Ako imaš veka, imaćeš i leka

Izvor: Викизворник


Ako imaš veka, imaćeš i leka

Skupilo se trides’ agalara,
Na dvorove buljubaše Muja,
U Kladušu, u tursku krajinu,
Duvan puše i razgovaraju se.
No govori buljubaša Mujo: 5
„O Alile moj milosni sine,
Vakat ti je, sine, da se ženiš!"
Kad to začu Gojeni Alile,
On ovako Muju odgovara:
„O moj babo, od Kladuše Mujo, 10
Evo ima poduže zemana,
Kako šetam zemljom i svijetom,
Te ja tražim ljepotu đevojku,
Ne bih li se babo oženio!
No gde nađoh lijepu đezokju, 15
Tu ne beše za te prijatelja,
A gde nađo za te prijatelja,
Tu ne beše za mene đevojka!"
Tada reče dizadar Osman aga:
„Čuj me sine, Gojeni Alile, 20
Ja ću t’ naći ljepotu đevojnu,
A za Muja dobra prijatelja,
Ni u Meki takvijeh ti nema!
Ako s’ čuo Ivan kapetana,
Iz Sijenja grada bijeloga, 25
Ivan ima šćerku Anđeliju,
Ljepote joj u svijetu nema!
No se ljuta guja naturila,
Ljuta guja Galjan kapetane,
Te on prosi dilber Anđeliju, 30
Galjan prosi, Ivan mu je ne da!
Sad da vidiš čuda golemoga,
Zareče se Galjan kapetane,
Dok je njemu na ramenu glava,
Anđeliju niko uzet ne sme!” 35
To za inat Osman aga reče,
Jer je Osman Alila mrzeo,
Te da bi se Alil slakomio,
Na lijepu Sjenjanku đevojku
I s đevojke glavu izgubio! 40
Kad to začu Gojeni Alile,
On ovako njemu odgovara:
„Ja se nikad neću ni ženiti!”
A dizdar mu na to odgovara:
„Čuj, Alile, pile od sokola! 45
Zaista te nisam prevario,
Ivan ti je krasan prijatelju,
A Anđuša prelepa đevojka,
Da joj druge u svijetu nema!
Ni vila joj, brate, druga nije!” 50
Alil usta na noge lagane,
Pa se zakle bogom istinijem
I turskijem dinom i amanom
I trideset dana ramazanom:
„Ja l' ću uzet dilber Anđeliju, 55
Milu ćerku Senjanin Ivana,
Ja l' ću svoju glavu ostaviti,
U Sijenju mjestu pitomome!”
Tada reče buljubaša Mujo:
„Osman aga, sam te bog ubio, 60
Što mi sina na zlo nagovori?
Ja od danas ostadoh bez sina!
Zar ne znadeš, neznali te ljudi,
Da je Ivzn junak od megdana
A Alil je jošte adžamija, 65
Pa će njega Ivan psgubiti!”
Al’ da vidiš Gojena Alila,
On pojaha szojega doriju,
Pravo ode na dvorove svoje.
Kad na kulu Alil izašao, 70
On doziva svoju staru majku:
„Majko moja, mio roditelju,
Nađi meni jedan par ođela,
Ko što nose kaursne delije
I krstove iz sedam crkava, 75
Da ih metem na prsi junačke!"
Hitro ga je majna poslušala,
Nađe njemu kaursno odelo
I krstove iz sedam crkava;
Obuče se Gojeni Alile, 80
Načini se vlaška seratlija.
Malo stalo, dugo ne trajalo,
Kući dođe buljubaša Mujo,
Stade molit Gojena Alila:
„O moj sine, Gojeni Alile, 85
Nemoj ići Senju bijelome,
'Oćeš szoju izgubiti glavu!“
Alil njemu tiho odgovara:
„O moj babo, buljubaša Mujo,
Ja se jesam babo zarekao: 90
Ja l’ uzeti dilber Anđeliju,
Milu ćerku Senjanin Ivana,
Ja li svoju izgubiti glavu,
Pa od toga neću odustati!
No te molim, dragi roditelju, 95
Da mi dadneš tvojega Đogata,
Jer je Đogat konjic od megdana,
A moj Dora nije megdendžija!"
