Junaštvo Mujina Halila a ženidba Arap-Pašić Ibre s Fatimom paše od Berkota

Izvor: Викизворник


Junaštvo Mujina Halila a ženidba Arap-Pašić Ibre s Fatimom paše od Berkota

0001 Sad u ime boga istinoga,
0002 đe sjedimo da se veselimo,
0003 bog nas mio vazda veselio
0004 i od svake muke zaklonio,
0005 teške muke i dušmanske ruke,
0006 teška duga i nevjerna druga,
0007 tupe sablje i nejake ruke,
0008 loše puške i rđava oka.
0009 Sad po tome da vam pjesnu kažem,
0010 staru pjesnu što je prije bilo,
0011 prije bilo sad se spominjalo.
0012 Otkako je svijet postanuo
0013 nije ljepši cvijet procvatio,
0014 nit je ljepša podrasla djevojka
0015 neg je danas na ovom zemanu,
0016 u Berkotu gradu bijelomu,
0017 u Turčina, paše Radoslića,
0018 i njegova glavita Fatima.
0019 Curi nema neg sedam godina,
0020 pa djevojka kosu zapustila.
0021 Kad joj bilo dvanaest godina,
0022 u djevojke kosa preko pasa.
0023 U djevojke mnoge mušterije,
0024 prose ju prosci su četiri strane.
0025 Prvo prose četiri kadije,
0026 prosilo je dvanaest begova,
0027 curu prose, cura se ponosi,
0028 i ta cura nijednoga neće.
0029 Prosio je s Like Mustaj-beže
0030 za svojega Ahmed-bega sina,
0031 i ta cura begovića neće.
0032 Prosio je od Kladuše Mujo
0033 za Halila brata rođenoga,
0034 pa ta cura za Halila neće.
0035 Prosio je Arnaut Osmane,
0036 tu djevojku za vijernu ljubu,
0037 pa ta cura za Osmana neće.
0038 Prosile je dvije paše carske,
0039 obadvije Uštuglije bile,
0040 cura paše nijednoga neće.
0041 Prosila je četiri vezira,
0042 sad ta cura nijednoga neće.
0043 To se čudo čulo na daleko,
0044 to začuo budimski vezire,
0045 u Budimu gradu bijelome.
0046 Onda vezir tiho govoraše:
0047 »Bože mili, čuda velikoga,
0048 šta u cure ima mušterija,
0049 mušterije neće nijednoga.
0050 O, tako mi vjere u kojoj sam,
0051 hoću i ja knjigu načiniti,
0052 dati knjigu tatarinu brzu,
0053 spremiti ga do Berkota grada
0054 nek za mene zaprosi djevojku.
0055 Ako cura ni mene ne šćedne,
0056 nek svi znate i aber imate,
0057 il’ se cura udavati neće,
0058 ili cura za Turčina neće.« 
0059 Pa prifati pero i artiju,
0060 vezir knjigu po koljenu piše,
0061 perom za se iskaše djevojku.
0062 Pa doziva Idris tatarina,
0063 tatarinu vezir govoraše:
0064 »Brza pošla carska vjerna slugo,
0065 brže leti hanu menzilskomu,
0066 nemoj žalit konja carevije.
0067 Brzo siđi do Berkota grada
0068 i za mene zaprosi djevojku.
0069 Ako bog da pa sreća donese
0070 pa je budeš za me isprosio,
0071 daću tebi stotinu dukata.« 
0072 Tatar knjigu u džepove baci
0073 pa posjede pretila menzila,
0074 i poleće sentom i svijetom.
0075 Kud god ide, do Berkota side.
0076 A kad pade polju berkotskome,
0077 opazi ga pašina djevojka,
0078 iz dvorova sa džamli pendžera.
0079 Pa se cura bila dosjetila,
0080 pa poleće ocu u odaju,
0081 i ta cura tiho besjeđaše:
0082 »O moj babo, paša Radosliću,
0083 eto poljem brza tatarina,
0084 baš je tatar od Budima grada
0085 da on prosi mene za vezira.
0086 Idi babo na avliju sidi,
0087 odmah ćeš mu dževap učiniti
0088 kako mlada za vezira neću.« 
0089 Paša side na mermer avliju.
0090 Dokle brzi tatarin dođe,
0091 odma paši boga nazivaše,
0092 pa mu sitnu knjigu dodavaše.
0093 Odma paša knjigu dovatio
0094 pa na knjigu kait udario:
0095 »Aja, bome, budimski vezire,
0096 moja cura nijednoga neće.« 
0097 Pa tataru knjigu dodavaše,
0098 natrag vrati tatarina brza.
0099 Tatar ide dok Budimu side.
0100 Koliko je vezir osilio,
0101 on ne čeka u sudnicu njega,
0102 već ga čeka na gradsku kapiju.
0103 Kada dođe Tatarine brzi,
0104 govori mu budimski vezire:
0105 »Vjerna slugo, tatarine brzi,
0106 jesi li mi curu isprosio?« 
0107 Tatar knjigu iz džepova daje.
0108 Kada vezir knjigu pregledao,
0109 onda vezir veli lakrdiju:
0110 »Jesam li vam, braćo, govorio
0111 mutlak cura za Turčina neće.« 
0112 Koliko se vezir rasrdio
0113 on dohvati pero i artiju,
0114 pa je drugu knjigu načinio,
0115 pa u knjizi tiho besjeđaše:
0116 »Pobratime, od Karlovca bane,
0117 jesi l’ čuo, jesi l’ razumio
0118 đe je dobra narasla djevojka
0119 u Berkotu gradu carevome,
0120 u silnoga paše Radoslića?
0121 Prosila je sva butum Krajina,
0122 sve velike paše i veziri,
0123 niz Krajinu age i begovi,
0124 i ja sam je za se zaprosio,
0125 cura nije šćela nijednoga.
0126 Krajina se butum rasrdila
0127 svoj Turćiji žao ostanuo,
0128 curi niko pomognuti neće;
0129 već ti za se zaprosi djevojku.
0130 Ako cura ni za tebe neće,
0131 ti pokupi svoju banovinu,
0132 i podigni velike topove,
0133 ti na Berkot možeš udariti,
0134 i sav Berkot možeš privatiti,
0135 i na silu uzeti djevojku.« 
0136 Pa tu knjigu do Karlovca spremi.
0137 Kud god ide, do Karlovca siđe,
0138 tatar dođe nad biljardu banu
0139 pa mu knjigu dade od vezira.
0140 Kada bane knjigu previdio,
0141 odviše se rahat učinio,
0142 dade njemu stotinu dukata.
0143 Pa prifati pero i artiju,
0144 ode knjigu gradit po koljenu,
0145 pa u knjizi bane govoraše:
0146 »Gospodaru, paša Radosliću,
0147 ja sam čuo, kazuju mi ljudi,
0148 đe imadeš lijepu djevojku.
0149 Eto sam ti knjigu opravio
0150 da žalosti stare pomirimo,
0151 da budemo slatki prijatelji,
0152 da mi dadeš glavitu djevojku.
0153 Ako cure pokloniti nećeš,
0154 svu ću butum skupit banovinu
0155 na Berkot ću tebi udariti,
0156 sav ti Berkot butum pogaziti,
0157 tvoju tanku sarovitu kulu,
0158 uzeti ti glavitu djevojku,
0159 tvoju rusu pogubiti glavu.« 
0160 Kad je bane knjigu načinio,
0161 on doziva Milan čarkadžiju:
0162 »Čarkadžija, moja duko zlatna,
0163 idi sidi do Berkota grada,
0164 od paše mi zaišti djevojku.« 
0165 Bane reče, Milan ne poreče,
0166 on banovu knjigu dofatio,
0167 i eto ga zemljom i ćenarom.
0168 Kud god ide, do Berkota side,
0169 i eto ga paši nad biljardu.
0170 Kako pade, paši boga viče,
0171 i paša mu zdravljem prihvatio:
0172 »Nek si zdravo, vlaška poglavico!« 
0173 Milan uze knjigu iz njedara,
0174 dade paši u bijele ruke.
0175 Paša štije niz knjigu besjede,
0176 pa kad vidje šta mu knjiga piše,
0177 nimalo mu milo ne bijaše,
0178 pa na svome srcu pomislio:
0179 »Eto muke i nevolje ljute,
0180 turskoj vjeri ponijet ne mere
0181 da dam curu od Karlovca banu.
0182 Da dam curu od Karlovca banu,
0183 u Turcima pokor ostanuti,
0184 da ne dadem glavitu djevojku,
0185 silan bane pokupit će vojsku,
0186 udarit će bijelu Berkotu,
0187 pogaziti sirotinju ljutu,
0188 moju rusu pogubiti glavu,
0189 odvesti mi na silu djevojku.
0190 Meni nema niotkud pomoći,
0191 Krajina se rasrdila na me;
0192 što je gode aga i begova
0193 pa što ima paša i vezira,
0194 svaki bio curi mušterija,
0195 nesretnica ne šće nijednoga,
0196 svakom na me hator ostanuo,
0197 u pomoć mi niko doći neće.
0198 Bolje j’ jednu poklonit djevojku
0199 ne da ginem, butum sirotinja!« 
0200 Pa na knjigu potpis udario:
0201 »Slatki zete, od Karlovca bane,
0202 s tobom, bane, ratovanja nemam,
0203 kupi svate, hajde po djevojku.« 
0204 Dade paša glavitu djevojku,
0205 i prihvati prsten i jabuku.
0206 I vrati se Milan čarkadžija.
0207 Za to cura ni habera nema.
0208 Milan siđe bijelu Karlovcu,
0209 haber dade od Karlovca banu,
0210 to se bane rahat učinio,
0211 te pripali na gradu topove,
0212 šenluk čini tri bijela dana,
0213 ode kupit silu i svatove.
0214 To se čudo čulo na daleko,
0215 to četiri zemlje razumile,
0216 turske dvije a kaurske dvije.
