U Mostaru zelena livada;
Konja pase crni Arapine,
Mostarlije na mejdan zaziva.
Niko njemu ne smije izići,
Već mu daju mito plemenito: 5
Na dan ovcu, a na noć djevojku,
I maštrafu vina broćanskoga.
Vas se Mostar djevojkam’ obredo.
Dođe reda jedinoj u majke;
Ona ide u gornje čardake, 10
Nagizda se, štogod ljepše može,
Ter uzima vedro ogledalo,
Da ogleda svoje b’jelo lice.
Kad ugleda svoje b’jelo lice,
Zakukala iza svega glasa: 15
Kukajuć je licu govorila:
»Avaj lice, avaj dobro moje!
Kome sam te mlada uzgojila,
Da te ljubi crni Arapine?
Ljutica ga poljubila guja!« — 20
Povedoše lijepu djevojku,
Te je daše crnom Arapinu.
Ljuto cvili lijepa djevojka.
Nju očula u vodi uaždaja,
Iz hladne je vode izlazila 25
I proždrije crnog Arapina,
A izbavi lijepu dievojku.
Nju mi vode natrag b’jelom dvoru;
Tu veselju kraja ne bijaše.
Šemluk[1] bješe tri mjeseca dana, 30
Tri mjeseca i tri godinice. —
