U Ivana i u Radovana
U nji jesu na glasu ćevojke:
Ban Marija, i ban Anđelija!
Nji mi prose sve četiri strane:
Prvo prosi Kraljević u Marko;
A drugo je Vojvodiću Janko;
A treći je Relja od Pazara;
A četvrti gospodine Pavle.
Kad je Mara besjed saslušala:
„- Ja ću biti gospodina Pavla."
Kad je Pajo besjed saslušao,
On mi kumi Kraljevića Marka,
A prikumka Vojvodića Janka,
A đevera Relju od Pazara.
Vako braća Maru sjetovala:
„Oj Marijo! sestro najmilija,
„Kada dođeš spored Carigrada,
„Gledaće te sve careve sluge;
„I sam care gledaće s čardaka;
„I carići sa dragog' kamena;
„A carica sa srebrnin vrata;
„Nosiće ti jednu kupu vina.
„Ti njoj reci: fala gospo naša!
Nisam vina od postanka pila.
„Pušta vijence niz bijelo lice,
„Rusu kosu konji do strumena.“
Tad se svanu i ogranu sunce,
I svatovi doma polaziše,
I sa sobom Maru povedoše;
Pa kad bili spored Carigrada,
Gledaše ih sve careve sluge,
I sam care sa donji čardaka,
I carica sa srebrni vrata,
A carići sa dragog' kamena.
Nosiše joj jednu kupu vina.
- Fala, fala , draga gospo naša,
- Nisam vina od postanka pila.
- Pusti vijence niz bijelo lice,
- Rusu kosu konju do strumena. -
Ali viče care gospodine:
„Ko je đever lijepe ćevojke,
„Nek se sklanja, nek se manje sjaji,
„Evo mi se sluge pomamile,
„Gotov sam se i sam pomamiti,
„I gotov sam dvore razvaliti."
Ali viče gospodine Pavle:
„„Ko je đever lijepe đevojke,
„„Nek otklanja, nek se više sjaji:
„„Ne bi-l nam se care pomalio,
„„I ne bi li dvore razvalio-""
Puče puška vrhu Carigrada,
Te pogodi gospodina Pavla!
Ranjen Pajo na zemljicu pade,
Pajo pade, a Mara dopade:
„Jao! Pajo, moje žarko sunce!
„L'jepo ti me obasjalo bješe,
„Al' mi brže za goricu zađe;
„Crne oči što me ne gledate;
„B'jele ruke što me ne grlite;
„Medna usta što me ne ljubite
„Kao sinoć u majčinu dvoru.
Ranjen Pajo s dušicom se bori
– S dušom bori a ljubi govori:
„„Ljubo moja, pitoma ružice!
„„L'jepo ti se beše rascvjetala,
„„Al' te Pajo mirisati ne će.""
To nzusti a dušicu pustn.
Trže Mara nožka od pojasa,
Pa udari sebe u srdašce,
Mrtva pade pored svoga Paje!
Tu dva groba naporedo biše:
Iz junaka javor drvo raste,
Iz đevojke vinova lozica.
Lozica se oko bora vila,
Kao svila oko grude smilja.
Oko njih mi šance iskopaše,
I u šance vodu navedoše;
Oko groba klupe sagradiše,
Oko klupa voće posadiše.
Ko je žedan neka se napije,
Ko je gladan neka voće ije,
Ko je truđan neka odpočiva,
Nek spomene krvave svatove.
Srpske narodne pjesme iz Like i Banije koje je sakupio i za štampu priredio Nikola Begović, (PRILjUBIO SRPSKOJ OMLADINI), Knjiga prva, u Zagrebu, Štamparija F. Fišera i dr., 1885., str.: 47-50.
