Jakšići
Dva se mila brata milovala:
Jakšić Mitar i Jakšić Stjepane.
Koliko se braća milovali:
Kud su gori putem putovali
Od milosti ruho mijenjali. 5
To gledala starešica vila,
Pa doziva vilu sedmakinju:
— Ko zavadi dva Jakšića mlada,
Evo njemu pola starešinstva. —
Kad to začu vila sedmakinja, 10
Pretvori se u l'jepu đevojku,
Pa iziće na druma široka.
Otud idu dva Jakšića mlada;
Kad vićeše lijepu ćevojku,
Tad povika Jakšiću Stjepane: 15
— Blago mene, evo mi đevojke! —
Al' besjedi Mitre Jakševiću:
— Nije tvoja, neg' moja đevojka. —
Odgovara Jakšiću Stjepane:
— Što će tebi lijepa đevojka, 20
Kada si se, brate, oženio;
Ja se jošte oženio nisam? —
Pođe Stjepan da uzme đevojku.
Al' da vidiš Mitra Jakšićeva,
On poteže koplje ubojito, 25
Te udara brata rođenoga.
Pade Stjepan na drumu široku;
Mitar uze lijepu đevojku,
Pa je za se na dorata baci
I okrete dvoru bijelome. 30
Kad je bio kroz goru zelenu,
Izlećeše utve zlatokrile;
Mitar pusti zelena sokola
Da uvati utvu zlatokrilu.
Dok proleti siv-zelen sokole, 35
Dok preleti kroz goru zelenu,
Desno svoje salomio krilo.
Pisnu soko kao guja ljuta,
Pa se vrati svome gospodaru
I pade mu na rame junačko. 40
A pita ga Mitre Jakševiću:
— Kako ti je, siv-zelen sokole,
Kako ti je bez desnoga krila? —
Odgovara siv-zelen sokole:
— Kao bratu, koji brata nema. — 45
Ode Mitar dvoru bijelome,
A kad dođe drvenoj ćupriji,
Tu mu doro nogu podlomio.
A pita ga Mitre Jakševiću:
— Kako ti je, moj dobri dorine, 50
Kako ti je bez noge četvrte? —
A doro mu jekom odgovara:
— Kao bratu, koji brata nema. —
Kad s' obazre Mitre Jakševiću,
Al' mu nema lijepe ćevojke. 55
Tad zakuka kao kukavica,
A prevrće kao lastavica:
— Jao mene do Boga miloga,
Đe pogubih brata rođenoga. —
Ide Mitar kući kukajući, 60
Susrete ga Kraljeviću Marko,
Pa ga pita šta je i kako je.
Mitar kaza svoje jade ljute.
Kad saznade Kraljeviću Marko,
Kad saznade šta je i kako je, 65
Pušća Marko rte i ogare
Da ulovi u planini vilu:
Vila bježi zelenu jezeru,
Da uteče u vodu studenu.
Marko pušća sivoga sokola, 70
Da uvati vilu u jezeru:
Vila bježi nebu pod oblake.
Marko uze perna buzdovana
Te ga za njom pod oblake baci,
Ali topuz vilu proletio, 75
Odletio više u oblake.
Kad se ozgo topuz povratio,
Malo sapom vilu dovatio:
Pade vila u zelenu travu.
Njoj dopade Kraljeviću Marko, 80
Pa joj 'vaku riječ progovara:
— Povrati mi Jakšića Stjepana
Ili ću te odmah pogubiti. —
Odgovara prebijela vila:
— Bogom brate, Kraljeviću Marko, 85
Pusti mene u goru zelenu,
Da ja tražim bilja svakojaka,
Da povratim Jakšića Stjepana. —
Pusti Marko vilu u planinu,
Te preleće od stene do stene. 90
Vetar duva, vila se odziva,
Ona misli da je zove Marko.
Dok eto ti vile iz planine,
Ona nosi bilje svakojako,
Njime maže Jakšića Stjepana 95
I od koplja rane po Stjepanu,
Dok na njemu rane zarastoše.
Stjepan skoči na noge junačke,
Marko pusti vilu u planinu.
Progovara Jakšiću Stjepane: 100
— Ao, braćo, davno li sam zaspo,
Što me prije probudili niste. —
Oni dobre konje posjedoše
I odoše dvoru Jakšićevu
Vino piti i veseliti se. 105
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
