio. Stari se čini nevješt i nagna vrčem da se napije, dok onaj

iznebuha nadoda:

— Bio bi' je vjenčao, da je ona htjela... Zar ne, stara?

Antica ne odgovori, a stari Andrija, odloživši vrč, pogleda je kao preko volje, pa, sporazumjevši se očima sa starom, reče:

— Pusti ga neka govori!... Proći će mu....

— Vidite, nastavi onaj čovjek, hotice prečuvši riječi staroga Andrije, — on bi je bio uzeo, no ona nije htjela... A poznavali su se još od djetinjstva... Znate, ono naše školjarsko djetinje

poznavanje na žalu, iza kupanja... Ja ne znam da poslije Markove smrti nije se htjela već udati...

— Pa kako je živjela sama? — prekidoh ja.

— Da, sama!... oduži on i, nasmijavši se od srca, pogleda u staru.

— Kaži gospodinu sve što znaš! — umiješa se Antica mirno. — Nije u tome zla!

— A što ću kazati? — popusti on. — Ona je, valja reći istinu, majka ovoga školja. Bijahu joj mili ljudi, — nadoda lakše, — ali to su njezini posli... Napij se, stara!

Antica posluša i napije se, pa, otrvši dlanom usta, reče:

— Kako je da je, živjela sam na svoj način, svojom voljom, i ne kajem se.... A da sam druge slušala,. bilo bi mi kao i prvo, dok je Marko bio živ... Ma svejedno... dođite da vam pokažem stari

manastir.

Antica se diže, pa pođe preda mnom.

Idem za njom, a društvo gleda za nama; niko se ne miče da nas isprati: sunce je osvojilo školj, a maestrala još nema, pa je vruće, a ribarima nije ni milo hodati.

— Uđite! — reče mi stara kad stigosmo. — Ovo je sada moja kuća.

Nađoh se među starim razvalinama, čije je ispucane zidine oklopio bršljan, a iz procijepa vise dugi, žuti cvjetovi; dok uđoh, nesta mi ispred očiju one pune, danje svjetlosti, a u sebi osjećam

nešto starinskoga, praznog. Tijesne ćelije, mračni hodnici još se razaznaju; gazim po suvome tlehu, a kroz prozorčiće, tek što bi glavu promolio, dolazi spolja vesela danja svjetlost, no ne može

da prodre puna u unutrinu.

Ovdje stanujem, — čujem za sobom sgaričin glas, — a tamo spraćam moje dvije koze i živo... A zbilja, da vidite magare što sam uhvatila otrag nekoliko dana, — reče mi življe i prođe preda me.

— Uđite za taom!....

Iz tamnijega dijela razvalina uniđoh u svjetliji već posvema porušen. Kroz pukotine posrnula zida nazire se more i čujem da se maestral javlja, a u zidu raste divlja smokva, — bog zna otkud je

amo donesena, —i veselo pruža svoje lišće u svjetlost povrh zidina.

Magare me strijelja svojim jedrim sjajnim očima; ono nije onakvo kao što je pod teretom — pokunjeno, trpeljivo, već je živo, okretno i ulizane dlake.

Starica je razgovorljiva, pa mi priča što je znala o životu fratara ovog manastira, no ja je prekidoh; zanimalo me ono divlje magare, želio sam čuti kako ga je mogla starica, onako jaka i

okretna, savladati.

— A znate li kako ih hvatam u lac? — pretrže pričanje, razumjevši da me to zanima. — Ovoga sam uhvatila natrag malo dana, stoga je tako divlji, ponosit. O, umekšaće se!

Starica se približi da ga pomiluje, no ono mignu jednim uvom i poče kroz nozdrve silno frktati.

— Pustite ga!...

— Još je ponosit! A prvi dan ne htjede se ničega ustima dohvatiti. Da znate kako se trzao u ladu, a jedva sam ga savladala!

— Prodaćete ga?

— Neću, ostaviću ga za rasplod: jak je... Ma da pričam kako se ovaj prevario. Ima ih još nekoliko po gustrm šikarama školja.... Bog zna kako su se rasplodili... Kad suša zategne, najzgodniji je

lov na njih. Napravila sam lijepo od čvrsta konopa lac i stavila ga pred veliku kamenicu bistre vode, a odasvud s drugih strana do nje zapriječila pristup. Biće da ih je ljuto žeđa morila:

nekoliko puta zajedno u trojicu dolažahu pred kamenicu; sumnjivo se obaziru, napeli uši, frču iz nozdrva topliju paru no je ljetnje sunce, pritiskuju jedan drugoga, ali nikako da prođu preko laca.