0217 To začula Arap-pašinica
0218 u Kanjiži, gradu bijelome,
0219 pa doziva Mustaj-bega sina:
0220 »E moj sine, sirotinjo ljuta,
0221 Arap-paša svijet mijenio,
0222 ja ostala udovica mlada,
0223 nijesam se šćela udavati,
0224 nit se babi svome povratiti.
0225 Nit imadem od srca evlada
0226 izvan tebe Ibrahima sina,
0227 a ti nikog u odžaku nemaš.
0228 Bil’ se bio kail oženiti
0229 dobrom curom a iz dobra dvora?« 
0230 Momak šuti, ništa ne govori.
0231 Bi l’ se bio kail oženiti
0232 Onda veli Arap-pašinica:
0233 »Ibrahim-beg, moje čedo mlado,
0234 spremaj sebe i dorata svoga,
0235 dobru sam ti curu potpazila,
0236 glasnu curu a iz dobra dvora,
0237 siđi, sine, do Berkota grada,
0238 a do dvora paše Radoslića,
0239 pa zaprosi glavitu djevojku,
0240 ako t’ tidne paša pokloniti.« 
0241 Ibro skoči ko kad ne sjeđaše,
0242 pa obuče dobro odijelo
0243 što oblači dvaput u godini
0244 kada dođu dva turska bajrama,
0245 a gospodski opremi dorata
0246 pa ponese za ašluka blaga.
0247 Ode momak dugo putovati.
0248 Dok zeleno polje pregazio
0249 na duljine dvije tri planine,
0250 Bršljan-goru i Ogorelicu,
0251 Bakljen-goru i Kunar-planinu,
0252 i Markovo polje pregazio,
0253 niz Kukaru provede dorata,
0254 u Berkotsko polje izlazio
0255 dok susrete kola i kočije,
0256 pod kočije dvije bedevije,
0257 uz kočije četrest delija.
0258 Momak stade pa im boga viče,
0259 delije mu zdravljem prifatiše.
0260 I govori momak lakrdiju:
0261 »O boga vam, četrest delija,
0262 čija kola, šta je u kolima?« 
0263 Na njeg Turci viku učinili:
0264 »Mol’ se bogu đe si jabandžija,
0265 sad bi tvoju pogubili glavu.
0266 Zašto pitaš čije su kočije?
0267 Kočije su paše Radoslića,
0268 u kočije pašinica mlada.« 
0269 Pašinica viknu kočijaše,
0270 bedevije dvije ustaviše,
0271 iz kočija kada progovara:
0272 »Jabandžijo, od zemlje koje si,
0273 kojega si fisa i plemena,
0274 kako tebe po imenu viču,
0275 jabandžija, čem si mušterija?« 
0276 Onda momak od dorata kaže:
0277 »O hanuma, pašinice mlada,
0278 ja sam junak od Kanjiže grada
0279 mene viču Arap-Pašić Ibro,
0280 pa sam čuo za vašu djevojku
0281 kail bi je bio zaprositi.« 
0282 Pašinica momku govorila:
0283 »Idi, sine, niz polje zeleno
0284 dokle druge susreteš kočije,
0285 tu je moja glavita djevojka,
0286 djevojka će tebe opaziti,
0287 pa momcima tiho govoriti:
0288 ─ Zastavite kola i kočije!
0289 Tebe hoće cura sjetovati,
0290 kako ćeš je od babe iskati.« 
0291 Prođe momak, protera dorata.
0292 Tamam pade usred polja ravna
0293 dokle srete konje i kočije,
0294 pod kočije dva vrana gavrana,
0295 čuva njihe četrest delija.
0296 Momak pade pa im boga dade,
0297 i delije zdravljem prifatile.
0298 Onda momak tiho besjeđaše:
0299 »O boga vam, četrest delija,
0300 što vozite danas u kolima?« 
0301 Delijama vrlo krivo bilo,
0302 preko oka momka pogleduju.
0303 Pa po tome momku govorili:
0304 »O kopile, tursko momče mlado,
0305 zašto pitaš čije su kočije?
0306 Kočije su paše Radoslića,
0307 u kočije pašina Fatima,
0308 što cijela prosila Krajina.« 
0309 Kada cura momka opazila,
0310 u polju je kola zastavila,
0311 pa iz kola tiho govorila:
0312 »Tužni junak, od kojeg si grada,
0313 kojega si fisa i plemena?« 
0314 Momak tiho curi govorio:
0315 »O bora mi, glavita djevojko,
0316 ja sam junak od Kanjiže grada,
0317 mene zovu Arap-Pašić Ibro,
0318 pa sam čuo za tvoju ljepotu.
0319 Stara me je majka opravila
0320 da te prosim od babe tvojega.« 
0321 Onda cura momku govorila:
0322 »Idi, momče, dvoru babe moga,
0323 tamo će te sluge dočekati,
0324 izvešće te babi u odaju.
0325 Kad me počneš od babe iskati,
0326 ja nikoga ni pitati neću,
0327 ja ću sama u odaju doći,
0328 prifatiću prsten i jabuku.« 
0329 Sad to cura momku govoraše,
0330 ali ne zna da je isprošena,
0331 gdje je babo drugom poklonio,
0332 za silnoga od Karlovca bana.
0333 Ode momak niz polje zeleno
0334 dok Berkotu na kapiju dođe,
0335 od kapije do pašine kule.
0336 Pašine ga sluge opazile,
0337 pa sretoše konja i junaka,
0338 pa ga paši vode u dvorove.
0339 Momak dođe, paši selam viče,
0340 i paša mu ljepše prifatio,
0341 ukraj sebe mjesto načinio.
0342 Kavedžije kahvu donijele,
0343 onda momak paši govoraše:
0344 »O đidijo, pašo Radosliću,
0345 ja se junak oženio nisam,
0346 danas sam se kail oženiti,
0347 dobrom curom a od dobra dvora.
0348 A mene su kazivali ljudi,
0349 đe ti curu dobru u dvor hraniš,
0350 ja sam tvojoj curi mušterija.« 
0351 Onda paša tiho govorio:
0352 »Ajah, bogme, Arapović Ibro,
0353 zaludu si curi mušterija,
0354 moja cura za drugoga data.« 
0355 Istom paša riječ izgovori,
0356 dok od sobe odskočiše vrata
0357 i doleće pašina djevojka.
0358 Pa savila skute i rukave
0359 i prifati prsten i jabuku,
0360 pa donese devet boščaluka,
0361 više zlata neg svilena platna,
0362 pa ih momku na koljena baci.
0363 Momak skoči konda ne sjeđaše,
0364 i pobježe niz pašinu kulu.
0365 Na avliju ugrabi dorata,
0366 ode zdravo niz polje zeleno.
0367 Paša kuka ko i kukavica,
0368 vjernoj ljubi u odaju dođe,
0369 pa joj paša tiho govoraše:
0370 »Ljubo moja, kukavico sinja,
0371 mi u zo čas rodili djevojku.
0372 Ja je bio poklonio banu,
0373 jer mi druga nije mogla biti.
0374 Kad se dvoji okupe svatovi,
0375 sav će Berkot otić pod oblake,
0376 našu tanku oboriti kulu,
0377 moju rusu pogubiti glavu,
0378 ti ostati udovica mlada.« 
0379 Ode momak niz polje zeleno
0380 kud god iđe do Kanjidže siđe,
0381 staroj majci i bijeloj kuli,
0382 pa ga stara zapituje majka:
0383 »O moj sine, sirotinjo ljuta,
0384 sirota si doklen babe nejmaš,
0385 jesi l’ bio do Berkota grada,
0386 je l’ ti cura prsten prifatila?« 
0387 Momak daje devet boščaluka:
0388 »Eto, majko, od cure biljege,
0389 ta se cura mene obećala.« 
0390 Kad to začu Arap-pašinica,
0391 jere znade cura j’ preprošena,
0392 odma uze pero i hartiju,
0393 knjigu piše a tiho govori:
0394 »Brate bogom, od Kladuše Mujo,
0395 jesi l’ čuo jesi l’ razumio,
0396 sirota sam al’ sam zapjevala,
0397 sad ja ženim jedinika sina
0398 onom curom paše Radoslića
0399 što prosio i ti za Halila,
0400 pa ti vrlo hator ostanuo,
0401 danas cura meni obećata.
0402 Ja te molim kako brata svoga,
0403 da mi, aga, u svatove pođeš,
0404 i Halila zovem za đevera.« 
0405 Drugu knjigu na Liku spremaše,
0406 zove Bega sinu u svatove,
0407 treću knjigu pod Kunar-planinu,
0408 na Turčina Sušu Odabašu.
0409 Jednu knjigu Glumac Osman-agi,
0410 jednu knjigu Ograšić Aliji,
0411 jednu knjigu Pločić Saliagi,
0412 jednu knjigu Šestokriloviću.
0413 Sve anuma knjige rasturila,
0414 svu Krajinu u svatove viče,
0415 pozdrav sprema na Orašac Talu.
0416 Kad hanuma knjige rasturila
0417 to prođoše dana nekolika,
0418 dođe vakat kupiti svatove.
0419 Jedno jutro bješe osvanulo,
0420 vira nejma, jeknuše planine,
0421 sve četiri su četiri strane,
0422 odoše se svati okupljati.
0423 Prva sila, od Kladuše Mujo
0424 vodi Đogu i brata Halila,
0425 za njim ide hiljadu momaka.
0426 I to stalo, nije dugo bilo,
0427 dok eto ti bega Ličanina
0428 na njegova bijesna Goluba,
0429 i za njime hiljada momaka.
0430 I to stalo, nije dugo bilo,
0431 dok eto ti Ogrošić Alije.
0432 Već šta ću vam dugo kazivati,
0433 sve poredom dolaze serdari,
0434 dolaziše dok se okupiše,
0435 najpotljedni od Orašca Tale,
0436 za njim trista dođe Orašana.
0437 Kad se bila skupila Krajina,
0438 te zeleno polje napunili,
0439 skoči Mujo, okrenu svatove.
0440 Pojahaše brzi konjenici
0441 razviše se zeleni barjaci,
0442 zapjevaše Turci Krajičnici.
0443 Dok široko polje pogaziše
0444 i dvi trije velike planine,
0445 na Markovo polje ishodili.
