Jovo kosi zelenu livadu,
Ana b’jeli na livadi platno.
Platno pruža po zelenoj travi,
Pa Jovanu povaljala travu.
Progovara na livadi Jovo: 5
»Mlada Ano, ne gazi mi trave,
Tvoje platno otkupit’ ne može,
Što si meni travu pogazila;
A da bih ti travu oprostio,
Ne mogu ti oprostiti Ano, 10
Što si meni srce dotaknula.
Da si voda, ja bih te popio,
Da si cvijet, ja bih se kitio,
Da si jela, trgo bih ti grane,
Pa od sunca zaklanjao lice, 15
Da si sunce, ja bih se dičio,
Da si rosa, lice bih umiv’o
I u rosnoj travi otpočiv'o!«
Pobježe mu kroz livadu Ana,
A visoko odgojena trava, 20
Na Ani su tri kata haljina,
Roba duga, a visoka trava,
Ne može mu pobjegnuti Ana.
Dostiže je u livadi Jovo,
Ljubi lice nebrojeno puta, 25
Pa je vodi svom bijelu dvoru.
Pita majka: »Oklen ti đevojka?
A što li je tako pobl'jedila?«
Jovo svojoj majci odgovara:
»Đevojka je u travi zaspala, 30
Privuče se iz travice guja,
Šćaše guja curi u njedarca.
Prepade se od guje đevojka,
Zato joj je požutilo lice,
Uzeću je, majko, za ljubovcu, 35
Već mi, majko, liječi đevojku,
Miluj snahu, da ne bude žuta!«
Reference
Izvor
Sarajke, srpske narodne ženske pjesme, knj. 1; iz zbirke Milana Bugarinovića, [Sarajevo], Srbi tipografi grada Sarajeva, 1904., str. 76-77.
