Falila se dilber Ikonija
U amamu među đevojkama:
„Nije druga stekla gospodara,
„Ko ja što sam Mornjaković-Jova:
„Kudgođ ide za ruku me vodi; 5
„Đegođ sjedne, na krilo me metne;
„Kad se kune, mnome se zaklinje;
„Kad ja spavam na gornjem čardaku,
„Tiho šeće, da me ne probudi;
„Kad me budi, u lice me ljubi: 10
„„Ustan', srce, rodilo se sunce!""
Kad to začu Ana udovica,
Oblači se štogođ ljepše može,
Nabjeli se i narumeni se,
I navlači tanane obrve; 15
Pa izlazi na avlijnska vrata,
Odkud Jovo iz čaršije šeta,
Pa govori Mornjaković-Jovu:
„Oj Boga ti, Mornjaković-Jovo!
„Što će tebe ljuba nerotkinja? 20
„Već ti uzmi mene udovicu,
„Rodit ću ti sina do godine
„Zlatnih ruku i zlatnijeh kosa."
To je Jovo Anu poslušao,
Uzeo je za vjernu ljubovcu; 25
Rodila mu sina do godine
Zlatnih ruku i zlatnijeh kosa.
Kad to začu dilber Ikonija,
Brže ide u novu čaršiju,
Te uzima svilene gajtane, 30
Pa otide u zelenu bašču,
Objesi se o žutoj neranči.
Glas dopade Monjaković-Jovu:
„Objesi se dilber Ikonija." —
„Nek se vješa, kod mene je ljepša.“ 35
Srpske narodne pjesme, skupio ih i na svjet izdao Vuk Stefanović Karadžić, knjiga prva, u kojoj su različne ženske pjesme, državno izdanje, Biograd, Štamparija Kraljevine Srbije, 1891, str. 581-582.
