PRIKAZANjE PETO
SKUP NEREJIDA
NEREJIDA PRVA
Vesel’mo se, mâ ljubljena,
draga družbo puna uresa, 1000
naša lipos uzvišena
leti u slavi do nebesa,
a oholas na tle pada.
Obranitelj naše od časti
ukazo se Amon Jove 1005
suproć smionoj oholasti,
odgovore er je ove
podô kralju etiopskomu:
„Nerejide su rasrčene
i sve srdžbe neće ustavit 1010
dokle golu rad njih cijene
i svezanu kćer postavit
kralj na morsku hrid ne bude,
uvrijeđene morske vile
neka budu nju podati 1015
komu su one odlučile,
ne komu otac hoće i mati
ka ljepotu njih pogrdi“.
NEREJIDA DRUGA
Kralj će cijenit i kraljica
da će danas kći njihova 1020
komugodi vjerenica
biti morskijeh od bogova,
nu se oba zlo varaju,
er za tešku za pokoru
zle matere ka je kriva 1025
iznaćemo zvijer najgoru
u Očeanu ka pribiva
Andromedu da proždere,
zemlja i more neka gleda
kô se oholas zlobna pleše 1030
i da ljudi unaprijeda
suproć bogu manje griješe,
pače da ga vazda časte.
Tu sad pokli našu slavnu
osvećenu čâs vidimo, 1035
na morskomu polju ravnu
tance mile izvodimo
u veselju, u radosti!
NEREJIDA TREĆA
Hodi, lijepa Dejopeja,
hodi, Teti, ho’te, mile 1040
Aretuza, Galateja,
sve ostale morske vile,
da se s nami radujete!
Ti, gizdava Čimodoče,
na čâs našu pjevaj pjesni 1045
da se obrnu i da skoče
sve družice u ljuvezni,
čim njihovu hvališ diku!
Ovdi se vodi tanac.
Skoč’mo, družbo mâ gizdava,
u veselju i pokoju, 1050
uvrijeđena naša slava
osvetu će imat svoju,
a oholas bit satrena!
Tko se od morskijeh može vila
ljepši zazvat u naravi, {{|1055}}
s kijem se ujedno porodila
lijepa majka od Ljubavi
i božica od razbluda?
Ona, morske ka liposti
i nebeske sve nadhodi, 1060
puna svake čestitosti
u morskoj se zače vodi
i od morske rodi pjene.
Vjekovitoj našoj dici
nije na sviti srećna uresa, 1065
jednake smo u prilici
mi božicam od nebesa
ke su kćeri boga Jova.
Skoč’mo družbo mâ gizdava,
u veselju i pokoju, 1070
uvrijeđena naša slava
osvetu će imat svoju,
a oholas bit satrena!
Naše dike vjekovite
glas je čestit po svem svijeti, 1075
i ljeposti glasovite
vječna slava svuda leti,
svud se naša čâs prostire.
Sva zvjerenja valovita
snižena se nam klanjaju, 1080
sve najveće rijeke od svita
vječni harač nami daju
časteć našu veličnnu.
U pribistroj našoj vodi
rumen koralj i veseli 1085
s razbludom se mnogom plodi,
i rađa se biser bijeli
kijem se rese lijepe vile,
na čâs našu tim razlike
svak veseo klanja dare 1090
i na slavu naše dike
grade crkve, ziđu otare
i božanstva naša slave.
Skoč’mo družbo mâ gizdava,
u veselju i pokoju, 1095
uvrijeđena naša slava
osvetu će imat svoju,
a oholas bit satrena!
