Jovča/IV

Izvor: Викизворник
Jovča
Pisac: Borisav Stanković
IV


IV

Jovčinačardaklijanačivluku.Nasrediognjišteagorebadžasvatromkojaiosvetljuje;sastranedolapi;prostrtaasura;krozprozoreudnusevidimrklanoć.Vetrovifijuču.

STOJNA
(rasprema,izvlačiizdolapapostelju,nameštakrajognjišta).
Čujeselavežpasakaonatuđince,alisebrzoutiša.
STOJNA
(oslušne):
Rano je za njega. I ne bi psi. Biće ko zalutao i prošao.
Čujesetihalupaozdo.
STOJNA
(setrgne,oslušne,otvoriprozor,uplašeno): Ko je?
GLAS TOMIN
Otvori. Ja sam, Toma!
(poznaglas,začuđeno): Je li mladi gazda? (Sebi): Što li će sad?
GLAS OZDO
(oporo): Otvori vazdan!
STOJNA
(zatvoriprozor): Sad, sad ću. (Silazilevo.)
Pauza.
TOMA i ARSA
(spodignutimokovratnicama,trljajućirukesedajuuzognjištedasegreju.)
STOJNA
(ulazizanjima,preplašenoodgovarajućiimnapitanja): A, neće on još da se vrati. Naročito kad je ovakva noć studena, vetrovita, onda i duže ostane. Ide uvek moj Stojmen krišom za njim, tamo, znate, više Vaskine kuće. Sakrije se i pazi da mu se što ne desi; ima zlih ludi. I kaže Stojmen: Ništa, samo stoji više kuće, ne mari što vetar i njega i konja zanosi da obori. I što žešći vetrovi njemu čisto milije. I samo gleda u njenu kuću kako vetrovi oko nje zavijaju, ulaze unutra i, možda, šibaju je, šibaju... A on samo mrmlja: »Tako, tako!« I kao sveteći se i sebi, još bešnje: »Tako! Hoćeš ti! Ne daš, ne daš!«... To i ništa više. Tek obode konja u noć; ali ne dolazi odmah ovamo nego obilazi daleko, čak dole, do granice, ako ga ko od nas, čivčija, čuje ili opazi, da pomisli kako on dolazi ozdo, iz Arnautluka, gde se, kako nam posle priča, puškarao s njima...
STARIJI SIN
De, znamo to i mi. I mi smo ga pratili. Ali to nikom drugom da nisi!... Pa, to ništa i nije, ne košta kuću; ama, on rasipa, čujemo, ovde i daje Cigankama, hoće da proda čivluk?
STOJNA
Ne znam, gazdo. No znam samo da se ovako više ne može da izdrži. Ja bar ne mogu. Otkad se ona nesreća desi i on ovamo kod nas dođe, eto i noć i dan sve je ujedno. Ja više ne mogu da izdržim. Ceo dan spremam, strepim da će svaki čas da se vrati, rupi, i da odmah, znate kakav je, ne počne da nas bije i grdi. A ono, celog dana ne dođe. Sve po planinama i poljima sa konjem. Dobro i taj konj ne padne već jednom. I tek duboko u noć, kad sve živo pospi i već prvi petlovi počnu, on tek onda rupi. I odmah ovamo, u čardakliju. I celu noć sedi. Čim uđe on odmah: gde je ta Ciganka, što tobož ima njene, Vaskine oči...
ARSA
A gde je ona? Tu li je? (Gledaubratapitajući.)
STOJNA
Tu je, dole, kod mene, spava, odmara se.
TOMA
(utišavabrata). Neka to sada, posle.
STOJNA
A, nije gazda! Ništa lošo sa tom Cigankom ne čini. Što kažu da tobož s njom živi, nije, nije istina. Ja sam tu i cele ih noći dvorim. Samo, ona ne liči na Vasku ali, da ima njene oči — ima! I tako, zabradi je i samo te oči da joj se vide, tako cele noći sedi sproću njega. Ona, ta Ciganka sa Vaskinim očima i vračara što mu svaku noć baje i gata na kost. Tako cele noći. I još jednako samo ljutu rakiju, Ljutu, ljutu. I već više ne znam gde da je nađem tako ljutu. Prvo staklo što donesem, dobra je, ljuta, ali posle — ne valja, nije ljuta. I onda grdi, viče, preti kako će da me ubije, raseli, sve će da nas rastera... Pa eto, gazdo, ne znam šta više da radim, kud da se denem, ako vi ne...