0446 Dugo polje četiri sahata,
0447 silni Turci polje pogazili
0448 na Kukaru dođoše planinu.
0449 Izvila se velika planina
0450 sve se vide po Berkotu kule.
0451 Kad posluša beže Ličanine,
0452 kad na Berkot pucaju topovi,
0453 jeka stoji u polje zeleno
0454 baš kanda se brda prolamaju,
0455 jal’ pucaju nebeski gromovi.
0456 Mustaj-beže riječ progovara:
0457 »Braćo moja, ako boga znate,
0458 kaka sila u gradu Berkotu
0459 te noliko pucaju topovi,
0460 a iz polja jeka udaraše?
0461 Ja se plašim brdu na planinu
0462 a kamoli dok u polje siđem.« 
0463 Sva Krajina ništa ne govori
0464 a sam Mujo Begu progovara:
0465 »Beg Mustaj-beg, gospodsko koljeno,
0466 a tako mi dina i Đogata
0467 jako ćeš se, Beže, uplašiti
0468 doklen siđeš u polje zeleno
0469 te opaziš silu od Kaura.
0470 Ti jordamli ideš kroz Krajinu,
0471 na sebe si navalio zlato,
0472 jašeš konja bijesna Goluba.
0473 I tu ti se malo učinilo,
0474 već ti vodiš četiri jedeka,
0475 svi bijeli baš ko labudovi
0476 danas ćeš ih, Beže, ostaviti.
0477 Zar ne znadeš, da te jadi znadu
0478 đe je bane curu isprosio?
0479 Što pucaju na gradu topovi
0480 što je jeka u polje zeleno,
0481 to su došli banovi svatovi.
0482 Znaš li, Beže, direk od Krajine,
0483 dvoji svati a jedna djevojka,
0484 danas će se jadi načiniti
0485 što nijesu nigda prije bili,
0486 nećeš Like nigda ni viditi
0487 a kamoli vijernicu ljubu,
0488 i svojega od srca evlada.« 
0489 Kad to začu beže Ličanine,
0490 on svojega zastavi Goluba
0491 a na Muju oči prekolači:
0492 »Šuti, Mujo, kamenom ti stale,
0493 je l’ to tako igdi prije bilo,
0494 jedna cura a dvoji svatovi?!
0495 Zar je kučka pašina Fatima,
0496 zar dvojici cura poklonjena?!
0497 A tako mi boga istinoga,
0498 ja se tamo ni pomaći neću,
0499 neka kuja ide do Karlovca,
0500 pa nek ljubi od Karlovca bana.« 
0501 Pa on vrati svojega Goluba,
0502 hotijaše natrag Lici sići.
0503 Kad to viđe sluga Huseine,
0504 on do Bega doćera alata,
0505 pa mu Huso krto odgovara:
0506 »Beg Mustaj-beg, direk od Krajine,
0507 evo, Beže, dvanaest godina
0508 kako tebe na Krajinu služim,
0509 nijesam ti hile učinio,
0510 pa zar tako od boga suđeno,
0511 te povede mene u svatove.
0512 Na tebe su troje toke zlatne,
0513 a u mene dvije puške male
0514 čelikom sam obe napunio,
0515 danas ću ti toke prolomiti,
0516 a živo ti srce izgoreti.
0517 Jal’ okreći svate niz planinu,
0518 ja te ubi ni skočiti nećeš.« 
0519 Kad pogleda Beže sa Goluba
0520 na svojega slugu Huseina
0521 gđe natura mrnje na obrve,
0522 a na puške navaljuje ruke,
0523 onda Beže bješe pomislio:
0524 »Sade bolje ići niz planinu,
0525 il’ ostati ili poginuti,
0526 neg ostati brdu na planinu,
0527 pa od sluge poginuti svoga.« 
0528 Pa navali vojsku niz planinu.
0529 Zapjevaše age Krajičnici
0530 a pukoše tanki vedenici.
0531 Začu bane u Berkotu gradu,
0532 na pašinu od kamena kulu.
0533 Sve tu bjehu svatske starešine,
0534 vino piju na pašinoj kuli,
0535 paša lije suze od očiju.
0536 Kad se začu jeka niz planinu,
0537 onda bane paši govoraše:
0538 »Dragi pašo, silo od Turaka,
0539 kakva j’ ono jeka niz planinu?« 
0540 Onda paša banu govoraše:
0541 »Gospodaru od Karlovca bane,
0542 jadi, bane, s obadvije strane,
0543 dvoji svati jedna je djevojka.
0544 Ja sam tebi curu poklonio,
0545 drugog cura prsten prifatila.
0546 Ono svati Arap-Pašić Ibre,
0547 sad će svati polju silaziti,
0548 u polju se svati zavaditi.« 
0549 Mudar bješe od Karlovca bane,
0550 bane viče grlom i avazom:
0551 »O moj sine, Milan čarkadžija,
0552 brže leti u polje zeleno,
0553 odmah suzbi u polje svatove
0554 i pomakni baljimus topove,
0555 pola polja ostavićeš prazna
0556 nek se turski okupe svatovi.
0557 Vič’, Milane, u naše svatove,
0558 da se ne bi koji prevario
0559 i na Turke vatru opravio.« 
0560 Odma skoči Milan čarkadžija
0561 pa poleće u polje zeleno,
0562 u po polja suzbija svatove,
0563 dokle Beže izjavi Krajinu.
0564 Kad se dvoji sastaše svatovi
0565 poprečuje jedan na drugoga.
0566 Onda bane čarkadžiju spremi:
0567 »Idi, kaži begu Ličaninu
0568 nek pokupi svatske starešine,
0569 nek povede na pašinu kulu.« 
0570 Ode Miljan, Begu kazivaše.
0571 Skoči Beže ko kad ne sjeđaše,
0572 sve pokupi svoje poglavice,
0573 i dođoše do pašine kule.
0574 Onda Beže zasta na avliji
0575 u družinu veli lakrdiju:
0576 »Ko će sada uz bijelu kulu?« 
0577 Progovara Huso čarkadžija:
0578 »Ti naprijed uz bijelu kulu!« 
0579 Ode Beže, odvede družinu.
0580 Kad padoše na gornje bojeve,
0581 zastadoše odaji pred vratim.
0582 Onda Beže tiho govoraše:
0583 »Ko će, braćo, u odaju prvi
0584 jer s’ unutra vlaške poglavice?« 
0585 Svaki šuti, ništa ne govori,
0586 i Begova sluga progovara:
0587 »Ti si, Beže, ponos od Krajine,
0588 ti naprijed hajde u odaju,
0589 slušaj dobro što ću ti kazati:
0590 Kad ti tamo u odaju dođeš,
0591 ako bide bane osilio
0592 pa ne ćedne na noge ustati,
0593 ne ćedne ti česti učiniti,
0594 ako njemu na pleći ne skočiš,
0595 vjera ti je, izgubićeš glavu.« 
0596 Otvoriše od odaje vrata,
0597 u odaji vlaški poglavari.
0598 U pročelje od Karlovca bane,
0599 s desnu stranu Vučkolić Ilija
0600 pa do njega Ivković Stojane,
0601 pa do njega Banović Todore,
0602 pa do njega Pletikosa Rade,
0603 a s lijevu Brankoviću Vuče,
0604 pa do njega Mrkoniću Vuče,
0605 pa do njega Mandušić serdare,
0606 pa do njega Komjen-bajraktare,
0607 usred kola Popović Nikola.
0608 Broji Mujo svatske starešine,
0609 pa prebroji svoje starešine.
0610 Kad u Muje fazle ne imade,
0611 vrlo mrsko od Kladuše Muji
0612 gdje mu fazle nijednoga nema.
0613 Okrenu se zdesna nalijevo
0614 dok svojega opazi Halila.
0615 Halil bješe fazla u družini,
0616 onda Mujo govori Halilu:
0617 »O Halile, brate od matere,
0618 čuvaj, brate, zaran na vratima.« 
0619 Pa pođoše u odaju tudi.
0620 Kako pade beže Ličanine,
0621 odma njima božju pomoć viče.
0622 Mudar bješe od Karlovca bane,
0623 ispred Bega na noge skočio,
0624 i smjerno se Begu poklonio,
0625 i božju mu pomoć prifatio,
0626 pa sjedoše jedan do drugoga.
0627 Onda Milan čarkadžija dođe,
0628 pa im uze slugovati vino.
0629 On prolazi bega Ličanina,
0630 pa nazdravlja od Karlovca banu.
0631 Pa je drugu čašu natočio
0632 pa prolazi od Kladuše Muja,
0633 pa nazdravlje Vučkolić Iliji.
0634 To Turcima vrlo mučno bilo,
0635 podviknuše slugu Huseina.
0636 Progovara sluga Huseine:
0637 »Kopiljane, Milan čarkadžija,
0638 i bog vidi Turcima je krivo,
0639 zar vi piti a Turci gledati?!« 
0640 Skoči Huso ko da ne sjeđaše,
0641 od Milana čašu dohvatio
0642 pa im ode slugovati vino.
0643 Vino pili dok se napojili.
0644 Onda reče od Karlovca bane:
0645 »Beg Mustaj-beg, silo od Turaka,
0646 da zborimo da se ne ljutimo,
0647 sad čija je glavita djevojka.
0648 Ta je cura prije meni data,
0649 ali kad si pokupio vojsku
0650 da na miru ne činimo kavgu,
0651 da veliku štetu ne pravimo,
0652 da uzmemo od zlata jagluka,
0653 da turimo dvoje obilježi,
0654 da viknemo Miljen čarkadžiju
0655 i Mujina gojena Halila
0656 i Halil je jedan čarkadžija,
0657 nek otidu curi u odaju,
0658 nek odnesu dvoje obilježi,
0659 neka bace prsten pred djevojku.
0660 Nek ne kažu čije je prstenje,
0661 nek obere koga joj je drago,
0662 koga uzme, nek se ne srdimo.« 
0663 To rekoše, pa se poslušaše.
0664 Turi Beže pet stotin dukata
0665 i među njih zećli prsten zlatan,
0666 turi bane tri stotin dukata
0667 i među njih burme pozlaćene.
