ĐULIĆI UVEOCI XXVII
XXVII Pisac: Jovan Jovanović Zmaj |
Đulići uveoci |
Ta, dabogme svaka rana
Ima svoje bilje,
— A mene je očaralo
Moje — novo milje.
Haj, ala je divna moma
Našla verna druga!
Oh, ala se mi volimo,
Ja i moja tuga.
Moja druga, moja tuga,
Suza ne proliva,
Moja tuga, moja druga,
Tiho s’ osmehiva.
Moje lane nije smrtno,
Da rastankom preti,
Moja druga, moja tuga
Ne može umreti.
Moje luče ne jauče,
Već me ljubi živo,
A ja sam je verom, nadom,
Životom darivô.
Poljupci su njeni dugi,
Kraj im se ne znade,
Samo što su otrovani,
Al’ baš zato slade.
Mi idemo zagrljeni
Posred bela sveta,
A niko nas i ne vidi,
Niko nam ne smeta.
Niko ne zna, što još nikad
Nije osećano;
Kako ljubi svoju tugu
Srce razderano;
Ne zna njihne osećaje,
Njihne uzdisaje,
I šta zbore, šta govore,
Šta li svetu taje.
Oj, pesnici, stari druzi,
Što srca imate,
Nasmejte se na tu ljubav,
Koju ne shvatate!
- Jovan Jovanović Zmaj: Odabrana dela, knjiga 1, strana 296-297 , Matica srpska, Novi Sad.