TOMA
Ne smemo, ne smemo ni mi. Bojimo se. Govore komšije i drugi da ga oglasimo za »onako«, u manastir kakav da ga vodimo. Ali još ne smemo.
STOJNA
A, ne to, gazdo! To, lud, nije. Nije još. A i grehota je. Jer toliko puta ujutru, kad mu postelju dižem i jastuk, na jastuku, gde mu je bila glava, gde su mu bile oči, uvek, uvek tu nađem kako je vlažno. Sigurno od suza. Sigurno, kad na vuče na glavu jorgan, on, pošto zna da ga neće niko videti, plače tada, i otuda svako jutro nađem ja onako jastuk, gde su mu oči bile, vlažan od suza...
ARSA
(nestrpljiv,osluškujući): Ali, bato, da ne rupi,... da požurimo!
TOMA
(Stojni,oštro): Čuj. Da nas sakriješ dole kod sebe. Tu Ciganku s očima Vaskinim i gataru mi ćemo da prebacimo preko granice, daleko, da se ne vrate više. Ništa drugo, ne boj se. Nećemo da prljamo ruke.
STOJNA
(prestravljena): Oh, a šta će sa mnom biti?
ARSA
But. Ništa on neće znati. Kazaćeš: odvukli je, valjda, drugi Cigani, arnautski. I niko ne sme znati.
TOMA
Samo Stojmenu, odmah čim dođe, kazaćeš i poslaćeš ga k nama. S njim ćemo zajedno.
STOJNA
(krširuke): Oh, aman!
ARSA
But! Ako nas izdaš, ako on nešto primeti, Ni ti ni Stojmen ovde više!
TOMA
Slušaj. Kad dođe, ti se čini nevešta. Radi sve kao uvek. Pa kad on klone već i Ciganke iziđu, naša briga.
ARSA
Ne može se ovako više, ne može!
STOJNA
Ne može, gazda, ama...
TOMA
Dosta, a sad nas vodi i umiri se, da on što ne primeti. Hajde, brzo, odmah!
(Silazelevo.)
Pauza.
STOJNA
(vraćase,umirenaveć,podstičevatrunaognjištu,nameštagranje): I bolje, bolje tako! Inače se već ne može ovako. Valjda će, posle, i on za njima u svet. (TrzasenašušanjkojičiniStojmenispevšisepolakoučardakliju.)
STOJMEN
Dobro, opet stigoh pre. Sad će valjda i on ozdo. (Stojni): Šta se tu trzaš?...
STOJNA
De, tako, zamislih se. Nego... (priđeišapćemu,dižućiprstnapretnjudaotomećuti,isveispuništotreba.)
STOJMEN
Ko? Mlade gazde?! Gde su?
STOJNA
(zatiskujemuusta): Ćut! (Odvlačigalevonizastepenice.)
Pauza.
Vetrovisvebešnji.
JOVČA
(penjeseteškimkoracima,zamišljen,umoran,sedakrajvatrenastolac.Odahne,hukne,teško).
STOJNA
(užurbana,primičesofruizugla,sabocomrakije,zastrugomsira,seljačkimhlebom,tacnomduvanaivećnačinjenihcigareta,palidrecimaijednomoglodanomkobilicomodpileta).
JOVČA
(natežerakiju,žudnootpija,stresase;dohvatacigaretuipali,gutadim;pružanogetegačivčikaizuva,dopuštadamusvlačigornjeodelo,raspasujega;pomažeisam;ležeupostelju).
STOJNA
(primičemusofruštobližerukama,nudiga): Kusni, gazda, mezeti malo.
JOVČA
(oturujejelo,natežebocu,izvaljujese,nalakćujese).
STOJNA
(pokrivagaiututkava,nameštajastukdaseboljenasloni).
JOVČA
(pogledaje,neštorazneženije,bolno): Gde je?
STOJNA
(uzdahne): Eto, tu je. Sad će. (Okreneseulazu,silazi,jedvadočekavšidasvršisvojuulogu.)
ZULFA
(ulazitihoisedanastolacpremaJovči,podalje;uraskošnomodelu,snizamaovratu,zabrađenatankom,finomšamijom,takodajojsevidesamooči,krupne,sjajne,žive;pogledjojjeumiljat,nežan,čežnjiv,dokjeJovčaupočetkugledanežnije;docnije,kadplaneJovča,pogledjojjeunezveren,prestravljen;udržanjusevidiukrućenost).
JOVČA
