Urok sjedi na pragu,
Uročica pod pragom;
što urok ureče,
uročica odreče:
"Ajd napolje, uroče!
O ure urojčino,
o 'uda udaljčino,
tu ti nije stana,
do bijela dana,
niti imaš pomoći,
bez tavne noći!
Ajd u nebeske visine,
u morske dubljine:
đe ore ne pjeva,
đe guska ne gače,
đe se kruv ne mijesi,
đe se Bog ne moli.
Ni na moru mosta,
ni na vuku roga,
ni u kamenu mozga,
ni na gavranu biljega,
ni na meni uroka.
Sama ruka sebi
rukav sašila,
sama ja sa sebe
uroke skinula!