0668 U dva kraja turiše prstenje,
0669 dadoše ih Mujinu Halilu,
0670 š njime pođe Milan čarkadžija.
0671 I dođoše curi u odaju,
0672 pred djevojku baciše prstenje:
0673 »Biraj, cura, koga ti je drago,
0674 volj ti bana volj ti Ibrahima!« 
0675 Cura tudi pomislila bila:
0676 Što je prsten pet stotin dukata,
0677 to je cura bila pomislila,
0678 da je prsten od Karlovca bana;
0679 što je prsten trista madžarija,
0680 to je cura premislila bila,
0681 da je prsten Arapović Ibre,
0682 pa prihvati trista madžarija.
0683 Ne potrefi Arapović Ibre,
0684 već potrefi od Karlovca bana.
0685 Onda reče Mujagin Halile:
0686 »Ej djevojko, loše sreće bila,
0687 ti si banov prsten potrefila.« 
0688 Kad to začu glavita djevojka,
0689 ljuto pisnu kako guja ljuta,
0690 bijele joj polećeše ruke,
0691 ona trga sitne pletenice,
0692 pa tu kosu baca po odaji.
0693 Kad to vidje Miljan čarkadžija,
0694 on poteže dvije puške male,
0695 pukoše mu baš ko i gromovi.
0696 Cura većma cvili u odaji.
0697 Na nju Halil turski progovara:
0698 »Stan’, djevojko, ubila te munja,
0699 nemoj štetit kose ubojene!
0700 Ako si se mlada prevarila,
0701 te si banov prsten prifatila,
0702 nek je više Vlaha no Turaka,
0703 neš ti dopast od Karlovca banu.« 
0704 To rekoše, napolje odoše.
0705 Kad dođoše u odaju banu,
0706 progovara Miljem-čarkadžija:
0707 »Sretno, bane, tvoja je djevojka!« 
0708 Vrlo milo od Karlovca banu,
0709 a Turcima vrlo mrsko bilo;
0710 Otijahu kavgu zaturiti,
0711 ne dade im Tale barjaktare.
0712 Onda bane paši govoraše:
0713 »Hazur paša, gotova djevojka?« 
0714 Paša skoči, opremi djevojku.
0715 Sve skočiše turske poglavice
0716 i sa njima svatske starešine,
0717 i siđoše dolje na avliju,
0718 postadoše jedan do drugoga,
0719 dok niz kulu svedoše djevojku.
0720 Kako cura na avliju side,
0721 cmili cura kako guja ljuta:
0722 »Bogom oče od Kladuše Mujo,
0723 ne daj mene od Karlovca banu!« 
0724 Na nju Mujo krto odgovara:
0725 »Kujo jedna, pašina djevojka,
0726 ti ne šćede za Halila moga.« 
0727 Dovedoše curu do kočija,
0728 pa odoše uz polje zeleno.
0729 Otle bane pokrenu svatove,
0730 i iz polja pokrenu topove,
0731 i prate ih Turci Krajišnici.
0732 Udariše brdu uz planinu.
0733 Uz planinu svati izlazili,
0734 do Markova polja zelenoga.
0735 Kad padoše na polje Markovo,
0736 onda Tale igraše Kulaša,
0737 pa sve blizu banu dogonjaše:
0738 »Zete mio, od Karlovca bane,
0739 jal’ kakvo je na te odijelo,
0740 dobra ćurka a dobra kalpaka,
0741 s ćurka bih ti zametnuo kavgu,
0742 a s kalpaka pogubio glavu!« 
0743 Već to banu milo ne bijaše,
0744 on zaturi u džepove ruke,
0745 pa mu šaku izvadi dukata:
0746 »Naj to tebi, budalasti Tale,
0747 te ti sebi dobavi haljine!« 
0748 Kada Tale pare pokupio,
0749 tamam biše nasred polja ravna.
0750 Sad da vidiš sluge Huseina,
0751 do kočija doćera alata,
0752 odleće mu iza kuka ruka,
0753 poleće mu ljuta posjeklica.
0754 Sluga Huso tiho progovara:
0755 »O, đidijo, od Karlovca bane,
0756 zar baš silom uzeste djevojku,
0757 na sramotu svoj butum Krajini?« 
0758 Do kočija doćera alata,
0759 pa posječe četiri djevera.
0760 Kad to vidje sila od svatova,
0761 odma lanu dvanaest topova,
0762 usu lunta su četiri strane,
0763 pade tama od neba do tala
0764 od brzoga praha i olova
0765 i od duhe konjske i junačke.
0766 Ni brat brata poznat ne mogaše;
0767 stoji zveka britkije sabalja,
0768 stoji hrska vitije rebara,
0769 stoji jeka ljuta ranjenika.
0770 Ja da ti je pogledati, druže,
0771 kako strašiv preko polja struže,
0772 a slobodan po vatri liće.
0773 Nut đidije od Karlovca bana!
0774 Mudar bješe, karara mu nema,
0775 do kočija doćera alata,
0776 iz kočija dograbi djevojku;
0777 pola plja bješe pogazio,
0778 otijaše glavom u Primorje.
0779 Ko ga prvi spazi od Turaka?
0780 Opazi ga Mujagin Halile,
0781 pa dopade svom bratu serdaru:
0782 »Brate Mujo, ako boga znadeš,
0783 koja fajda što gine Krajina,
0784 oko šta smo zaturili kavgu
0785 kad s’ odnese cura u Primorje?
0786 Silan bane odnese djevojku.
0787 Daj mi, brate, bijesna Đogata
0788 da ja gonim bana i alata.« 
0789 Mujo s bratom konja pazario
0790 pa za banom navali ajvana,
0791 pa ga eto uz polje zeleno,
0792 dokle teče polja i širine,
0793 goni bana i konja alata.
0794 Kad Markovo polje pogaziše,
0795 zastupiše u goru zelenu.
0796 Onda Halil sobom progovara:
0797 »Avaj meni do boga miloga,
0798 evo česte gore Jastrebove
0799 a Jastreba hudud od Primorja,
0800 hoće bane otić u Primorje.
0801 Daj da idem stazom kroz planinu,
0802 brz je alat stići ga ne mogu,
0803 daj da idem putem prijekijem,
0804 česta gora a jelovo granje
0805 neću izvest bijesna Đogata!« 
0806 Pa rasjede konja na planinu,
0807 zavede ga u jelovo granje,
0808 priveza ga za tanku jeliku,
0809 uze tanku pušku po srijedi,
0810 pa odleće putem prijekijem.
0811 Tamam pade klancu Kukurovcu
0812 dok opazi od Karlovca bana,
0813 često bane na alatu skače.
0814 Uze Halil dugu paftaliju
0815 pa na banu nišan sastavio,
0816 i toj pušci živu vatru daje.
0817 U Halila poklekoše ruke,
0818 ne pogodi od Karlovca bana
0819 već alata kud se kolan steže.
0820 Pade alat klancu Kukurovcu,
0821 al’ se bane hitar dogodio,
0822 alat pade a bane otpade,
0823 pa pobježe kroz jelovo granje.
0824 U to doba Halil doletio
0825 i za ruku dofati djevojku,
0826 pa se vrati brdu uz planinu.
0827 Kad iziđe brdu na planinu,
0828 eto njega kroz jelovo granje
0829 đe j’ Đogata bio ostavio.
0830 Kad, Đogata za jelikom nema.
0831 Halil tudi ima pouzdanje
0832 da se nije Đogat otkinuo,
0833 odletio polju u družinu.
0834 Pa otalen provede djevojku.
0835 Dokle siđe na polje Markovo
0836 kavge bile pa se rasturile,
0837 podigla se tama u krajeve,
0838 skupljaju se Turci Krajišnici,
0839 sve donose svoje ranjenike,
0840 u krajeve mrtve zakopaju,
0841 na kamare šićar sastavljaju,
0842 jada bilo s obadvije strane.
0843 A kad Halil na poljanu dođe
0844 i dovede glavitu djevojku,
0845 onda Mujo govori Halilu:
0846 »O kopile, moj brate Halile,
0847 što si pješe a Đogata nema?« 
0848 Onda Halil bratu govoraše:
0849 »Brate Mujo, ako boga znadeš,
0850 zar ti Đogat nije dolazio,
0851 ja se jesam kamen pouzdao
0852 da ti se je Đogat povratio.« 
0853 Onda Mujo govori Halilu:
0854 »Moj Halile, moj brate od majke,
0855 grdno si se, brate, prevario,
0856 u zo čas si konja ostavio,
0857 nikad konja više vidjet nećeš.
0858 Kako svati prsli kroz planinu
0859 to je neki konja potpazio,
0860 zarobio kosnata Đogata.« 
0861 Skoči Halil ko kad ne sjeđaše,
0862 psuje curi i oca i majku:
0863 »U zo čas si se lijepa porodila!
0864 Brate Mujo, sveg mi na svijetu,
0865 ja ću hodat pa Đogata tražit.
0866 Ako l’ vidiš svog konja Đogata,
0867 ti ćeš viđet i brata Halila.
0868 Ako konja ne vidiš Đogata,
0869 ni Halila nigdi viđet nećeš.« 
0870 Istom bješe Halil u riječi
0871 dok ispade momak iz planine,
0872 tanku pušku nosi na ramenu,
0873 po imenu Arnaut Osmane.
0874 Tanku pušku nosi na ramenu,
0875 daleko ga Halil opazio,
0876 pa još dilje pred njim izletio:
0877 »Moj sestriću Arnautoviću,
0878 što s’ to, sine, tako odocnio?
0879 Kad si bio u gori zelenoj,
0880 jeda kakva glasa za Đogata?« 
0881 Onda Osman tiho govoraše:
0882 »Moj daidža, velikijeh muka,
0883 u zo čas se cura isprosila
0884 a u gore kavga zaturila,
0885 bud izgibe četa i družina,
0886 bud se dobar Đogat porobio,
0887 daidži se krila salomila.
0888 Ja ti danas bijah u planini
0889 doka stade tutanj kroz planinu.