No danomice vrućina je sve žešća, gori... ni maestral ne piri, za dva—tri dana uzastopce ni rosa ne pada, a sigurno po cijelome školju nigdje ni kapi vode... Ele, baš jednoga od tih dana, u

puklo podne, sakrivena čekam i držim kraj od konopa... Eto ih gdje dolaze: jednako sumnjivo se obaziru i potiskuju jedan drugoga, dok iznebuha ovoga uhvaćenoga ona dvojica ne potiskoše u lac...

Ja potegoh što sam bolje mogla, a ono dvoje, dok im drug pade, — pobježe. Poslije ta uvezah konopima, pa ga ostavih da gladuje, dok smalaksa... E, nije se dobre volje predao, ma pašće mu sila,

baš kao i meni! — starica završi živo.

Pa onda najednom kao sjeti se: Zaboravila sam vam ponuditi čašu mlijeka, — govori mi, pa ne čekajući odgovora, pođe kroz jedna vratanca u svoj odjelit stan, što po izgledu negda bijaše sigurno

manastirska kapela, da uzme čašu. Vrativši se, oprezno otvori ogradu i pusti me vanka, a ona za mnom žurno iziđe. Magare dotrča do ograde, pa, vidjevši da ne može izići, uprije u nas svoje

jedre, pune, svijetle oči, u čijim zenicama odbljeskuje sva vedrina i sloboda pustoši usred mora, pa se naglo okrete i, hitnuvši se zadnjim nogama, bijesno se ustrča uokolo ograđena prostora.

Izlazeći osjećam da je maestral duhnuo. A kad iziđosmo pred manastir; dođe mi u susret svježi lahor. Pučši oživjela, modri sa živo, a na njoj igra sunce; borovi uokolo izbijaju jake zvukove

pune života, veselja, i nad našim glavama prolijećy u vedri prostor... A školj valovi, pjenušeći se, oivičiše čistim, bijelim porubom... Sjedeći pod borovima, istinski osjećam svježinu života, a

u pameti od svih utisaka iz manastira ostadoše mi živo usječene svijetle oči zarobljena magareta. Pomislih: koliko mora da čezne za svijetlim prostorom i slobodom! I činjaše mi se nemoguće da će

se igda pripitomiti i pod teretom trpeljivo podnašati nad sobom tuđu, gospodarevu volju... Starica popođe malo i oštro zvižnu nekoliko puta. Domalo iza borova pokažu se dvije koze, idu mirno i

slobodno prama nama. Prva, jača, kad me spazi, ustavi se, pa se obazrije ka onoj drugoj, slabijoj; časom stoji, sumnjivo gledajući u me, kao da misli bi li naprijed pošla, ali, kad je čula

staričin glas, slobodno pristupi k njenoj ruci. Jača trpeljivo pusti da je starica pomuze, a zatim se obje povratiše otkle su i došle...

Srčući toplo mlijeko, osluškuj em harmoniju morskoga šuma i zatresenih borovih grana, i razgovaram sa staricom kao sa smo stari znanci.

— Kako ste mogli tako veselo provesti dane iza muževljeve smrti? — upitam je, željan iz njezinih usta čuti ono o čemu su mi toliko puta pripovjedali.

— Ako ćete da vam pravo rečem, otada i znam što je život, — odgovori starica očito iskreno.

— Mogli ste se udati za onoga....

— Za staroga Andriju mislite... To je dobar čovjek; poznavali smo se iz djetinjstva — blagosloveni oni dani! Poslije je pošao po svijetu, nešto stekao i nastanio se u selu. Ali, gonjen željom za

školjem, napravio je i ovdje kućicu... Ostali smo dobri prijatelji.... nađemo se često... A da smo se vjenčali, brzo bi dodijali jedno drugome... Imala sam s njim i jedno dijete...

— Koliko ste ih u sve imali? — prekidoh je.

— Sedmoro — oduži ona premišljajući: — troje s pokojnim Markom, jedno, kako vam rekoh, s Andrijom, a troje... neću ih ni spominjati, i onako im očeve ne poznajete . .. Ma nemojte misliti da sam

zapustila svoju djecu: sve sam ih jednako odgojila, svi su bili od moje krvi...

