Ljubav (1897)
Kad utone jasnog dana
Blagi sjaj;
Kad zašumi vjetrić s grana,
Pa se gubi preko strana
Kô lagani uzdisaj;
Kada zlatan mjesec ti'o
Svrh timora mračnog blisne,
Kad obasja gore lisne,
Pa slavuja glasić mio
Probudi se i zatrese, -
U to doba
Dvije ploče na dva groba
Otvore se,
A iz mraka, ispod ploče,
Dva kostura gori kroče,
Pa uzanom stazom grede
Dva kostura sjenke blijede.
Ćute, grede
Sjenke blijede,
A kad stignu mjestu onom
Gdje srebrni talas bije
Gorskog vrela,
Gdje se s granom grana splela,
U osami noći tije
Jedno drugom žurno stižu,
Sure im se ruke dižu,
Pa se sklope i zaškripe, -
O grudi se grudi lome
U poljupcu nijemome.
U zanosu sreće tije
Dršću, strijepe sjenke dvije,
Pa kô strasti kad prekipe,
Kosti sijevnu i progore,
I u modri plam se stvore.
A uz žubor bistrog vrela,
Probude se čudni glasi:
Šapat, smijeh i uzdasi
Srca svela
Koji kunu sudbu, boga
Strašnim jadom bola svoga,
Da ih notnji vjetri sklone
U duboke gore one...
A kad povrh mirnih sela
Probudi se zora bijela,
Kada rani dan zasvijetli
I zapoju prvi pijetli,
Iz zanosa, slatke žudi
Trzaju se kosti one
I njihove prazne grudi
Razdvoje se, i plam klone,
I put staze
Tajno slaze,
Lako grede
Dva kostura - sjenke blijede.
A kad stignu grobu, koji
Pravijekove tavne broji,
U dubinu tmine puste
Pod hladne se ploče spuste;
A po groblju vjetrić piri,
Bršljan trepti, trava miri,
I, kô suze, rosa čista
Na pločama hladnim blista...