0890 Ja pogleda crnijem očima
0891 dok opazi tvojega Đogata,
0892 dobila ga dva Sandića mlada
0893 dva Sandića, dvoje kopiladi,
0894 oba jašu na Đogata tvoga.
0895 Sedam puta od očiju zgađa,
0896 tanka puška, česta jelovina,
0897 ja ne mogo skinut nijednoga,
0898 pobjegoše, konja odvedoše,
0899 i odoše glavom u Primorje.« 
0900 Kad to začu Mujagin Halile,
0901 on prolio suze od očiju:
0902 »Bože mio, muke i nevolje,
0903 što ću sada od života svoga.
0904 Ej Đogate, tri te klala vuka,
0905 što si mi se dao uvatiti.« 
0906 Pa s’ mrtvije skidaše haljine,
0907 s njihe svlači pa na se oblači.
0908 Onda Halil tiho govoraše:
0909 »Zbogom ostaj, pitoma Krajino,
0910 kamen će ti Halil dolaziti.« 
0911 Pa izvadi sahat i njedara
0912 te ga dade buljubaši Muji:
0913 »Brate Mujo, tvojega ti zdravlja,
0914 podaj sahat našoj staroj majci,
0915 neka gleda želju od Halila,
0916 ja ću tragom za Đogatom ići.« 
0917 Onda Mujo bratu govoraše:
0918 »A moj brate, nagojak Halile,
0919 nemoj ići tragom za ajvanom,
0920 neka ide, nek ga nose vrazi,
0921 bilo zdravlja tvojemu serdaru,
0922 ja ću boljeg konja dobaviti,
0923 boljeg, brate, konja od Đogata.« 
0924 I to Halil ništa ne slušaše,
0925 obadvije raširio ruke,
0926 ode Halil dugo putovati,
0927 osta Mujo suze lijevajuć
0928 okupljati silu i Krajinu;
0929 te sve svoje mrtve pokopaše,
0930 ranjenike svoje poniješe,
0931 povedoše glavitu djevojku
0932 za Turčina Arap-Pašić Ibru
0933 i odoše sentu na Krajinu.
0934 Sada da ti za Halila kažem:
0935 Ode momak dugo putovati.
0936 Đe ga bijel danak ostavljaše
0937 sve dijete samo boravljaše
0938 dokle siđe bijelu Primorju.
0939 A kad pade polju primorskome,
0940 pa Primorju pade na kapiju,
0941 iz kapije u sitne sokake;
0942 hoda momak lomnijem sokakom
0943 dok dopade do pjane mehane.
0944 Kako momak u mehanu dođe,
0945 kako dođe, božju pomoć viče,
0946 i svi su mu zdravlje prifatili,
0947 i punom ga holbom dočekaše.
0948 Tamam momak život povratio
0949 dok pukoše na Primor’ topovi.
0950 Onda Halil tiho govoraše:
0951 »Oj boga ti, birtašice mlada,
0952 kakav adet u Primorju gradu
0953 te pucaju na gradu topovi?« 
0954 Birtašica govori Halilu:
0955 »O bora mi, fisan Madžarine,
0956 dobar adet u našemu gradu,
0957 dobili smo šićar od Turaka.
0958 Došla juče dva Sandića mlada,
0959 s Turcima se juče ratovali,
0960 od Turaka konja zadobili
0961 i svu tursku zemlju zakarili,
0962 Hrnjicima srce izvadili,
0963 doveli su Mujina Đogata.
0964 Juče Đogat od Turaka dođe,
0965 bješe ovdi od mora Latinka,
0966 od Leđana grada bijeloga
0967 i prekupi bijesna Đogata,
0968 a Đogata za osmak dukata
0969 i odvede konja do Leđena.« 
0970 Kad to začu Mujagin Halile,
0971 od oči mu suze polećeše,
0972 on na stranu okrenuo glavu,
0973 pa sakrio suze od očiju,
0974 da ga Vlasi ne bi opazili
0975 da se ne bi jadu dosjetili.
0976 Uto bijel danak prolazio,
0977 tamna noćca na zemlju panula,
0978 i Halila ferim prifatio,
0979 svu noć momak zaspat ne mere.
0980 Jedva noćcu bio proturio.
0981 kako zora lice pomolila
0982 i bijeli svijet opasala,
0983 skoči Halil od zemlje na noge,
0984 tanku pušku uze po srijedi,
0985 pokrenu se iz Primorja ravna.
0986 Lahko ide lugom zelenijem
0987 dokle moru i limanu siđe.
0988 Kod mora se junak zastavio,
0989 seir čini niz more galije
0990 dok opazi galidžiju Đuru.
0991 Onda momak iz avaza viče:
0992 »O đidijo, galidžija Đuro,
0993 išćeraj mi na liman galiju,
0994 prifati me, hoću putovati.
0995 Vjera ti je, tvrđa od kamena,
0996 ako mene prifatiti nećeš,
0997 prifatiću dugu paftaliju
0998 što mi ždere litru tučenika,
0999 probiću ti na moru galiju,
1000 potopiću tebe i družinu.« 
1001 Prepade se galidžija Đuro
1002 pa na liman navali galiju
1003 doklen kraju i bairu dođe,
1004 i prifati u društvo Turčina,
1005 pa na liman ode putovati.
1006 Kod Halila dobra sreća bila,
1007 ne bijaše dalge ni oblaka
1008 dok duboki liman prebrodio.
1009 Kad se momak suha dovatio,
1010 on zarovi u džepove ruke,
1011 i stotinu izvadi dukata,
1012 pa po tome tiho besjedaše:
1013 »Bogom brate, galidžija Đuro,
1014 nek ti žao ostanuti neće,
1015 pri putu sam, trebaju mi novci,
1016 malo ću ti zamediju platit,
1017 al’ me čekaj za malo zemana,
1018 ako bude sreće i življenja
1019 te se ovdut jope zdravo vratim,
1020 bolje ću te onda darovati.« 
1021 Onda kaza ereize Đuro:
1022 »Jabandžija, da te nešto pitam,
1023 da te pitam, da mi pravo kažeš.
1024 Gledeći ti oči i obraze,
1025 ti nijesi iz zemlje Madžarske
1026 već si Turčin od turske Krajine.
1027 I tako ti boga istinoga,
1028 pravo mi se po istini kaži,
1029 vjera ti je tvrđa od kamena,
1030 nikome te prokazati neću
1031 a mogu ti dobro trebovati.« 
1032 Onda Halil tiho govoraše:
1033 »Bogom brate, galidžija Đuro,
1034 kad m’ oklinješ bogom istinijem,
1035 da ti kažem ime po istini,
1036 a kuneš se tvojom vjerom tvrdom
1037 da me nikom prokazati nećeš,
1038 bog je vjera tvrđa od kamena,
1039 studen će se kamen rastvoriti,
1040 junak neće vjeru prevrnuti.
1041 Baš ću ti se po istini kazat,
1042 ko sam junak i od kog sam grada.
1043 Ja sam Turčin od turske Krajine,
1044 po imenu Mujagin Halile;
1045 u mene se Đogat porobio
1046 pa ja tragom idem za Đogatom,
1047 hoću junak do Leđena sići.
1048 Bogom brate, galidžija Đuro,
1049 čekaj mene moru na obalu.
1050 Ako mene tvrdo došlo duši,
1051 mogu mene Vlasi potpaziti,
1052 kad god dođem duboku limanu,
1053 neka nađem gotovu galiju.« 
1054 Onda kaza sa galije Đuro:
1055 »Hvala bogu i današnjem danu
1056 kad valjasta dobi pobratima,
1057 baš Turčina iz turske Krajine.
1058 Pobratime, Mujagin Halile,
1059 vjera ti je tvrđa od kamena,
1060 čekaću te četiri godine,
1061 kad god moru i limanu dođeš
1062 gotova je na moru galija;
1063 voziću te kako brata svoga,
1064 ja ti pare ni dinara neću;
1065 tuđa zemlja kalauza nema,
1066 tebi pare mogu trebovati.« 
1067 To rekoše pa se zagrliše,
1068 u bijelo lice poljubiše.
1069 Osta Đuro da čuva galiju,
1070 ode Halil dugo putovati.
1071 Lahko konak do konaka gradi
1072 dokle pade polju leđenskome.
1073 I zeleno polje pregazio,
1074 pa Leđenu pade na kapiju.
1075 A kad gradu na kapiju dođe,
1076 tu stajaše sedam kapidžija,
1077 i čuvaju na gradu kapiju.
1078 Zastaviše Mujina Halila
1079 pa ovako momku govorahu:
1080 »O đidijo, kikav Madžarine,
1081 gledajući, ti si jabandžija,
1082 dilje amo prolaziti nećeš
1083 dok ne kažeš sve sedam jezika.« 
1084 Kod Halila dobra sreća bila,
1085 sve jezike momak umijaše,
1086 tri jezika na kapiju kaza,
1087 pa propade gradu na kapiju.
1088 I eto ga lomnijem sokakom,
1089 dokle pade do pjane mehane.
1090 Kako momak u mehanu dođe,
1091 kako pade, božju pomoć viče,
1092 i svi su mu zdravljem prifatili.
1093 Sjede momak kolu i trpezi
1094 i podviknu jednu olbu vina.
1095 Vino piju, razgovaraju se.
1096 Dalmatinci sohbet zaturili:
1097 »Bože mili, čuda velikoga,
1098 skoro došla kraljica Vlahinja
1099 eto tamo bila u Primorje,
1100 Primorani konja zadobili,
1101 dobra konja, bijesna Đogata,
1102 Đogat, kažu, bio u Turaka.
1103 Kad su njihna konja zadobili,
1104 sva se turska zemlja okahrila,
1105 pa ga naša gospa prekupila,
1106 tog Đogata za osmak dukata,
1107 dovela ga do Leđena grada.
1108 Hujevit se Đogat dogodio
1109 nikom ne da sebi ulaziti,
1110 ne da na se timar udariti,
1111 ni studene vode ponuditi.
