Azbuka
A što sad znadem štiti i pisati,
Blagodarim tebi, o azbuko mila!
Vrline ću tvoje uvek poštovati,
Glasovima tvojim stekoh duhu krila.
Djetence sam bio tada sedmoletno,
Đače me nazivaše, to već šala nije,
Ej kako se tada obradovah sretno,
Živo stupih tamo u prve skamije.
Znadoh tvoja slova kroz trideset dana
I naučih kašnje na tablu pisati,
Jedva očekivah, kad će zora rana,
Kad će da m' u školu spravi mila mati.
Lenjivijeh đaka nekih je imalo,
Ljutili bi češće naeg dobrotvora,
Meni uvjek beše sjajno ogledalo:
Naukom da čovjek pravi postat' mora.
Nju koji prezire, nek' se čisto nada,
Očima će zdravim slijepi ostati,
Put najboe sreće, dobitka i rada
Razumnome hoće divno da procvati.
S toga opet velim, ćirilico srpska,
Tvoja slova hoću uvijek cijeniti,
Ćuci nek' te kude, ako si im mrska,
Učenici dobri, harni će ti biti.
Filozofi slavni, priznanje ti daju,
Harni su ti svagda, o azbuko mila,
Cio njihov nauk, jer po tebi znaju
Čitat', pisat', ti si i njih naučila.
Što da rečem drugo, je l' već dosta ovo?
Dželat sad je pjesmi potonje ti – slovo.
|
Bar, Milo Jovović, „Golub“, broj 14.-15., u Somboru, 1. oktobra 1907., str. 225.