Jajce

Izvor: Викизворник
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Petar Kočić
Vikipedija
Vikipedija ima članak u vezi sa ovim tekstom:


Jajce
Pisac: Petar Kočić


Petar Kocic.jpg

Jajce



   Kad sam god prolazio kroz ovaj prijestoni grad naših zaboravljenih, nesretnih vladara, uvijek su me obuzimali ledeni trnci i čudnovata drhtava jeza. Nenadno i nesvjesno sav bih zadrhtao od nepojmljiva straha, sumornosti i tuge koja vječito lebdi i obavija ovu kamenu i nijemu prijestonicu minule bosanske snage i moći.

   Visoka, četvrtasta i očađela kula Svetog Luke, što se oštro diže između niskih kućica, pribijenih uza strmu stranu; ogromni i u travi obrasli gradski bedemi sa osutim, provaljenim zidinama; mračne, vlažne, studene katakombe i pocrnjele kule, gdje su nekad mučeni i izdisali neposlušni podanici i smjeli zavjerenici, sa isušenim i ispijenim čovječjim kostima i debelim, gvozdenim sindžirima – sve to nosi na sebi pečat, težak, pretežak pečat čamotinje, sumornosti i skamenjene tuge koja miriše na nešto davno, predavno minulo, propalo i survano.

   Jajce je vječito, bilo proljeće, bilo ljeto, bila jesen ili zima, tužno, turobno i mračno. Nigdje vedra i nasmijana lica, nigdje živa i vatrena hoda i koraka. Ovaj svijet što promiče kroz ove tijesne, krivudave i prljave ulice, tih je, miran, staložen, bez života i uzbudljivosti. Sve se kreće lijeno, tromo, iznemoglo, tužno. Pokraj mene prolaze, promiču umorno i slomljeno mlade i plave Šokice u crnim, atlaskim dimijama i crnosvijetlim šamijama, punih, bjeličastih obraza, krupnih, plavih i neobično tužnih očiju sa pritinjenim sjajem. Sve su lijepe, ali vajme! to je ona ledena, tužna ljepota bez vatre i zanosa. Sve na njima opominje na neprebolnu tugu i vječito, sumorno kajanje. Uistinu, čini mi se da ovu staru i iznemoglu prestonicu naših vladalaca tišti nekakva teška, nemila turobnost i strašno prokletstvo minulih, saranjenih pokoljenja.

   I ja uvijek pobjegnem iz ovog sumornog grada što potajno i nevidljivo tuguje i cvili za nečim, na Plivin vodopad, da tamo slušam urnebesno huktanje i šumenje divlje, neobuzdane Plive kako urliče i jauče padajući niz izlokane, provaljene i rastrgate gudure. Strašno je to hukanje i šumenje! Sad je tužno i žalobitno, da čovjeka srce od tuge zaboli, sad opet silno, bijesno i snažno kao snaga i sila bosanskih nesretnih kraljeva i banova.

   Sjeo sam na šupljikavu, ovlaženu sedru, pa slušam ujednačeno, bijesno šumenje i gledam pjenušavo i kao mlijeko bijelo skakanje podivljale Plive. Sunce je na smiraju. Samo još na tavnim ovršcima jelove šume treperi blijedomodra svjetlost od uzdrktalih zraka sa zapadnog neba. Od otvoreno plave boje tihano se prelijeva planinsko nebo u izblijeđeli, večernji sjaj. Sunce se lagano spušta iza mračastih brda oko Jajca, a na drugoj strani sve se više i više uzdiže okrugli, crveni mjesec, probijajući se kroz tanku, bledunjavu, nebesku modrinu. U trenutku se obliše debeli mlazovi strahovitog vodopada kao krv crvenom svjetlošću. Ja sav zadrhtah i stresoh se. U strahobnom šumenju razlijegao se kao jauk, lelek i škrgut zuba, a oko mene je sve zaudaralo na studenu vlagu i na gnjilo, spareno, ljudsko meso!


Napomene[uredi]

Ovaj Kočićev zapis objavljen je u Politici I/1904, br. 270, a zatim preštampan u III knjizi "S planine i ispod planine" (1905).

Izvori[uredi]

  • Petar Kočić: SABRANA DJELA I-IV, Ars libri • Besjeda • TIA Janus i Projekat Rastko biblioteka srpske kulture na Internetu, april 2002.


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Petar Kočić, umro 1916, pre 104 godine.