Janja udovica

Izvor: Викизворник


Janja udovica

Sitan ferman na tu Bosnu sajde,
Donese ga carski kapidžia,
Ferman dojde u Bosnu ponosnu,
Da on kupi dietcu jenjičare,
Da ih šalje k bielu Carigradu; 5
Ferman sijde u Hercegovinu,
A na konak Ajmanović knezu;
U njega je konak učinio,
Dade knezu careva fermana:
„Piši, kneže, dietcu jenjičare, 10
Da šaljemo ka bielu Stambolu."
Piše dietcu po Hercegovini,
Sve popisa malo i veliko.
U njeg biše do devet sinovah,
I toliko mladih sinovacah — 15
Ni jednoga upisat nehtiede.
Biše ondi Janja udovica,
Imadiše jedinoga sina:
Upisa joj i toga jednoga.
Za to čuje Janja udovica, 20
Ona bieži u goru zelenu:
Tri mieseca u gorici bila,
Travu jela, s lista vodu pila;
Dok planine sniegom zapadoše,
Više Janja živiti nemore; 25
Ona sajde bielu dvoru svomu.
Za to začu Ajmanović kneže,
Ufati joj jedinoga sina
Matiaša, od sedam godinah,
I spremi ga ka bielu Stambulu. — 30
Kad je diete došlo ka Stambulu,
Tude bilo devet godin danah,
I veliko miesto izdvorilo:
Zapalo mu devet agalukah,
Sve ih devet caru poklonio, 35
Da mu dade Bosnu pašaluka;
I car mu je Bosnu poklonio.
U Bosnu je vezir salazio,
Siede sudit u Bosni ponosnoj,
Sudi diete za godinu danah. 40
Podiže se bosanski vezire,
Po deveru, u Hercegovinu
Bieloj kuli Ajmanović kneza.
Posla vezir konakčiu svoga,
Nek dočeka careva vezira 45
I nek gleda konak za vezira:
Ako i šta iz sela donese,
Na njemuka ruse glave nejma.
Ode napred pašin konakčia,
Kada dojde k Ajmanović knezu, 50
Sve mu kaže pašin konakčia.
U ta doba bosanski vezire,
I u kneza konak učiniše,
I popeše biele čadorove
Po az-bašči izpred biele kule. 55
Kad večera bosanski vezire,
On ti kneza po imenu viče.
Do njeg dojde Ajmanović kneže;
Kad temenah učini veziru
Izmače se, podviv, stade, ruke. 60
Pita njega bosanski vezire:
„O čivčia Ajmanović kneže,
Imal' ovde Janja udovica?"
Njemu kneže po istini kaže:
„Ima, paša, Janja udovica." 65
Paša mu je opet besiedio:
„Dovedi mi udovicu Janju."
Ode kneže poslužit vezira;
Kada dođe do Janjina dvora,
Kneže Janju po imenu viče: 70
„Hajde, Janjo! tebe paša zove."
Ljuto cvili Janja udovica,
Ona kune Ajmanović kneza:
„Bog t' ubio! Ajmanović kneže,
Al' si za me i vezirim kazo, — 75
Još se meni osvetio nisi!?"
Pođe huda udovica Janja,
Plačuć dojde k pašinu čadoru,
Pa pod čador paši ulazila.
Kad je vidi bosanski vezire, 80
Sa šiljteta na noge skočio,
Spušća tenef do zelene trave,
A zavika izza svega glasa:
„Majko moja! udovice Janje."
Pa je ljubi u obadvie ruke, 85
I u biele dojke iz niedarah,
Koje jesu njega odhranile.
Kod njeg cvili udovica Janja,
A tieši je diete vezire:
„Muč' necvili, mila majko moja! 90
Što sam htio, ono sam izisko;
Evo tebi dosta blaga pusta,
Pak se hrani i oda zla brani,
A ja idjem sudit u Travniku."
I tude su noćcu prenoćili, 95
Kad u jutro bio dan svanuo,
Obiesio Ajmanović kneza,
I njegovih do devet sinovah,
I do devet mladih sinovacah,
Sve o vratim Ajmanović kneza. 100
Ode vezir sudit u Travniku,
Osta majka u Hercegovini;
Ona gradi biela manastira,
I uz njega cerkvu od kamena,
A za zdravlje svog jedina sina. 105

Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg



Reference[uredi]

Izvor[uredi]

Narodne piesme bosanske i hercegovačke, skupio Ivan Franjo Jukić Banjolučanin i Ljubomir Hercegovac (Fr. gr. Martić), izdao O. Filip Kunić Kuprješanin; svezak pervi, piesme junačke; u Osieku 1858; tiskom c. k. povl. tiskarne Drag. Lehmana i drugara. Str. 95-99