Ćelošević Pero

Sanak snila Turska bula mlada,
Sanak snila pod glavicom Spuškom,
Vjerna ljuba Bećirov Ameta:
E se do nje momče dogonjaše,
Ka’ da bješe od Bjelopavlićah,
Od Kitice sela Martinićah,
Po imenu Ćelošević Pero,
Okide joj zlatnoga đerdana,
Ponese ga selu Martinićah.
Oni sanak svojoj gospi kaže,
Gospi miloj, Ametovoj majci;
No je bula buli besjedila:
„Muči snaho, već ga ne zaspala!
„Lasno ti se sanu ovizivat’:
„Ja sam juče na doganje bila,
„I tu bjehu na iskupu Turci,
„Zborahu se Turci za junaštvo:
„Digle su se ovce Vojvodića,
„One pasu na polje Košice,
„A planduju brodu Kosickome,
„Kod ovacah Ćelošević Pero;
„A tako joj jada i grdila!
„Jesam čula, đe govore Turci:
„Onakoga u sva Brda nema,
„Po tri konja jedanak preskače:
„Danas te mu Turci udariti,
„I Pero će posjeć’ Amet-agu.”
U riječi, u koje bijahu,
Ali Amet Bećirović dođe,
Skupio je vojske pet stotinah,
I on uze svijetlo oruže,
Vodi vojsku između glavicah,
I na troje vojsku dijelio:
Pred jednom je Ture Smail-aga,
Pred drugom je Mratovića Jelo,
A pred trećom Omović-Murate,
Za Muratom Amet Bećirović;
Na Perove otidoše ovce.
Smail s vojskom u Grabinu pođe,
Da se bije s donjoseocima:
Jelo brodu Lukinome pođe,
Da on čeka indat niz Košice;
Ono dnevi oko podne bilo,
Uljegle su ovce u plandišta,
Kod ovacah pospali čobani,
No ne spava Jezdović Mušika,
Nema majka do njega jednoga,
On od muke spati ne mogaše,
Fataše ga troljetna groznica,
Na daleko opazio Turke,
Skoči momče, a Pera probudi:
„Dig’ se, striko, već ga ne zaspao!
„Evo na nas vojska od Turakah.”
Skoči Pero, kako suha munja,
Jednom rukom ufati oruže.
Drugom brata pod pazuho Marka;
Svi ovčari uz livadu bježe,
No su Turske puške popucale.
I ubiše Petra Vujaškova
I jadnoga Mirkovića Sava,
Obojici posjekoše glave;
A ostade Jezdović Mušika,
Pa je momče Peru govorilo:
„Blago tebe, o moj striče Pero!
„Koj’ uteče selu Martinić’ma,
„Amanat ti moja stara majka!”
A da vidiš Ćelošević-Pera!
On izvadi pušku ledenicu,
Te je dade svome bratu Marku:
„Ma je tebe, ostala ti pusta!
„Bježi šnjome selu Martinić’ma,
„Mene puta do Milice nema,
„No ja hoću do Mušike doći.”
Pa se zagna Pero niz livadu,
I nagna se junak na junaka,
Ćelošević na Bećirovića,
Đeno Amet siječe Mušiku;
Pero svoga noža izvadio,
I Ameta dobro udario,
Ras’ječe ga do među ramenah.
Amet pade, a Pero pripade.
Ugrabi mu dvije kumburlije,
Pa u Turke oblje obrnuo,
No mu puste vatru ne hoćahu,
Od krvi su puške zakisnule;
On ih bači, a velju dofati,
I dobroga obali Turčina,
A deliju Mahmut-Kokotliju,
Mrtva ga je zemlja dočekala.
Pa pobježe Pero uz livadu,
Od onijeh uteći mogaše,
No ga srete vojska od Košicah.
Pero grlom i avazom vika:
„Ko je junak, ako Boga znate!
„A da mene dođe na indatu,
„I da vidi muku od junaka.”
No mu Turci ovce plijeniše,
Ne da Pero bez zle sreće ovce,
On u ovce skoči na ugiča,
Te s ugiča salomi čaktara,
Pa ga bači u njedra junačka.
A u Turke uriš učinio,
Dočeka ga Omović-Murate.
I udari sila na japiju;
Murat njega pos’ječe po glavi.
Pero rukom ranu pritisnuo,
Da mu krvca oči ne zaliva,
Pa Murata dobro udario,
Po ramena os’ječe Turčinu.
Ciknu Ture, pobježe u vojsku,
Ali s bande drugi doskočio,
Avdul-aga od Smailovićah,
Ud’riše se dva dobri junaka,
No mu Pero ni manut’ ne dade,
Okide mu iza šake ruku.
Zaskaču ga sa svakoje bande,
Puškama ga ubiti ne mogu,
A Pero se ne da noževima;
Pretiječe na potoke Turke,
Od Turakah mnogi jada gradi:
Četvorici ruke okinuo,
I dvanaes obrani Turakah,
A jednome skoči na ramena,
Ta Turčinu Grišević-Aliji.
Tade Ture riječ besjedilo:
„Fala Bogu, čuda velikoga!
„Đe pos’ječe Ćelošević Pero,
„Posiječe tolike junake
„I iskopa Spuža na krajinu!”
Ispod sebe pali pušku malu.
Te je Peru nogu salomio,
Pade Pero na zelenu travu,
I dobru mu posjekoše glavu.
Pa se Turci Bogom kunijahu:
Triš mu je trup bez glave skočno!
Ma se Pero dobro osvetio,
Što mrtvijeh, što li ranjenijeh,
Ima puno osamnaes drugah.
Ah! Neka ga, svijetla mu duša!
Takvi junak nikad ne umire,
No ostaje, da se spomenuje.