Al’ govori buljubaša Mujo:
„O moj sine, Gojeni Alile, 100
Nedam Đoga da ga vlasi jašu,
Jer ćeš sine dopanut tamnice,
U Sijenju gradu bijelome,
Kod Ivana senjskog kapetana;
Pa te, sine, izbavit ne mogu, 105
Iz tamnice, bez Đogata moga,
Bez Đogata konja od megdana!“
Pođe Alil k Senju bijelome,
Al’ govori Mujagina majka:
„Podaj Mujo tvojega Đogata, 110
Ako Alil pogine u Senje,
Šta će t’ onda Đogo od megdana?“
Tad’ govori buljubaša Mujo:
„Uzmi Đoga, moj sine Alile,
Da bog da ti Đogo odmah lip'so, 115
Čim na njega Alile uzjah'o!“
Uzja’ Đoga Gojeni Alile,
Pa odjezdi k’ Senju bijelome,
Pravo, zdravo u Senje stigao,
Na dvorove Senjanin Ivana, 120
Pa ovako Alil progovara:
„Zdravo da si Senjanin Ivane,
Naše jarko sa istoka Sunce!“
Ivan ga je divno dočekao,
Počastio piva i jestiva, 125
Poslužio vina i rakije;
Pa ga' pita Senjanin Ivane:
„Odakle si mladi seratlijo,
Odakle si, sd kraja kojeg si?
Kako li te po imenu viču? 140
Koga tražiš u Senju mojemu?“
Progovara Gojeni Alile:
„Gospodare Senjanin Ivane,
Ja sam glavom Milan seratlija!,
Iz Primorja mjesta pitomoga; 135
Služio sam od Kladuše Muja,
Za punijeh deset godin’ dana!
Ukradoh mu Đoga od megdana,
Pa se skitam zemljom i svijetom,
Te ja' tražim drugog gospodara, 140
Koji smije mene prihvatiti,
Od Mujoza nasilja štititi!“
Kad to začu Senjanin Ivane,
Ovako mu junan odgovara:
„O delijo, Milan seratlijo, 145
Uzeću te na dvsrove moje,
Dok sam ja živ, ja ću te držati,
A ne boj se buljubaše Muja!
No ja imam višeg dušmanina,
Po imenu Galjan kapetana, 150
Koji se je bogom zarekao,
Dok je njemu na ramena glava,
Da on neće nikom dozvoliti,
Da isprosi moju milu ćerku,
Milu ćerku dilber Anđeliju!“ 155
Al’ govori Gojeni Alile:
„O junače, Senjanin Ivane,
Spasi mene od prokletog Muja,
A ne boj se Galjan kapetana,
Vera moja tako mi pomogla, 160
Mojom sabljom posjeć’ ću mu glavu!“
Tad’ govori Senjanin Ivane:
„O delijo, Milan seratlijo,
Od Muja se ništa nemoj bojat,
Da ćeš živet stotinu godina, 165
Mujo t' ništa učinit ne može!
Moji su ti dvori otvoreni,
U po noći, kao u po dana!“
Malo stalo, za dugo ne bilo,
Tako prošlo po godine dana, 170
Sedi Alil u Senje bijelo,
Na dvorove Senjanin Ivana,
A ne može Anđu ni viđeti,
A kamo li s njome besediti!
Đe je sreća, tu je i nesreća, 175
Đe nesreća, tu i sreće ima,
Szadbu čini Janković Stojane,
U Primorje u vlašne Kotare,
Te on posla list knjige bijele,
Na Ivana senjskog kapetana; 180
U knjizi ga ’vako pozdravljaše:
„Pobratime Senjanin Ivane,
Jesi l’ čuo, je l’ ti no kazao,
Da sam pobro curu isprosio?
Već ču li me mio pobratime, 185
U neđelju koja prva dođe,
Da se mene u svatove nađeš,
Da mu budeš svatski starješina!"
Knjiga dođe Senjanin Ivanu,
Nnjigu uči, a od nje se muči! 190
Al’ ga pita Gojeni Alile:
„Oj boga' ti, mio gospodare,
Otkud nnjiga, od grada kojega?
Te si tako sjetan neveseo?“
Progovara Senjakin Ivane: 195
„O Milane, mladi seratlijo,
Ova j' knjiga iz ravnih Kotara,
Od Stojana bogom pobratima,
Stojan mene u svatove zove,
Da mu budem svatski starješina; 200
Pa ja ne smem kulu ostaviti
I u kulu dilber Anđeliju,
Od kurvića Galjan kapetana!
