Jovo ore po vrh Romanije,
Ralo mu je od šimširovine,
A dva vola dva ljeljena plava,
Prutak mu je tura ibrišima,
Hrana mu je kita bosijoka, 5
Šjeme mu je bijeli pirinač.
Sestra mu je ručak donijela:
Govorio Jovan s Romanije:
„Sejo moja, b’jela lica tvoga,
Da mi može vjera podnijeti — 10
Ja bi’ tvoje obljubio lice!“
— Šuti, Jovo, zamukle ti mukom!
Gre’ota je to i pomišljeti,
A kamo li nije govoriti —
Nemoj zborit’ da te Bog ubije, 15
Što je mrsko i Bogu i ljudma.
No pogledaj nebu pod oblake,
Il’ je vedro, ili je oblačno,
Da te živa ne udari munja![1]
