Jedna noć despota Đurđa Brankovića
(Smederevo. Noć. Sam despot sjedi u svojoj sobi)
Umorne oči moje ne sklapa pokoj sveti,
Ranjena duša moja od crnih dršće slika:
Kô oblak burom gonjen, zloslutna misô leti
Po zemlji roda moga, po zemlji mučenika.
Kroz fijuk notnjeg vjetra ja čujem kako kosti
Srbalja mojih pršte u žvalji zmije gladne;
Uzalud boga molim da jadnom Srbu prosti
I s mučenika digne taj pokrov noći hladne.
O Nemanjići hrabri, neokaljana krvi,
Čija se slava vije na strunama guslara,
Vaše se pokoljenje u tužni raspad mrvi,
A manastire vaše nesita ruka hara.
Pod njihovijem svodom ledena samrt bludi,
Da zbriše sveti spomen vaših božanskih djela;
Iz okovanih grla zalud se kletva budi -
Daleko u noć crnu zastala zora bijela...
(Napolju se čuje grmljavina i vjetar)
Kô da i nebo sprema, u riku groma plamna,
Silu osvete strašne svrh jadne zemlje ove!
Čuj kako gore ječe, dršću nebesa tamna,
I gladni gavran grakće i traži žrtve nove.
O, plamti, munjo, plamti! Porazni grome, tresi,
Tresi, gruhaj i lomi krvave gore moje,
Al' srpsku misô neće srušit adski bijesi,
Srbin će voljno pregnut za sreću zemlje svoje!
Al' gdje je sreća naša? O, Srbin sreće nema,
Zaludu lavskom snagom u smrtnu borbu kreće,
Kad hladna sudba uvijek nemilost grdnu sprema,
I na put slave naše bezdani ponor meće.
Nesrećni, jadni Đurđe, kako je teška kruna
Na glavi tvojoj! Teška kô onaj oblak mutni!
Tvoja je dijadema oštroga trnja puna,
Kô što je zemlja ova prepuna rana ljuti'.
Na svakoj tvojoj stazi crni te udes sreta...
O, umri, grešni starče, kad s tobom sreće nije!
Možda sa grobom tvojim sinuće zora sveta,
Na čelo srpske majke da zlatne vijence svije.
U Mostaru, 16. oktobra 1895.