Jetrvica adamsko koleno

Izvor: Викизворник


Jetrvica adamsko koleno

Hrani majka dva nejaka sina
u zle dane, u godine gladne,
kad je bila ponajskuplja hrana,
oka brašna trideset dinara.
Hranila ih i othranila ih 5
na preslici i deonici ruci.
Kad su deca ženidbe dorasla,
obadva je oženila majka,
dovela im dve lepe devojke:
Vidu Vinku, Davidu Koviljku. 10
Jetrvice malo živovale,
malo vreme tri godine dana.
Kad nastala godina četvrta,
svaka rodi po jednoga sina,
Vinka Mirka, Koviljka Marinka. 15
Al' ne prođe ni godina dana,
ni godina, nit’ će polovina,
razbole se nevestica Vinka,
razbole se, hoće umrijeti;
pa doziva svoju jetrvicu: 20
„Oj, Koviljka, mila sestro moja,
ja bolujem i hoću umreti,
amanet ti sirotice moje,
sirotice i moje i tvoje!
Pazi, seko, siroticu moju: 35
kad Marinku bela hleba sečeš,
podaj, seko, i mojemu Mirku —
njemu podaj od hleba korice
nek se znade da je sirotica,
da moj Mirko svoje majke nema! 40
Oj, Koviljka, mila sestro moja,
kad Marinku spraviš košuljicu,
mome Mirku zakrpi traljicu
nek se znade da je sirotica,
da moj Mirko svoje majke nema! 45
Oj, Koviljka, mila sestro moja,
kad nam sveta neđeljica dođe,
kad iziđeš na sokak međ' druge,
tvog Marinka na krilo posadi,
moga Mirka kod sebe na zemlju 50
nek se znade da je sirotica,
da moj Mirko svoje majke nema!
Oj, Koviljka, mila sestro moja,
kad nam sveto Vaskrsenje dođe,
kad na deci ruho pokrojite, 55
vašem krojte kako vama drago,
mome krojte čisto ruho crno
nek se znade da je sirotica,
da moj Mirko svoje majke nema!
Oj, Koviljka, mila jetrvice, 60
kad mi, sejo, u crkvu pošećeš,
tvog Marinka na ruci ponesi,
moga Mirka za ruku povedi
nek se znade da je sirotica,
da moj Mirko svoje majke nema!" 65
To izusti nevestica Vinka,
to izusti, pa dušicu pusti.
Hvala bogu, hvala jedinome!
Koviljka je srca milostiva,
ona znade što je sirotinjstvo 70
— od maloće sirotica j' bila —
prije Mirku bela hlepca daje,
prije Mirku neg’ svome Marinku;
prije Mirku skroji košuljvdu,
prije Mirku neg’ svome Marinku. 75
Kad no sveta neđeljica dođe,
kad iziđe na sokak međ' druge,
njenog Mirka na krilo posadi,
svog Marinka do sebe na zemlju;
nitko ne zna da je sirotica 80
a da Mirko svoje majke nema!
Kad no sveto Vaskrsenje dođe,
kad na deci ruho pokrojiše,
kakvo Mirku, onakvo Marinku,
čisti skerlet i zelenu svilu. 85
Svako misli i svako se divi
kako strina neguje ih oba
kao da su braćica rođena!
Kad Koviljka u crkvu pošeće,
obojicu vodi za ručicu, 90
a sav narod strinu blagosilja
— sam li Gospod iz nebeskog carstva:
„Oj„ Koviljka, koleno adamsko!
Prosta duša tvojih roditelja
koji su te porodili mudru, 95
međ’ tuđu te braću opravili,
pa ti znadeš šta je sirotinjstvo!"
Bože mili, na svemu ti hvala!
Tako radi jetrva Koviljka,
ona hrani oba svoja sina; 100
hranila ih do sedamn'est leta.
Kad nastade leto osamn'esto
pisat' pođe carevi vezire,
pisat' pođe po zemljici carskoj,
i on kupi na carevu vojsku: 105
gde s' u kući četir’ muške glave,
od četvoro uzima trojicu;
gde s’ trojica, uzima dvojicu,
gde dvojica, onde obojicu,
gde je jedan, i onog jednoga. 110
Redak dođe Koviljkinom dvoru
da joj ide Mirko i Marinko,
da joj idu na carevu vojsku.
Obadva ih opravila majka,
opravila na carevu vojsku. 115
Kad je bilo u boju prvome,
kad u vatru deca udarila,
puče puška iz te vatre prve,
puče prva, te ubi Marinka.
Sam ostade sirotica Mirko, 120
sam ostade na carevoj vojsci;
vojevao za devet godina.
Kad nastala godina deseta,
prekide se ta careva vojska.
Ne zna Mirko na koju će stranu: 125
da li strini, da li svetu belu?
Okrete se svojoj miloj strini.
Daleko ga ona ugledala,
pa je preda nj stara išetala:
„Čedo Mirko, a gde je Marinko?" 130
„Oj bogami, moja mila majko
— jer za drugu bolju ne znam majku —
kad smo bili u boju prvome,
puče puška iz te vatre prve,
puče prva, te ubi Marinka!" 135
Zaplaka se jetrva Koviljka,
pa govori sirotici Mirku:
„Čedo Mirko, odi bliže strini,
ja ne imam da zagrlim sina,
a ti nemaš da t' zagrli majka — 140
odi, Mirko, da t' zagrli strina!"

Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg



Reference[uredi]

Izvor[uredi]

Krnjević Hatidža, Antologija narodnih balada, Srpska književna zadruga, Beograd, 1978., str. 196-199.