1112 Pa kraljica riječ isturila:
1113 koga bi joj Đogat zavolio
1114 te bi mu se moga udvoriti,
1115 dobru konju izmet učiniti,
1116 sretna bi ga mlada ostavila.« 
1117 Onda Halil tiho besjedaše:
1118 »Bože mili, čuda velikoga,
1119 da li znade leđenska kraljica
1120 kad bi mene dobro zapazila
1121 i dobrijem darom ugledala,
1122 ja sam često po četi hodio
1123 i Turcima štetu napravio,
1124 bili su me Turci uvatili,
1125 tavnova sam za sedam godina
1126 dok su Turci mene otpustili,
1127 pazio sam Turke Krajišnike
1128 kako paze konje od mejdana.
1129 Ja bih moga biti kod Đogata,
1130 dobru konju izmet učiniti.« 
1131 Halil misli niko ne čujaše,
1132 to začula leđenska kraljica.
1133 Malo stalo, dugo nije bilo
1134 dok padoše dva laka soldata:
1135 »Madžarine, gospoja te viče!« 
1136 Skoči momak ko kad ne sjedaše
1137 i eto ga lomnijem sokakom
1138 doka pade kamenoj biljardi,
1139 i kraljici u odaju dođe,
1140 kapu skide, pod pazuho tura,
1141 gospoji se smjerno poklonjaše.
1142 I gospoja tiho besjeđaše:
1143 »Madžarine, poginuo ludo,
1144 odakle si, od zemlje koje si,
1145 i kako te po imenu viču,
1146 kojega si fisa i plemena?« 
1147 Onda Halil tiho besjeđaše:
1148 »O gospojo, leđenska kraljico,
1149 ja sam junak od Zade krvave,
1150 mene viču Jovan-barjaktare,
1151 ja ti kuće ni kućišta nemam,
1152 Turci su me teško raskućili;
1153 sad se skitam od grada do grada
1154 te za sebe tražim gospodara
1155 ja đe bi se hljebom oranija.« 
1156 Onda veli leđenska kraljica:
1157 »O kopile, fisan Madžarine,
1158 gledajući tvoje oči vrane,
1159 ti nijesi fisan Madžarine
1160 vam si Turčin od turske Krajine.« 
1161 Kad to začu Mujagin Halile:
1162 »Šut’, gospoja, kamena ti stala,
1163 ne turči me danas bez nevolje,
1164 kad mi nije nikake nevolje,
1165 nijesu me Turci zarobili.
1166 Što mi oči veselo gledaju,
1167 za to ti se oklinjati neću:
1168 mati mi je krčmarica bila
1169 na tromeđu Turske i Madžarske,
1170 pa je bila odviše lijepa,
1171 često Turci po četi hodili,
1172 često pili, tu se uvraćali,
1173 već ako je koga pripustila,
1174 to su mene Turci načinili
1175 te mi oči veselo gledaju.« 
1176 Dok kraljici pamet preturio,
1177 onda gospa govori Halilu:
1178 »O moj sine, Jovan-barjaktare,
1179 ti kad bi se moga pouzdati
1180 i Đogata poslužiti moga,
1181 ja bi tebe sretna ostavila.« 
1182 Onda Halil tiho besjeđaše:
1183 »Fala gospo, dugo živa bila,
1184 ti podvikni sluge i seize,
1185 nek otvore na podrumu vrata
1186 da oprobam sreću kod Đogata,
1187 neće li me Đogat prifatiti,
1188 ne bi l’ bog do sreća donijela,
1189 ne bi l’ junak mjesto izvadio
1190 kod vaske se hljebom ohranio.« 
1191 To kraljica jedva dočekala
1192 i na sluge viku učinjela:
1193 »Id’ otvorte na podrumu vrata,
1194 povedite mojega Jovana,
1195 neka proba sreću kod Đogata!« 
1196 I odoše, vrata otvoriše.
1197 Tamam Halil pođe do ajvana,
1198 jer ga dobar Đogat ne poznade,
1199 na Halila tevdil odijelo,
1200 pa mu ne da ni na vrata doći,
1201 bije nogom a kolje ga zubom.
1202 Na njeg Halil turski govoraše
1203 da se ne bi Vlasi dosjetili:
1204 »Ej Đogate, moje rane ljute,
1205 đe si pao u kaurske ruke,
1206 zar ti mene poznati ne mereš?
1207 Ja ako sam ruho mijenio,
1208 ja nijesam vjeru polažio.« 
1209 Đogat, ajvan, zborit ne mogaše,
1210 al’ znavaše što Halil veljaše,
1211 ni desnicom nogom ne micaše.
1212 Odma Halil do Đogata dođe
1213 pa srebrenu uze kešagiju,
1214 na Đogata dlaku otvorio
1215 a prašinu vodom izgonio,
1216 jer se dugo nije timario,
1217 u sunđer mu vodu izvadio
1218 a čaršafom dlaku položio,
1219 ćebe baci a sedlo nabaci,
1220 pa svilene poteže kolane,
1221 založi ga đemom studenijem,
1222 izvede ga na sitne sokake,
1223 pa posjede konju na srijedu.
1224 Sve kraljica gleda sa pendžera.
1225 Kad se Halil dograbi sokaka,
1226 vid’ Halila, đavoljega sina,
1227 već mu đavo ne da sidjet s mirom,
1228 sve se miče u Đogata tiče,
1229 žavan mu se Đogat pomamio,
1230 od bijesa nema mirovanja,
1231 po dva koplja u visinu skače,
1232 po četiri lomnijem sokakom.
1233 Iz čavli se vatra osipaše,
1234 iz noždara biju plamenovi,
1235 obadvije hrnje rasturio.
1236 Da savije bugar-kabanicu,
1237 ne bi konju hrnje napunilo,
1238 jer j’ strahota u njega gledati
1239 a kamoli na njemu jahati.
1240 Kad kraljica viđe sa pendžera,
1241 odviše joj vrlo milo bilo,
1242 pa ovako mlada govorila:
1243 »Hvala bogu i današnjem danu,
1244 kad sam turska krila salomila,
1245 i dobra im konja oduzela.
1246 Sad ne žalim što sam pare dala.
1247 Dovete mi mog Jovana sina!« 
1248 Odlećeše vlaški perjanici:
1249 »E, Jovane, tebe gospa viče!« 
1250 I kad Halil na biljardu dođe,
1251 gospoji se smjerno poklonjaše,
1252 a gospoja njemu govoraše:
1253 »O Jovane, moje čedo mlado,
1254 kad je tebe Đogat zavolio
1255 te ti moreš paziti Đogata,
1256 što najvoliš da ti danas dadem?« 
1257 Onda Jovan tiho besjeđaše:
1258 »O gospoja, leđenska kraljice,
1259 što god dali, dugo živi bili,
1260 nek se smirim i hlebom ohranim,
1261 ja zahrane bolje i ne tražim,
1262 jer je mojoj dotužilo duši,
1263 junačke me noge zaboljele
1264 putujući od grada do grada
1265 i tražeći za se gospodara.« 
1266 A gospoja njemu govoraše:
1267 »O moj sine, Jovan-bajraktare,
1268 jesi li se Jovo oženio,
1269 bi l’ se bio kail oženiti?« 
1270 Onda Halil ramenima zgiba
1271 a gospoji tiho odgovara:
1272 »Prođ’ se, gospo, što to besjedite,
1273 sramota me s vama govoriti,
1274 al’ pitate, valja odgovarat.
1275 Istina je, ja bih kail bio,
1276 al’ ne imam pare gotovine
1277 već još imam birtašici dužan,
1278 popio sam a platio nisam.« 
1279 Onda veli leđanska kraljica:
1280 »O kopile, Jovo-barjaktare,
1281 dobro ti si juče uranio,
1282 uranio i boga molio
1283 i dobre se sreće okotio.
1284 Dobila sam konja od Turaka,
1285 nesretan je, nikom doći ne da,
1286 vidim da si junak dobar od mejdana,
1287 lijep jesi ko svaka djevojka;
1288 jednu ćerku u kavazu hranim,
1289 mojom ću te šćeri oženiti,
1290 držaću te ko i sina svoga,
1291 na tebe ću krunu udariti,
1292 a moju ti zemlju pokloniti.
1293 Godine su mene osvojile,
1294 sudi, more, mojom državinom!« 
1295 To se Halil vrlo zasramio,
1296 pa u njedra oči oborio.
1297 A kraljica dikat učinjala,
1298 pa dobavi starog jugovdara,
1299 i sastavi đake i popove,
1300 te vjenčaše Lucu za Jovana,
1301 na srebrenu turiše stolicu,
1302 a zlatnu mu krunu naturio.
1303 Pripališe na gradu topove,
1304 te pucaše tri bijela dana,
1305 kralju šenluk, državi veselje.
1306 Ode Halil kretat kraljevinom,
1307 sav im stari bidet oborio,
1308 i nanovo danak udario.
1309 Sirotinja teška govoraše:
1310 »Novi kralje, dugo nam živio!« 
1311 Sudi momak za godinu dana,
1312 za godinu, druge polovinu.
1313 Kad je druge pola napunio,
1314 teške Halil misli premišljaše,
1315 kako bi to gospu prevario,
1316 il’ bi sišo duboku limanu.
1317 Jedno jutro momak poranio
1318 pa kraljici u odaju dođe.
1319 Kako dođe, dobro jutro viče,
1320 i gospoja bolje prifatila:
1321 »Budi zdravo moj zete Jovane,
1322 što s’ to k mene jutros poranio?« 
1323 I Halile tiho besjeđaše:
1324 »Majko moja, dugo živa bila,
1325 ja sam noćas mučan san vidio,
1326 đe se poljem magla uvatila
1327 o ladna se mora pružila,
1328 pa se naše kule prifatila,
1329 i nebeske polećeše munje,
1330 pa u našu kulu udariše,
1331 svu na’ butum kulu oboriše,
1332 samo osta od zlata jabuka.
