Džemila i Gelal-Edin
(Balada)
Silnu paši Stamboliji,
Mahmet paši Gel-Edinu
Za velike vjerne službe
Svom devletu i svom dinu:
Abdul-Medžid sultan dao
Ćer Džemilu svoju milu;
L'jepu kao sjajnu zv'jezdu,
Dičnu kao gorsku vilu ....
Sto robovâ, sto ropkinjâ
Pašinicu mladu dvori,
Svud oko nje dragi kamen,
I žeženo zlato gori.
Na volju joj skupocjene
Perzijanske miris-masti,
Na volju joj iz najdaljeg
Misirskoga kraja slasti. —
Al' joj zaman sva bogatstva,
Sve miline i naslade,
Kada mira, pusta mira,
U svom srcu ne imade:
Potpazila, gdje pašino
Plamen-oko puno željâ
Na ropkinja jednu često
Ka' ognjena munja str'jelja;
Na ropkinju Čerkeskinju,
Kojoj ne bi slične naša',
I kad bi je među rajskim
Hurijama birat zaša'....
Sve šejtane iz dženema
U svom gnjevu viče, vapi,
Da je uče — šta da radi,
Dok joj' srce ne isklapi!
A pred pašom taji strasti,
Previja se i preliva;
I s njim sjedeć' na sadžadi
Čas ga grli, čas cjeliva. —
Al' kad bilo jedno jutro:
Gosa šerbet pripravila,
I kod sebe u odaji
Svoga pašu ugostila:
Srče paša šerbet slatki,
Tutum pali, gladi bradu:
Ljubavne ga strasti more;
Al' ne sluti svome jadu.
A kaduna među tijem,
Dok on medno piće popi:
Sahan pokrit preda nj stavi,
Pa mu reče, da otklopi. —
To Gel-Edin jedva ščeka:
Poklop mače... Ah, užasa!...
Zatrese se, — pa na patos
Mrtav grunu istog časa!...
Što u kletom pladnju vidje,
Te njeg ubi nemilice?...
Joj!... jabuku strahovitu:
Mrtvu glavu robinjice!
