Rasla Selva kraj careva dvora,
Pale grane caru na pendžere;
Jošt da veli care gospodare:
„Ko bi moju prestrjelio jelu,
„Dao bih mu šćercu sultaniju.“ 5
To se čudo na daleko čulo,
To začuo čobanine Jovo,
Pa otide u carevu dvoru,
Eto ti ga caru nadivanu,
I caru se smjerno poklonio, 10
Te njegovoj pristupio ruci:
„Je l' istina, care gospodare!
„Je l' istina, što si obećao?“
„Istina je, čobanine Jovo!
„Istina je, ako budeš kader.“ 15
A da vidiš čobanina Jova!
On carevu prestrjelio jelu,
Dade njemu ćercu sultaniju,
Odvede je gori u planinu.
Poručuje mlada sultanija 20
U Stambolu carevici Anki:
„Majko moja, carevice Anko!
„Kada spremiš crno ruho moje,
„Ne šilji mi sačmane košulje,
„Da ih dere čobanine Jovo.“ 25
Kad je bilo, za dugo ne bilo,
Poručuje mlada sultanija:
„Moja majko, carevica Anko!
„Pošlji mene bjelo ruho moje,
„Pošlji mene sačmanu košulju, 30
„Nek je dere čobanine Jovo.
„Ah da znadeš, moja mila majko!
„Kako čoban plahovito ljubi,
„Sve bi šćeri za čobana dala,
„I ti bi se stara preudala, 35
„I sultana baba ostavila.“
Srpske narodne pjesme iz Hercegovine (ženske), za štampu ih priredio Vuk Stef. Karadžić, (Troškom narodnijeh prijatelja), u Beču, u nakladi Ane udove V. S. Karadžića, 1866., str. 160-161.
