Ali-Alil bego i Atlagića zlato

Izvor: Викизворник


Ali-Alil bego i Atlagića zlato

Lova lovi Ali Alil-bego,
Ispred b'jela dvora Atlagića.
On ne ide da lova ulovi,
Neg' da gleda zlato Atlagića.
Koliko je u devet godina, 5
Ne moga je ni s okom vidjeti,
Nego jednom u devet godina,
Đe posiplje cv'jeće i viole.
S oba ga je oka pogledala,
U živo ga srce ustr'jelila. 10
Zlovoljno je u dvoru pošeto,
Staricu je majku dozivao:
"O starice, moja mila majko!
"Uzmi, majko, prsten diomanat,
"A uz prsten zlaćenu jabuku, 15
"Isprosi mi zlato Atlagića,
"Ali ću se oženiti šnjome,
"Ali šnjome, ali šnjijednome."
Ma je majka bega poslušala,
Uzela je prsten diomanat, 20
A uz prsten zlaćenu jabuku,
Ona pođe prositi đevojku.
Kad je došla pred dvore bijele,
Kad na pendžer Atlagića Fate,
Turski joj je selam nazivala: 25
"Selam ale, pašinica kade,
"Ja sam čula, kaževali su mi,
"E ti imaš šćercu na udaju,
"A ja imam sina na oženbu,
"Ajde, kade, da i sastavimo, 30
"Da ljepota ide uz ljepotu." —
"Prođi mi se, pašinica kade,
"Nije mene do udadbe Fate,
"Niti joj je ruho sakupljeno,
"Ni bijelo platno izatkato, 35
"Niti Fatu braća dat' ne oću,
"Dok ne 'zima petnaest godina."
Ona pođe dvoru bijelome,
Po istini kaževala sinu.
Po istini kako je i bilo: 40
"Sinko dragi, milo dobro moje,
"Ne dadu ti mile Fate tvoje,
"Nije Fati ruho sakupljeno,
"Ni bijelo platno izatkato,
"Niti Fatu braća dat' ne oću, 45
"Dok ne uzima petnaest godina."
Ma se bego majci zaklinjaše:
"Tako mene, majko, ne rodila!
"Ni s muškijem opasala pasom !
"Ja ću poći Fati na dvorove, 50
"Ja ću vidjet' je li od udadbe,
"Je li Fati ruho sakupljeno,
"I bijelo platno izatkato."
Osedlao vrana konja svoga,
I on pođe Fati pred dvorove. 55
Kad je došo pred b'jele dvorove,
Kad li su joj dvori zatvoreni,
A pendžeri malo prikrenuti.
Sveza konja pod žutom narančom,
Pripeo se na najviši pendžer, 60
Tu naodi stručak bosioka,
S'gnuo se, primirisa ga:
"L'jep li si mi, stručak bosioka,
"Da mi možeš u visini rasti,
"Da mi ti je spati u korjevku, 65
"Da m' je vidjet' kad se Fate svlači,
"Kad se Fate svlači i oblači."
I ušeta u dvore bijele,
Kad li mlada na dušeku spava,
Sama bosa u pačmage žute, 70
Gola mlada u košulji tankoj.
I povadi zlaćene noževe,
Uvati je za bijele ruke:
"Dušo, Fate, al' me ubit' ćaše?" —
"Ne ćah tebe, nego sama sebe." — 75
"Dušo, Fate, al' me zaklat' ćaše?" —
"Nećah tebe, nego sama sebe.
"Kako dođe, vesela ti majka!
"I da nemam od roda nikoga,
"A kamo li devet mile braće, 80
"Desetoga bratučeda moga,
"Faljenoga agu od Novoga,
"Đe sam mlada, tun' je njemu glava."
A on za to ništa ne brinjaše,
Neg' je ljubi sve čedo svijeta. 85
Kad je bila dan zora bijela,
On govori lijepoj đevojci:
"Ostan' s Bogom, lijepa đevojko,
"A evo ti tvrdu vjeru davam,
"Đe ne dođem tu se falit' neću, 90
"Đe sam bio, što li sam činio,
"Da te nisam ni s okom vidio,
"A ja sam te junak obljubio,
"Usred dvora tvoga bijeloga."
I tu sretu nikoga ne srete, 95
Nego srete Iva Senjanina,
Najmlađega brata đevojačka.
Božju mu je pomoć nazivao:
"Božja pomoć, Ivo Senjanine!
"Nu dajte mi mile sestre vaše, 100
"A tako vi Boga velikoga,
"Đe ne dođem tu se falit' neću,
"Đe sam bio, što li sam činio,
"E ja sam je junak obljubio
"Usred vašeg dvora bijeloga." — 105
"Pričekaj me, bego Alil-bego,
"Dokle se ja s braćom dogovorim."
I on pođe dvoru bijelome,
I svoju je braću dozivao:
"Braćo moja, milo dobro moje! 110
"Ja susretoh bega Alil-bega,
"Što ne damo mile sestre naše,
"Dobar junak bego Alil-bego,
"Dobar junak od roda dobroga,
"Do za velje ima dosta blaga, 115
"Damo mu je, braćo, dobro moje."
U to su se braća smilovala,
Pišu knjigu braća đevojčiia,
Pa je šilju begu Alil-begu:
"O naš zete, bego Alil-bego! 120
"Kupi svate, odi po đevojke,
"E tvoja je narasla đevojka,
"Narasle su pleći za kavade,
"I bijele ruke za prstenje,
"I bijelo grlo za đerdane." 125
Na silu je svate iskupio,
Trista svata manje ni jednoga,
I pođoše po l'jepe đevojke.
Lijepo su svate dočekali,
Još ljepše ih darom darivali, 130
Svakom svatu vezenu maramu,
Mladoženji konja i đevojku.
Svi svatovi konja osedlaše,
Ne osedla mladoženj' s đevojkom,
Neg' joj slimi s vrh lica koprenu: 135
Sjanu lice kano žarko sunce,
Obrvice dvije pijavice,
Crne oči dva draga kamena,
S'gnuo se i cjelovao je,
I ovako mladoj govoraše: 140
"Je l' istina, dušo moja Fate,
"Je l' istina, što sam govorio,
"Usred dvora tvoga. bijeloga."
I pođoše dvoru bijelome,
Zdravo pošli, vesela mu majka. 145



Reference[uredi]

Izvor[uredi]

Srpske narodne pjesme, skupio ih i na svjet izdao Vuk Stefanović Karadžić, knjiga peta, u kojoj su različne ženske pjesme, državno izdanje, Biograd, Štamparija Kraljevine Srbije, 1896, str. 612-617.