Ljuto bleji janje Ivanovo,
Kod Ivina desnoga koljena.
Pitao ga Ivan-čobanine:
"Što mi blejiš, moje janje b’jelo?
Il si gladno trave sa rudine[1]? 5
Ili žedno vode iz kamena?
Il željano svoje stare majke?" —
Tiho janje Ivi odgovara:
"Oj Ivane, moj dobri čobane!
Nit sam gladno trave sa rudine, 10
Niti žedno vode iz kamena.
Nit željano svoje stare majke.
Već ja blejim za tobom, Ivane:
Ti ćeš mi se skoro oženiti,
Svoju ljubu slati za ovcama; 15
Sjest će ljuba hladak hladovati,
A janje će po gori blejati.
Bit ću gladno trave sa rudine,
I žeđano vode iz kamena,
I željano svoje stare majke!"20