Galjan će mi kulu poharati
I ugrabit dilber Anđeliju!“ 205
Kad to začu Gojeni Alile,
On ovako njemu odgovara:
„Gospodare, Ivan kapetane,
Dok je mene na ramenu glava,
Neće t’ niko kulu poharati, 210
Nit’ ugrabit dilber Anđeliju,
Već ti hajde pobru u svatove!“
Kad to začu Ivan kapetane,
Opremi se na tananu kulu,
Pa on pođe u Senje bijelo, 215
Isprati ga Gsjeni Alile;
Pa gsvori Senjanin Ivane:
„O Milane, mladi seratlijo,
Seratlijo, moj po bogu sine,
Ostavljam ti kuću ka' amanet 220
I u kuću svekoliko roblje,
Na amanet da ih čuvaš sine!“
Alil njemu 'vako odgovara:
„Idi s mirom dragi gospodare,
Dok je mene na ramena glava, 225
Čuvaću ti dvore i timare
I u dvore roblje svekoliko,
Ne bojim se Galjan kapetana!“
To začuo Galjan kapetane,
Da je Ivan na svadbu otišo, 230
U Kotare Janković Stojanu;
Pa on uze jednu četu malu,
Četu malu od trideset druga,
Pa ga eto s četom u Sijenje,
K posestrimi krčmarici Mari. 235
Malo bilo, za dugo ne bilo,
Pošetao Gojeni Alile,
Kroz čaršiju Senja bijeloga;
Ugleda ga Galjan kapetane,
Pa zapita krčmaricu Maru: 240
„Posestrimo, krčmarice Maro,
Ko je ona neznana delija,
Te se šeta kroz Sinje bijelo?
Zar on ne zna, kukala mu majka,
Da je ozđe Galjan kapetane?“ 245
Prgovora krčmarica Mara:
„Pobratime, Galjan kapetane,
Ono ti je mladi seratlija,
To je sluga Senjanin Ivana!“
Tad naredi Galjan kapetane, 250
Te pozvaše Gojenog Alila,
Pa mu reče Galjan kapetane;
„Adžamijo, mladi seratlijo,
Ti otidi na Ivovu kulu,
Te pozdravi Ivanovu ljubu, 255
Nek mi spremi konak za družinu
I nek spremi dilber Anđeliju,
Nek je spremi, doć ću da je uzmem!“
Al’ govori Gojeni Alile:
„Doma nije Senjanin Ivane, 260
Ja naredbu ne mogu poneti!“
A govori Galjan kapetane:
„Adžamijo, mladi seratlijo,
Moraš ići, drugo čare nije!“
Alil njemu na to odgovara: 265
„To se neće danas ispuniti
I ja neću naredbu odneti!“
Naljuti se Galjan kapetaie,
Pa on uze trostruku kamdžiju,
Njom ošinu Gojenog Alila; 270
Koliko ga lako udario,
Kroz odelo crna krvca linu!
No da vidiš Gojena Alila,
Kako se je Ture naljutilo,
A u ruke sablju ukrutilo 275
I Galjanu 'vako govorilo:
„Bre kurviću, Galjan kapetane,
Mnogo si se silan učinio!
Ni ja nisam stara babetina
I ja znadem megdan dijeliti!" 280
Pa on manu sabljom i desnicom,
Te Galjanu otsiječe glavu!
Pa udari Alil u hajduke,
Nekolino sabljom posjekao,
Ono drugo u goru uteklo! 285
No u tome boju krvavome,
Sedam rana Alil zadobio
I otide k Ivanovoj kuli.
Kako Alil kod kapije dođe,
Tuna pade, pa ee obeznani. 290
To začula Ivanova ljuba,
Pa otrča kuli na dno stuba,
Oko nje se sluge okupiše,
Tu Alila na zemlju nađoše.
Pa poviknu Ivanova ljuba: 295
„Anđelija, vode donesite,
Evo leži mladi adžamija,
Adžamija, Milan seratlija,
Milan leži, oće umrijeti!“
Anđelija majku poslušala, 300
U maštrafu vode donijela,
Alila je vodom pokropila,
Pokropila i još ga zalila!
U to Alil oči otvorio,
Više sebe Anđu ugledao, 305
A kakva je, tri je jada bilo!
Lepa Anđa kao kakva slika!