1333 Ja se bojim i zla od gorega.
1334 Mi smo dugo krila raspustili,
1335 i bijele perke labudove,
1336 evo puna godinica dana,
1337 e godina, druge polovina,
1338 naši stoji dvanaest đemija
1339 na duboku morskomu limanu,
1340 mi ne šćesmo do limana sići,
1341 ni vidjeti na moru đemije,
1342 da u vodi nisu poštećene.
1343 Mi smo, jera, vraga uzajmili,
1344 izbavili konja od Turaka
1345 i svu tursku zemlju okarili,
1346 okahrili pa je osramili,
1347 ja se bojim hile od Turaka,
1348 jer su Turci za nas zažalili,
1349 da se ne bi Turci pokupili
1350 pa se svukli u morske otoke,
1351 navalili na more galije,
1352 preko mora preturili vojsku,
1353 porad hladna mora i otoke,
1354 popalili naše čardakove,
1355 pa na Leđan nama udarili,
1356 veliku nam štetu napravili,
1357 razdvojili i milo i drago,
1358 a isjekli i staro i mlado.
1359 Kad biste me šćeli poslušati
1360 i ljubavni izum pokloniti
1361 da spremimo konje i kočije,
1362 vi sjedite gospe u kočije,
1363 ja ću spremit vilena Đogata,
1364 i jest nam se Đogat zaležao,
1365 da polako do mora siđemo,
1366 uhodimo na moru galije,
1367 na galije naše ereize.« 
1368 Gospoja se kail učinjela
1369 i Halilu izum poklonila.
1370 Odma Halil perjanike viče,
1371 i na njihe viku učinio:
1372 »Opremite srebrene kočije,
1373 uvežite dva vrana gavrana,
1374 što ih dvaput u godini vežem
1375 kada slavnom manastiru pođem
1376 kad se svete leturđije služe
1377 i na Turke držimo denije.« 
1378 To odoše, kočije spremiše,
1379 uvezaše dva dobra viteza,
1380 nakupiše za hašluka blaga.
1381 Spremi Halil bijesna Đogata,
1382 ne šćavaše voditi soldata.
1383 Al’ ga druga obić ne mogaše
1384 jer se Vlasi mogu dosjetiti,
1385 pa im dade izum i naredbu,
1386 otvoriše bijele kasarne,
1387 izvedoše silovitu vojsku,
1388 poćeraše beljemez topove,
1389 posjedaše gospe u kočija.
1390 Halil svoga posjede Đogata,
1391 oko njihe silovita vojska,
1392 i odoše poljem zelenijem.
1393 Sve idoše dok moru sidoše.
1394 Kad sidoše moru i limanu,
1395 u otoku ostaviše vojsku,
1396 njihe eto moru i bairu
1397 da seire more i đemije.
1398 Tamam Halil do baira dođe,
1399 opazi ga đemidžija Đuro;
1400 čim ga viđe, odma ga poznade,
1401 od galije do baira dođe.
1402 Obadvije raširio ruke
1403 da zagrli pobratima svoga.
1404 Na njeg Halil grčki odgovara:
1405 »Pobratime, poginuo ludo,
1406 ku’ ćeš amo, oči poželio,
1407 sile sa mnom domislit se može,
1408 već ti spremaj na moru galiju,
1409 ako da bog te bjegat mognemo.« 
1410 Onda Đuro sigura galiju
1411 a gospoji Halil progovara:
1412 »O gospoja, ko i moja majka,
1413 de ti sjedi u kočije mlada,
1414 de ti malo do otoke siđi,
1415 iz otoke pokreni nam vojsku,
1416 nek vojnici do limana dođu,
1417 nek ih lade iz mora vjetrovi,
1418 vruće ih je sunce osvojilo.« 
1419 A gospoja do kočija dođe
1420 pa podviknu kočijaša svoga
1421 i povrati kola u otoku.
1422 Onda Halil tiho progovara:
1423 »O Lucija, moja vjerna ljubo,
1424 hoćemo l’ se vozat po limanu?« 
1425 Djevojka se kail učinjela
1426 i uniđe cura u galiju.
1427 Halil svoga navede dorata.
1428 Onda Halil tiho progovara:
1429 »Slatki brate, galiždija Đuro,
1430 bjegaj, brate, niz more debelo.« 
1431 Odma Đuro pokrenu galiju,
1432 pa na more stade bijegati.
1433 Onda Luca govori Halilu:
1434 »Srce moje, nejačak Jovane,
1435 viči našeg galidžiju Đuru
1436 nek daleko ne goni galije,
1437 ja se bojim od više nesreće
1438 pobiće se po nebu oblaci
1439 a niz more udarit vjetrovi,
1440 more dalga oturit galiju,
1441 prebacit nas na tursku granicu,
1442 tamo, kažu, turske čardakove,
1443 mogu naske zadobiti Turci.« 
1444 Onda Halil tiho govorio:
1445 »O Lucijo, leđanske kraljice,
1446 kad b’ ne bilo po nebu vjetrova,
1447 kad nas ne bi dalga oturila,
1448 ti ćeš ići sentu na Krajinu,
1449 ja ako sam ruho mijenio,
1450 ja nijesam vjere preložio,
1451 velika me nužda naćerala
1452 te sam sebi ime mijenio,
1453 ja sam Turčin od turske Krajine.« 
1454 Tamam Halil bješe u riječi,
1455 okrenu se zdesna i slijeva
1456 dok opazi četiri galije,
1457 svi ga gone morem debelijem.
1458 Onda Halil tiho govoraše:
1459 »Brate bogom, galidžija Đuro,
1460 za nama se poćer naturio,
1461 živo goni limanom galiju,
1462 ne bi l’ bog do sreća donijela
1463 ne bi li se suha dofatili,
1464 po suhu je lakše ratovanje.« 
1465 Već idoše, more prebrodiše;
1466 tamam bjehu kraju do baira,
1467 dok sa mora silu opazili
1468 đe im Turčin hoće pobjegnuti,
1469 nut od boga velike nesreće,
1470 kad na moru pukoše topovi,
1471 sve se začu po morskoj otoki
1472 razvija se jeka po brdima,
1473 dođe behar u Orlić-planinu.
1474 U planini sile od Madžara,
1475 tu b’jaše četrest čardakova,
1476 i u njima četrest harambaša,
1477 svaki hrani po stotinu druga.
1478 Sve začuše vlaške karaule
1479 pa odoše popucivat lunte,
1480 karaula karaulu viče,
1481 sve poleće redom poselica
1482 sva se vlaška zemlja zadrmala.
1483 Kad se Halil dobavio suha
1484 pa posjede bijesna Đogata,
1485 a za sobom zabaci djevojku,
1486 pa uz more okrenu Đogata
1487 šćaše bježat uz morske otoke,
1488 kad pogleda crnijem očima,
1489 dok veliku silu opazio,
1490 tu idaše Tokulija bane
1491 i za njime silovita vojska.
1492 On niz more okrenu Đogata,
1493 šćaše bježat niz morske otoke,
1494 dok opazi Ajvar-đenerala
1495 i za njime silu opazio.
1496 Onda Halil zastavi Đogata,
1497 pa prolio suze od očiju,
1498 i ovako tiho govoraše:
1499 »Avaj mene do boga miloga,
1500 eto muke i nevolje ljute
1501 uz otoke bježati ne mogu
1502 jer me čeka Tokulija bane,
1503 niz otoke bježati ne mogu
1504 dolje čeka Ajvar-đenerale,
1505 za njim ima silovita vojska,
1506 pogubiće il’ uvatit živa.
1507 Uz planinu bježati ne mogu,
1508 tu me čeka četrest čardakova,
1509 u svakom su kaurski panduri;
1510 da nemaju puške ni sabalja,
1511 ni brzoga praha ni olova
1512 ubiće nas drvljem i kamenjem.
1513 Da sam tvica pa da imam krila,
1514 svi đavoli da su kalauzi,
1515 sve da su mi posestrime vile,
1516 danas nikud pobjeći ne mogu,
1517 ni bijela zakloniti lica,
1518 samo danas valja umrijeti.« 
1519 Onda Luca tiho govoraše:
1520 »O Halile, srce iz njedara,
1521 vakta nema stajat ni misliti,
1522 jer su sve tri sile polećele,
1523 sad će prići četvrte galije,
1524 iz galija sile izlaziti,
1525 bit će više muka i nevolja.
1526 Hvale konja, bijesna Đogata,
1527 da ga nema boljeg na svijetu,
1528 a ni tebi pokudbine nisu.
1529 Ako si se sile uplašio,
1530 ti razjaši bijesna Đogata,
1531 pa ti bježi moru pod obalu,
1532 te se sakri u rogoznu šašu,
1533 a daj meni izum i Đogata
1534 i tu oštru sablju na gajtanu,
1535 ja ću danas za te ratovati.
1536 A ako si srca junačkoga,
1537 skini mene od konja Đogata,
1538 pa me turi moru pod obalu,
1539 nasijeci te ragozne šaše,
1540 te mi sakri lice i tijelo,
1541 a ti jaši bijesna Đogata,
1542 ćeraj konja uz morske otoke
1543 pa ti sreti Tukuliju bana,
1544 na tebe će vatru oboriti.
1545 Ako bilo od boga suđeno
1546 te te mogne vatra razminuti
1547 u logor ćeš naćerat Đogata,
1548 njegovu ćeš prekršiti vojsku.
1549 Pa na stranu isćeraj ajvana,
1550 te odmori sebe i Đogata.
1551 Pa ćeš opet poćerat ajvana,
1552 udarit ćeš pored mora ladna.
1553 Kada budeš moru do obale
1554 ja ću malo šašu razmaknuti
1555 i bijelo lice pomoliti,
1556 junačko ti srce napuniti,
1557 pa ti ajde niz otoke ravne,
1558 i ti sreti Hajvar-đenerala,
1559 njegovu ćeš prelomiti vojsku.
1560 Pa na stranu išćeraj Đogata,
1561 odmorit ćeš sebe i ajvana.
1562 Pa ti opet posjedi Đogata,
1563 doćeraj ga moru do obale.
1564 Ja ću opet šašu razmaknuti,
1565 ja ću bjele dojke pomoliti,
1566 odviše ti srca napuniti,
1567 pa ti kreni konja uz planinu,
1568 ti na vlaške udri karaule.
