Živio je Bogdan i Bogdanka,
Živili su za devet godina;
Kad nastala godina deveta,
Bogdan-mire Bogdanku zaklinje:
„Oj, Bogdanko, moja verna ljubo! 5
Ne udaj se za devet godina,
Ne sramoti moga bjela dvora!
Jer ja idem na vojnicu, ljubo,
Na vojnicu, na devet godina.“
Kad je Bogdan o’šo na vojnicu, 10
Nije prošla ni godina dana,
Ni godina, niti polovina,
Bratac seji vodi mladoženju,
Mladoženju mlada kraljevića,
Pa je seji bratac govorio: 15
„Ajde, sejo, da kraljica budeš,
Čekaju te na drumu svatovi.“
Progovara ljuba Bogdanova:
„Nek čekaju kićeni svatovi,
Dok uljuljam čedo Bogdanovo, 20
Dok zatvorim dvore Bogdanove."
Pričekaše kićeni svatovi.
Uljuljala čedo Bogdanovo,
Zatvorila dvore Bogdanove,
Pa saleti kićenim svatov’ma. 25
Svatovi je jedva dočekali
S kraljevićem u hram je odveli,
Da na glavu drugi vjenac primi, —
Drugi vjenac kod živoga muža!
Nije prošla ni neđelja dana, 30
Ona ide na jezero ladno;
Na nebo je oči upravila,
Sjajnu zvijezdu bogom sestrimila:
„Bogom sestro, preodnico zvijezdo!
Ti putuješ otlen do zapada: 35
Ta viđe li dvore Bogdanove?
Jesu l’ dvori korovom obrasli?
Jeli budno čedo Bogdanovo?
Jeli gladno ljeba bijeloga?
Jeli žedno lađane vodice? 40
Jeli željno svoje mile majke?“
Odgovara preodnica zvjezda:
„Kad me pitaš, pravo da ti kažem:
Ja putujem sada od istoka,
I ja viđe dvore Bogdanove: 45
Njesu dvori korovom obrasli;
Budno cvili čedo Bogdanovo:
Jer je gladno ljeba bijeloga,
I žeđano lađane vodice,
Ali željno nije take majke!“ 50
Kad to začu ljuba Bogdanova,
Odmah mlada skoči u jezero,
I jezero nevjernicu primi!