Pa se Alil na noge digao
I ovako u sebe rekao:
„Još da živim pet stotina ljeta, 310
Bez lijepe dilber Akđelije,
Zaista je ugrabiti neću,
Pošto mi je Ivan kapetane,
Ostavio kuću na amanet
I u kuću svekoliko roblje, 315
A u kući Ivana da nema!“
Pa se pope na tananu kulu,
Te mi leže u meke dušeke.
Glas dopade Senjanin Ivanu,
U Kotare mejstu pitomome, 320
Da je ranjen Milan seratlija,
A pogubljen Galjan kapetane!
Pa se vrati Senjanin Izane,
Na dvorove u Sijenje belo.
Odmah pita Milan seratliju, 325
Kako mu je, bole li ga rane?
Pa nabavi do devet 'ećima
I ovako njima progovara:
„Svim' devet ću glave otkinuti,
Ako njemu rane ke ’vidate!“ 330
Pa zapita Gojena Alila:
„O delijo, Milan seratlijo,
Koga sine od rodbine imaš?
Oca, majnu, braću ili sestre?
Da ih zovem, da te vide sine, 335
Jer si teških dopanuo rana!“
Progovara Gojeni Alile:
„Gospodare, Senjanin Ivane,
Kad me pitaš, pravo da ti kažem,
Ja imadem i oca i majku, 340
Imam braću i imadem kuću!“
Zapita ga Seljanin Ivane:
„Reci, sine, kako im je ime
I đe žive, u kome su kraju?
Da pošaljem hitra tatarina, 345
Da ih zovem, da te vide sine!“
Odgovara Gojeni Alile:
„Otac mi je Mujo iz Kladuše,
A ja nisam Milan seratlija,
No sam glavom Gojeni Alile, 350
Mio sinak buljubaše Muja!
Pa sam došo, senjski kapetane,
Da ugrabim dilber Anđeliju
I sa njome da se ja oženim!
Ti otide u vlašne Kotare, 355
U svatove Jannović Stojanu,
Čuv'o sam ti kuću, kapetane,
Bolje nego moja da je bila!
I u kuću svekoliko roblje
I zbog njih sam dopanuo rana! 360
A ti sada senjsni kapetane,
Radi Ivo, što je tebe drago!“
Progovara Senjanin Izane:
„Bre, ne boj se Gojeni Alile,
Za moju si kuću krv prolio, 365
Za moju se zemlju ti borio,
Ako umriješ od ljutijeh rana,
U Sijenje što si zadobio,
S odžama ću tebe sahraniti!
No ču li me Gojeni Alile, 370
Ja ću nnjigu Muju nakititi
I spremiću laka tatarina,
Da odnese knjigu u Kladušu."
Progovara Gojeni Alile:
„O Ivane, senjski napetane, 375
Mujo ima bogom pobratima,
Pobratima popa Milutina,
Njemu pošlji list knjige bijele,
On će knjigu Muju ponijeti,
U Kladušu, u tursku krajinu!" 380
Ivan ga je hitro poslušao,
Posla knjigu popu Milutinu.
Kad je pope knjigu pročitao
I video sitna šta im piše,
Da je Alil dopanuo rana, 385
Te bog znade oće l’ ostanuti,
Ostanuti, rane preboleti,
U crno se ruho on obuko,
A na glavi metu crni veo,
A na ruku tu crnu koprenu, 390
Pa otide k Muju u Kladušu.
Na durbin ga Mujo ugledao,
Pa ovako ljubi govorio:
„Evo ide pope Milutine.
U crno se jeste sav zavio, 395
Alil nam je ljubo poginuo!”
U to stiže pope Milutine,
Dade Muju knjigu šarovitu,
Šarozitu, moćno jadovitu,
Od Ivana senjskog kapetana; 400
U knjmzi ga Ivan pozdravljaše:
„O ču li me buljubaše Mujo,
Kod mene je Gojeni Alile
I teških je dopanuo rana.
Dođi Mujo ti da vidiš sina! 405
Vera moja tako mi pomogla,
Ništa tebe učiniti neću!
Ako li se bojiš prijevare,
Sobom uzmi do trideset druga,
S njima dođi da vidiš Alila; 410
On je s mene dopanuo rana!”
