Jovo i Marica

Izvor: Викизворник


5

Jovo i Marica

[Mlad karanfil bio procvatio
I zelenu baštu nakitio,
Do njeg’ nikla trnava kupina,
Do kupine ružica rumena,
Ružica se istom razvijala
Karanfilu glavu nagibala.
Mlad karanfil strukom s’ uzvisio
Da bi s ružom cvet mu se sastao.
Al’ kupina razvila bodljike
Ne dala im sastavljati struke,
Te sa zubom karanfila rani,
A ružice boju s tim potavni.
Mlad karanfil naskoro uvenu
I miris mu njsgov sav nestanu,
A i ruža nije više cvala
Već granama zemljici je pala.]

Mlad karanfil majki procvatio,
Mlad karanfil, nejaki Jovane,
Kad je Jovo djecu odrastao
I dorasto konja i oružje,
Četujući goru prohodio,
Veseo se dvoru povraćao,
Kad mu bilo do dvadeset ljeta,
Proće s’ Jovo gore i hajduka
Pa on šeće nujan neveseo,
Rumeno mu lice potavnjelo.
Majka Jovi tijo govorila:
„Sine Jovo, moje desno krilo,
Što s’ se Jovo puta ostavio,
I ti šećeš nujan neveseo,
Rumeno ti lice potavnjelo?
Vranac ti je konjic začilio,
Silno skače po zelenoj travi,
Nit’ je pase niti vode pije,
Uvom striže, a kopitom lupa,
Vranac se je zaželjeo puta.
Sablja ti js, sinko, zahrđala,
Na kalpaku perje potavnjelo,
A puške ti prašinom popale.
Što s’ se, Jovo, čete ostavio,
E da si l’ se ženit’ naumio,
Na daleko zagledo đevojku
Pak ti za njom tvojs srne vene,
Stid te bilo majci kazivati,
Što bi majka jedva dočekala,
Da zamjenu steče za života!
Ako j’, Jovo, ko što majka sluti,
Sedlaj vranca, pripasuj oružje,
Ja ću kuvat’ šećerli kolače,
A evo ti stotina dukata,
Na jabuku što ćeš dat’ đevojci.”
Nujno Jovo majci odgovara:
„Da Boga ti, moja stara majko,
Kad me pitaš pravo da ti kažem:
Što sam junak puta ostavio,
Rumenoga lica izgubio
I ja šećem nujan neveseo,
Nu me počuj, moja mila majko:
Kad se sveta crkva pokrivala,
Pokrivala limom bijelijem,
Ja sam, majko, na vrh kule bio,
Pa potegoh durbin od biljura
I uhvati’ Unu vodu ladnu
I kraj vode gizdavu đevojku,
Ona suši bjelicu šenicu.
Ostaše mi oči na đevojci,
Mal’ ns padoh sa bijele crkve,
Ja se baci’ rumenom jabukom,
A jabuka pred đevojku pade;
Ona uze rumenu jabuku
I pogleda u oblake mlada -
Čudo joj je, pa se ustavila,
Otkud s neba rumene jabuke? -
Pa jabuku meće u nedarca,
U nedarca do vrela srdašca,
A ja s’ molim na bijeloj crkvi
U jabuku da me Bog pretvori. -
Eto sada, moja mila majko!
Spremaj meni šećerli kolače
I daj meni stotinu dukata
Na jabuku što ću dat’ đevojci.”
Kad to čula Jovanova majka,
Ona ciknu ka’no zmija ljuta:
„Moj Jovane, željela te majka,
Odavle se ožsniti nsćeš
Ni uzeti gizdave đevojke,
Moj Jovane, za života moga,
Veće ajde moru, al’ Dunavu
Na daleko zagledaj đevojku,
Na daleko teci prijatelje.” -
Tu se Jovi na ino ne može,
Udriše mu suze niz obraze,
Zlaćane mu puške zaljevaju,
Pa usjede vranca pomamnoga.
Od dvora ga junak okrenuo,
Ustavi ga dragoj pod pendžere,
Grlom viče jadovit Jovane.
Grlom viče, a grlo mu drkće,
Jer se junak vrlo nakario,
Grlom vičs, sabljom pokuckuje:
„Oj Marice, moja sućenice,
Sići, dušo, pred bijele dvore!”
Istrčala lijepa đevojka,
Ona sleti dvoru na kapiju.
Njojzi Jovo desnu ruku pruža,
Pa je baci za se na konjica
Koliko mu srcu mila bila
Triput ju je opasao pasom,
I četvrti od sablje kajasom;
Još je desnom prigrlio rukom
L'jevom drži uzdu od konjica.
A da vidiš vranca pomamnoga,
Iz usta mu bjela pjena bije,
Iz nozdrva modar plamen liže,