(gledauCiganku,uočinjene,izrazmupostajesveblaži,zanosiseuuspomeneoVaskipregreha,šapatom): Sve moje, sve... Ne dam... (SetisegrehaVaskinog,plače): Ćut, ti!
ZULFA
(okrenesamopogledodnjega,zaklanjaserukom).
JOVČA
(bolno): Staru!
NAZA
(ulazitiho,sedanastolacdoJovče,okrenutavatri;razgrnešamijutejojsejošjačeosvetliodvatrenjenostarokoščatolice;uzimasasofre»kost«,unosiseunju,zagledapegeišareponjoj).
Pauza.
Vetrovijačeibešnjeduvaju.Tresuzgradu.Vatranpacka.NjeniplameniosvetljavajučasCiganku,časJovču.Unoćiizdvojiseuhucivetrovadugotegnuturlikpsa.
NAZA
(nedižeglavu,negojošjače,tajanstvenije,dubljeseunosiu»kost«,gledaunju,obrćeje).
JOVČA
(gledajenetremice,većgastrahpoduzima;hrabrećisevikne): Gledaj!
NAZA
(značajnomašeglavom,oturujekosukojajojpadanaoči;tajanstveno): I arno i lošo! (Zagledabliže): Bio si bogat, silan. Što god si zaželeo sve je bilo tvoje. Hazne, bisage s parama...
JOVČA
(sdosadom,prekidaje,odmahujućirukom): More, i sad to imam.
NAZA
(zagledajošpažljivije): drugo šta ima? Zaludu ti što si tolike zemlje video, gradišta proputovao, i na Bakarnom Gumnu bio, tri puta tamo zanoćio, — ono što ti je srce tražilo, nikad nisi imao, nikad...
JOVČA
(mračno,prezrivo): Hm... pa?...
NAZA
(prigušujućiglas,razvlačećireči,podižeočikojesjajeodvatresognjišta,gledagatajanstveno): U tvojoj bašti — cveće — fidani... (Gledau»kost«pauJovču,naginjućisebliženjemu): Jedan fidan, jedno drvce od svih najubavo, najlepše.
JOVČA
(postajeuznemiren,natežebocu,pušidublje).
NAZA
I ti si ga mnogo čuvao, mnogo voleo.
ZULFA
(izvirujeizastare,gledaumiljatoJovču).
JOVČA
(ganut;ublažujumusecrtenalicu).
NAZA
(razvlačeći,prigušenije): Ali, kad ono poraslo, zalistalo, zažednelo... — ti mu ne dade...
JOVČA
(čistoplačno,kaopravdajućise): Sve sam davao! Šta joj nisam dao?...
NAZA
(zagledabolje»kost«,podnosijeJovčidavidiisamipokazujeprstommestogdesetovidi): Ne znam, gazdo. Ovde tako stoji. (Unosisesvaučitanje»kosti«,tumačimušarenanjoj;sasvimmusepribližilatezajednosastaviliglaveizureuprstnjenkojišarapokostiitumačiznake): Evo, gazdo, evo ga to drvce... a evo odovud kao neki mlaz... pa kao pošao da ga osveži, napoji... ali, evo gde si i ti (kuckanoktomnajednommestu).
JOVČA
(sestresa,hteobidanegleda,ustreptiočima,zažmuri,opetprogledaoštro).
NAZA
Evo, tu, između njih... i — ne davaš... prečiš...
JOVČA
(sehvatazaglavu).
NAZA
I zato si grešan. Zato te san ne hvata. Sve, sve na to drvce misliš...
JOVČA
(trzaseizzanosa,očajno,besno): Napolje! Lažeš! Sve lažeš! (Baca joj novaca.) Sve lažeš! Nisam ja grešan. Nisam joj prečio, ne davao... A što ona bila kučka (otmeNazi»kost«ibacanaZulfu,kojasezgrčilaustrahu.) Kučka, pa nije mogla da čeka, dočeka muža... Oh! (Padaničkepojastuku,šakamastisnutimupesnicegrčevitogužvaikidajorgan,plećamusetresuodočajaibesa.)
NAZA I ZULFA
(pokupivširazbacannovac,beželevo,bezlupe,učarapama).
Pauza.
KrozfijukvetrovačujesekrikZulfin:Amangaz...!,zagušenšakom.Rzanjekonja,topotsvedalji.Urlikpsa,prekinuttakođe.Vijukvetrovapojačan...
STOJNA
(izvirujenavratimalevo,bojažljivosekrsteći,motrinaJovču).
JOVČA
(treseseusilomzagušivanomplaču): Drvce moje... sve moje... ne davam...


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Borisav Stanković, umro 1927, pre 97 godina.