Jutro na Alpima
Jutarnja nebesa, kao suza čista,
Na grobu majke kad zaplače dijete;
Na njima jošte, kao parče lista
Razbijenog mraza, bijel mjesec blista.
I dok rumen žarka ogromne planete
Razbija istok iz modrih dubina,
S kosmatih brda, kao stuhâ čete,
Dremovne sjenke bude se i lete.
Ah, često ovdje, sred alpskih visina,
U moru sunca, snijega i zraka,
U plavom jutru svečanih tišina,
U mojoj duši punoj bola, mraka,
Ćutijah božanstva istinska i jaka.
Al’ ovo isto sunce, koje sada,
Kô tih, nasmijan i zabrinut djeda,
Širokim pogledom šestari i gleda
Prostore svoje države i stada,
Ko li će gledat? I ovu tišinu
Ko li će duhom, kô ja sada, proći?
... Hoću l’ ja to biti? ... Il' jezero koje,
Što bunca kô duša, kao pjesme moje? ...
Mon Blanc, 1. 8. 1904.