Iz kopita živa vatra kreše,
Pa okrenu drumom na raskršće,
I na Unu vodu nagazio.
Unu vodu vranac preplivao,
Dvoje dragi’ na sebi prenio;
Pa se fati visoke planine.
U planini crkva Moštanica
I kod crkve starac igumane
I sa njime do dva kaluđera.
Tu se šćede Jovo vjenčat’ s dragom.
Kad je bio brdu na planinu,
Puče puška kroz jelovo granje,
Puče puška ostala mu pusta,
Ona ubi kraj Jove đevojku;
Glavom klonu lijepa đevojka
Jednom dahnu: „Zbogom, moj Jovane!”
Drugom dahnu i sa vranca pade.
S konja skoči žalostan Jovane,
Jednom skoči i dragoj priskoči,
Al’ iz gore dolećela str’jela;
Ljuta str’jela, a od ljuće ruke,
E da Bog da usa’la mu pusta.
U zlo Jovu mjesto pogodila,
Baš kroz puca u srce junačko.
Raskovča mu toke na prsima,
Mor-dolamu probi na plećima,
Mrtav pade mlađani Jovane,
Mrtav pade kraj svoje đevojke,
Kraj đevojke tužne zaručnice. -
A vranac se jada nagledao,
Pa on bježi drumom niz planinu,
I prepliva Unu vodu ladnu,
Ustavi se pred Jovine dvore.
Vranac vrišti, Jovin čardak ječi,
Pa kapiju zubi zagrizuje. -
To je čula u dvoru đevojka,
Baš Jelica Jovina sestrica;
Ona sleti niz čardake mlada,
Na kapiji otvorila vrata
I ugleda vranca Jovanova
Sva mu griva u krv ogreznula.
Gleda vranca nije na njem’ braca,
Pa se tužna jadu domislila.
Ona ciknu, do neba se čuje,
Od žalosti za bratom rođenim,
Vrane kose mlada raspletala,
U podrume vranca uvodila,
Pa je Jela vrancu govorila:
„Jao vrane, kamo je moj brajne?
Jao brate, rumena ružice,
Što mi tako ti povenu naglo,
S kime će se seja ponositi
I kime se tužna zaklinjati?”
U dvore je tužna ušetala
Da kazuje ostareloj majci.
Al’ u dvoru majke ne bijaše
Nij’ u dvoru - otišla j’ u goru,
Ona traži svog sina Jovana. -
Al’ ne prođe neđeljica dana,
Na Jovi se trava zelenila,
Majka Jovu često pohodila
Više njega suze proljevala:
„Sine Jovo, prva željo moja,
Je l’ ti, Jovo, crna zemlja teška
Jal’ grobnica kuća dodijala?”
Jovo cvili, krst mu izgovara:
„Oj starice, moja mila majko!
Nije meni crna zemlja teška,
Nit’ grobnica kuća dodijala,
Već mi j’ teško, moja stara majko,
Teška mi je moje drage ruka
Što me, majko, mrtvog obavila,
A ja drage zagrlit’ ne mogu,
Nit’ zagrlit’ niti poljubiti,
Mrtva ruka ne može grliti,
Ladna usta ne mogu ljubiti,
To je meni najžalije, majko,
Što umrije, a ne poljubi je! -
Zmije mu se oko srca lsgle
Ko nas dvojs ovde oborio,
U studeni kamen pretvorio.
Još te molim, moja stara majko,
Rani meni vranca gizdavoga
Rani vranca za mlađega braca
U gori ga vako ne ostavljo
Ko što j’ mene ostavio mlada!”

[Sunce se je jada naglsdalo,
Crna zemlja travom povenula, -
Mrtva majka na grobu je pala
U studen se kamen pretvorila,
Pod njim zmije gnjezdo savijale,
Oko njeg’ se kupina obvila,
Iz Jove je karanfil poniko
Iz Marice rumena ružica,
Savija se rumena ružica
Savija se oko karanfila
Ko đevojka dragom oko grla.]

Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg



Napomena[uredi]

  • Matica, III, 10. III 1868, 7, 153-155.
  • Narodna pesma, [iz zbirke] Mapojla Hrvaćanina.
  • Napomena uredništva: „Početak i svršetak ovoj pesmi na očigled je dometnut od kakvog docnijeg književnošću odimljenog pevača. U.”

Reference[uredi]

Izvor[uredi]

  • Zoja Karanović, Narodne pesme u Matici, Novi Sad : Matica srpska ; Beograd : Institut za književnost i umetnost, 1999., str. 170-175.