Ljeljana i Janjuška
Rasla jela na sred Sarajeva,
Pod njome se tri sirote rane,
Bratac Marko s dvema sestricama,
Sa Ljeljanom i l'jepom Janjuškom.
Kad je njima umirala majka, 5
Pravo im je ruvo pod’jelila:
Marku dala zemlju i gradove,
A Ljeljani b'jelo ruvo svoje,
A Janjuški krunu pozlaćenu. -
Ode Marko za cara na vojsku; 10
Udade se Ljeljana djevojka,
Za onoga vojevodu Janka;
Osta Janja pod jablanom sama.
Često Janju brate oblazio,
Svakog petka i neđelje mlade; 15
Janjušku je brate sjetovao:
„Boga tebi, mila sestro moja!
„Ajde sestro često u pazare,
„Ne bi li te svače ugledao;
„Nemoj mu se sestro kazivati, 20
„Koga jesi roda i plemena;
„Van da jesi tanana robinja!“
Ide Janja često ў pazare
I Janju je svače ugledao,
Njezin cvače vojevoda Janko 25
I u nju se nešto upoznao;
Pa govori vojevoda Janko:
„Boga tebi, lijepa djevojko!
Koga jesi roda i plemena?“
Al govori Janjuška djevojka: 30
„E ja jesam tanana robinja.“
Ali pita vojevoda Janko:
„Bil' ti išla baš mene dvoriti?“
Odgovara Janjuška djevojka:
„Pa ja oću vojevoda Janko.“ - 35
Kad je dvoru dov’o bijelome;
Ali pita Ljeljana gospoja:
„Boga tebi, vojevoda Janko!
„Odakle ti lijepa djevojka?"
Veli njojzi vojevoda Janko: 40
„Ovo gospo, tanana robinja.“ -
Iznese joj prenejako čedo,
Iznese joj Ljeljana ljutita
Da ga ljulja lijepa Janjuška.
Ljulja Janja čedo prenejako, 45
Ljulja Janja i ovako pjeva:
„Ljulja, ljulja, prenejako čedo!
„Ti živilo i ocu i majci
„I tetici majčinoj sestrici!“
To slušale nevijerne sluge; 50
Pa kazuju Ljeljani gospoji:
„Ona ljulja prenejako čedo,
„Ona ljulja i ovako pjeva:
„„Ljulja, ljulja, prenejako čedo!
„„Ne živilio ni ocu ni majci, 55
„„Ni tetici majčinoj sestrici!""
Kad to čula Ljeljana gospoja,
Planu ona kako vatra živa;
Pak govori svojijem slugama:
„Boga vami, dvije sluge moje!
„Izved'te joj vrana i gavrana, 60
„Nek i' vodi za goru na vodu,
„Ne bi li je konji istrgali!“
To su sluge jedva dočekale,
Pa joj daju vrana i gavrana,
Da i' vodi za goru na vodu. 65
Zdravo Janja za goricu ode,
Zdravo konje na vodu odvede
I zdravo i' vode napojila
I zdravo se natrag povratila
I zdravo i' u podrum savela. 70
Tom se čudi Ljeljana gospoja;
Pak je ona 'vako besjedila:
„Boga vami, moje dvije sluge!
„Izneste joj rediti šenicu,
„U pristranku prema jarkom suncu; 75
„Ne bi li joj lice izgorelo!“
To su sluge jedva dočekale,
Iznose joj rediti šenicu.
Uze Janja rediti šenicu;
Kad je njojzi sunce dodijalo, 80
Ona vadi krunu pozlaćenu;
Pa je metnu više glave svoje.
To vidila Ljeljana gospoja,
Pa govori Ljeljana gospoja:
„Gle, ajduka, tanane robinje! 85
„Te ukrala krunu majke moje.“
Pa uzimlje nože od pojasa
I udara Janju niže pasa,
A kako je lako udarila,
Sa crnom je zemljom sastavila. 90
Ali čuda i pokora, druže -
Mrtva glava' vako progovara:
„Oj, Ljeljano, draga sestro moja!
„Znadeš moja, sestrice jedina!
„Kada nam je umirala majka, 95
„Pravo nam je ruvo podjelila:
„Marku dala zemlju i gradove,
„Tebi sejo b'jelo ruvo svoje,
Meni dala krunu pozlaćenu.“
Kad to čula Ljeljana gospoja, 100
Ljuto cvili Ljeljana gospoja,
Šakama se sve u prsi gruva,
Kose čupa ne zna šta da radi -
I dozivlje svoju milu seju:
„Oj, Janjuško, sestrice miljena! 105
„Oćeš moći preboljeti rane?
„Da ja tražim ljekovito bilje,
„Da ja vidam teške rane tvoje.“
Ali Janja vječni sanak sniva
Kad to vid'la Ljeljana gospoja, 110
Ljuto ciči Ljeljana gospoja,
Pa uzimlje nože iza pasa
I udara sebe niže pasa...
Mrtva seja kraj sestrice spava.