— A kuda su vam djeca?

— Raštrkaše se jedno za druim po svijetu... Ko zna gdje su sada!

Antica časom umuče, no zatim odmah nastavi:

— Nije mi žao što odoše: neka živu svojim životom. Što bi kod mene? Neka se širom svijeta plode... Oni su otišli, a ja sam ostala... Koliko sam mladosti u svome vijeku vidjela na ovome školju—

a, što ću tajiti, koliko ih ljubila? — pa svi odoše . .. Nekoji, vidim, vraćaju se već stari... drugi, opet, bog zna kud su ostali! Svaki dan mjesto njih dolaze mladi, no ja sam ostarjela...

Časom se zamisli, pa nastavi:

— Baš kao lastavice što prave gnijezdo u hodniku ovoga manastira.... Muče se, kidaju od svojih usta zalogaj, da odgaje svoje mlade, i onda su najveselije, cvrkuću u naponu života, a nejač im

odgovara..... Pa kad mladi narastu, izlete iz gnijezda, i nestane ih — bog zna kuda, daleko preko mora... Zar oni poslije pitaju kud im je majka? —Ma eto, — prekine za čas niz misli, — ni ja ne

poznajem ni oca ni majke.... I nastavi: — Pa stari par opet se amo vrati; i tako ide dok ih negdje ne snađe smrt, a onda je svemu kraj! — dovrši starica tišim glasom.

— Ali vam je žao umujeti? — opazim ja pod utiskom pošljednjih riječi, osjetivši tugu u zvuku glasa staričina: .

— Da mi nije žao? Neka me ovako stare, samo da mi je živjeti! Da je moguće uvijek živjeti!.. .

Starica dovrši i gleda me kao da očekuje od mene da produžim razgovor, no ja se podadoh svojim mislima. Ovako u samoći, pred otvorenom pučinom, snažno i shvatljivo utjecaše na me njeno pričanje.

Njen cio život gledam pred sobom, i učini mi se tako jednostavan i prirodan da mi ništa prijekorno ne pade na pamet. I mislim: ona se podala životu na volju, pa je on vjerno nosio kroz cio vijek;

ona i ne zna što je tragika u življenju, i proti volji života sve joj je sitno i smiješno, a samo smrt jaka je da joj život uništi, — i ona, jedino, staričina je tragika...

Čini mi se da starica, gledajući u otvorenu pučinu, sada o tome snatri, a trže se kad odozdo ugleda staroga Andriju gdje k nama ide.

— Evo ga k meni, — veli, — biće da mu je što potreba — Diže se i pođe mu u susret. A on, i ne gledajući na me, reče joj: .

— Došao sam da te zovem da mi pomožeš prostrijeti mreže.

— Hoću odmah, starče moj! — potapkavši ga po ramenu odgovori Antica i pogleda na me, pa se nasmija.

Ja se digoh, pa pođoh za njima. Stari Andrija ostade kod svoje kućice, a ona me isprati do u uvalu. Probudih veslače i pozdravih staricu, pa se ukrcah u čamac. Izilazeći iz uvale u otvorenu

pučinu, požalih što ostavljam školj, a još više žaljah što se po svoj prilici rastajem zauvijek sa starom Anticom. Što je to što me tako uz nju veže? Ne mogu da sebi odgovorim; samo znam da je moje

oči traže da je pošljednji put pozdravim. Mašem joj šeširom, a ona mi odvraća bijelom maramom.

Gledam je prislonjenu uz bor—samac, na udaru vjetra, raskidanih grana, posrnuo, — a pred njom, na vrućemu žalu, ribareva djeca, progorjela kao zemlja od sunca, skaču i usrću u valove; — i sve je

gledam onako prislonjenu uz onaj bor—samac, dok čamac veselo ne zaplovi u svježi maestral, na otvorenu pučinu.

Napomene

• Pripovetka je prvi put objavljena u listu "Srpski književni glasnik", knj. IX, sv. 7 i 8, knj. X, br. 1 i 2, Beograd, 1903.
• U knjizi "Sa ostrva", SKZ, knj. 83, Beograd, 1903.

Izvori

• Ivo Ćipiko: Celokupna dela, knjiga 1, strana 309-357 , Narodna prosveta, Beograd.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Ivo Ćipiko, umro 1923, pre 101 godina.