Alpiske večeri
I
Vrh tužnih šuma, brda, četinara,
Večernja plava polumagla leže;
Po uvalama sumrak se obara
I gluho pada sve teže i teže.
Tuga duboka sve pokriva svuda,
I alpska ruža, sama, suze lije ...
Kako je tužna ljepota i huda,
Kad ostavljena u samoći mrije!
II
Vi alpske večeri usamljene, čiste,
Sa tužnim mirisom pokošena sijena,
U moj duši uskrsnuli vi ste
Zanos i ljubav i sva blaga njena!
Sedefli nebo s ognjem kô od rubina
I šume prelite modrikastom parom,
Hrbati snježni ogromnih planina;
O, sve to i jošte, nešto neiskazano,
Opija mene! ... Još vjetar kroz granje,
Kada, buncajući, odjednom povrvi,
Ah, u mom srcu budi se sjećanje
I dragovanje – prvo milovanje!
Vi, alpske večeri, opijate mene
Kô slatke priče, ko poljupci prvi
Ili, kô nekad, plave oči njene.
Montana, 4. 8. 1904.