Sluge Muju konja opremiše,
A Mujo se na kulu opremi,
Pa sam pođe u Senje bijelo,
Kod Ivana senjskog kapetana. 415
Jad je Mujo Alila video,
Đe on leži od ljutijeh rana,
Ovako mu dobro jutro viče:
„Gairet, bre kopil, što se plašiš!
Ako imaš veka, imaćeš i leka, 420
Ako nemaš veka, nećeš nać ni leka!”
Tri noći je Mujo tu ostao,
Na dvorove Senjanin Ivana,
Pa ovako Mujo govorio:
„O Ipane senjski kapetane, 425
Da mi spremiš Gojena Alila,
Da ga vodim u moju Kladušu!”
Progovara Senjenin Ivan:
Čuješ li me buljubaše Mujo,
Ako oćeš ti sedi u Senje, 430
Ako nećeš, a ti doma idi,
Za Alila ništa se ne brini,
O njemu ću ja voditi brigu!
Kad ozdravi, onda ću ti javit!"
Ode Mujo u tursku Kladušu. 435
Malo vreme zatim postajalo,
Malo vreme do petnaest dana,
Ozdravio Gojeni Alile,
Ozdravio k’o što je i bio!
Opet piše Senjanin Ivane, 440
Opet piše buljubaši Muju,
Da je Alil sada ozdravio;
Pa ovako Muja pozdravio:
Da pokupi tri stotin' Turaka
I sa njima u Senje da dođe! 445
Knjigu dade hitru tatarinu,
Da je nosi popu Milutinu,
A on dalje buljubaši Muju.
Knjigu primi pope Milutine,
Nad video što u nnjizi piše, 450
On obuče ruvo velikdansno,
Pa otide k Muju u Kladušu
I odnese knjigu šarovitu.
Na durbin ga Mujo ugledao,
Pa zovnuo ostarelu majku: 455
„Majko moja, mio roditelju,
Eto ide pope Milutine,
Iz Sijenja sitnu knjigu nosi,
Od Ivana senjskog kapetana,
Za Alila dobre glase nosi, 460
Alil nam je, majko, ozdravio!
Dočekaćeš popa Milutina,
Dočekaćeš ko rođenog sina!"
U to dođe pope Milutine,
Muju dade knjigu šarovitu, 465
Šarovitu, al’ moćno radosnu!
Kad je Mujo nnjigu pročitao,
I video šta mu sitna piše,
Sakupio tri stotin’ Turaka,
Pa otide k Senju bijelome, 470
Kod Ivana senjsnog kapetana.
Divno ih je Ivan dočekao,
Počastio pivom i jestivom;
Muja vodi na tananu kulu,
A ostale Turke rasturio, 475
Na konake po Senju bijelu,
Đe dvojicu, a đe petoricu,
Đe troicu, a đe osmoricu!
Kad ujutru jutro oszanulo,
Al’ da vidiš čuda golemoga, 480
Šta uradi Senjanin Ivane!
Opremio dilber Anđeliju,
Izvede je u zlatne kočije,
Pored Anđe Gojeni Alile!
Pa izlazi Senjanin Ivane, 485
Te on reče buljubaši Muju:
„O ču li me, buljubaša Mujo,
Od sada smo glavni prijatelji!
Neka ti je srećna snaha mila,
Moja šćerca dilber Anđelija! 490
Sudbina je tako dodelila,
Anđeliju Gojenu Alilu!
Alil mi se na nevolji naš'o,
Kao pravi prijatelji da smo!
Pa mu sada dobro dobrim vraćam!" 495
Otidoše kita i svatovi,
Za Kladušu, za tursku krajinu,
Povedoše dilber Anđeliju,
Do po puta Ivan ih pratio!
Od to doba buljubaša Mujo, 500
Od Kladuše, od turske krajine,
I od Senja Senjanin Ivane,
Behu, braćo, dobri prijatelji,
Jedan drugom svud su pomagali,
U bitkama i u bojevima! 505



Pevač i mesto zapisa[uredi]

Zabeleženo 17. septembra 1934. god. od Đorđa — Maksima Tomaševića, zemljoradnika, nepismen, rođenog 1864. god. u Suvom Grlu, Metohijsni podgor — Kosovo. Po svemu sudeći, svo je prepevana arbanaska krajišnica.

Reference[uredi]

Izvor[uredi]

  • Tatomir Vukanović: Srpske narodne lirske pesme, Radnički univerzitet, Vranje, 1975., str. 71-83.