1569 Ako tebi dobra sreća bila,
1570 te ti zdravo uz planinu siđeš,
1571 leti brže na tursku granicu,
1572 kupi vojsku, ajde u otoku.
1573 Čekaću te moru pod obalom,
1574 jesti neću, vode piti neću!
1575 Al’ ako ti suđen danak dođe,
1576 Te pogineš u Orlić-planini,
1577 vjera ti je tvrđa od kamena
1578 nikom mlada dopanuti neću,
1579 ja ću biti moru pod obalu,
1580 oči zavit, u vodu skočiti,
1581 gledat neću bijela svijeta.« 
1582 To Halilu gajret dolazio,
1583 od Đogata konja osjedaše,
1584 skide curu od konja Đogata,
1585 pa je turi moru pod obalu,
1586 pa nasječe te rogozne šaše,
1587 sakri dobro curu pod obalu,
1588 pa dopade, posjede Đogata,
1589 okrenu ga uz morsku otoku.
1590 Dočeka ga Tokulija bane,
1591 na nj’ga prolom živi oboriše,
1592 a kod momka dobra sreća bila,
1593 nit prifati njega, ni Đogata.
1594 Kud god goni kroz logor Đogata,
1595 iza sebe sokak ostavljaše.
1596 Pa na stranu isćera Đogata,
1597 ode konja odmarati svoga.
1598 Nuto sada jada od Krajine!
1599 Podigao se buljubaša Mujo
1600 i sve redom molio serdare,
1601 sve šezdeset podigo serdara,
1602 okupili svu butum Krajinu,
1603 pa izveo brdu na planinu.
1604 Svi gledaju Mujina Halila
1605 koje jade uz otoku gradi.
1606 Onda Mujo tiho besjeđaše:
1607 »Ajte, braćo, ako boga znate,
1608 velika je sila od Kaura,
1609 hoće brata pogubiti moga,
1610 pogubiti il’ ga ufatiti.« 
1611 Sva Krajina kail polaziti,
1612 beg Mustaj-beg tiho progovara:
1613 »Kurvo jedna, stara ljudurino,
1614 ja ti ne dam izun i ordije,
1615 već ste mene luda ostavili
1616 slušajući lafe i besjede
1617 sve za tebe i Halila tvoga
1618 i vašega bijesna Đogata
1619 da vas nema bolji u svijetu.
1620 Eto danas nama Vidovdana,
1621 da vidimo tvojega Halila
1622 i tvojega bijesna Đogata.« 
1623 Pa kad Halil odmori Đogata,
1624 naćera ga niz morsku otoku,
1625 te susrete Ajvar-đenerala,
1626 na njeg živu vatru oboriše.
1627 I kod njega dobra sreća bila,
1628 nit prifati njega ni Đogata.
1629 Kuda god momak prolazaše,
1630 iza njega sokak ostajaše
1631 i lešine s obadvije strane.
1632 Pa na stranu išćera Đogata,
1633 opet Mujo na planinu viče:
1634 »Hajte, braćo, ako boga znate,
1635 junak Halil, karara mu nema,
1636 dobar Đogat da mu para nema.« 
1637 Onda veli beže Ličanine:
1638 »Stani, kurvo, buljubaša Mujo,
1639 da ja vidim tvojega Halila,
1640 i tvojega bijesna Đogata ─
1641 lasno mu je po otoci skakat ─
1642 dokle pođe uz Prolom-planinu,
1643 dok udari na četrest čardakova,
1644 onda ću vam viditi junaštvo.« 
1645 Vid’ Halila, vesela mu majka,
1646 opet konja posjede Đogata,
1647 doćera ga moru do obale.
1648 Vid’ Latinke, ujeli je vuci,
1649 više sebe šašu razmaknula,
1650 i bijele dojke pomolila
1651 i još više mu srce napunila.
1652 Ondar momak okrenu Đogata
1653 kroz prolome, kukavice sinje,
1654 sam govori a sam odgovara:
1655 »E, Prolomo, prokleta planino,
1656 da li ću te moći pogaziti?« 
1657 Uz planinu poćera Đogata.
1658 Kako kome dolazi čardaku,
1659 sve mu bješe gora zalomljena,
1660 iza jela vatra udaraše,
1661 bije puška ko iz neba krupa,
1662 nit prifaća konja, ni junaka.
1663 Dok izleće brdu na planinu,
1664 do široka polja Ahmetovca,
1665 nuto muke i nevolje ljute,
1666 već Halila zaboljele ruke
1667 a Đogata glađa osvojila,
1668 dobar Đogat maći ne mogaše.
1669 Halil konja rasjede Đogata,
1670 pa čupaše maha od kamenja,
1671 te zalaže bijesna Đogata.
1672 Već misljaše da je pobjegnuo
1673 dok uz polje jeka udarila.
1674 Kad pogleda crnijem očima,
1675 dok uz polje jade opazio,
1676 dok evo ti Čmanje aranbaše,
1677 na alatu vrata čangalasta,
1678 sve ga griva tuče po kopiti,
1679 i za njime silovita vojska.
1680 Koliko je Čmanjo osilio,
1681 pred vojskom je dugo rastavio,
1682 tanka puška ne bi doturila,
1683 u ruke mu koplje kostolomno,
1684 zabacuje nebu pod oblake,
1685 u bijele dočekuje ruke,
1686 a dere se grlom i avazom:
1687 »O kopile, Mujagin Halile,
1688 da si bježa za nedelju dana,
1689 opet bi te moga sustignuti!« 
1690 Kad to viđe Mujagin Halile,
1691 on odjeknu sa srca svojega,
1692 grozne suze proli od očiju.
1693 Sam govori a sam odgovara:
1694 »Avaj meni do boga miloga,
1695 već kad mišlja da sam pobjegao,
1696 onda vakat dođe umrijeti!
1697 Ej, Krajino, vatrom izgorela,
1698 đe od tebe ne ima pomoći!
1699 Jarko sunce navisoko ti si,
1700 brate Mujo, nadaleko ti si,
1701 jarko sunce ti poniže siđi,
1702 brate Mujo, ti pobliže priđi.
1703 I da ti se, brate, nagledati
1704 svog Halila, brata rođenoga,
1705 na kake sa jade udario.« 
1706 Pa Đogatu tiho govoraše:
1707 »Ej, Đogate, moje desno krilo,
1708 glađa te je voma osvojila,
1709 al’ se ni ja napojio nisam.« 
1710 Pa u strahu posjede Đogata,
1711 navali ga niz polje zeleno,
1712 i susrete Čmanju Madžarina.
1713 Odviše se bješe uplašio
1714 i u strahu sablju dovatio,
1715 od sebe ga sabljom udaraše,
1716 na dohvatu, po desnom ramenu,
1717 dvije pole pale niz alata.
1718 Onda Beže iz planine viknu:
1719 »Međer junak, karara mu nema!« 
1720 Niz planinu navali Krajina
1721 i siđoše polju Ahmetovcu,
1722 sćeraše se niz Prolom-planinu,
1723 dok spadoše u morsku otoku.
1724 Nuto sada jada iznenada:
1725 Tu bijaše Tokulija bane,
1726 i sustigo Ajvar-đenerale,
1727 prebrodila na moru galija,
1728 iz galija otvorena vojska,
1729 iz planine izbili panduri,
1730 svu otoku morsku napunili.
1731 Kauri se ljuti namjerili
1732 kad se sjavi uz polje Krajina.
1733 Iz otoke vatra udarila,
1734 amam bože, nemila sastanka!
1735 Stoji zveka britkije sabalja,
1736 teška hrska vitkije rebara.
1737 Mlogo Vlaha a malo Turaka,
1738 velika ih vatra osvojila,
1739 odoše se djeca prepadati,
1740 od dobrije konja osjedati,
1741 i bijelo lice zaklanjati.
1742 Prodire se Beže sa Labuda:
1743 »Kopiladi, moji Krajišnici,
1744 a što ste se vatre uplašili,
1745 vidite li svojima očima
1746 kakono se nebo rastvorilo,
1747 od dženeta otvorila vrata,
1748 dolijeću dženetske hurije,
1749 i donose zlatne peštemalje,
1750 šeitima prifaćaju duše.
1751 Blago onome ko će poginuti,
1752 svoje kosti vodi ostaviti,
1753 junaštvom ga ljudi spominjati.« 
1754 To Krajini gajret dolazio,
1755 na dobre se konje upravljahu
1756 i za krive sablje prifaćaju.
1757 Pade magla od neba do tala,
1758 ni brat brata poznati ne mere
1759 a kamoli Turčin Kaurina.
1760 Po čemu se poznavahu Turci?
1761 Turci viču azreti Aliju.
1762 Po čemu se poznaju Kauri?
1763 Oni viču: »Jesus i Marija.« 
1764 Prodire se Tale sa Kulaša:
1765 »Danas vodi ne pomažu sveci,
1766 vem bog jaki i oštrica ćorda.« 
1767 Kavga bila četiri sahata,
1768 kavga bila pa se rasturila,
1769 odbila se puška u krajeve.
1770 Jada bilo s obadvije strane,
1771 al’ Krajina prije ratovala,
1772 pa ne broje ko je poginuo,
1773 već na kom je mejdan ostanuo.
1774 Pokupiše mrtve, pokopaše,
1775 ranjenike svoje poniješe,
1776 i iz šaše curu izvadiše,
1777 i otalen u kitu svatove.
1778 Uz otoku svati udariše,
1779 i odoše sentu na Krajinu.
1780 Eto pjesme, eto razgovora,
1781 ne znam više, rodile mi višnje,
1782 a ni dilje, rodile mi dinje,
1783 brdom dinje, dolom lubenice,
1784 ljubile me lijepe djevojke,
1785 udovice često dolazile,
1786 pušćenice i ne odlazile!



Izvor[uredi]

Narodne pjesme muslimana u Bosni i Hercegovini, Iz rukopisne ostavštine Koste Hermana, redakcija, uvod i komentari Đenana Buturović, Sarajevo, 1966.